Mjesec: Veljača 2018.

Odnosi, U stihovima

Sidra


2 komentara

Teško je
onom tko nikada svoje sidro spustio nije
tko je u oceanima utabao avenije,
Samo tako, na riječ, ti vjerovati…
Samo tako, odjednom, mirovati.

Teško je
bježati nevremenu i
ne čut´ dah bure na ramenu
Kad guštaš u gusarenju,
a maštaš o sidrenju.

Teško je to sidro spustiti.
Teško je, al´vrijedi –
Jedno sidro spušteno,
I to dobro smješteno,
Svaku oluju pobijedi.

Teško je, nekom drugom, svoje sidro dići,
I bez da ima kamo stići,
Uživati u krstarenju,
Nasumičnom kormilarenju.

Teško je sidro i dići.
Teško je, al´vrijedi –
Jedno sidro dignuto,
U pravu barku, sigurno,
Svaki strah pobijedi.

Čekaj, čekaj, čekaj:
Kamo ćemo onda s tim sidrima?
Na dno ili na svijeta kraj?

Isplela su se
I sidra
i jedra
i pučine i luke
i morske bolesti
i zemaljske muke…
Isplela i sada samo jače sidre,
Lakše liječe sitne hipohondre,
Mornare koji sada dublje vole
bilo da hode kroz metropole
il´ ih nose teretnjaci i gondole…

Isplela se.
Isplela se, i to vješto.
I nije teško.
NIJE TEŠKO.

Prava sidra su teška.

-20-09-2017-
Bety ❤

Što je pjesnik htio reći? 🙂

Znate ono kad se ljudi ustvari vole, a od muhe prave sidra? E, to. Ljudi, volite se. Sidra se skupa lakše i bacaju u more i podižu iz mora.

 

 

 

Odnosi, U stihovima

Subotnja


Nema komentara

Otvori još jednu bocu:
Bocu čistog oksitocina.
Emocije kad potonu,
Kažu:
Alkohol je medicina.
[Neistina! Neistina!
Prividna je to bistrina.]
Učini te:
Rasplesanijim od balerina
Povučenijim od kapucina
Pohlepnijim od beduina,
Bitnijim od Kronova sina…

Kad te guši jetka bol,
[U zdravlje! Čin- čin!]
Zaboravi na alkohol,
Otvori oksitocin:

Cugni ljubav,
Dodir,
Zagrljaj,
Gledaj ljude ravno u oči.
Smijeh zagovaraj,
Iskreno razgovaraj,
Nekome pomozi,
to ćeš uvijek moći.
Samo se fokusiraj…
Teško je ponekad
emotivno biti gol.
I, otvori jednu bocu,
[Op, čekaj:
Ne treba mi alkohol!]
Otvori još jednu bocu:
Bocu čistog oksitocina,
Jer ovisnosti iscjeljuje
obična LJUDSKA BLIZINA.

-23-09-2017-
Bety ❤ 

Društveno prihvatljive ovisnosti: alkohol, cigarete, mobiteli, igrice… Sve uspješno izbjegavaju bivanje nas samih sa sobom. I s drugim ljudima. Kvalitetno. For real. Oksitocin je hormon ljubavi, privrženosti, ovisnosti, pa umjesto fizičke ovisnosti, možeš odabrati konzumirati ono što je prvobitno stvoreno za zadovoljavanje naših psihofizičkih potreba: ljubav, dodir, zagrljaj, blizinu. Navodno je to prava droga. Kažu stručnjaci. For real.

P.s. I rad na svojim snovima, koliko god uspješan bio, drma bolje od bilo koje žestice! Živili! 

Odnosi, U stihovima

2S


Nema komentara

Pobrkali smo Ljubav sa 2S:
Seksom i
Sentimentalnošću. 

[Ne kompleksom i
Ne univerzalnošću.]

Prvo je očigledno:
U tjelesnosti se gubimo.
I tako nedogledno
Ljubav glumimo.

Drugo je smiješno:
Naučili su nas da je Ljubav
Bol, čemer, tuga,
Nostalgija i plač.
I što više neutješno
Paraš srce kao bezglav,
Bez i zrna zdravog suda
To si veći ´igrač´.
Ustvari: skrivač.
Srca-zavarivač.

Hajde ih nemoj brkati.

Pusti boli da bude bol,
Čemeru da bude čemer,
Pusti tuzi da bude tuga
Nostalgiji- nostalgija…

Pusti plaču da bude plač…

Pusti.
Dopusti.
Pa ih napusti.
I prepusti
Ljubavi da bude Ljubav.

Miriši ju u zraku,
Osjećaj u grudima,
Prepoznavaj u danu,
U ljudima,
U čudima.

Ne nasjedaj na tuđe rime,
Ne zamataj se u te kostime,
Dok se hvališ kako VOLIŠ.

