Mjesec: Listopad 2019.

namjera

Novac


Nema komentara

U hrvatskom jeziku postoji beskonačno riječi od pet slova. Dobro, ne beskonačno, samo broj peteroslovih riječi nije tako lako mjerljiv mom laičkom, neukom oku. (Poprilično sam sigurna da je svaki jezik tek vektorska veličina.) Riječi su poznate po tome da im pridodajemo značenja. Ponekad očita i jasna, a ponekad krajnje mistična i hermetična značenja, koja možemo razotkrivati po kulturološkim, društvenim, ekonomskim, obiteljskim, odnosnim (…) slojevima. Dvije od tih riječi iz bazena peteroslovnih, imaju najlošiju repku. Navukle su na sebe značenja i uvjerenja dovoljna da kreiraju povijesne konflikte i nacionalne sporove, a u najmanju ruku znatiželju. Jedna od njih je i u naslovu. Zato i čitaš ovaj post, zar ne?

I prije nego li skočiš s ovog posta na neki drugi link, nemoj se osjećati prozvanom. Prozvala sam samu sebe: Sjedim u Knjižnici i nadomak ruke, kao današnja inspiracija, sjedi najtanja od svih knjiga u cijeloj knjižnici grada Iloka. Naslov joj je Novac. Misliš da ju nisam uzela u ruke?

Knjige o novcu imaju privilegiju biti najmršavije. – Mrmljam si u bradu. – Opet i opet će biti tražene. Pogledaj samo ovo. Knjižica od Charelesa Peguya, A5 formata, 70-ak stranica koje niti ne govore o tome kako zaraditi novac, kako promijeniti uvjerenja o novcu, kako ostvariti financijsku neovisnost, kako otplatiti dugove, ulagati i upravljati novcem… Izložena među počasnim primjercima knjižnice, jer, čak i tete u knjižnici znaju kao ´baciti mamac´. Ovako letimično- knjiga daje osvrt na modernu Francuksu (1902. je u pitanju), sa žarištem na politiku i obrazovanje (obezvrjeđenje rada i obožavanje novca). To rekavši, bavi se uvjerenjima, ali ne na ´how to´ način (na koji smo možda malo i previše navikli).

Natrag na post: Zagrizla sam tako i ja taj knjižničarski mamac (Tete knjižničarke : Elizabeta = 1:0.) i upoznavši se sa sadržajem knjige, odložila ju u OKP-ovskoj maniri.

Prvo sam se upitala: Zašto sam, uz ´potpuno´ uvjerenje da se svi odgovori nalaze u meni, opet imala potrebu, znatiželju, zov potegnuti za ovim naslovom? Dva i sva su četiri, rekli bi, i dobro zaključili da moje uvjerenje očito nije ´potpuno´. Djelomično biste bili u pravu:

Kako sam prošle godine rapidno otplatila svoj studentski kredit (u manje od 6 mjeseci otplatila sam 5 godina kredita, i sve to na minimalnoj plaći), novac je jedna od onih stvari koje sam morala sama istraživati ( i dešifrirati). Iako sam akademski građanin, upravljanje novcem sam ´pokupila´ u obitelji (budimo iskreni, tko se tim osmotskim procesom učenja nije opekao?). Koliko god ljudi oko tebe bili dobroćudni i dobronamjerni, ne znači da posjeduju znanja koja će ti omogućiti ugodan život (od nutricionizma, upravljanja novcem do ekološke svijesti, seksualne higijene i spolnog odgoja, kao i poznavanja osnovnih zakona primjerice onog o radu.)

Sklonost obrazovanju o novcu je definitivno jedan faktor. Drugi su, pogađate, uvjerenja. Jedno od mojih dubinskih uvjerenja je proizašlo iz doskočice popularne za vrijeme rata, kojom su se odrasli razbacivali jer je, eto, fora zvučala. Ona je glasila: Ne vrediš ni pet para. (Moja je obitelj za vrijeme rata ostala u Iloku, od tud ekavica). I do mog je uha, ta simpatična doskočica, dospjela nekoliko puta, i to iz očevih usta. Iako je to njemu bila nesmotrena poštapalica, i iako sam to čula svega dva- tri puta, ne više – ovo je bilo sasvim dovoljno da neizbrisivo ostane u mojoj podsvijesti i da iznjedri snop uvjerenja, koja će me, kada god je to bilo prigodno, izazvati u poimanju moje vrijednosti. (Utjecalo je kako na moj džep, tako i na moje odnose.)

Uvjerenja su definitivno velika stvar kada je u pitanju novac iz jednostavnog razloga: jer su velika stvar kada je u pitanju BILO ŠTO u našem životu. U pravilu ne postoji razlika između novca i bilo kojeg drugog papira (Osim što wc-papirom ne možeš platiti osnovne stvari, uključujući i wc papir.)

