Mjesec: Srpanj 2019.

U stihovima

Posudba


Nema komentara

Posudila sam rubove rimama.

Dale su mi teške snove.

Ukrala sam margine aromama

Zarobljene u tvoje dlanove

I kore.

Posudila sam tijelo prašumama.

Dale su mi vilenjake i demone.

Ukrala sam dubinu jamama

Zarobljenu u tvoje bore.

I folklore.

Posudila sam srce normama.

Dale su mi beton i balone.

Ukrala sam zakone abecedama

Zarobljene u tvoje elektrone.

I šablone.

Posudila sam misli paradigmama.

Dale su mi besplatne kupone

Za pristup tvojim prstima

Stvorenim da me bodre

I da mi gode.

Posudila sam snagu silama.

Dale su mi rašpe i acetone

Da skidam nokte žilama

Dok grebu prostor za ove strofe.

I snove:

Posudila sam ovom tijelu snove.

Krala sam ih daljinama.

Zarobit ću ih u lampione

I vratit će se divljinama

U sutone.

Posudit ću opet rubove rimama.

Nek´ mi daju teške snove.

Ukrast ću margine aromama

Što vežu moje dlanove

U tvoje.

26/7/2019

Pretvorba

Muhe i ostali kukci


Nema komentara

Kako li samo vrijeme može prozujati! U čast ovom zapažanju, kojem sam vična podleći kada se, kao i svaki drugi humanoid, ili u potpunosti sjedinim sa svojom strasti ili u potpunosti ispunjavam tuđe vizije, dijelim s tobom jedan stari post. Ali staaaari. Napisan je 24. lipnja 2013. godine (opa!) i napisala ga je neka druga Elizabeta. Mlađa. Nekako mi se čini i mudrija. Post je zauzeo piksele nekog drugog bloga za koji sam do nedavno smatrala da je, zbog promjene mail adresa i digitalnog kaosa, u potpunosti izgubljen.

Dobila sam dojam da mi ta mlađa, mudrija verzija mene, iz odavno čvrsto uspostavljene komunikacije s Majkom Prirodom, baca neki mig. S obzirom da me i cijeli dan oblijeću muhe, nije me bilo potrebno dugo nagovarati. Uživaj u čitanju:

,, Muhe i ostali kukci

Čitajući Kolibu na balkonu, bacila sam, po navici, pogled na Sljeme. Velebnom Sljemenu, koji se od mene već skrivao iza procvale katalpe, pažnju je otela obična muha. Stala je točno u centar mog videokruga, ali sa suprotne strane prvopaviljonske, crvene ograde. Odjednom sam promatrala isti prizor Republike Save, samo kroz opnu njenih krila. Na trenutak mi se učinilo teškim zadatkom razaznati zelenu dendrofloru, kojoj je jedini cilj postao zagrliti nebo, u svjetlucavoj, a zagasitoj, i moram priznati, neuglednoj, a očitoj savršenoj strukturi malene površine krila. Ova igra traženja fraktala savskog krajobraza u izokrenutim refleksijama dobivene slike je potrajala trenutak… Nije li predivno kako se cijela atmosfera zrcali u krilima Muhe? 

Zapuhao je Vjetar i potjerao ju. Zahvalila sam na muhi (na tako malom platnu i dalekozoru), na životu, na stablima, na horizontima, na nebu, na slikama, na mirisima, na… Ma, upoznat ćete me, na svemu! 
Ali, zbog nečeg su me opčinila ta neugledna krila?… Kako promatrati bilo što i ne izgubiti veću sliku? Kako vidjeti Ljepotu i Prisustvo u ružnim krilima stvorenja kojeg baš i ne voliš, koje ti izgleda prljavo, čega te je strah, što ne razumiješ i što možda grize… Čije te riječi ili djela bodu ravno u srce? (Razmišljam li još o muhi?)

Heh, odlazim na Jarun, s mišlju koja mi mami onaj zaljubljeni, kezavi osmijeh na lice: Muhe i kukci se toliko mnogobrojno roje i toliko su dosadni, upravo zato da me svaki put sjete kako je cijelo Nebo sada i tu…

Jesi li danas vidio/la koju Muhu? 🙂 “

Iako više nisam stanarica Republike Save, kako sam tada nazivala svima dobro znani zagrebački studenski dom, moram priznati da me ove slike bacaju ravno na taj balkon. I da, ´pikaju´ po mom trenutnom stavu prema mojim ´muhama´ i suživotu s istima… Možda su starije verzije nas samih vidovitije nego li to želimo priznati.

Do sljedećeg posta, nadam se da će ti vrijeme prozujati u potpunom sjedinjenju sa svojom strasti.

Tvoja,

Elizabeta