Mjesec: Veljača 2018.

Pretvorba, Tijek

Ples nisu koraci.


2 komentara

´Ne može biti ovako lako! Ne, ne možeš tako lako pisati svaki dan.´ – moj unutarnji Kritičar me je u sekundi paralizirao. Poslušala sam ga – djelomično. Pisala sam, ali nisam objavljivala. I to ne nužno poradi Njega, već zbog poštovanja prema pauzi.

 

Prisjetila sam se na tren da je moja Namjera vrlo jednostavna i bezrazložna: Svakodnevno pisati. O ovome sam ti kratko pisala ovdje. Jučerašnji post, na primjer, nije bio za blog. Tako sam ga osjećala. Otvorio je cijelo poglavlje koje pišem. Post prije njega sam čak i objavila, ali ubrzo skrila – presjekao je puuno malih međukoraka, čak i mog osobnog rasta, da bih mogla glasno stajati iza njega. Budući da nisam htjela od ovog bloga praviti makarenu (ili bilo koji ´ples´ u koracima) davajući 2,3,5,7,10 (…) koraka kako riješiti problem, postići uspjeh, manifestirati nešto i slično, vratila sam se korijenima. Vratila sam se vjerovanju da će štogod se želi ispisati i natipkati doći samo od sebe. Vratila sam se lajtmotivu ovog bloga, a taj je da svatko od nas već ima sve odgovore, svu ljepotu, svu mudrost i smjernice za bivanje – u sebi. Ja ću samo bivati u povjerenju i dočekivati štogod želi nastati kroz mene, a poslije ću odlučiti treba li nešto oživiti u knjizi, na blogu, videu ili kroz radionicu. Do tada se neću opterećivati s tim, samo ću se vratiti svojoj jednostavnoj Namjeri. A u trenucima stresa (misli s kojima nisam usklađenja), često ću se, kroz smijeh, sjetiti sestrine pozadine na mobitelu:

18882147_1759337274082193_3101983636605736352_n

😀 Neću se dakle ´sekirati´ i neću te pokušavati zavoditi vatrometom pametnih i zvučnih riječi, niti očekivati od sebe ni kvalitetu niti kvantitetu. Svoju jednostavnu Namjeru, međutim, malo ću proširiti (to je uvijek dozvoljeno! 🙂 ) : Svakodnevno ću iskreno pisati. Iskren sadržaj k tebi, i iskren sadržaj i odnos same sebe prema meni. I pozvat ću te ovdje da ocijeniš koliko iskrenosti na taj način kruži tvojim životom? Ili da kažem – pleše?  Iskrenost je, po meni, osnova svakog kvalitetnog odnosa, koja proizlazi iz poštovanja. Jučer sam meditirala na sasvim novi način, a taj je da mi polazište prema onome što se u meditaciji odluči pokazati nije Ljubav, već Poštovanje. (Nekima je čak puno razumljiviji pojam poštovanja nego li je to pojam ljubavi.) Iako sama riječ zvuči onako tradicionalno,  viteški, gotovo rustikalno, to dobro staro POŠTOVANJE prema životu pretječe, ma preskače, svaku radi-na-sebi makarenu, svaki plesni korak kojem će te itko pokušati naučiti plesati. Jer:

Ples nisu koraci. -Bety

Sada kada to tako postavim, ova mi metafora itekako ima smisla: Recimo da se u svom životu ´furam´ na  neki freestyle, flow, suvremeni plesu. Ples u kojem su bitne: slobodna kretnja, prirodnost plesnih frazi, autentičnost pokreta, osjećaj dok stvaraš svoje plesne linije u prostoru i osjećaj života u tvojim zamasima, savijanju, stajanju, grču, lakoći i tijeku.  Ne daj, međutim, da te ovo zavara! Godinama sam ja trenirala svakakve osnovne tehnike (uh, bilo je tu učenja koraka i koraka) da bih se uopće osnažila istražiti svoj vlastiti izričaj. I dan danas znam trenirati kako bi moj ples bio vrhunski. Samo što, danas razlikujem ples od koraka. Koraci su rad na sebi. Ples? Ples si ti u svoj svojoj ljepoti, cjelovitosti i raskoši.

 

Ovo nije odmah za zaključiti kako svi trebamo biti plesači suvremenog plesa. Ni slučajno! Ili da trebamo svi trenirati samo jedan žanr. Aaa ne! Pa, koliko li samo ima ljepote u baletnoj tehnici? (Ta te poravna za svaki ples!) Koliko li samo ima ljepote u ´uštogljenom´ valceru? (Taj te nauči disciplini svake linije tijela) Koliko li ima ljepote u vrućoj salsi? (Ta te poveže sa vlastitom seksualnošću) Koliko li ima ljepote u breakdanceu? ( Taj te nauči osloniti se na vlastitu glavu – doslovno 😀 Ma, osloniti se! – Vrtiti se na njoj!) Koliko li ima ljepote u ritmičnom, nasmijanom swingu? (Taj te nauči pozitivi!) Koliko li samo ima ljepote u grupnim plesovima? (Ti te nauče suradnji) A tek ljepote u solo izvedbi? (Ta te nauči povezivanju sa sobom)… Svaka tehnika, svaki način plesa, ljepota za sebe! Pa čak i onaj folklor kroz koji se svi samo drmaju u krugu, a ustvari stoje na mjestu, ima svojih draži! 🙂

U svakom koraku i svakoj tehnici rada na sebi ima ljepote!

 

A bilo koji ples da je u pitanju, svaka dionica će, i to veliki broj puta, zahtijevati kratku pauzu. Baš kao i rad na sebi.

 

Što misliš, zašto stajemo? Zašto ne možemo neprekinuto, odjednom, samo tako, prašiti u istom, zacrtanom smjeru, bez imalo odstupanja?