I ne, ne bježi od intime,
Al´ ne brkaj akronime,
Kad si biće koje je Ljubav
Il´ bar tako sloviš.

Nabroji mi, iz milja, što to sve ti voliš?

-22-09-2017-
Bety ❤ 


Odnosni aspekt ljubavi može biti težak. Toliko težak da dok nekog preboljevamo (ili jednostavno u svakodnevnom životu) zaboravimo – voljeti. Ne zaboravi da je Ljubav lagana i da ju je lako živjeti! Nabrajaj što voliš, uzgajaj osjećaj Ljubavi u srcu, vidi Ljubav u svakom drvetu, listu, kamenčiću, osobi… Zaljubi se u radijatore, zakovice, interdentalne četkice… Objekt ljubavi je nebitan… Ljubav je istančan, nepogrešiv osjećaj koji je jasan svakom biću na ovoj planeti. Ne brkaj ju s onim što nije…

Tijek

Praznina je prostor.


2 komentara

Ovo nije post o tome je li čaša na pola puna ili na pola prazna. Ovo je post o Kanalu. Nedavno sam ti, u postu Koji si ti K*? pisala o stadijima svjesnosti. Ovaj Kanal-stadij gotovo svi zanemare. Super su zanimljivi i Konzument i Kontrolor, a najzanimljiviji je, i ono u što svi želimo samo uskočiti, i to naravno uz preskakanje ´nižih´ stadija, stadij Kreatora. Ono što će te dovesti najbrže Kreator-stadiju je upravo stadij Kanala. U tebi postoji svemirski, beskonačni potencijal koji samo želi teći kroz tebe. Život želi teći KROZ tebe, bez ikakvog otpora. Svaka osoba ovo može postići na beskonačno i jedan način, što znači uopće nije bitno proizlaze li iz tebe fotografije minijaturnih origamija, uređenje cvjetnih aranžmana, mentoriranje klinaca u svojoj zajednici, pisanje satire, plesanje folklora ili izrađivanje glomaznih skulptura. U tebi leži najveći umjetnik, najveći mirotvorac, najveći nobelovac (…) i samo čeka da ga, malo po malo, u jednostavnim djelima uživanja u protjecanju života kroz tebe (flow, tijek), oslobodiš.

Meni osobno najlakše ovo uspijeva kroz pisanje. Obožavam i plesati, vješta sam s rukama (izrađujem povremeno nakit od dunavske vrbe ili heklane boho torbice, obožavam DIY projekte – upravo me čeka piljenje nogu starog stola i bojanje u novo ´ruho´). Od svega što volim i uživam raditi, najbolje me u tijek (flow) stavlja pisanje. Ne znam jesam li dobra u tome ili ne, znam samo da to nije ni bitno. Znam da to volim raditi. Znam da me to stavlja u odlično raspoloženje. Znam da tu nemam otpora, da tu život može bez ikakvog štucanja proticati kroz mene. Super mi je kada pročitam neki stari tekst ili pjesmu i zadivim samu sebe: ´Wow, tko je to napisao?´ 😀 Toliko me veseli samo proizvoditi nešto, bilo što, u pisanom obliku.

Kako već dulje vrijeme surađujem sa Životom kroz način Namjere, izrekla sam ogromnu Namjeru kojom bih podržala svoj kreativni proces pisanja. Ta je da svaki dan imam Namjeru sjesti i pisati. Pisati o bilo čemu, ne bitno objavljujem li to na blogu ili ne. Pisati pjesme, kratke dosjetke, viceve, spoken word poeziju, postove… bilo što. Namjera mi je biti prisutna i slušati taj potencijal koji samo želi teći kroz mene.

Danas sam tako, osvjestivši si Namjeru, otvorila laptop. Sjedim ja tako prisutna, voljna, raspoložna i u očekivanju prvih misli od kojih ću krenuti pisati post (baš sam se na blogu naumila stvarati) – i nemoj ovo opet zamijeniti s motivacijom. Kada je osoba spojena na Izvor, preskače instantno svaki višak nepotrebne motivacije. Motivacija je na kraju krajeva nužna samo ako nešto ne želiš, ne znaš i ne voliš raditi… Ghm, gdje sam stala… sjedim ja tako poravnata, uzbuđena, spremna, prsti u niskom startu na tipkovnici, sad će, sad će, samo što nije! Evo ga, osjetim.. Još malo… Kad ono…. Niti jedna misao u glavi. Ništa. Samostanska tišina. Kao da me lupila neka meditacija usred same Namjere. Meditacija, super, odlično, samooo… Ne dolazi ništa ´pametno´ o čem bi pisala. Ništa. Grobna tišina. Mislim da sam čula i pokojeg cvrčka.