Šalu na stranu – prava priroda novca ja zakopana ispod slojeva i slojeva uvjerenja. I novac je ustvari potlačen. Komandiran je našim ´naredbama´, našim uvjerenjima (ograničenjem ili dopuštanjem). Vjerno sluša naše upute i ne dolazi niti lipe više nego li je to našoj podsvijesti u dosegu.

I da, novac je jedna od tih stvari koje će izazvati moje uvjerenje da su svi odgovori u meni. Ne brini, na ovu temu također znam meditirati. Pokušaš li sjediti sa svojim otporom prema novcu satak vremena, mogla bi se izmoriti više nego u teretani.

Svejedno, pokušaj.

Pokušaj sjediti s nedostatkom.

Pokušaj sjediti s otporom prema dopuštanju.

Pokušaj sjediti s otporom prema aktualizaciji (ok manifestaciji, koju god riječ želiš).

Pokušaj sjediti sa svojim roditeljima (sa svim naslijeđenim uvjerenjima).

Pokušaj sjediti sa svojom ´kulturom´.

Pokušaj sjediti s najavljivanom recesijom.

Pokušaj sjediti sa strahom.

Pokušaj sjediti sa siromaštvom.

Pokušaj sjediti s bogatstvom. (Nekima je teže nego sjediti sa siromaštvom)

Pokušaj sjediti sa svojom vrijednosti ( i nevrijednosti).

Pokušaj sjediti sa svojim srcem koje će ti uvijek i iznova davati SVE odgovore.

Pokušaj sjediti s drugom peteroslovnom riječi koja ima najviše uvjerenja.

Pokušaj sjediti s LJUBAVi.

Vrlo brzo mogla bi uvidjeti da je ljubav novac  i da je novac ljubav. I da je ta skrivena, čista, nevina priroda novca ono što se i od tebe očekuje da doprineseš ovom svijetu. Da je to ono što pokreće svijet.

Ovaj blog je ogroman podsjetnik (katkad i pljuska) meni samoj da  vraćam fokus na unutarnji svemir, i upravo mi je drago da mogu biti potpuno autentična i pokazati kako hvatam samu sebe gdje još štekam i gdje ne vjerujem u potpunosti ni sebi, a ni tom mom svemiru. (Ovo uvjerenje da je novac ljubav je i meni novitet. Svakako me nitko njemu nije učio.) Teško je sjediti i sa siromaštvom i sa bogatstvom. Pokušaj. Iznenadila bi se. Uvidjet ćeš da ti je jedno ugodnije od drugog, ali imat ćeš senzacije i iskustvo sa svakim od tih ´sjedenja´. Naša se uvjerenja o novcu, o svojoj vrijednosti, o nama samima nalaze zaključana u našem tijelu i iskreno, ponekad je prava gnjavaža osvijestiti ih i sjediti s njima (afirmacije su slaba municija za ovo, tek kada ih istinski vidiš, ona iščezavaju).

Jednom ću napisati knjigu o novcu. I bit će puno veća od 70ak stranica. Ipak, na koliko stranica možeš opisati nešto tako divno i jednostavno, poput ljubavi?

U međuvremenu, evo priče o tome kako sam brzinom svjetlosti otplatila studentski kredit…

Čitamo se u sljedećim postovima! 🙂

Tijek

Glupi bog Kron


Nema komentara

Bi li povjerovala nekome da ti ispriča kako je putovao kroz vrijeme? I kako je za ovu sadašnjost vezan samo srebrnom niti?

Nisam još došla do zaključka vjerujem li slučajnom prolazniku na riječ ili ne, iako je vrlo detaljno i živahno opisivao svoju pojavu na zagrebačkom glavnom kolodvoru 1961. i 1982. godine. U svakom slučaju, ovaj zanimljivi razgovor s još zanimljivijim turistom, poveo nas je od priče o objektivima i fotografiji do blaćenja zloglasnog boga vremena – boga Krona, pa i do tog putovanja kroz vrijeme.

„Bog Kron najviše ne voli nas fotografe, a najveća je prijetnja svakom čovjeku“, izjavio je slučajni prolaznik.

„Najomraženiji je od svih bogova“,  zaključio je sebi u bradu.

I da, ovo je bio jedan od onih razgovora u kojem ste više slušač. Znate ono kada netko sam od sebe samo priča bez obzira na vašu uključenost u temu? Uvjerila sam samu sebe da nema čestu priliku pričati o onome to ga istinski zanima, pa sam odlučila uljudno ga saslušati. – Još jedna anomalija ovog razgovora.

Kada sam osjetila da u razgovoru više ne sudjelujem, odlučila sam pozdraviti gospodina i vrlo brzo sam se našla u svom domu.