 

Ono što iz vlastitog iskustva mogu reći je da je u pitanju isti razlog zbog kojeg koristimo pauze između rečenica i riječi dok govorimo. Razlog zbog kojega koristimo zareze i točke dok pišemo ili tipkamo. Tišinu dok pjevamo. Stanke dok plešemo…

 

Da bi sve imalo smisla! 🙂 Da bi sve izraženo, spoznato, utjelovljeno imalo smisla. Kome? Našem prelijepom umu. Prelijepoj duši. Prelijepom duhu. Prelijepom tijelu. Nama kao cjelini. Vezama kao cjelini. Biznisima kao cjelini…. U kratkim se pauzama ´sabiremo´, možemo se i odmoriti, ali i ažurirati cijeli sustav. Vidiš, pauza je vrijeme integracije. Čak i ako je u pitanju depresija ili stanje koje odstupa ud pravocrtnog napretka kojeg smo si mi ucrtali u glavi. Pauza je dio smisla. U pauzi uzimaš dah za početak cijele nove plesne f(r)aze.

Pauze su, baš kao i svi tvoji koraci i sve tvoje kretnje, dio plesa. – Bety

Život postaje puno lakši kada pokažeš poštenje prema svakoj svojoj pauzi. Kad ju počneš veličati kao da je svaki naučeni korak ili osjećaj užitka tijekom plesa. I da – ne učim te ovdje plesu, učim te poštivanju te pauze kako bi i tvoj ples imao smisla!! Napuniš li poštenjem svoju ´pauzu´ i iskrenost može bez problema kružiti životom. Ponajprije iznutra k van, potom u svim smjerovima. 🙂 Kako ću te ovome naučiti? Nikako. Ne mogu. To možeš samo ti. Znam da je to poštovanje već dio tebe. Dio te tvoje zvjezdane, plesne prašine od koje si nastalo/la.

 

A kada smo kod te iskrenosti,  moram ti priznati da su neki plesovi, poput te, sad već prastare makarene, bome, zarazni! Toliko nas zabave da ih uzmemo kao izliku za odgodu potrage vlastitog pokreta. Svejedno, dok ih ne prerastemo, u svakom smislu, samo uživaj u kojem god ritmu trenutno čagaš! I svakako uživaj u pauzama!

 

Tvoja, rasplesana,

Bety ❤

 

Odnosi

Hodaj dalje sa mnom.


Nema komentara

Sjećaš li se one igre kojom smo kao mali upotpunjavali dosadan put iz škole? Sad kad se sjetim, to nije niti bila igra. Nije imala čak ni naziv. To je bilo hodanje. Ustvari, način hodanja. Zig – zag. Moja desna noga ispred tvoje lijeve, pa tvoja lijeva ispred moje desne. Usklađeno. Korak po korak. 🙂  Sjećaš li se?

Kako li smo se samo glasno smijali i uživali dok smo jedno drugom hvatali ritam! U toj bezimenoj igri nije bilo ni ciljeva ni rezultata. Nije bilo pobjednika ni gubitnika. Bili smo samo ti i ja, kretanje u istom pravcu i smijeh. Samo smo hodali jedno kraj drugoga, često puta usklađeni kao jedno. Ti i ja – dva nasmijanca! 🙂 Nasmijani čak i kad bi se igra prekinula i cijeli sustav raspao. Oh, kako li smo se tek onda smijali! Kako li smo se tek tad, od sveg srca, radosno smijali kad bismo se raspali! Istog bismo trenutka dalje, lako, bez ikakvog prenemaganja, pozvali jedno drugo u igru: Hej, sve je ok! Hodaj dalje sa mnom! To je bila prava bit te igre. Hodati skupa, nogu ispred noge, dok si opet ne uhvatimo ritam…

A kako li je prelijepo  hodati s tobom u ritmu! Pogotovo kad krenemo izmišljati novitete, pa smišljamo pravila kojih nema! Hajdemo sad hodati veeeeelikim koracima!! Sad sitno -sitniiiim! Probajmo sad ubrzatiii!! Sad sporo k´o puževi!! (…)

Svaki put bismo se nakon zadavanja pravila – raspali.

I još se više smijali. 🙂

Pogledali se i izustili: Sve je ok. Hodaj dalje sa mnom! Tada bismo samo bili još odlučniji uskladiti se nazad jedno s drugim. Ti i ja. Ja i ti… Kroz običnu, bezimenu igru.

Kada smo to zaboravili da nas veže igra? Bezimena igra na koju smo s osmijehom pristali, ma – jedno drugog pozvali! Ispočetka i ispočetka. I zašto smo smijeh zamijenili suzama, kad nas je svaki raskid samo naučio onome što nismo dobro radili i brzinom svjetlosti nas povezao u još prisniju igru? Kad smo bili klinci, bez trunke razmišljanja smo se nazad hvatali primijeniti naučeno! Kako to da danas zaboravljamo da ciljeva i rezultata u hodanju skupa – nema? I kako to da nakon svađe ne slavimo više vrijeme koje smo proveli igrajući se tako slasno? Tako prisno? Tako usklađeno? Kako to da je tako teško doći, pogledati jedno drugog u oči i samo izreći: Sve je ok. Hodaj dalje sa mnom!, znajući da sve što će nam trebati je malo vremena da se uskladimo?

Ma, kad smo bili klinci nismo se ni ljutili kad se više ne bi igrali! Uvijek je nekog bilo, na tom putu kući, za ovu bezimenu igru…. Možda je u tome i stvar. Tu smo, prirodno bezimenu igru, nazvali ´hodanjem´, ´dejtanjem´, ´najboljim prijateljstvom´. Nazvali ´vezom´. I pravilima ugušili svaku čar u njoj…

Možda ne svaku, ali smo utišali onaj prirodni, zaigrani instinkt da nakon svakog pada pogledamo jedno drugog u oči i izustimo:

Hej, sve je ok. Hodaj dalje sa mnom. Igraj se sa mnom! Smij se sa mnom! (…)

Jednostavno je. Sjećaš li se? 🙂

Ipak je sve to samo jedna obična, bezimena igra…

—-

Šit. Mislim da, nakon pisanja ovog posta, imam malo podizanja telefonske slušalice za napraviti. Vlastiti me tekstovi vrlo istančano, domišljato i vješto vode kroz život.  Usput, odnosi su jednostavni. Vrlo jednostavni. Sve već znaš. Odmalena znaš kako sve treba funkcionirati. Uvijek znaš što ti je napraviti.

A do sljedećeg posta, hvala ti od srca na čitanju! ❤ Nadam se da su ti svi odnosi (  obiteljski, prijateljski, poznanički, poslovni…) poput igre.

