Mjesec: Ožujak 2018.

Odnosi, Pretvorba, Samoljublje

Sreća se vježba


Nema komentara
Q: Kako se vježba sreća?
A: Treniranjem nedostatka krivnje.
Budući da sam te s ovime ´prepala´ na prvu, pokušaj na trenutak zamisliti život bez krivnje. Pokušaj na trenutak zakročiti u mentalni prostor gdje uzrok nema posljedicu. (Jel´ se buni ego?? :D) Dobro si pročitao: uzrok nema posljedicu. Koliko god ti ovo bilo besmisleno i protivno onome što su te godinama i godinama učili u školi (vjerojatno po tome i odgajali), ovo ti itekako može koristiti. I, ne brini, u fizičkom svijetu uzrok, i dalje, itekako ima posljedicu. Stvar je u sljedećem: Kako lako volimo zaboraviti da samo nastanujemo ova tijela, ovu ćemo UP vezu (uzročno-posljedičnu, jel´) lako preslikati na psihoduhovni svijet. I uskratiti si radost. Sreću obaviti gustim slojem magle, zvan krivnja. I, iako je i ovo prelijepo, i itekako ima smisla, dobro je sjetiti se da se ogromna količina stresa i emocija razrješava i oslobađa kada tu pupčanu vrpcu uzroka i posljedice prekinemo. Kako trenirati nedostatak krivnje?
Primjer UP veze bi zvučao ovako:
Osjećam se loše, jer mi je netko učinio nešto nažao. 
Bez UP veze to bi zvučalo (i iskustveno bi to osvijestio i osjetio u tijelu): Osjećam se loše, jer se osjećam loše. ( Nema uzroka. Događa se samo od sebe. Biva samo od sebe.)
Pročitaj si to još jednom. Promisli malo o tome. Nek´ ječi malo:
Osjećam se loše, jer se osjećam loše.
Dopusti si ovdje, na tren, biti prostor za ono što se u tom trenutku, samo od sebe, ionako događa. To znači biti u ´sadašnjem´trenutku.
Još nekoliko primjera, pa dalje ako želiš, nastavi sam trenirati:
Osjećam se bezvoljno, jer se osjećam bezvoljno. Trenutno se to događa. ( Ne jer npr. nemam svrhu u životu kao drugi ljudi.)
Osjećam se ljubomorno, jer se osjećam ljubomorno. Ne jer me strah prevare, partnerova (ne)ponašanja u vezi, nemam samopouzdanja i sl., već jer se samo osjećam ljubomorno. Bez uzroka. To se samo od sebe događa.
Osjećam se nezadovoljno, jer se osjećam nezadovoljno. Ne jer mi od malena svi govore da sam debela/ružna/glupa. Osjećam se nezadovoljno, jer se osjećam nezadovoljno. Ovog trena se taj osjećaj događa. Samo se događa. Samo biva. I to sam od sebe. Bez uzroka.
Itd.
Kužiš?
Nema krivnje.
Ni na vidjelu.
Samo sadašnji trenutak, prelijepo oslobođen tereta prošlosti.
Onaj veo magle se tako lagano raspršava…
I sada samo tu bez-krivnost treba povremeno provježbati.
Nabildati te mišiće svjesnosti. 😀
Uh, kolika je lakoća znati da ne postoji kradljivac sreće izvan vlastite glave.
Al´ni jedan.
I kako je dobro znati da sreća nije nestala. Samo je nastanila mentalni prostor u kojem uzrok nema posljedicu…
Do sljedećeg čitanja, uživaj u svojoj sreći! A ako si pokušao/la nekoliko minutica bildati sreću :D, podijeli svoje iskustvo u komentarima ispod posta. Hvala ti!
Tvoja,
Bety ❤
P.s.: Sretan nam Međunarodni dan sreće!
Pretvorba

Žena ženi – sestra.


1 komentar

Mama, zašto sam morala baš biti žensko? Zašto nisam mogla biti muško? – S tugom u očima ispitivala sam svoju mamu o ovoj epskoj nepravdi još kao desetogodišnjakinja. Bio je to onaj period u školi kada curice među sobom pričaju o… ššššš… Prvim mjesečnicama, ulošcima, dečkima, pa čak i krvavim, bolnim porodima. Sve iz malog izvora informacija i uz međusobno prestrašivanje.

Zašto sam morala baš biti žensko? Zašto nisam mogla biti muško? – Izgubljenim pogledom i prestrašenim očima, koje su upravo vidjele krv u gaćicama prvi put u životu, ispitivala sam moju stariju sestru, dok mi je objašnjavala kako pravilno staviti, odložiti uložak i koju tabletu popiti protiv bolova.