I tako jedno vrijeme sjedimo ja i taj cvrčak :). Već sam mu počela i zavidjeti. On bar cvrči, a ja? Sjedim nepomično u nekom kreativno-nekreativnom polu-prostoru. Nit naprijed nit nazad. I nemam pojma o čemu bih pisala.

Zatvaraj laptop. Nema smisla. Kad neće – neće. (Taj među prostor, kad ti je nov osjećaj može biti skroz strahovit iz čistog razloga jer je nov.) Čemu se mučiti? Čemu mučiti i cvrčke? Radije ću onda, s tim cvrčcima, otići piliti one noge stola za dnevni boravak. Start – isključi računalo – u redu. Tri klika i laptop spava.

Ali ne spava cvrčak.

Odlažem laptop u futrolu i razmišljam: ´Zašto bih išla piliti stolu noge? Nisam li već prije osjetila ovu prazninu? Čekaj, čekaj… O da, jesam. To je onaj osjećaj praznine tik pred ono najbolje što će doći. To je onaj dobro poznati, stari osjećaj praznine koja od mene traži da ju napunim VJEROVANJEM U PROCES. To je onaj međuprostor u kojem ti odlučuješ vjeruješ li tome da ipak nešto kroz tebe želi živjeti, i da je sve što ti trebaš raditi samo skloniti se sama sebi s puta. Ništa drugo. A kako se sama sebi skloniti s puta? Pa sjedni i piši! 🙂 I bivaj u tom međuprostoru. Sa cvrčkom. Bivaj u toj nepoznatoj praznini. Jer i praznina je samo prostor koji čeka da ga ispuniš.´

´Praznina je prostor koji čeka da ga ispuniš´ – ajme, to zvuči je´´no! Pali laptop! Odmah! Idem tipkati. 😀

Evo koja je poanta ovog posta: Ako si samo dozvoliš biti Kanal i poštivaš proces života, daješ i daješ svoje plodove, ne brojiš, ne staješ, svjesno odlučiš biti Kanal Života, vrlo uskoro ćeš se naći, sve češće i češće u tom prostoru praznine koju tako prelijepo i potiho nastani Kreator. I pokoji cvrčak za početak 😀 Daj svom Kreatoru malo mjesta. Kroz vjeru u prostor nepoznatoga. Vjeruj da je u tebi nepresušan izvor riječi, tema, ideja, koncepata, rješenja, dosjetki, savjeta i sveeega onoga što će ti se tek otkriti kroz tvoje bivanje Kanalom.

Ne zaboravi da je tvoja čaša uvijek puna (iako varljivo može izgledati prazno) i bome se uvijek može prelijevati! I to stalno! Baci se u taj tijek i dozvoli Životu da teče kroz tebe, dozvoli sebi da tečeš! A ako pri tom, treba  – poslušaj i pokojeg cvrčka. I on će ti samo glasno pjevati o tom praznom prostoru, koji samo čeka da ga ispuniš…

Tvoj cvrčak,

Bety ❤

Samoljublje, U stihovima

Snovi u boji


Nema komentara

Veliki ljudi su graditelji:
Naučili su se nad rijekama
isplakanih suza
sagraditi most.

Snova su to prevoditelji,
koji su pred zaprekama
i mnoštvom hereza
imali hrabrost

sanjati.
Na snovima raditi,
dok žive noćne more.

Hoćeš li im se klanjati
Il´ sobom gospodariti
I svojim snovima dati boje?

-26-09-2017-
Bety ❤


Pitaju me danas klinci u razredu:
Što to crtate učiteljice? – Snove… Aha, a što vam je to na pozadini mobitela? – Moji snovi… (I tako jedno vrijeme stižu znatiželjna pitanja u krug ;))

Moji snovi – sanjat ću ih dokle god ne postanu stvarnost. Usklađivat ću se s njima dokle god se ne probudim i shvatim da ih živim. Bojat ću ih svojim bojama makar mi se dlanovi znojili, glas drhtao i na trenutke ne vjerovala samoj sebi da su mogući. Podsjećat ću se da ionako u svemu prvo ide hrabrost, a potom samopouzdanje.

snovi.jpg

Svojim ću snovima dati boje.

Pretvorba, U stihovima

Žir


1 komentar

Ovog trena
Netko, Nešto
Tvoje srce kucati tjera.
Osjetila nisu izoštrena,
Da spoznaju vješto
Prirodu tog vaučera.

I dok ti Netko
Neprimjetno,
Zrakom puni i prazni pluća,
Disao ti,
duboko il´ plitko,
zbrinuta je tvoja ljudska kuća:
Ovog trena Netko tvoje trepavice i nokte raste…
Bez tvog upita,
Bez ičijeg uplita,
Od fetusa čovjek/ žena naraste…
I kao što od žira uvijek nastane isključivo hrast,
U tebi je oduvijek zapisano što ćeš biti:
Po Viziji svi smo uvijek, nepogrješivo, cjeloviti.