Tvoja, zaigrana,

Bety ❤

Tijek

Zrakoplovidba


5 komentara

Savršeno jutro. Zagrljeni jastuk mekan poput sovina paperja na glavi. Jutarnji zvuk ispunjava prostor onom mlinom Prirode koja se budi. ´Bit će ovo izvrstan dan! ´, pomišljam dok podižem roletne kao da slažem puzzle: Hoće li i ovaj djelić otkrivenoga dana odgovarati igri koja je upravo započela? Namotaj po namotaj, zahvaljujem na pruženoj ljepoti.

Nakon zahvaljivanja, valja i ´službeno´ započeti dan. Iako je već započeo. Sam od sebe. Bez mog uplitanja. Valja, dakle, samo zakoračiti u njega. Dati opet značaj akciji. Praviti se da je ono što radim važnije od onog tko sam. Na trenutak samo. To ne škodi, zar ne? Ta smjena obično počinje u trenutku kad mi ruka takne zaslon mobitela…

Prvo učitavanje – neuspješno. Izvan mreže ste. Joj, da, samo da isključim zrakoplovni način i ovisnički dio ponašanja može početi. Čekaj, čekaj… Izvan mreže sam… Veza nije moguća…

Fascinira me kako lako mogu isključiti mobitel sa zrakoplovnog načina, a sebe tim činom uključiti na isti. Pa ne funkcioniramo li i mi kao mobiteli? Evo nas tu, na ovoj Planeti, obavijeni svim tim mrežnim nevidljivim valovima, plivamo u digitalnom toku, dišemo zrak prepun informacija, doslovno, fizički  dijelimo prostor sa samim internetom, živimo unutar polja svog dostupnog znanja, svih informacija, svih mogućnosti… Savršeni smo uređaji za hvatanje signala. I sa savršenim aplikacijama za pretraživanje. Samo smo, eto, na zrakoplovnom modu. Kažu – bolje tako, da ne zračimo.

I nije li ustvari bežični Internet odlična usporedba za… sve? Novca ima koliko je i zraka. Zdravlja ima koliko je i zraka. Kvalitetnih odnosa ima koliko je i zraka… Svega što želimo ima koliko je i zraka… Samo smo mi na zrako-plovnom modu. ´Ne spojeni´. Opet – da slučajno ne zračimo.

A kad bi spustio svoj zrako-plovni mod? Spustio svoj zid, svoj otpor prema životu i samo bio spojen? Znaš li na što bi se spojio? Da, upravo tako – spojio bi se na sve te informacije, svo to znanje, sav potencijal, svu ljepotu. Spojio bi se na eter svih mogućnosti. I ne brini, ne bi eksplodirao od ljubavi i znanja :D. Vidiš, mi smo ljudi, kad si to dozvolimo, i protočni poput mobitela.  Posjeduje li mobitel svo znanje interneta? Ne. On je samo aparat koji može lako, brzo i vješto, njemu pristupiti. Samo pristupiti. Ništa više. ( Ništa više ni ne treba raditi!)

Štogod ti treba sve ti je dostupno. Čak i kad ti je potrebno fizičko punjenje, i tu se živi od ´zraka´ :D.

Kako onda princip koji nam je u metafori jasan i blizak iskoristiti i u životu? Evo nekoliko pitanja da te potaknu u dobrom smjeru:

Što pretražuješ svojim životom?

Koliko si koristan aparat Izvoru?

Koja je tvoja tražilica? Omiljena aplikacija, ako hoćeš? 😀 Kako dolaziš do znanja? Kroz igru, meditaciju, disanje, odmor…?

Tko te, što te blokira? Kada? Zašto?

(…)

Nedavno sam primila prelijepi kompliment o sadržaju ovog bloga. Uz naravno, dodan upit: Odkud ti sve to dođe? Uvijek se nasmijem i odgovorim: Iz Izvora. Ovakav biblijski odgovor ponekad zbuni ljude. Istina je da – ne znam. Ne znam kako bih dostojno nazvala, opisala to polje ljepote, ljubavi i mira koje nam je dostupno. Znam se spojiti. To znam. Kojim će sadržajem, kojim znanjem, informacijama to izroditi – ne znam. I ne zanima me. Znam da neću biti na zrako-plovnom modu, dok zrakom kola obilje života. Doslovno svima nama pred nosom. Znam da nisam bitna ja. Hej, ja sam tu samo da primam signal, koristim životu i s vremena na vrijeme, podignem pokoju roletnu i divim se danu.  Znam da nisam to znanje, ali da do njega itekako lako mogu doći. Kao što znam i da ga  ima u  svačijem srcu, duhu i duši. Instinkt, pa čak i onaj za prelistavanjem gore i dolje, je initegriran u tu igru. Znam i da nam je ponekad lakše skroz se isključiti od svega. Da, lako – Prelako!

Pređi prstom gore. Pređi prstom dolje. Malo listaj lijevo, pa malo sada desno. Listaj, listaj, listaj. Blokiraj vijesti od ovoga. Listaj listaj, listaj, listaj… Ovo ne, ovo da…

Istina je da je puno, puno lakše živjeti svrhovito, biti koristan životu, emitirati, zračiti cijelim svojim duhom… I zato se ne boj rasta i promjene! Prirodno je da dozvoljavaš promjenu dok surfaš životom.

Do sljedećeg čitanja, nekoliko predivnih jutara ostavi sebično za sebe, kako bi se cijeli tvoj sustav na miru ažurirao.