Tijekom istog dana nisam davala previše pozornosti ovom razgovoru. Nakon večere, upalila sam laptop i odlučila, netipično, surfati internetom i naravno, zadržala se na youtubeu. Dobri stari isječci Prijatelja. Čisti smijeh i komad djetinjstva u jednom. Prebacujući s videa na video, s linka na link, osjetila sam kako netko samo prolazi kraj mene. Protrnula sam i jasno čula: „Gubiš vrijeme!“.

Koji hladan tuš.

Osjećala sam se kao da mi netko krade desetljeća i desetljeća vremena od života, a sam objekt moje pozornosti je bio lišen svakog smisla.

„Glupi bog Kron!“, pomislila sam u sebi i čak se nasmijala sjetivši se prijašnjeg razgovora. Odložila sa laptop i ostala u istoj poziciji razmišljajući gdje sam već prije imala ovakve bliske susrete s tim istim, zloglasnim bogom?

Na faksu, u vezama… Uh, sjećam ih se jasno. Osjećaj besmislenosti onoga što radiš. Fascinirana sam kako mi u nekim aktivnostima vrijeme gotovo stoji, a kako za neke druge, pak, osjećam da mi oduzimaju najbolje vrijeme mog života.

To je i poanta ovog posta. (Ne teoretiziranje o putovanjima kroz vrijeme ili prošlim životima – o tome doista ne znam ništa) Ako si ikada doživjela ovaj jezivi osjećaj da ti ono što radiš krade vrijeme, možeš li si osvijestiti što je to točno bilo? I, možda još važnije, znaš li što je to, koji su to ljudi, koje situacije, koje aktivnosti i mjesta u kojima ti vrijeme stoji?

Poprilično sam sigurna da je njima bog Kron samo slabić. Tamo si mu nedodirljiva.

Puno ljudi traga za smislom života, ne gledajući da se skriva u trenucima koji su ti pred nosom. Ako si većinu vremena uključen u radnje koje su besmislene, pogodi što? Osjećat ćeš se besmisleno. Prioretiziraš li si život oko onoga u čemu osjetiš smisao (u najmanjim trenucima) postepeno ćeš dobijati sve jači i jači osjećaj osobnog smisla u životu. Što bi značilo da ovaj glupi bog Kron i to njegovo blesavo šunjanje i prepadanje ima itekako svoju svrhu. Bogovski je zadatak lupati tebe u stražnjicu.

Do sljedećeg posta, odoh se izgubiti u nečemu od čega ne čujem tik-tak u pozadini mog mozga – pa i po cijenu ne gledanja Prijatelja. Sve sam više sigurna da sam sama sebi veći prijatelj kada si darujem – smisao. ❤

Pretvorba

Strah od kreiranja


2 komentara

Imaš li ga? Duboko u sebi? Skrivaš li svoju snagu iza ovog straha?

Vjerovala ili ne, na sintagmu Zakon Privlačenja, nekoga će preplaviti osjećaj moći, uzbuđenosti, zabave, igre, radosti, lakoće. Nekog drugog oprat će jedna druga vrsta uzbuđenja – strah.  

Između jedne i druge krajnosti, naći će se bezbroj varijanti scenarija i naravno, bezbroj realnosti. Ako si netko tko je oduševljen ovim zakonom (iako nije ništa posebno, poprilično je prirodan i zemljan), a nisi neki supermanifestator, vrlo je vjerojatno da je u tvojoj podsvijesti aktivan zanimljiv fragment. U sukobu je dio tebe koji aktualizira svjetove s nepojmljivom lakoćom i dio tebe kojeg je strah da će, kreirajući, doslovno umrijeti. I dok se ta dva divna dijela podsvijesti međusobno kose, ti samo stojiš. Ni na nebu ni na zemlji. Doslovno zaglavljena između svjetova.

Ovo je upravo razlog zbog kojeg ne volim vektore širenja duhovne prakse bazirane oko ovog zakona. On je jedan dio cjeline. Drugi dio su jaki, gotovo opipljivi mehanizmi, razvijeni kroz život na zemlji: iskustva, obitelj i međuljudske (danas i digitalne) odnose. Dokle god postoji unutarnji (nesvjesni) sukob, zakon će donositi samo još tog sukoba. Što raditi? Pa… ništa. 🙂 Bivati s dijelom sebe koji je u otporu sa svojom snagom kreiranja.

Kroz dnevno meditiranje (opet – ne rađenje, sjedenje sa svim dijelovima sebe), jasno vidim da sve u sebi ima zanimljivu prirodu: rješava se samo od sebe. Bez mog uplitanja. Vrlo organično i nezgrčeno. Ne mogu si pripisati aroganciju da sam JA NEŠTO NAPRAVILA.