Eh, kad bi taj zapis lako mogao iščitati,
Gotovo uputstvo u rukama imati,
Od početka, odmah znati
Smisao, viziju i strast…
Samo diši:
Udah
Izdah.
Onaj Netko neće tajnu
tako lako izdat.
Iako, dokle god ti pluća imaju zraka,
rastu nokti, raste dlaka,
srce kuca, eto tako, samo od sebe,
vodit će te, najkraćim putem, do TEBE.

Možda sada ne znaš koja je tvoja vizija,
[Hej, zar je hrast znao sve što zna
dok je bio žir?]
Ti nisi greška i nisi diverzija
Kad i samim disanjem
kroz tebe teče svemir…

Viziju bi vidio
Kad bi na tren skinuo
Nepotreban vizir.

-30-09-2017-

Bety ❤

Nadam se da ima još snažnih ljudi koji su voljni skinuti svoje vizire, obrambene zidove i ostale štitnike i sjesti u meditaciju (ili hodati kroz dan) s dubokim pitanjima: Koja je moja najviša vizija za ovaj život? Kako mogu služiti? Koju akciju mogu poduzeti da downloadam još jedan djelić svoje Vizije? Što trebam biti da se s njom poravnam? Koji je sljedeći logičan korak? … Samo pitati, odgovori će ionako sami od sebe doći… Nadam se da nas ima i strpljivih. Strpljivih bar poput Prirode. Ona nikad ne žuri, a uvijek i svugdje na vrijeme stiže. 

Pretvorba

Piši, Bety, piši!


2 komentara

Piši, Bety, piši!

Ili bolje rečeno: Tipkaj, Bety, tipkaj! Bez razloga, što god se događalo, tipkaj o tome. Evo npr. Trenutno promatram sestru dok traži akorde za svirati… Odsvira pjesmu savršeno i samo završi sa: ´Znači, previše kukanja.´ (Ilitiga pjesma je otpisana.)

Nego, pitaš li ti ponekad svoje srce za savjet? Priopćiš li mu ikad što te muči, što bi voljela promijeniti, što ne znaš riješiti? I nakon što se tako malo natužakaš, imaš li toliko mudrosti poslušati najmudriji dio sebe? Imaš li toliko strpljena sačekati odgovor?

Evo mene jako muči kopiranje. Jesam li ja nečija kopija ili sam ovo autentična ja? Jesu li ove riječi moje ili je to neki ostatak nekog razglašenog life coacha ili youtubera ili replika nečije knjige, nečijih tuđih misli. I kako da znam razliku? Ovog trena, dok ti ovo tipkam sjedim s tim pitanjem. S tim oblakom pitanja, ako ću biti iskrenija. Neće biti oluje, to znam iz iskustva, u Srcu je ipak potpuni Mir, potpuna bonaca. Budući da su mi već dlanovi na tipkovnici, provest ću te kroz jedno moje obraćanje Srcu. Što kažeš na to?

Ok, krećem. (Skroz ću na kratko baciti ignor na to da čitaš ovaj tekst i iskreno popričati s mojim Srcem kako bih to inače radila)

Hej Srce, što ima? Znam da ti ovo sad zvuči kao: Draga, doma sam!:D, Ali moram te pitati za jedan savjet. Doista me muči pitanje originalnosti. Kako da znam da je moj glas – moj glas? Kako da sam sigurna da ono što pišem nije samo kopija? A ja kopirni stroj? Jako me srde oni što samo šeraju hrpe citata i nalijepe svoje ime na tuđu mudrost. Ne želim biti jedna od njih. Imam tu neku potrebu silno biti skroz originalna. Al skroz. Nije mi to malo normalno. Što ti misliš o tome?

Pauza. Sad sam bome dobrano podigla ove misli iz prašine. Ne znam osjećaš li ju čitajući ovaj gornji dio, ali ove misli sumnje i dvojbe lako nastane tijelo nekom neizvješnošću. Čak i stresom. Svejedno, osjećam u tijelu kao da nisam bila skroz iskrena.

AAAA vidim što nisam uključila u proces.

Srce, nisam bila skorz iskrena. Sad sam se sjetila pišući prošli pasus što me češe! Jako me smeta što je određena osoba iskoristila moje ideje i moju inspiraciju. Brine me najviše od svega što time ja osjećam neku škrtost i nevoljnost za dijeljenjem i davanjem. E toooo je problem. To me brine najviše od svega – ne neka sitna autorska prava! Brine me to, da ne bih ovaj blog izvitoperila u nešto što nije usklađeno sa mnom. Uh….sad imam onaj pravi loš, ali dobro-loš, feeling. To je to što me iskreno brine. Srce moje, što mi preporučaš po pitanju toga?

Da budem i dalje fer – tipkam sve kako se događa u real timeu. Upravo idem na trenutak pročitati vlastiti post iz početka.