Tvoja, zračna

Bety ❤

Pretvorba, Samoljublje

Tele->Vizija


Nema komentara

Dio sam jednog od onih domaćinstava (koja riječ – domaćinstvo. Više priliči statistici popisa stanovništva, nego li blogu hahaha) koja nemaju TV. Dobro, imamo tu crnu led ploču, ali nije funkcionalna u klasičnom smislu. Tijekom preseljenja ostala je bez ispravne antene (ups), a kako nitko nije niti primijetio da u stanu nema televizije, nismo se baš pretrgli od truda nabavljati novu. Odluka je pala: Niti nećemo. Ne treba nam ni trošak, ni hipnotizirano blejanje u jednom smjeru sobe, a nismo niti veliki ljubitelji reklama. Od njih se uvijek osjećam kao da mi netko programira mozak. Oh, čekaj – to nije usporedba, može i bez Kao.  Od njih osjećam da mi netko programira mozak. A ako si osoba koja  radi na sebi i bavi se svojim životom, znaš i sam/a kako lako primijetiš svaku misao, emociju i akciju koja nije usklađena s tobom, ili ti krade kvalitetno vrijeme, u pikosekundi. Ne jer si čangrizav, već jer ne rezonira s tobom. Enivej. Nazad na priču o toj inerijerski odlično uklopljenoj, potpuno nebitnoj, crnoj, led ploči. Evo zašto ona, u našem domaćinstvu, nema ni moć ni snagu:

Osim što sam odrastala s maminim vodstvom da za svaki (siromašni) problem postoji kreativno (bogato) rješenje (na taj način sam se igrala – inženjerski – stvarajući rješenja), u srednju sam školu, kao i obje moje sestre, išla u drugi grad. Kada smo kod toga, i studirale smo svaka na svom kraju Hrvatske. Dolazak vikendom kući je izrodio jednu zanimljivu tradiciju. Bio je predviđen isključivo za čaj, maminu finu hranu 😀 (ovo kuže svi studenti- domljani! ) i razgovor. I to ne neki nebitni, kratki razgovor. A ne. Maratonski, duboki, pročešljaj-cijeli-tjedan razgovor!  ´Nemoj paliti TV, idemo pričati.´, je bila jedina i dovoljna uputa da bi ova tradicija zaživjela. Duboko vjerujem da je taj obiteljski ritual ono što me u najtežim trenucima usmjerilo kako hendlati svakom situacijom. A to je: Poveži se – ne zatupljuj. Uuu znaš da je bitno kad ide u navodnike!

Poveži se. Ne zatupljuj. – Bety

A kako ćeš naučiti povezivati se s drugim osobama, događajima, rješenjima i sa samim sobom, ako je stalno i uvijek pozadinska buka na repertoaru? Ako stalno blejiš u istu kutiju kao ´tele u šarena vrata´? Kako ćeš praviti viziju svoje budućnosti i crtati si tu ogromnu, sanjarsku misiju, ako ti netko stalno vrti raspadljive slike epileptičnom brzinom ravno u facu? Dok ćeš poslije i sam od sebe zahtijevati da razmišljaš izvan kutije? Zanimljivo mi je kako mi ljudi kada krenemo meditirati obično sklapanje očiju povezujemo sa… ? Snom! Zato mnogi i odustanu i otpišu meditaciju, jer im je prva i logična, naučena reakcija na sklapanje očiju – san. Pa u njeg brzo i utonu. Ukoliko zagospodarimo ovom promjenom navike (sjedneš i ostaneš sjediti), sve postaje još zanimljivije. Odjednom nam jako smetaju i zvukovi. Pa nam smeta to što se čuje promet, što ptice glasno pjevaju, muhe zuje, bebe plaču, netko u drugoj prostoriji hrče i sl. Kao da i hrkanje nije prirodan zvuk? Kao da ni u njemu nema harmonije? Hhh Ima je, ima je, samo nije isjeckana, tajmirana, namontirana, na prvu razumljiva i donekle ugodna uhu. Ili je to samo u odnosu na nešto drugo? Joj, da – u odnosu na one reklame protiv hrkanja!

Ne možeš nikako meditirati? Pa ni nemoj. Pokušaj bolje bar kojih mjesec dana živjeti u ne-buci. Živjeti u prostoru u kojem je tišina. Zvuči jezivo, ha? Zapravo i je. Jezivo je sebe od teleta učiniti dostupnim svojoj viziji. Taj skok Tele-> Vizija je moguć doslovno ne radeći ništa. Ostavljanjem daljinskog na miru. Kad ti kažem : Ostaviti daljinski na miru je danas ekvivalent meditaciji. (Uh i ovo ide u navodnike! 😀 Kad se igraš s nekom temom, samo te napadaju ovi citabilni redci!)

televizija 2

A kad smo kod tih citabilnih redaka, pokušavam se sjetiti od koga mi je ovaj izvrstan citat doletio, ali mi to sada ne uspijeva. (Ukoliko možda znaš, molim te ostavi u komentaru da navedem tu osobu. Brijem da je neki milijunaš u pitanju. Hahaha) Citat ide ovako:

´Televizija nije skupa. Gledanje televizije je skupo.´ – Neki milijunaš.

Zamisli se malo nad ovim. Koliko si samo sati i sati bacio na tuđe misli, slike, vizije, ritmove, izvještaje i sadržaj, umjesto da si za to svo vrijeme kreirao vlastite?

Znaš, dok sam tipkala ovaj post, povremeno bih bacila pogleda na ovu moju crnu led ploču. Stvarno lijepo izgleda dok me gleda ovako crna, ugašena. Odlično ide i uz policu. I kao da odiše nekim mirom. Sviđa mi se. Sviđa mi se čak i prašina na njoj. Najviše mi se sviđa kako se uz nju, kao i uz svaki dio svog prostora, osjećam slobodno. I prelijepo. Da, osjećam se prelijepo. Taj ti je osjećaj dostupan kroz znanje da svu ljepotu svijeta, pa tako i tvoju, samo skriva malo buke… Ako joj to uspije. 😉

O wow, mislim da netko u susjednoj prostoriji hrče! Juhuuu – vrijeme je za meditacjiu! 😀 Do sljedećeg posta, uživaj u miru koji već postoji u svakom djeliću tvog prostora. Svakom djeliću tebe. Bez ili sa televizijom. Znaj da si ti svoj daljinac. Možeš promijeniti svaki dio svog života, ako tako namjeriš.

Tvoja,

Bety ❤

Pretvorba, U stihovima

Uspavanka


Nema komentara

Probirem misli. Koji mi je vrag?

Jednu po jednu, pa unatrag.

I nije mi proces drag,

Al´ kako mislima izbrisati trag?

 

Probirem emocije, koji mi je k´´´c?

Nije da sam neki mudrac,

Al´ emocija je tek stihotvorac,

A s njom sam sada samo borac.

 

Probirem svoja djela. WTF? Koji mi je?