Zašto sam morala baš biti žensko? Zašto nisam mogla biti muško? – Drhtavim i ljutitim glasom, problijedjela lica od srama, govorim sama sebi u bradu, dok čekam svoj prvi ginekološki pregled.

Zašto sam morala baš biti žensko? Zašto nisam mogla biti muško? – govori mi jedna od mojih pet uplakanih, slomljenih prijateljica koje su bile silovane…

Svaki od takvih monologa i dijaloga bi završio jasnim zaključkom: Muškima je u životu lakše.

Ako se nisi do sada naježila od nepravde koju sam donosila ponajprije sebi, a potom i drugima, gledajući na svijet iz ove polarizirane perspektive, dozvoli da ti natipkam koliko me je koštala ova nepravda od uvjerenja. Prvo ću ti odati da su ovaj post potaknule žene na društvenim mrežama. Žene koje obožavaju biti žene. Ili bar tako kažu. Žene koje se poistovjećuju s onom famoznom: žene, majke, kraljice. I dok sam savršeno svjesna da postoje žene koje su apsolutno zaljubljene u svoju ženstvenost, vjeruj mi da postoje one koje su s njom još uvijek na Vi. Ja sam negdje na pola. Imam trenutke 100% voljenja sebe, a bome imam i ove žute minute i trenutke repova ovih zašto-sam-morala-biti-žensko misli, s vremena na vrijeme. Dijelim s tobom ovaj post da uvidiš kako ima ljepote i u jednom i u drugom. I u trećem. Ma u trideset trećem, što se toga tiče. Savršeno je u redu i ako se ne osjećaš poput kraljice.

Ustvari, puno je logičnije danas ne-osjećati se poput kraljice: Biti žena danas znači biti bolje obrazovana, a slabije plaćena. Većinom uz redovan posao, voditi i cijelo kućanstvo. Općenito se žene danas brže osamostaljuju i odlaze od roditelja, a prečesto smo žrtve nasilja koje ostane nekažnjeno. Štoviše, granice onoga što je nasilno i sramotno raditi ženi se još ne znaju, a što je najtužnije i ne poštuju. I to samo pričam o razvijenim zemljama… Uz sve to, danas je i žena ženi, prečesto, vuk.

Koliko me je onda koštalo podsvjesno uvjerenje o mojoj samodefiniranoj ´najvećoj nepravdi u povijesti života na zemlji´? Koštalo me je moje snage. Koštalo me je mog mira. Koštalo me je kvalitetnih odnosa sa svime: životom, partnerom, obitelji, novcem… Ne možeš primiti ljubav ili biti u odnosu s osobom koja je puna ljubavi, ako si na nju nalijepio neko lakše-je-tebi sranje. Koštalo me je previše… Koštalo me je ne povezivanja s onim što je ´tipično žensko´ – davanje života. I što sad? Ja želim stvarati. Želim dati život svojim idejama, svojoj viziji i misiji. Što misliš, što me koči u tom stvaranju? Potpunom izražavanju? Orgazmičnom kreiranju? Dap, samo jedno, i to vrlo teško uvjerenje za probaviti… ´Muškima je lakše´… Iako sam zahvalna što me ovo uvjerenje tjeralo da budem bolja, brža, organiziranija, uspješnija ´od muških´ (bila sam uvijek mala od inata), naučilo me da te živjeti život u pretjeranoj muškosti, da ne kažem – muževnosti, prelako slomi. Nije prirodan, organičan modus vivendi, pa je neodrživ. Bar za jednu ženu. Muške će tako lako slomiti bježanje od svoje svrhe, izvršavanja, akcije, pružanja podrške, vodstva… znaš već, lakše će ih slomiti bježanje od svoje muževnosti.

Bježanje od svoje ženstvenosti, ženu će dotući. – Bety

Muževnosti je bliža motivacija, ženstvenosti transformacija. Muževnosti je bliži pojam moći, ženstvenosti pojam snage. Jedno i drugo se nadopunjuju, ali sve kreće od ženske energije. SVE.

I sada sam ja tu, mala desetogodišnjakinja, zarobljena u tijelu tridesetogodišnjkinje, još uvijek odlučna, još uvijek puna boli i još uvijek puna inata, uskratiti svijetu svoje biće i svoj doprinos, sve kako bih se zaštitila. Od čega? Od šačice ( ili možda hrpetine?) nasljeđenih, serviranih, prihvaćenih uvjerenja…

I onda ti tu frca neki 8.mart sa svih strana i ti se trebaš osjećati, na jedan dan, kao kraljica?