Nekoliko gramatičkih ispravaka i 4 minute kasnije, nastavljam onim što mi je srce poručilo. I da, čekalo me je na samom početku posta.:

´Piši, Bety, piši!

Ili bolje rečeno: Tipkaj, Bety, tipkaj! Bez razloga, što god se događalo, tipkaj o tome.´

Kroz pisanje će ti se otkriti tko si to ´ti´. Ne prođeš li kroz proces skidanja slojeva i slojeva onoga što nisi, kako ćeš doći do onoga što jesi? Piši, Bety, piši. Bez razloga, što god se dogodilo, bez obzira na druge, bez obzira na cijeli svijet: Piši, Bety, piši.

Uh, moje me je Srce upravo podsjetilo na jednu stariju pjesmu i post koji sam objavila na fb… Idem ga pronaći i nalijepiti u nastavku, ček sec, dragi čitaču!

Kaže post ( Ovo boldano je totalni ding-ding!!)

[Pinoccio]

Jadni robu forme
Pusti silne norme – 
Ideja je dosta! 

Čuvaj se tih pora,
Ispraznosti slova – 
Umjetničkog posta.

Ispravno il´ krivo, 
Stihom reži tkivo – 
Razgoli tog gosta.

Od gozbe do suhog posta, 
Jezikom ego-srce mosta –
Nek´ mu sirov okus osta. 

I tvoj osjećaj (bar na tren) živim posta!
[Potom se, Geppetto, opet primi posla!]

-28-05-2012-
Bety ❤

[Ono kad samoj sebi vidovito, 4,5 godine ranije, kroz stihove daš primjenjiv savjet!] 

Danas je zanimljiv dan: Imam plave tempere na rukavu (posljedica vrlo aktivne likovne kulture), ranu na nozi i nekoliko masnica i ogrebotina po ostatku tijela (klinci su me slučajno izudarali bar 5 puta), pretjerala sam s radnim satima cijeli ovaj tjedan, i svaki dan sam zaboravila od žurbe nahraniti tijelo kako treba… Not fun. Zanimljivo, ali i u stanju kada nemam snage ni za spavati ( ne znam događa liti se ikad da si toliko umoran da ne možeš ni spavati!) uvijek mogu iz sebe izbaciti još koju riječ, koji redak… I nabaciti ovu opet-sam-budna facu… Mudriji od mene bi rekli nešto na tragu ovoga: Ti nisi samo svojih ruku plod, ti si cijela voćka – tvoje je da nesebično daješ i daješ plodove kako bi iz godine u godinu mogla davati još i više… Dio si savršene logike i savršene ravnoteže! Taj netko mudriji je Majka Priroda. Tako nas podučava procesima kreativnosti. Kao pravi roditelj – na svom primjeru. 😉 

Dakle stvaraj! Ne staj! Nema držanja ideja za sebe! Radi što radiš po danu, po noći postani superžena. Duguješ to svom talentu. Duguješ to sebi. Kada proces kreativnosti postaje sve intenzivniji, toliko da mu se ne možeš oduprijeti, znaj da si na dobrom putu. Nikad ne možeš dati previše. To je u tvojoj prirodi. Dopusti joj da se odvija…

Znaj da svaki plod koji izrodiš, nije zadnji, nije najbolji i ne hvataj se slijepo za tog svog Pinoccia. (Hej, možda je on na kraju i lažac!). Odbaci svoje plodove! Udahni život i drugim likovima, drugim situacijama, drugim temama, drugim plodovima i ako te čega treba biti strah, neka te je strah ne dopiranja do drugih ljudi i neka te je strah odustajanja od sebe i cijele Prirode u sebi… Nekoliko kapi tempere i gdje koja masnica na tijelu su kikiriki spram toga. 

Zasluženi vikend regeneracije i tetošenje sebe počinje – SAD!

Ok, ovo boldano je dakle ding-ding!! A ovo ljubičastom fontu je totalna eksplozija poravnanja!

Hvala ti, mudro Srce!!

Hvala i tebi, dragi čitatelju i prijatelju, što si pročitao ovaj post do kraja i prošao sa mnom kroz jedan čudnovati proces. ❤ Možda djeluje da post nema glave ni repa, ali nadam se da te to neće spriječiti da se obratiš svom Srcu oko stvari koje te muče. Možeš to učiniti u glavi, na papiru ili na tipkovnici.  Ponekad će te Srca voditi slikama, dosjetkama do odgovora, kao mene sad. Ponekad ćeš ga čuti. Ponekad ćeš osjetiti koji je odgovor na tvoje pitanje. Znaj samo da guru svih gurua odmara u tvojim grudima. I prima učenike svaki dan, bez pauze za odmor ;).