Glumim kao nekog člana inspekcije,

Ma cijelo ministarstvo perfekcije,

Kao da postoje ´ispravne´ akcije!

 

 

Probirem  ili sabirem?

Probirem ili  odabirem?

Probirem  ili se odupirem?

Sa životom se prepirem…

 

A da sebe podupirem?

Pa bivanjem u srce ponirem?

Ljubavlju razabirem?

Novi put si utirem?

 

Ne probirem više. Ne, nemam što.

Ego je samo malo zafešt´o,

Mamurlučim sad nizašto,

Kad sve sam ovo izmašt´o.

 

Probudio sam se, sve je ovo san.

S razlogom sam stvoren tjelesan,

Ovisan. Međuovisan,

Savršeno kompleksan.

 

Ne probirem ništa, k vrapcu!

Vidiš? Blaži sam već  i na nepcu…

Poštivat ću tu pupčanu vrpcu

Uživati u života poljupcu.

Pjesmu ste napisali vi. Danas su mi u inbox pristigla tri razgovora, s tri razine kreiranja: Misli, riječi i djela. I svaki je tako prelijepo nadopunio svaki sljedeći razgovor. Hvala vam na toj kokreaciji i inspiraciji. ❤  Da, ponekad je naš rat s egom žešći i teži od bilo koje psovke, a kad se zafrendaš s egom s lakoćom poštivaš svoju zemaljsku pupčanu vrpcu. Razumiješ ju. Voliš ju. Pa dopustiš životu da te grli, ´nuna´ i ljubi kao svoje dijete, koje i jesi. Samo si sada budan i toga svjestan. I baš ti je fora da te netko drži u svom beskrajnom zagrljaju. 🙂 Pusti mislima, riječima i djelima samo da postoje… Nisu li na kraju, ipak, savršena uspavanka? Probudit ćeš se ionako uvijek odmoran…

Tvoja,

Bety ❤

Samoljublje, Tijek

Samoljublje


Nema komentara

Znaš onaj zvuk škripanja noktima po školskoj ploči? (AAAAAAAAA) Vjerujem da tako ova složenica zvuči većini ljudi. Ustvari, bit ću iskrena: Vjerujem da ova složenica tako zvuči – ženama.

I to gotovo svim predivnim, nesebičnim, ljubavi prepunim ženama. Hej, ipak se ljubav treba davati i davati na tone i tone, isključivo drugima, i nesebično tražiti ništa zauzvrat, zar ne? I još pri tom biti jako draga i uslužna i  smješkati se kao prava, dobra djevojčica? E pa, ne.

Ženama si je samoljublje teže dozvoliti, jer je vezano na pojmove poput ´sebičnosti´, ´nebrižnosti´, ´kučke´ itd. A to nas žene diiiiiraaaa. U samu srž. (Kratka opaska: Sve ´ženske´ovisnosti proizlaze iz nemogućnosti bivanja s ne davanjem sebe drugima. Sve ´muške´ ovisnosti proizlaze iz nemogućnosti bivanja s ne imanjem svrhe. Svi imamo i žensku i mušku energiju u nama, zato će ovaj post dobro sjesti i ponekom muškarcu.)

´Nemaš ti pojma Bety, prava ljubav je bezuvjetna! – Ovo obično govore žene koje su jadne u vezama, puno propatile u prošlosti ili nemaju (još) ideju svjesne veze u glavi (i Srcu). Te iste prelijepe žene će iz tog mora bezuvjetne ljubavi zahtijevati milijun i jednu glupost od svog partnera, pronalaziti bezbroj stvari koje ne valjaju, biti ljubomorne, probirljive i sl.  O bezuvjetnosti ljubavi govore one koje opravdavaju povrijeđenost, nebalansirani ljubavni život ili brane često puta indoktrinirane misli (pod izvorom indoktrinacije danas ide sve: od religije do zgodnih ljubavnih postova na fejsbuku). Hajdemo malo sjesti s jednom popriličnom revolucionarnom idejom: Ljubav je uvjetovana.

Ponovit ću to:

Ljubav je uvjetovana. – Bety

Samim time što živiš na Planeti Zemlji živiš odnosnu, uvjetovanu ljubav. Prema svemu. Prema obitelji, partneru, religiji, tijelu, zdravlju, novcu…. Odaberi pojam koji god želiš i imat ćeš svoj stav, svoj odnos, svoj uvjet prema tome. Tvoja će ljubav, s obzirom na to, biti izazvana na rast ili spriječena od tijeka. To će naravno ovisi o tebi. A jer ti nitko nije usadio ljepotu samoljublja u kosti, otgrnut ćeš se prirodnom rastu iz ruku i spriječiti joj tijek umnim smicalicama poput bezuvjetnosti (ili samoočuvanja kao drugog ekstrema).

Tvoja ljubav je tvoja ljubav. I, da, postoji nje na hektolitre! Ma kakve hektolitre, u tebi je potencijalni, beskonačni Izvor. Kažem potencijalni jer ne žive svi spojeni na njega. Većina nas tijekom života poprimi uvjerenje da smo ipak samo tamo neka mala čaša. Čak i rado diskutiramo jesmo li napola prazni ili napola puni. A taj prelijepi, beskonačni, tihi Izvor na koji se prirodno možeš spojiti i iz njega neiscrpno davati (zdravi odnosi i zdravi uvjeti), nije gejzir da šiklja na sve u svojoj okolini. Izvor mirno i tiho pruža pročišćenog sebe onima koji se žele na njemu okrijepiti, umiti, i spremiti si vode za poslije. U beskonačnoj količini ako treba, ali nikad uz gubitak ili naknadu za korištenje. Ako ćeš iz sebe crpiti hektolitre, a još si samo kapacitet čaše, nećeš drugog samo ispolijevati mutnom vodom. Isjeć ćeš ga komadićima stakla. Sebe pri tom potpuno razoriti.

Samoljubljem se za početak lijepe čaše, potom pune rezervoari (najprije na pola, pa na puni volumen), a zatim se njime i spaja na beskonačni Izvor.