Skrilo se tu puno boli. U običnom ´bivanju ženom´. Skrilo se tu puno patnje i potrebe za oprostom. Puno izmirivanja zaraćenih strana. Skrilo se tu puno demona koji čeznu da ih pogledaš, obznaniš, poštuješ i oslobodiš. Ti, vještice. Ti, vilo. Ti, plesačice. Ti, supersilo. Ti, kurvo. Ti, svetice. Ti, mala desetogodišnja odlučna-zaštiti-sebe-od-nepravde-svijeta curice…

Molim te nemoj poput mene zaboraviti da ljepota žene leži u njenoj ukorijenjenosti u svoju ženstvenost. Pod ljepotom, ako si pročitala iti jedan post na ovom blogu, znaš da ne mislim na fizički izgled. Mislim na potpuni izražaj bića, neizmjerljivu snagu i beskonačno kreatorstvo. Zavodljivost. Orgazmičnost. Kaos. Ples. Mjesečev ritam. Molitvu. Prirodu. Mislim na život koji mijenja svijet i povijest kakvu poznajemo. Mislim na razornu supersilu koja ti leži među grudima. Mislim na upravljanje svojom muževnošću na način na koji te neće slomiti, već ti služiti ( i muškarci i žene  posjeduju i mušku i žensku energiju u sebi). Vidiš, buđenje tebe kao supersile, leži u prihvaćanju i izražavanju svoje ženstvenosti. Prihvaćanju i izražavanju sebe. Da posjeduješ samo trunku ženstvenosti u sebi, a ona nije izražena, koštat će te previše energije i previše nesretnosti.

Koliko kog se sa svojom ženstvenošću trenutno kosila, koliko ti god ona trenutno bila mrska ili nejasna, koliko god ti muško-ženki svijet djelovao nepravedno i koliko god misliš da ima neki ´zaobilazni´ put – Ne, nema. To je taj. Tvoja snaga da mičeš planine, sva ljepota, onaj očaravajući dio tebe, počiva u tvojoj povezanosti sa svojom ženstvenošću. Sve i da ju prirodno imaš 0,01%.

Šit. Nema druge prečice. – Pomislila sam si dok sam se suočila s tom istinom. Kako, pobogu, da ovo napravim? Kako da, nakon godina i godina skrivanja svoje ženstvenosti, krivnje svog i suprotnog spola, igranja ove glupe igre skrivača, odjednom svijetu pokažem sve svoje supermoći? Kako da odjednom plešem, molim, zavodim, budem fluidna i kaotična, tiha i dramatična, svetica i kurva istodobno… i da sve to odjednom budem… javno? U krugu svojih najmilijih? I priznaj, teže je biti ova nova, osnažena verzija sebe u uskom krugu obitelji i prijatelja nego li je to na društvenim mrežama. Teže je hodati s tom krunom na glavi nego li samo govoriti da ju nosimo. Teže je opet plesati u krugu podrške drugih žena, jer smo se izgleda toliko izgubile pod tim mjedenim, lažnim krunama da smo zaboravile, od silne borbe, biti jedna drugoj – sestra…

I, iako je danas 8.mart i slavimo Međunarodni dan žena, slavimo sve demonstracije, pobune, revolucije i herojstva generacija i generacija žena ispred nas, opet slavimo borbu. Pitam se, pitam koliko nas danas slavi sestrinstvo? Kolike smo mi to iskreno kraljice? Kolika smo mi podrška jedne drugima? Prestrašujemo li i dalje jedne druge bolnim pričama o tome kako je ´muškima lakše´ i kako smo slabe? Živimo li traume naših mlađih verzija ili kreiramo neponovljive veze i  sestrinstva? Hvataju li se žene još uvijek u krug i plešu li ponekad besramno skupa na mjesečini?

A, ne, čuj mene- pa to bi bilo prepoganski. Daleko od moderne, uglađene, instagram verzije žene… One koja nosi mjedenu krunu…

Gotovo da osjećam da je ovo razmišljanje ili presramotno za podijeliti il da će otvoriti Pandorinu kutiju. Svejedno, sigurna sam da nas je više prošlo ili prolazi kroz ovo. Kako god, lupit ću i ovaj share gumb, u svoj svojoj kaotičnoj ljepoti, i u nadi da će zaživjeti i moja nova mantra i namjera u svakoj sljedećoj interakciji sa ženom:

Žena ženi – sestra.

woman-66466_640-web

Do sljedećeg čitanja, zaurlaj ponekad na mjesec jednim glasnim i snažanim AUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUU! 🙂 I protresi koji put kukovima u ime svake sestre koja postoji na ovoj Zemlji! 😉

Sretan nam Međunarodni dan žena!