Tvoja, raspisana,

Bety ❤

(A sad idem pročitati cijeli post od početka do kraja ( Bože pomozi! XD) pa ga, ako skupim hrabrosti, objaviti. Ako si ovo pročitao, znaš da sam ju od nekud smogla.)

 

Pretvorba

Dis-ci-pli-na!


1 komentar
Teret discipline
lakši je
od tereta kajanja.
Kad gledaš iz kuta cjeline
i aktualizacije
nekad nema stajanja.

Ipak, ne lomi se!
Mjesto tog´: Poravnaj se.

Korisnije je imati kompas nego sat,
jer čemu vrijeme ako se iz dana u dan gubiš?
´Poravnato´ živjeti bome treba znat´,
disciplina je laka kada se u Viziju zaljubiš….

Po-rav-na-nje!

-27-09-2017-

 

P kao…Poravnanje! Skine puno nepotrebnih obveza s tvojih leđa, predočuje ti jasno, iz dana u dan, djelić po djelić osobne vizije i odjednom zavlada tobom putem discipline. Poravnanje…Magija, kažem vam!  

( A kako zaobići abnormalne količine motivacije i odmah se povezati na ´poravnatu´ akciju? Pročitaj jedan od moćnih načina u jednom od prijašnjih postova. 🙂 )

Hvala ti na čitanju!

Tvoja,

Bety ❤

 

Pretvorba

Ljudi smo (ili psi?), dogovorit ćemo se!


1 komentar

Jučer sam napisala vrlo iskren i ranjiv post. Uvijek sam se pitala, kako ljudi imaju snage tako što napraviti. Nakon što sam ga objavila, isključila sam mobitel i dozvolila sebi biti u toj dreniranoj praznini. Jer da, nakon što prođeš kroz more emocija odjednom, osjećat ćeš se kao da te to more izbacilo. Hoće to nekad autorefleksija napraviti. Usput – to je sasvim ok. Prirodno je da nakon dugih preživljavačkih, životnih faza zastaneš i baciš pogled iza ramena – u tom trenu, u trenucima ne-djelovanja, trenucima mirnoće, izvirat će silne emocije za koje prije nisi imao vremena, energije, svjesnosti ili alata za hendlati. I tu će biti svega. Usput, uživala sam u tim svim osjećajima. Uživala sam i u svim osjećajima ispraznosti nakon izbacivanja svega iz mene. Drago mi je da sam to uspjela napraviti na konstruktivan način i ostaviti si podsjetnik za neka buduća vremena. Sad dolazi pravo pitanje: Kako to da sam sjela i umjesto još većeg ubijanja u mozak, natipkala i profiltrirala destruktivno stanje u konstruktivan post? Riječ je o DOGOVORU.

Jesi li ikada gledala serijal Šaptač pasa sa Cesarom Millanom? Krenut ću od pretpostavke da jesi :D. Fascinira me taj asertivni čovjek u tolikoj mjeri da sam počela ljude gledati poput pasa. Točnije sebe, počela sam sebe gledati kao na nekog malog, gladnog čukicu. 🙂 Što ja, žena- čukica, da ne napišem žena-kuja :D, želim? Ono što je psu hrana, čovjeku je recimo uspjeh, zdravlje, novac, veze… I sad ja, žena-čukica, silno, silno, uzbuđeno, preuzbuđeno (ne asertivno!) želim tu hranu, to nešto, od Gazde. Gazda kaže: Sjedi, pa ćeš dobiti hranu. Malo se primiriš, hrana krene stizati iz Gazdine ruke. Ti opet skočiš i siiiilno uzbuđeno, preuzbuđeno kreneš na tu hranu. Gazda opet, smireno, pun ljubavi kaže: Sjedi, pa ćeš dobiti hranu. Opet se malo primiriš, spustiš to uzbuđenje, Gazda opet velikodušno ide nagraditi te hranom, kad te opet obuzme to siiiilno uzbuđenje, preuzbuđenje. Gazda opet, smireno, kao i svaki put, govori: Sjedi, pa ćeš dobiti hranu. U trenutku prepuštanja, odustajanja od tog silnog uzbuđenja, potpune smirenosti, predaje – Gazda velikodušno stavlja hranu pred njuškicu. Izvoli. Papaj.

Neću ulaziti u to što je to što silno želiš, niti u to kako ne mijenjaš u životu situacije, već ti rasteš do granice kada ti vanjske situacije nisu bitne, potom su ti dana rješenja samo tako. Dotaknit ću se, umjesto ovih premisa, DOGOVORA. I to dogovora ni manje ni više već s Gazdom samim.

Što je tvoje ´sjedi´?

Što trebaš naučiti, napraviti, čemu se trebaš usmjeriti u trenutku kada Gazda kaže: Sjedi? Nabroji si to. Primjerice: Ponekad SJEDI znači meditiraj. Ili piši. Prošeći. Za nekog je to nazovi prijatelja. Oprosti. Snimi. Vjeruj. (…)

Kada ti dođu situacije u životu u kojima se pitaš: A ŠTO SAD DA RADIM?? Eto ti tvojih odgovora. I samo postupi po njima. Dobit ćeš hranu brzinom svjetlosti.