Hajde sada iskreno odgovori sebi: Kada si zadnji put napravila nešto za sebe? Ne pričam ovdje o lakiranju noktiju ni čaši vina pod krinkom predaha (osim ako ti to eksponencijalno poboljšava život). Kada si zadnji put fokusirano sjela i radila na bitnim stvarima za sebe? Kada si zadnji put učinila nešto od čega ti je srce pjevalo? Kada si zadnji put meditirala? Pisala? Plesala? Pjevala? Kreirala? Osjećala se živom? Brate mili, pošteno se naspavala? Razmisli malo o svom tom vremenu, energiji i ljubavi koje smo sklonije dati drugima nego li ih pokloniti same sebi. A nije li lakše sve baciti drugome u ruke i onda ih još kriviti za našu nesretnost? Nabacaj svu svoju ljubav na sebe, pa vidi koga ćeš kriviti za svoje (ne)uspjehe.

Bitno mi je da iz ovog bloga poneseš sljedeće: Ti odlučuješ što ćeš raditi sa svojom ljubavlju. Savršeno je i da ju istresaš na nekog/nešto tko ju uopće nije tražio, kao što je savršeno i da ju sipaš nazad u sustav. U sebe. Svaki scenarij je savršen, i to znaju oni koji su okupani samoljubljem.

I natipkat ću ti tu riječ još koju put, a na blogu postoji i cijela kategorija postova pod nazivom: Samoljublje. Nek´ti grebe ova balkanska složenica uši. Navikni se! SAMOLJUBLJE. Samoljublje, o ti divna davateljice života, prelijepa, velika kreatorice… Samoljublje je temelj svakog zdravog odnosa. Svakog uvjeta. Kada razmislim, zanimljivo je da je samo samoljublje bezuvjetno! Kada postigneš da bez ikakvog opravdanja, ikakvog davanja razloga zašto, samo sjedneš i radiš na svojim snovima, samo kažeš DA svom Srcu (na koliko god smiješan hint), onako iskreno, bezrazložno… Onda ćeš i sama znati da si na Izvoru. Samoljublje je bezuvjetno. Također bez gubitaka i bez naplate korištenja.

Nabroji si samo jednu stvar koju bi mogla, sebi za ljubav, napraviti u sljedećih pola sata ili tijekom dana. Ma i da se samo nekoliko puta u danu zapitaš: ´A što ja želim raditi? Što ja trebam? Kako ja želim živjeti svoj život?´, ovaj post je ispunio svoju svrhu. Jer sam samoljubno upitala sebe ista pitanja, precrtala sam planirani izlazak i napravila ono što ja želim raditi za sebe. Ne za druge, za sebe. Da, ovaj je post nastao iz čistog samoljublja, bez logičkog razloga i bez trunke sumnje na onaj hint srca koji kaže: Piši.

Do sljedećeg poziva Srca i do sljedećeg čitanja,

Voli se tvoja,

Bety ❤

Samoljublje, Tijek

NLO – Neobjašnjeno Lako Odustajanje


Nema komentara

Kako sam usklađena sa kreiranjem svakodnevnog sadržaja na ovom blogu (u kojeg sam se, moram priznati, već pomalo zaljubila :D), odlučila sam i danas pisati. Ženska sam od riječi! A kad je ta riječ upućena samoj sebi, onda tek nema zezanja. Međutim… Tekstovi koje sam već imala spremne, teksotovi koje sam napisala nakon meditacija, su mi djelovali nekako preopširno, i izgledali su kao da će na njima biti dosta posla – inspiracija na inspiraciju ponekad znači samo više gramatičkih grešaka! Bacila sam se stoga u potragu nekih starijih ispisanih pjesama i naletila na jednu, nedovršenu. I to savršeno nedovršenu. I gotovo smiješnu – Totalno možeš uočiti gdje je pjesma pukla! A nastala je (ok, skoro nastala) kada sam se zagledala u frajersko-plesni, svijetleći hod prvašice koja je ispred mene išla u školu. Znate one tenisice sa svjetlećim džonovima? Sjećate ih se? Uh! Instantan osmijeh od uha do uha! Kad sam ih kao mala nosila, osjećala sam se i ja kao najveća frajerica na svijetu!

Moram priznati da odugovlačim malo s copypasteanjem te ´puknute´ pjesme, jer i ja povremeno imam onaj hoće-li-ovo-itko-skontati filtar (kao da je to kod pisanja bitno). U međuvremenu sam se  praksom okuražila (naići ćeš na puno razigranije, iskrenije, čak i drskije, postove na ovom blogu) pa bez daljnjeg otezanja, bez potrebe da bude shvaćena i prihvaćena, prosljeđujem ti tu ´puknutu´ pjesmu:

NLO

S osmijehom u sebi mislim

(Gledajući nožne krijesnice):

´Kako samo vanzemaljski

Izgledaju te tenisice!´

I uz dječje divljenje čistim

Misli kao riječi pjesmice:

Zašto sve što izgleda ´svemirski´

Veseli zemaljske pridošlice?

Pa da! Ne pravi li drveće

i kisik iz svjetlosne energije

Procesom fotosinteze?

Pojasnit ću, možda nekom

Jedno s drugim nema veze:

Iz nekog žnj-tog dijela svemira

stiže more svjetlosnih fotona,

a koliko je to ´svemirskija´ fora

Od svijetlećeg školskog džona.

Bez imalo je nemira

Dio vanzemaljskog bespuća,

Dio beskonačnog svemira,

Dospio u naša pluća.

Više smo svemirci

Nego li smo toga svjesni.

Svi smo mi svemirci

Bez svijetlećeg tanjura.

Hahaha! Jesi uhvatio kako su mi se kotačići u mozgu zaustavili? Dap, to je totalni NLO! To je totalno Neobjašnjeno Lako Odustajanje! Jedna blokada i gotov si. Izbačen iz tijeka. Gotovo kao da ti Netko, Nešto ne dozvoljava dalje pisati. (Vanzemaljci napadaju! :D)

Imaš li i ti neko svoje Neobjašnjeno Lako Odustajanje? Ima i u njemu ljepote! Blokade se događaju u raznim situacijama: od razgovora za posao, tijekom prezentacija,  blokada tijekom pisanja, slikanja, sviranja, stvaranja sadržaja… Do onih pobježe-mi-misao scenarija. Neke pravdamo da su od treme, a nekima se samo čudom čudimo. Kao da ti cijelo tijelo odjednom odluči prestati prenositi informacije. Bez očitog razloga. Eto tako.