U želji da opet budem u potpunosti autentična, priznat ću ti, sjedim s ovim strahom od kreiranja već tri dana. Zanimljivo, moje sjedenje i bivanje, osjećanje tog straha, prirodno me veseli i lako čini da ostanem sjediti dulje od jednog sata. Iskustvo, ljepota i prihvaćanje koje svakodnevno sebi darujem dolaze prirodno i s potpunom lakoćom, a neke od tema koje se pokažu bi te iskreno začudile- meni je i ova bila pravo iznenađenje.

Osjetim taj strah od kreiranja na vrlo dubok i zanimljiv način – na rubovima rebara i u plućima (do sada nisam imala ovu senzaciju). Svakako postoji. I svakako ga uživam gledati. I to je dio mene. Ne osjećam taj strah s namjerom da ga obrišem, da ga ´izliječim´, da manifestiram kule i gradove. Osjećam taj strah jer je dio mene. A opet nije ja. Jer ga volim kao i sve što je došlo, bilo i otišlo iz mog života. Taj strah ima svoju predivnu svrhu. I ja ju poštujem. Poštujem strah. Znam da ima moć (ja imam snagu). Uvažavam ga. Dišem s njim. Dišem kroz njeg. Vjerujem životu da me osjećati strah neće ubiti. Nakon sjedenja, osjećaj je kao da si vidio novi dio sebe u ogledalu. Kao da si primijetila crticu u šarenici, koju do sada nisi uvidjela, a koja te uvlači dublje u ljepotu koja si ti.

Nakon sjedenja, lakše se diše. Odnosi su ljepši. Problemi su manji. Tečeš. Bivaš. Osjetiš da vidno, sloj po sloj, voliš sebe sve više i više, do potpune cjeline.

O, da, i manifestacije se same od sebe stvaraju u tvojoj realnosti. Dopušanjem, ne mantranjem i afirmiranjem. Voljenjem svakog identificiranog dijela sebe.

Sjedi sa svojim strahom.

Tansformacija

Restauracija


Nema komentara

Živjela sam u vrlo lošim uvjetima 15 godina svog života. Danas, kada prođem kraj prošlog doma, te žute kućice, koju smo sestra i ja iz milja zvale žuta bubamara (imala je rupe na fasadi), ne sjetim se niti baciti pogled na nju. Kao da nikad tamo nisam živjela.

I zanimljivo, ovo ne radim radi srama. (Zar bih o tome uopće pisala da me sram tko sam i od kuda sam došla?) Niti ovo radim svjesno. Puno uvjerenja i zanimljiv karakter je ostao vezan za tu kućicu. Uvjerenja koja sam otpustila i karakter koji više nisam.

Tako znaš da napreduješ u životu. Kada se ne možeš niti poistovjetiti s prijašnjim scenarijima i prijašnjim identitetima.

Lagano je uhvatiti se u zamku usporedbe s drugima i zaboraviti na jednu dublju i jaču usporedbu. Usporedi sebe kakva si prije bila sa sadašnjom sobom. Kladim se da si prošla kroz mnoštvo događaja, da si  more toga riješila, ostvarila, s mnogim si se stvarima suočila, štošta si izdržala. Kladim se da si napredovala. U bilo kojem smislu.

I kladim se da se gotovo niti ne sjećaš karaktera osobe koja je živjela tu realnost. Kladim se da je maglovito sjetiš samo kako bi joj zahvalila, ako i to.

Nema je. Ne postoji. Ta prijašnja ti u potpunosti je iščezla. I upravo tako znaš da je osobna restauracija dobro odrađena i da živiš rezultate promjena koje si sama primijenila.  

U današnjem videu se krije inspiracija iza (ispred?) ovog posta – i da, u pitanju je stvarna restauracija 🙂

Tansformacija

Anestezija


Nema komentara

Post je namijenjen prošloj, izgubljenoj, prepunoj boli Elizabeti, koja se skoro prestala smijati i svakoj osobi koja trenutno prolazi kroz neki oblik depresije ili životne stagnacije, zaglavljenosti, neuspjeha.

Imam izuzetnog zubara. Prije dvije godine došla sam mu s najvećim strahom (drhtala sam i plakala prva dva posjeta). Ophodio se prema meni s najvećim razumijevanjem i najvećim poštovanjem (ipak je rijetko da će ti se na stolcu naći prestrašena tridestogodišnjakinja, koja na tvoj dodir zuba brisne u plač). Poštivao je moj maksimum, dopustio mi da stavim slušalice s glasnom mjuzom (da ne čujem zvuk brusilice), pratio izraze ne licu i prekidao posao da napravim pauze za duboko disanje.