Tako sam se ja, u trenutku prolaženja kroz emocije, zapitala: Što sad da radim? I bum – jer sam si osvijestila dogovor s Gazdom, automatski sam uzela laptop i počela tipkati. Automatski! Dakle, sjela sam. To je sve što sam napravila. Sjela sam. Sjela sam do te mjere da mi nije bilo bitno što će tko reći ni hoće li biti popularan post, ni da li će netko razumjeti i ostale umne kerefeke. Sjela sam i znaš što? Sad mi nagrada, koja god da je – ne treba. Nagrada je to što sam sjela. Ne jela :D.

Eto, tako te život uravnoteži, kroz more ljubavi, discipline i poravnanja. I tako vrlo brzo postaneš jedan smiren, uravnotežen čuko. Ovaj, čovjek! Htjela sam natipkati čovjek! 😀

Koji su tvoji dogovori s Gazdom? Pitaj svoje Srce, zadubi se malo nad tim, potom si ih napiši i istakni. U teškim trenucima preobrazbe, potaknut će te da lakše zakročiš u svoje srce i napraviš akciju u smjeru u kojem to ima smisla. (Opet ja i odgovorno korištenje motivacije!)

A ako zamisliš sve svoje izazove kao treniranje, (treniranje predaje, treniranje vjere, treniranje smirenosti, treniranje kreativnosti, treniranje tvog ´sjedenja´…) stavit ćeš se ustvari u ravnopravan odnos s Gazdom, ne potlačeni. A to ćeš razumjeti tek kad sjedneš…

Tvoja, smirena,

Bety ❤

Pretvorba, Samoljublje

Čestitam, preživjela si!


4 komentara

Iliti priča o auto-refleksiji.

Ovo tipkam kako bih samoj sebi dozvolila, još jednom, po tko zna koji put, biti ok s činjenicom da nisam ni približno, a ne u korak, te famozne, svjetske definicije uspjeha ili neke životno sigurne normale. Ali ni blizu. Ne vidim joj ni siluetu od silne prašine. I opet sam pozvana na to da budem s tim ok.

Jebemti.

Kada je u pitanju moja vrijednost, mnogi bi garantirali da ću do sada biti na ´vrhuncu igre´ (što god to značilo). Izuzetno sam inteligentna, prštim od talenata, vještina i sposobnosti (ovo nije lažni ego, svaki psihloški test, profilacija, pokazuje izuzetnu osobnost, iskustvo ide tomu u prilog), radim na sebi, poznam svoje vrijednosti i vrline, svjesna sam svojih mana i znam da imam što ponuditi ovom svijetu. I visoko sam školovana, ako to danas išta znači. A opet, kao da, citiram: ´stojim na mjestu´.  I sada si svi stavljaju prst na čelo – uključujući i mene ( što je ovdje jedini problem)- kako to da već nije ´uspjela´?

Nedavno sam gledala jednog motivacijskog youtubera koji je izrazito isticao kako ´trebate pratiti one ljude koji daju rezultate´. Priznat ću ti, bocnulo me je ovo malo, ali maknula sam ego postrance, uzela iz videa ono što mi treba i sjela sama sa sobom i razmislila: Koji su to moji rezultati? Odlučila sam napisati popis tih mojih rezultata. Popis rezultata od godine kada sam se maknula sa svih društvenih mreža, ukinula youtube kanal koji mi je tek počeo donositi zaradu i suradnje, popis rezultata od godine u kojoj sam, opet, ostala bez posla, proglasila poraz na mnogim područjima života od poslovnih do ljubavnih, čak i razmišljala o oduzimanju vlastitog života. Shvatila sam da je za tu cijelu godinu, ispod podvučene crte, pisalo samo:

PREŽIVJELA SAM.

Samo to. To je bio moj veliki ´rezultat´. U cijeloj godini dana, moj jedini rezultat je bio to što sam preživjela…

Mogu li se za to potapšati po ramenu? Mogu li si za to čestitati? Može li to biti dovoljno meni? Ne drugima, meni? Ovome te neće baš učiti u školi i ovo će rijetko biti poticano čak i u krugu obitelji. Čestitati si za minimalni, osmotski rezultat? Jesi li ti zdrava?