Odlučila sam napisati ti riječ dvije i o ovome samo da te sjetim kako je i to dio stvaranja. Blokada je isto dio stvaranja. Samo ima drugačiji smisao. Više je poput zareza u rečenici. Ništa više. Ne cijela rečenica. Ne sve one prelijepe riječi i tečne metafore. Zarez. Obični zarez. I to zarez koji ti može dati bolju izražajnost, smislenost i intonaciju u rečenicama stvaranja. Zarez koji može i umetnuti cijelu novu rečenicu. Takav zarez. Zarez sa zadatkom. 😉 Na prvu to ne bi nikad rekao, ali i blokada je tu je da te preusmjeri u nešto moćnije. Ne odupiri se ni odustajanju. Ni blokadama. Samo udahni duboko onaj komad svemira koji tako lako dospije u tvoja pluća. Diši. ( A i svijetli ako možeš! 😀 ) I blokade imaju smisla. Proći će prije nego li kažeš NLO.

Tvoja, vanzemaljska

Bety ❤

Odnosi, Pretvorba

Bum – Stres – Srcotres!


2 komentara

Ova mi je popularna novosloženica na trenutak zaokupila svijest:

27751840_377289692771318_3954847201172226306_n

Youthquake. Domišljato. Kako se potres na Mjesecu zove lunatres, na Zemlji zemljotres, potres na aktivističkoj sceni politika za mlade, očito – mladotres (slobodan prijevod), potres u smjeni svijesti i utjecaju na čovječanstvu ljudotres (ovaj sam izmislila), onda je potres u srcu – Srcotres! Dobro, i ovaj sam izmislila. Evo današnje postmeditacije:

Svakom je potresu, pa tako i srcotresu, prethodio stres. Ili ipak, nešto drugo?

Kako sam u tijeku pripreme radionica za mlade, osjetim kako će ovaj mladotres uskoro zahvatiti i Ilok. Osjetim to u svakoj stanici dijela. (To su prave seizmološke stanice! 😀 ) A prema količini energije koju osjećam, u ovom ćemo epicentru očitavati popriličnu jačinu po Richteru. Ilok je samo još jedan od epicentara (centar površinskog tresa) na koje će utjecati ogromna količina seizmičke (kinetičke) energije (energije nastale višegodišnjim okupljanjem mladeži u Hr i šire) koja je potekla iz hipocentra. U primjeru ovog mladotresa, ali i u  ostalim (s)tresnim promjenama, ne samo u društvu već i u svakodnevnom životu, hipocentar (mjesto nastanka potresa, duboko ispod površine) svake promjene je Srce.

Hipocentar svake promjene je Srce. -Bety

Svaki društveni/osobni/odnosni/ekonomski/gospodarski/financijski/ -tres je ustvari Srcotres. I svaki utječe na reljef života. Svaki je nastao pod pritiskom i stresom ( kretanje tektonskih ploča u vlastitoj dubini). Svaki će rušiti ono što je na površini slabo i graditi (da, ovi tresovi i grade!) ono korisno i snažno. Svako potlačeno, stresno Srce stoga ima ogromnu Snagu u sebi, a ta se snaga, kao i sam Srcotres, ne mora dogoditi samo zbog stresa. A ne. Može do njega doći iz dva smjera. Iznutra i izvana. Baš kao pravi potres: iznutra – srcotres dolazi kao odgovor na pritiske života i otpore prema životu (pomicanje tektonskih ploča, životni stres), a izvana – eksplozijom. Kakvom sad eksplozijom? Pa, Valentinovo je – eksplozijom ljubavi, kojom drugom? 😛 (Super mi je slučajnost da se jedna vrsta horizontalnog rasprostranjivanja valova potresa zove LOVEovi valovi :D, iako je matematičar po kojem su nazvani, francuz, pa se čita Laveovi valovi.)

U svakom slučaju, pričamo o ljubavi kao pokretaču rasta. Ljubav prema sebi, svojoj obitelji, svom partneru/ici, ljubav prema svom gradu, svojoj okolini, Majci Prirodi, Mliječnoj stazi… Svaki odnos prepun ljubavi je velika snaga. I, iako smo skloniji veličati ove valentinske, partnerske ljubavne odnose, molim te ne zaboravi na sve ove ostale! Ako ti već nekog neizmjerno voliš ( a znam da voliš!), možeš li se na tren prisjetiti i osjetiti kako i tebe netko voli bar u istoj mjeri? Ako ne i više? Možeš li si pojmiti  koliko te samo Majka Priroda voli? Koliko te voli tvoja obitelj? Koliko te vole tvoji prijatelji? Možemo li si ikako zamisliti sve te beskonačne valove ljubavi koji dolaze iz cijelog Svemira k nama? K tebi? (Dobro, plinove. Potresi u svemiru proizvode plinove :D). (…) Misliš li da ima tu mjesta pokojoj eksploziji? Ok, sad zbog priče o plinovima i ova eksplozija ima smisla. 😀 Svemir ti nudi beskonačnu ljubav u naletima i naletima plinova 🙂 (BUM!), a ako ih ne upotrebljavaš za svoj rast, iz čiste ljubavi će ti biti dani drugi (s)tersovi, sve kako bi bio potaknut i tvoj Srcotres!

Ne zaboravi da je tvoje srce tvoj hipocentar promjene. Postoji božanstvena poveznica između mjesta u kojem živiš, ljudi s kojima živiš, novčane situacije u kojoj se trenutno nalaziš, zdravstvenog stanja tvog fizičkog tijela(…)  i srcotresa koji će tek krenuti iz tvog srca. Prema svim tvojim epicentrima. Svijet samo čeka, u niskom startu, da srušiš sve ono slabo što ti ne služi, gradeći ono korisno, prelijepo i snažno. Svijet samo čeka da stisneš gumb na taj eksploziv zvan Ljubav.

Sretno ti i eksplozivno (ekspanzivno) Valentinovo!