Moj (iracionalni) strah od zubara uslijedio je nakon jednog bolnog posjeta vrlo namrštenoj zubarici, koja mi je 10-ak godina prije vadila zub ´na živo´. Zub je bio upaljen, anestezija nije odradila svoje, njoj se žurilo i puf: Nakon 20 minuta agonije (i vrištanja), izašla sam iz te ordinacije bez bolnog zuba i s jasnom odlukom da ja više kod zubara ne idem. Zubarsku ordinaciju sam vješto izbjegavala cijelo desetljeće, sve dok (naravno) nije postalo očito da moji zubi trebaju popravak, bolje održavanje i pažnju. Ma, izdržala bih ja još i dulje (iako su neki počeli boljeti), samo su sada crne mrlje na prednjim sjekutićima bile vidljive. (Kako površno od mene, zar ne?) Da nije bilo estetskog razloga, i da mi nije postalo bed smijati se od uha do uha (ah, ta samosvjesnost!) ne bih niti razmišljala kročiti opet u svijet brusilica, plombi i anestezije.

Upravo sjedim u gradskoj knjižnici Ilok, odumrle desne strane vilice i tipkam ovaj post čekajući da utrnulost, peckanje i tupost anestezije iščezne. Vjerojatno ti je osjećaj poznat. Osjećam dio lica kao neku tvar koja nije dio mene. Komad mesa, kože, čudan na opip. Pijem času vode u uvjerenju da će mi voda procuriti iz usta i nemam osjećaj hoću li zagristi usnu, unutarnju stranu obraza ili jezik. Kako tipkajući meditiram, misli mi od umrtvljenog mesa spajaju točkice, povezuju iskustvo iz ordinacije s nečim drugim. Ovo moje, a strano tijelo, podsjeća me na vrlo poznati osjećaj.

Gdje li sam već prije osjetila istu senzaciju? I taj osjećaj da me netko opravlja dok ja jedvice osjećam svoje tijelo? Tupost, ne znanje hoću li se ozlijediti ili ne, čekanje da prođe? Ah, da.

U depresiji.

Možda naivo, ali još uvijek mislim da mi je depresija bila veliki orijentir. Kao da me je život tjerao da se zaustavim. Da prekinem raditi što trenutno radim (što studiram, vezu u kojoj sam, mjesto gdje živim – ništa od toga nije bilo poravnato sa mnom). Moj mozak je gurao i gurao i gurao jednu agendu (opet – sam vrhunac motivacije!), a ja sam iznutra – umirala. Iz dana u dan zanemarivala potrebu da stanem. Razmislim. Konsolidiram se (poravnam). I donesem odluke kojima poštujem sebe. Budući da ja nisam imala muda za napraviti sve to, postojao je netko (i postoji i dalje) kome to nije bio problem. Niti najmanje. Nazovite ga Velikim Zubarom, Svemirom, Višom silom, Bogom, Životom, Majkom Prirodom… Znate o kome pričam.  Za potrebe posta, oslovljavat ću Ga s prikladnim nadimkom.

Velikom Zubaru, dakle, nije bio problem utisnuti ogromnu špricu anestezije u moj glavni živac. Otupio je tako, brzinom svjetlosti, moj faks, moje veze, moje mjesto stanovanja… Budući da sam se tada poistovjećivala sa svime navedenim, otupila sam i ja.  Otupila dovoljno dugo da Veliki Zubar popravi i iščupa sve ono što ja sama nikada ne bih mogla. (Primijeti da ćeš na internetu pronaći tjutoriale za apsolutno sve, osim za kako popraviti vlastiti zub)

Neke stvari je teško napraviti bez anestezije. Vjeruj mi, vadila sam zub i bez i s njom. Anestezija (depresija) ima svoju ulogu. Želja mi je, i ovim i svakim postom (opet i opet), da cijeli svijet uvidi koliko je blagost prema sebi bitna. Ako samo možeš, bar na trenutak, vidjeti bolno iskustvo kroz koje si prošla, kao nešto kroz što je bilo nužno da prođeš i kao nešto što ima svrhu i što je tebi koristilo, prekinut ćeš dugački lanac samookrivljavanja i osuđivanja. Prestat ćeš se kriviti za ´izgubljeno vrijeme, ´propuštene prilike´, ´manjak motivacije´ (…)  i ustvari ćeš uspraviti ramena, podići glavu, pokazati  razumijevanje i poštovanje prema samoj sebi. Čak i prema svojoj depresiji. Svojim neuspjesima. Svojim kočnicama.

Možda uvidiš koliko je već Veliki Zubar pokazao nezamislive količine razumijevanja i poštovanja prema tebi, prije nego li si ih bila svjesna. Možda uvidiš i koliko je samo poštivao tvoj maksimum i kako je pravio pauze da stigneš i duboko disati.

Ono što jasno znam je da iz svake ordinacije na kraju izađeš s manjom boli od one s kojom si ušla, većeg osmijeha i vedrijeg duha. Istina, neki tretmani trebaju i po nekoliko dolazaka – nemoj se obeshrabriti, neće te nitko pustiti da ideš po svijetu s boli – dobit ćeš bar lijek ili plombu. Zamoljena si samo dopustiti velikom Zubaru da ostruže, izvadi i popravi sve što ti smeta, i da vjeruješ da Veliki Zubar itekako zna svoj posao.