Evo gdje se svi možemo ubiti u pojam: Zaboravljamo da ne krećemo svi s iste startne pozicije. Konkretno, moja startna pozicija je uključivala pola mog života življenja praktički po šupama. I često je uključivala sam rub siromaštva. Tek sam početkom ove godine ´manifestirala´ (riječ je pod navodnicima je jer je toliko već izlizana, da se naježim kad ju čujem) normalan stan. Trebalo mi je samo mjesec dana da se naviknem da imam toplu vodu u stanu, i da je to normalno. Tijekom te prilagodbe sam si usput, nekoliko puta ispržila ruku jer sam zaboravljala da će, kad otvorim toplu vodu odmah poteći vrela voda. Da vam ne pričam koliko sam plakala kada sam nabavila flat Internet. Od zahvalnosti i od muke istodobno. Prije sam znala ´krasti´ internet od susjeda, kafića, stajati na hladnoći i uploadavati videe po 8 sati… Da ne duljim –  mnoge godine moj je jedini rezultat bio to što sam preživjela. U više toga: preživjela sam loše veze, preživjela sam rub siromaštva, preživjela sam depresije, loše zdravlje, preživjela sam lažna prijateljstva, preživjela sam (kao vjerojatno i ti, divna dušo) mnogo toga. I nisam briljirala. Nisam ni približno briljirala. Još.  I danas me je preplavio taj ´nisam briljirala´ osjećaj.

STOP. Korak unazad, molim.

Osim što ne krećemo svi s iste startne pozicije, bome nismo niti svi u istoj utrci. Još jedna stvar koju svi lagano zaboravljamo (čitaj: JA zaboravljam. Sve što pišem, prvo sebi pišem). Npr. Osobno sam minimalist. Dobrim dijelom me je tome naučilo financijsko osvještavanje i stavljanje mnogih stvari u perspektivu, promjena vlastitih navika u svrhu otplate studentskog kredita i jednostavno praktičnost. Moj cilj, moja utrka, nikad neće biti hedonističko, basoslovno bacanje para. Ne vidim smisla zašto običnom čovjeku nije dovoljan topao dom (dom ne kuća), zašto mu trebaju viletine. Totalno sam za sigurnost i komfor, ali hvala Bogu to je i više nego moguće u nekim optimalnim, održivim mjerama življenja. Znam da neću prohtjevno trošiti iznad svojih mogućnosti. Znam da sam toliko društveno osjetljiva i da imam oceane razumijevanja za svaku potlačenu skupinu, pojedinca i Majku Prirodu i da ću svaki višak para lako upogoniti za puno, puno veće dobro. I da, ja želim financijsku slobodu. Također želim usvojiti dijete. Dva djeteta, da budem preciznija. Želim živjeti održivo, u nekoj zadovoljnoj normali. Želim i na kraju svakog dana zaspati zadovoljna osobom u koju sam se razvila. Želim i meditirati svaki dan. Za mnogo mojih uspjeha mi ni ne treba ono što je u tuđoj glavi uspjeh. (Nismo svi u istoj utrci.) Treba mi samo spremnost da živim život autentično i razborito i ponekad, kao sad, pokoja suza da me sjeti koliko sam to napredovala.

Jer da –´ja sam preživjela´ preformuliraj u ´ja sam napredovala´. I to koliko! Koliko li si samo već napredovala! Mnogi nisu ni preživjeli.

Kad sranje lupi fen, sjeti se staviti stvari u perspektivu. – Bety

Da ne bi bilo zabune, ni u mom, a ni u tvom životu, nemoj ovo zamijeniti za IZGOVORE. Još jedan od razloga zašto ne volim motivaciju. Alla ´Tko želi naći će način, tko ne želi naći će izgovor´. Da, da, sve 5. Prekinimo više s tim. Prekinimo s tim nabijanjem krivnje oko ne-rezultata. Ogromna je razlika između procesa i rezultata. Prvo je organično i prirodno, drugo je mehanično i umjetno. Rezultat ionako dođe kao nuspojava zaljubljivanja u proces. Pa evo, ovo sam ja u procesu zaljubljivanja u proces. Znam da ću se nakon nekog vremena opet osvrnuti, pogledati unazad i gledati jednu nevjerojatnu priču. Za sada sam tu gdje sam. Stojim na mjestu, kažu. Ja pak znam da će svaki moj uspjeh biti nastavak procesa kojeg odlučujem poštivati.

Zapamti, nitko ne zna na prvu što si sve prošao u životu. Nitko ne može znati kako si se kad osjećala i koliko je truda išlo samo na to da preživiš. Možda ne živim/ ne živiš Viziju svog života. Još.  Znam da to što sam ´samo´ preživjela (a imala sam i više od 9 života) me je naučilo vrijednostima, integritetu i snazi koju malo tko oko mene ima. Može li mi to biti dovoljno? Može li mi to biti temelj na kojem ću graditi svoj život? Hajdemo samo na tren zastati i cijeniti sve što smo prošli, proživjeli i preživjeli. I jebeno se potapšati po ramenu.

 

P.s.: Podsjeti me na ovaj post nakon nekog vremena. Unaprijed ti hvala!

Tvoja,

Bety ❤