Tvoja sestra,

Bety ❤

Odnosi, Samoljublje

Lajk.


1 komentar

´Koliko smo toga mi prošli skupa´ – zamišljeno gledam u svoje golo tijelo u ogledalu. Ne znam da sam ikada s toliko ljubavi gledala u svoj odraz. Kontemplacijski trenutak zaključujem s jasnim, neopterećenim i iskrenim:

LAJK.

Lajk na svaki ožiljak, svaku posjekotinu, svaku ozljedu i tetovažu koja te, prelijepo moje Tijelo, krasi.

Lajk na svaku bol nastalu od pretjeranog posla/obveza. Lajk na svaku neprospavanu noć i na svaku od bezbroj ovisnosti kojima sam te mučila, a ti se samo od sebe, eto tako, oporavilo.

Lajk na svakom tvom oporavku.

Lajk na što god, tko god te tako savršeno, besprijekorno osmislilo i uredilo.

Lajk svakoj suzi koja je iz tebe nastala, a bilo ih je i na kante.

Lajk na svakom odlasku na nuždu, na svakom menstrualnom ciklusu, na svakom grču i svakom oslobađajućem osjećaju.

Lajk na svakom zadovoljstvu.

Lajk na svakom madežu kojeg bih uočila, nad kojim bih se upitivala: Odakle sad ti?

Lajk na svakoj bori i svakom znaku prolaza vremena.

Lajk.

Lajk na moje grudi koje, stvarno, baš kako što svaki časopis o ženama kaže, vremenom ne izgledaju više isto.

Lajk na vezivnom tkivu i lajk na gravitaciji. Lajk na njihovim suprotnim ciljevima.

Lajk na mišiće, lajk na kosti, lajk na njihovu zdravu ljubav.

Lajk na trbuh, lajk na stražnjicu, lajk na celulit i lajk na masne stanice.

Lajk na to što nisam ista ´kao prije´.

Lajk na srce koje kuca. Lajk na pluća koja dišu.

Lajk na kosu koja je prošla popriličan broj stilova. Lajk na kožu koja izgleda poput, malo je reći, ucrtane karte skrivenoga blaga.

Lajk na biorazgradivosti.

Lajk na svakoj od milijuna i milijuna stanica koje su nekad činile moje Tijelo. Lajk na tom odbacivanju.

Lajk na svakoj zdravoj, živućoj stanici koja trenutno JE moje Tijelo. Lajk na tom prihvaćanju.

Lajk na svim odbijanjima, propitivanjima, osuđivanju, uspoređivanju i negodovanju oko ovog Tijela.

Da, lajk i na to.

Lajk jer…

I dalje zamišljeno gledam u svoje golo Tijelo u ogledalu… ´Koliko smo toga mi prošli skupa´…. Ja i dalje, iskreno, ne znam da sam ikada s toliko ljubavi gledala u svoj odraz…

Taj odraz možda nije instač ni fejs, ali je moje Tijelo i moj život. A te dvije društvene mreže imaju cijelu moju podršku i svaki moj lajk.

Brišem se grubim ručnikom i s tajnovitim osmijehom na licu mrmljam si u bradu: ´Danas je lakše razumjeti lajk nego zahvalnost…´

Lajk ustvari možda i je tek lakše shvatljiva, lakše utjelovljena, lakše proživljena zahvalnost… Prevest ću si onda taj ´lajk´ u jezik koji mi je prirodan i drag: Hvala ti, Tijelo moje.

Heh, koliko smo samo toga mi prošli skupa… A koliko li nam toga tek slijedi? 🙂

A sad me ispričaj dok sama sebi polajkam i svaki post na ovom blogu, instagramu i facebook stranici Rezolucija:Ljepota. Ako sama sebe ne lajkaš, tko će? Ako sama sebe ne lajkaš, zar su tuđi lajkovi iole važni? Ako nisi na sebi zahvalna, možeš li iskreno biti zahvalna na drugim ljudima u svom životu?

Do sljedećeg čitanja znaj da sam zahvalna na tebi.

Lajkam te.

Lajkana si.

Tvoja,

Bety<3