Dobri zubi, baš kao i dobar život, zahtijevaju malo boli, puno hrabrosti i  puno prepuštanja i strpljenja. Dobrog zubara već imaš.

Usmjera

Proturječje dobrog osjećaja


Nema komentara

Moje obećanje (ne)savršenosti:

Obećajem ti da niti jedan od postova na ovom blogu neće biti savršen.

Ustvari, poprilično sam sigurna da si već naišla na gramatičke greške, čudne konstrukcije rečenica i pogreške u kodu (osobito ako dijelimo zajedničku žicu traženja lapsusa u knjigama i novinama).

Zanimljivo, ali to me nije spriječilo da svaki od postova objavim u obećano vrijeme (ponedjeljak, srijeda i petak u 17:30).

Na videima ćeš sigurno uočiti moj čupav rep, puknuti nokat  ili činjenicu da ne nosim puder, iako mi je lice puno ožiljaka (ah, to je tek duga, ljubavna priča). Niti to me nije spriječilo da objavim svaki od videa u obećano vrijeme, sa svakim postom.

A i zašto bi?

Lista stvari od kojih se (ustvari) osjećam dobro mi je toliko promijenila pogled na pitanje vlastitog (ne)savršenstva i dovoljnosti.

Umjesto te (podulje) liste, podijelit ću s tobom još jedno meditacijsko iskustvo i to u videu na poveznici ispod. Riječ je o proturječnosti dobrog osjećaja: onome od čega se osjećamo dobro i onome od čega se ustvari osjećamo dobro.

Moram ti priznati da se stvarno dobro osjećam kada sam jednostavno dovoljna. Dovoljna za ovaj blog, dovoljna za ovaj život, dovoljna za biti svoja.

Dopunit ću svoje obećanje (ne)savršenosti:

Obećajem ti da niti jedan od postova na ovom blogu neće biti savršen. Ujedno, obećajem si da ću si uvijek biti dovoljna.

Uživaj u videu:

Tijek

Korak u stranu


Nema komentara

Ti napraviš jedan korak, svemir napravi milijun. – internet

Postoji jedan kriterij kojim se uvijek vodim, način na koji mogu nanjušiti je li nešto istinito ili ne. Ta supermoć, da se tako pohvalim, skriva se u jednoj riječi kojom se danas ne razbacivamo previše: Dostojanstvo. U svemu mogu uvidjeti ima li tu poštovanja prema meni i osjećam li ponos i vrijednost u tome (dostojanstvo).

Ovako idem u šoping, ovako pričam s ljudima, ovako pišem i dišem.

Kada sam prvi put čula izraz: Ti napraviš jedan korak, svemir napravi milijun, osjetila sam nešto dostojanstveno u tome. Osjetila sam istinu koju sam do sada samo zagrebla na površini. Iako na prvu djeluje kao motivacijski citat (do sada već znaš da ne vidim dostojanstvo u motivaciji), negdje duboko u mojoj srži zazvonio je debelom istinom.

Ono što malo ljudi zna je da se ponekad trebaš samo skloniti s puta da Svemir napravi svoje. Taj korak – ne znači uvijek korak naprijed – često puta znači korak u stranu i za njega ti treba manje nego li misliš. Treba ti manje truda nego li si ikada sanjala, a opet treba imati petlje, pa se ne petljati u nepogrješivost nečeg puno većeg od sebe.

Kako je život ionako ples, niti jednim korakom nećeš pogriješiti. Pogotovo ne sa stankama, piruetama, tišinom i galamom. Sve je to dio puno veće koreografije.

Zamisli samo da ponekad, pustiš slinu motivaciju, i dopustiš svemiru da vodi… Da se nasloniš na njegovo rame i pratiš ritam, disanje i glazbu. Zamisli da pustiš sve ono što si zamislila da danas moraš navježbati i otplesati i prestaneš žuriti iz minute u minutu. Zamisli da se prestaneš nervirati i opušteno se prepustiš odmoru i plesu za dušu.

Više možeš postići iz opuštenosti. Jača si kada dopustiš pomoć cijelog svemira. Lakša si kada skineš sav teret sa svojih ramena i prepustiš ga nekom drugom. Većem. Snažnijem. Bržem. Dostojanstvenija si kada napraviš korak u stranu i pustiš svemiru da protegne korake, da te nosi po plesnom podiju života sve dok ne osjetiš da letiš.