Tvoja, zaigrana,

Bety ❤

felt-with-heart

P.s. Moj Srcotres? Ovaj blog. Kreiran je da po defoltu ruši ono slabo i gradi novo, prelijepo i snažno. Prije je sadržaj iz mene nastajao iz životnog stresa, sada nastaje iz ogromne ljubavi prema životu i ljepoti življenja. Bum! Smatraj se srcotresenim! ❤

 

Odnosi, U stihovima

Samuraji


2 komentara

Fun fact #1: Izvorne rime ove pjesme su zvučale ovako:

Treba li muško biti tebi nalik?
Izvana gordi Golijat, a u duši David?

Iz nekog svemirskog razloga, Inspiracija me je odvukla u potpuno drugačijem smjeru… Hoće to nekad Inspiracija… Možda ću ovu pjesmu dovršiti inspirirana nečim drugim. Nekim drugim. Tko zna. Do tada… 

22051150_308298453003776_3119188000015587239_o Back to the story:

Imam ogromni blagoslov svjedočiti pravim, istinskim muškarcima u svom životu. Pod ´pravim, istinskim muškarcima´ mislim na muške osobe koji su uspješno napustili dječačku fazu (nezreo um i navike) i koji su povezani sa sobom, sa svojim emocijama u mjeri da vode ovakve razgovore sami sa sobom (ne nužno u rimama😁) i povremeno se osjećaju sigurnima i snažnima to podijeliti s drugima… Ne mogu govoriti za većinu, i znam da je ovo moje uvjerenje, ali svijet je prepun predivnih muškaraca koji to postaju svaki dan. A to postaju jer tako odabiru. Odabiru visoke misli, visoke emocije, visoka djela. Odabiru biti iskreni. Odabiru biti snažni. Odabiru biti nježni. Odabiru biti bolji. Odabiru sebe prozvati za vlastita sranja. Odabiru voljeti sebe. Odabiru voljeti… Svijet je prepun takvih ´odabiru´ muškaraca: onih koji se nisu samo malo isprsili, dok su ustvari ostali dječaci… I svaka žena (ne djevojčica) će znati razliku. [Da, i mi se znamo samo isprsiti…]

Za sve Samuraje u mom životu:
Hvala vam, promijenili ste mi svijet. 


Za sve žene koje ovo čitaju: Postoje! Prizovi ih! Voli se! Voli njih!

Fun fact #2: Samuraji su spremanje čaja smatrali čistom umjetnošću. Samuraji i ja. Moja omiljena meditacija je Čajna meditacija: Razmišljaj kako su ljubav, mir, nada, radost, skladni odnosi, obilje (…) mogući dok ti lagano i svjesno ispijaš svoj čaj…

Tvoja,

Bety ❤

Tijek, U stihovima

Umjesto zaključka


Nema komentara

Ne mogu pisati kako ti želiš.
Vjeruj mi da sam bezbroj puta probala.
Ne mogu se praviti da me veseliš
S tim popisom na koji bih se najradije izbljuvala…
[Vlastite misli bičevala pa izmuljala.]

Pa i neću, jer nisam krotitelj.
U ruci mi je pero, ne bič.
Budući da si riječi brojitelj,
Ja ću pisati, ti budi gonič.

I bljuvat ću, da, ali u svom stilu.
I ponekad ću naći rupu u tvom zakonu.
Ne brini, zakone neću kršit´ na silu
Al´ djelovat ću u svom kreativnom zaklonu.

Pustit ću da živi to što se u meni mućka…
Ti to ne možeš prebrojati…
A pišem ti ovaj Umjesto zaključka,
Kako bi oba svijeta mogla postojati…

-10-10-2017-

Elizabeta Petersdorfer – Bety

10.10. 2017. Na svjetski dan mentalnog zdravlja, završila sam (konačno) istraživački rad o mentalnom zdravlju mladih (zgodne li podudarnosti). Oni koji me dobro poznaju, znaju da se nikako, ali nikako, ne uklapam u prosjek. Ne kažem ovo onako romantično ili da si pumpam ego. Oni koji me poznaju još bolje, znaju da sam se bome (i previše) trudila uklopiti. Tako je i ovaj rad tražio od mene da budem netko tko nisam (ne netko lošiji, ili bolji, samo netko drugačiji), da pišem na način na koji inače ne pišem… Osim teške teme, teško mi je bilo i izraziti misli na određen način u određenom volumenu, vremenu. Sve je na kraju napisano po špranci. Dobro, sve osim zaključka. Zaključak je jedan ´Umjesto zaključka´. Tako smo se Rad i ja dogovorili. Koegzistiramo u simbiozi. Ja njemu strukturu, točnost i život, on meni slobodu. Slobodu od svih onih pokušaja uklapanja.

Zašto radimo stvari na teži način kad smo prirodno puno brži i efikasniji radeći sve na način koji je samo nama jedinstven? Koji je već sam po sebi lagan? Ponekad se dogodi da je upravo to ono što je uklopljivo.  Ustvari, to mi je nova normala! Postoji način na koji ja i ti, kao beskonačna, kreativna i bezotporna bića, savršeno lagano manevriramo svakim ljudskim iskustvom koje smo odabrali ili dozvolili. Lagano, bez napora. Na nama jedinstven način, a opet u okviru manira, pravila i zakona ovog prelijepog iskustva zvanog ljudstvo. Lekcija naučena – hvala Radu!

A da prilikom pisanja svog nekog poučnog Rada upoznate ljude koje sam ja upoznala, plakali biste od zahvalnosti!

Do sljedećeg posta, razmisli samo gdje to silno ideš ´glavom kroz zid´? Postoji li ipak neki lakši, tebi prirodniji, glađi, manje stresni način da činiš poptuno istu stvar?  Postupiš li na taj način, rezultate ćeš odmah vidjeti: Razlika u količini utrošene energije i osjećaju na kraju dana je totalni preporod.  Evo ti banalan primjer: Dovest se u formu. (Ako se furaš na to.) Većini je ljudi muka ići u teretanu i ne privlači ih to. Koju bi samo razliku uočili kada bi probali za promjenu raditi ono što vole! Makar to značilo skakati gumi-gumi, probati vrtiti hula hoop, voziti skate, kanuu, itd. A kad sam već na športu, završit ću i ovaj post s malo anti-motivacije:

Podloga za citate fb insta

Poštuj svoju lakoću!

 

Tvoja,

Bety ❤