Pa, eto, probaj! U području života u kojem nemaš osjećaj da plešeš, ti učini taj jedan korak (u stranu). Začudila bi se koliko svemir voli plesati…

Tijek

Pritisak


Nema komentara

Zamisli da si na najvećem stadionu svijeta i da upravo izlaziš odigrati najveću utakmicu svog života. Srce ti tuče, u glavi ti se vrzmaju svakakve misli, osjećaš se kao da nisi u svom tijelu. Pritisak koji si stavio na sebe je velik. Slušaš desetke tisuća ljudi kako uzvikuje tvoj ime. Slušaš i desetke tisuća protivnika kako ti viču: Buuu!. I to samo u tvojoj glavi. Na igralištu ih je bar još stostruko. Pritisak je sve veći. Zvuk zviždaljke i adrenalinski ulijećeš u polje. Ostavljaš pritisak i posvećuješ se onome što najbolje znaš: Igri.

Dok igraš, ne misliš niti na jedan uzvik podrške ili pokude, ne misliš ni o čemu, glava ti je prazna, tijelo u pokretu, svaka tvoja stanica je u igri. Hoćeš li pobijediti ili izgubiti sada nije ni važno. Ti bivaš ono za što si stvoren i utreniran da budeš. Čisti tijek.

A sav je pritisak ostao na klupi, izvan polja.

Gotovo je nepojmljivo da je svatko od nas u stanju staviti si stadionske pritiske na ono što volimo raditi. To mi se neće isplatiti. To nema smisla. Imam obitelj koja dolazi na prvo mjesto. Ovo je sebično od mene… Stavljamo si pritisak, a sve što želimo je samo da igramo. Samo da bivamo tko jesmo. Da se bavimo onime u čemu nam srce i um igraju kao jedno. Samo da malo, bar na kratko, duboko udahnemo i zaboravimo na sav taj pritisak, bivajući – mi.

Kad streseš vlastiti pritisak s ramena i otisneš se igrati kako ti srce želi, vjeruj mi imat ćeš puuuno gledatelja. Međutim, oni su samo to – gledatelji. Nitko od njih nije na tvom polju, u tvom stadionu. Onaj koji nije u tvom tijelu i nije ti trener ili u timu podrške, zapamti da je samo gledatelj. Ne zna koliko si trenirao, ne zna koliko si se trudio, ne zna tvoje želje ni tvoje snove. Samo promatra. Da si gladijator, ili se u bilo kojem ringu boriš za svoj život, zar bi se osvrtao na tuđe komentare? Eh, trebao ga je lupiti malo više lijevo! Jao kako nema pojma! Jel´ nije mogao obući neku drugu odjeću? Kakva mu je to frizura? I tako u nedogled. Gledatelj nije u ringu. Nije na polju stadiona. Kada se boriš za svoj život i kada živiš svoju igru, ostavi gledatelje da uživaju kako god im to odgovara. Ti budi ti. I igraj. Lupaj loptu. Pleši. Slikaj. Diši. Tipkaj. Najbolja igra tek počinje kada streseš pritisak s ramena.

Pritisak nije velik. Igra je velika.

Tijek

Umjetnost zaglavljenosti


Nema komentara

Sljedeći reci su nastali intuitivnim pisanjem, u real-timeu, bez editiranja, kako bih se ´otkočila´ od blokade. Pogledaj video na kraju posta za cjelokupno objašnjenje što se sve ovdje događalo.

Hvala ti na čitanju!

Osjećam se zaglavljeno.

Osjećam se kao da lupam buzdovanom o stijenu kako bih došla do kapi vode. (Ne znam od kud ova semi-biblijska slika.)

Jako je čudno kreirati kada ne vidiš finalni rezultat. Čudno jer nemaš referencu za to. O, ne! Namjera izgleda ima i svoju negativnu stranu, a ta je da će testirati tvoju vjeru. (Sad biblijske slike imaju više smisla.)

Znam da je ovo samo trenutak, i da ću, dok istipkam ovaj post, već imati drugačiju perspektivu o ovome i svejedno se osjećam kao da trčim pred živom lavom i da će me vulkan uskoro progutati. Ne brinem se jedino jer sam po prirodi Lara Croft, odskočit ću već nekako, al´ ne prije li ne pokupim razumijevanje i mudrost i iz ovog stanja.

Koja se sočnost krije u ovom osjećaju prenatrpanosti? Koja se ljepota skriva u ovom osjećaju zaglavljenosti? Požurivanja i beznađa? Što to kopam i kamo pobogu jurim?

Ok. Prvo i osnovno, mašta radi svašta. Ne znam koje sam to filmove  izvrtila u svojoj glavi da bih baš na ovaj način opisala osjećaje s kojima trenutno hodam u danu. Znaš i sama da je moja namjera trenirati pisanje, dok mi ne postane prirodno poput ispijanja čaše vode. Pri tome bez osude puštam da se svaka intuitivna slika iz moje glave pretoči u piksele. Poput ovih koje si maloprije pročitala.

Kad ih moram već, sama sebi (a ovim putem i tebi) tumačiti, pretpostavljam da me sustiže teret namjere. Da se moja vjera u mene testira. Sustižu me rokovi, sustižu me prvi izgovori, pritisci i samoočekivanja. To je to. Sustižu me samoočekivanja. I taj vulkan koji me juri, to sam ustvari ja. A kopam, i to dobro kopam, sve dublje i dublje u sebe. Kopam po toj stijeni prošlih identiteta. Okamenjenih ličnosti zvanih Elizabeta Petersdorfer, koje su, vjeruj mi, sedimentirale godinama i ponekad silovito ne daju do te pitke vode. I da, ja sam i ta stijena po kojoj kopam. Mislim da sam jedino zaboravila na tren da sam ja i taj izvor vode. Svježe, pitke, okrepljujuće voda koja samo teče niz grlo.

Ostavim li svoj alat, uvidjet ću da kopam kraj slapa. Ne čaše vode. Cijelog, nepresušnog slapa. Tolikog da gasi sve vulkane.

(Na koji način možeš zaposliti svoju zaglavljenost da ti služi? Kako ju možeš ukomponirati u svoj tijek?)

Usmjera

Krijesnice


Nema komentara

Sjećam se jednog zanimljivog šopinga s mamom. Imala sam 10 godina i u modi su bile svjetleće tenisice. One koje su ekstra svijetlile dok si u mračnoj crkvi išao po hostiju i koje su od tog gregorijanskog žamora pravile neobičan disko pogleda i divljenja. Nitko se za njima nije mogao ne okrenuti. Ni bakice ni djeca, a tko god je u njima hodio izgledao je kao da lebdi na oblaku kulerstva. Čim su se u razredu pojavile jedne, efektom grupe, broj bi im iz dana u dan rastao pravilom diobe stanica. 

I tako sam konačno i ja završila u trgovini, s mamom, spremna izabrati svoje svjetleće oblake kulerstva, prihvaćanja i odobravanja mojih društveno establiranih 10-godišnjaka. Sjećam se osjećaja zanosa i entuzijazma koji je kolao cijelim mojim bićem i koji je splasnuo samo činjenicom da je zadnji broj u trgovini meni malo….pa…mali.

Mama me je uvjeravala da postoje i drugi modeli: Pogledaj ove, hajde probaj ove… Odustala je samo iz vidljivog razočaranja moga lica (i duha) pri svakom paru koji bi trgovkinja izvadila. Nakon što sam mamu uvjerila da meni ova svjetleća čuda nisu mala, i da neću nabijati prste, složile smo se obje da nisam dugo skratila nokte na nogama i da ću ih brzo razgaziti te obavile kupnju. Mama s brigom na čelu (niti su tenisice bile jeftine, niti će mi poslužiti za još koju sezonu, a upitno je i hoću li ih moći uopće nositi), a ja s najvećim osmijehom od uha do uha jer, hej! Upravo su moje noge dobile dvije krijesnice! I to u boji!

Pretpostavite koliko sam ih dugo nosila? Uz manje žuljanje i neugodnost na koju otupiš ( a i da, razgazila sam ih vješto), nosila sam ih točno do prvog velikog pljuska, kada je bujica vode prodrla u moje svjetleće džonove i zauvijek ugasila desnu krijesnicu. Bez desne, lijeva nije imala smisla, a bez disko efekta, krijesnice su postale smo još jedan par džonova. Same tenisice više nisu imale razlog za trpljenje, te su bile smijenjene.

Koja lekcija.

U životu postoje odluke koje svjesno donesemo i u koje ulazimo sa znanjem da ćemo biti uskraćeni. Ulazimo u takve odluke većinom zbog svjetlećih odobravanja drugih ljudi i znatiželjnog lova na krijesnice. Nešto silno što želimo prihvaćamo uzeti na uštrb vlastite ugodnosti. Postupamo iz mentaliteta nedostatka. Niti jedan dio mog dječjeg mozga nije mogao pojmiti da sam se mogla strpiti 3-4 dana i dobiti i ´ovce i novce´. Niti jedan dio mene nije vjerovao da postoji bolja opcija od ove. Zvuči li ti poznato? Ne ulazimo li ponekad mi ljudi i u veze opravdavajući karakter druge osobe? Ne prihvaćamo  li poslove jer mislimo da ne postoji bolja opcija od te? Ne kupujemo li ponekad blještave stvari na uštrb budžeta za osnovne potrebe?

I da, ja sam izabrala (i izborila se čak!) za tenisice manjeg broja. To je bila moja odluka. I u životu sam puno puta postupila isto. Od veza do poslova. Žrtvovala sam dio sebe, da bi dobila nešto vanjsko. I svaki put je to vanjsko, baš kao i ove svjetleće tenisice, opstalo samo do prve velike bujice.

Vremenom, naučiš cijeniti te velike bujice…

Koje si tenisice ti, sama sebi, odabrala?

Hvala ti na čitanju! Video post pogledaj ovdje: