Mjesec: Listopad 2019.

Tansformacija

Anestezija


Nema komentara

Post je namijenjen prošloj, izgubljenoj, prepunoj boli Elizabeti, koja se skoro prestala smijati i svakoj osobi koja trenutno prolazi kroz neki oblik depresije ili životne stagnacije, zaglavljenosti, neuspjeha.

Imam izuzetnog zubara. Prije dvije godine došla sam mu s najvećim strahom (drhtala sam i plakala prva dva posjeta). Ophodio se prema meni s najvećim razumijevanjem i najvećim poštovanjem (ipak je rijetko da će ti se na stolcu naći prestrašena tridestogodišnjakinja, koja na tvoj dodir zuba brisne u plač). Poštivao je moj maksimum, dopustio mi da stavim slušalice s glasnom mjuzom (da ne čujem zvuk brusilice), pratio izraze ne licu i prekidao posao da napravim pauze za duboko disanje.

Moj (iracionalni) strah od zubara uslijedio je nakon jednog bolnog posjeta vrlo namrštenoj zubarici, koja mi je 10-ak godina prije vadila zub ´na živo´. Zub je bio upaljen, anestezija nije odradila svoje, njoj se žurilo i puf: Nakon 20 minuta agonije (i vrištanja), izašla sam iz te ordinacije bez bolnog zuba i s jasnom odlukom da ja više kod zubara ne idem. Zubarsku ordinaciju sam vješto izbjegavala cijelo desetljeće, sve dok (naravno) nije postalo očito da moji zubi trebaju popravak, bolje održavanje i pažnju. Ma, izdržala bih ja još i dulje (iako su neki počeli boljeti), samo su sada crne mrlje na prednjim sjekutićima bile vidljive. (Kako površno od mene, zar ne?) Da nije bilo estetskog razloga, i da mi nije postalo bed smijati se od uha do uha (ah, ta samosvjesnost!) ne bih niti razmišljala kročiti opet u svijet brusilica, plombi i anestezije.

Upravo sjedim u gradskoj knjižnici Ilok, odumrle desne strane vilice i tipkam ovaj post čekajući da utrnulost, peckanje i tupost anestezije iščezne. Vjerojatno ti je osjećaj poznat. Osjećam dio lica kao neku tvar koja nije dio mene. Komad mesa, kože, čudan na opip. Pijem času vode u uvjerenju da će mi voda procuriti iz usta i nemam osjećaj hoću li zagristi usnu, unutarnju stranu obraza ili jezik. Kako tipkajući meditiram, misli mi od umrtvljenog mesa spajaju točkice, povezuju iskustvo iz ordinacije s nečim drugim. Ovo moje, a strano tijelo, podsjeća me na vrlo poznati osjećaj.

Gdje li sam već prije osjetila istu senzaciju? I taj osjećaj da me netko opravlja dok ja jedvice osjećam svoje tijelo? Tupost, ne znanje hoću li se ozlijediti ili ne, čekanje da prođe? Ah, da.

U depresiji.

Možda naivo, ali još uvijek mislim da mi je depresija bila veliki orijentir. Kao da me je život tjerao da se zaustavim. Da prekinem raditi što trenutno radim (što studiram, vezu u kojoj sam, mjesto gdje živim – ništa od toga nije bilo poravnato sa mnom). Moj mozak je gurao i gurao i gurao jednu agendu (opet – sam vrhunac motivacije!), a ja sam iznutra – umirala. Iz dana u dan zanemarivala potrebu da stanem. Razmislim. Konsolidiram se (poravnam). I donesem odluke kojima poštujem sebe. Budući da ja nisam imala muda za napraviti sve to, postojao je netko (i postoji i dalje) kome to nije bio problem. Niti najmanje. Nazovite ga Velikim Zubarom, Svemirom, Višom silom, Bogom, Životom, Majkom Prirodom… Znate o kome pričam.  Za potrebe posta, oslovljavat ću Ga s prikladnim nadimkom.

Velikom Zubaru, dakle, nije bio problem utisnuti ogromnu špricu anestezije u moj glavni živac. Otupio je tako, brzinom svjetlosti, moj faks, moje veze, moje mjesto stanovanja… Budući da sam se tada poistovjećivala sa svime navedenim, otupila sam i ja.  Otupila dovoljno dugo da Veliki Zubar popravi i iščupa sve ono što ja sama nikada ne bih mogla. (Primijeti da ćeš na internetu pronaći tjutoriale za apsolutno sve, osim za kako popraviti vlastiti zub)

Neke stvari je teško napraviti bez anestezije. Vjeruj mi, vadila sam zub i bez i s njom. Anestezija (depresija) ima svoju ulogu. Želja mi je, i ovim i svakim postom (opet i opet), da cijeli svijet uvidi koliko je blagost prema sebi bitna. Ako samo možeš, bar na trenutak, vidjeti bolno iskustvo kroz koje si prošla, kao nešto kroz što je bilo nužno da prođeš i kao nešto što ima svrhu i što je tebi koristilo, prekinut ćeš dugački lanac samookrivljavanja i osuđivanja. Prestat ćeš se kriviti za ´izgubljeno vrijeme, ´propuštene prilike´, ´manjak motivacije´ (…)  i ustvari ćeš uspraviti ramena, podići glavu, pokazati  razumijevanje i poštovanje prema samoj sebi. Čak i prema svojoj depresiji. Svojim neuspjesima. Svojim kočnicama.

Možda uvidiš koliko je već Veliki Zubar pokazao nezamislive količine razumijevanja i poštovanja prema tebi, prije nego li si ih bila svjesna. Možda uvidiš i koliko je samo poštivao tvoj maksimum i kako je pravio pauze da stigneš i duboko disati.

Ono što jasno znam je da iz svake ordinacije na kraju izađeš s manjom boli od one s kojom si ušla, većeg osmijeha i vedrijeg duha. Istina, neki tretmani trebaju i po nekoliko dolazaka – nemoj se obeshrabriti, neće te nitko pustiti da ideš po svijetu s boli – dobit ćeš bar lijek ili plombu. Zamoljena si samo dopustiti velikom Zubaru da ostruže, izvadi i popravi sve što ti smeta, i da vjeruješ da Veliki Zubar itekako zna svoj posao.

Dobri zubi, baš kao i dobar život, zahtijevaju malo boli, puno hrabrosti i  puno prepuštanja i strpljenja. Dobrog zubara već imaš.

Usmjera

Proturječje dobrog osjećaja


Nema komentara

Moje obećanje (ne)savršenosti:

Obećajem ti da niti jedan od postova na ovom blogu neće biti savršen.

Ustvari, poprilično sam sigurna da si već naišla na gramatičke greške, čudne konstrukcije rečenica i pogreške u kodu (osobito ako dijelimo zajedničku žicu traženja lapsusa u knjigama i novinama).

Zanimljivo, ali to me nije spriječilo da svaki od postova objavim u obećano vrijeme (ponedjeljak, srijeda i petak u 17:30).

Na videima ćeš sigurno uočiti moj čupav rep, puknuti nokat  ili činjenicu da ne nosim puder, iako mi je lice puno ožiljaka (ah, to je tek duga, ljubavna priča). Niti to me nije spriječilo da objavim svaki od videa u obećano vrijeme, sa svakim postom.

A i zašto bi?

Lista stvari od kojih se (ustvari) osjećam dobro mi je toliko promijenila pogled na pitanje vlastitog (ne)savršenstva i dovoljnosti.

Umjesto te (podulje) liste, podijelit ću s tobom još jedno meditacijsko iskustvo i to u videu na poveznici ispod. Riječ je o proturječnosti dobrog osjećaja: onome od čega se osjećamo dobro i onome od čega se ustvari osjećamo dobro.

Moram ti priznati da se stvarno dobro osjećam kada sam jednostavno dovoljna. Dovoljna za ovaj blog, dovoljna za ovaj život, dovoljna za biti svoja.

Dopunit ću svoje obećanje (ne)savršenosti:

Obećajem ti da niti jedan od postova na ovom blogu neće biti savršen. Ujedno, obećajem si da ću si uvijek biti dovoljna.

Uživaj u videu:

Tijek

Korak u stranu


Nema komentara

Ti napraviš jedan korak, svemir napravi milijun. – internet

Postoji jedan kriterij kojim se uvijek vodim, način na koji mogu nanjušiti je li nešto istinito ili ne. Ta supermoć, da se tako pohvalim, skriva se u jednoj riječi kojom se danas ne razbacivamo previše: Dostojanstvo. U svemu mogu uvidjeti ima li tu poštovanja prema meni i osjećam li ponos i vrijednost u tome (dostojanstvo).

Ovako idem u šoping, ovako pričam s ljudima, ovako pišem i dišem.

Kada sam prvi put čula izraz: Ti napraviš jedan korak, svemir napravi milijun, osjetila sam nešto dostojanstveno u tome. Osjetila sam istinu koju sam do sada samo zagrebla na površini. Iako na prvu djeluje kao motivacijski citat (do sada već znaš da ne vidim dostojanstvo u motivaciji), negdje duboko u mojoj srži zazvonio je debelom istinom.

Ono što malo ljudi zna je da se ponekad trebaš samo skloniti s puta da Svemir napravi svoje. Taj korak – ne znači uvijek korak naprijed – često puta znači korak u stranu i za njega ti treba manje nego li misliš. Treba ti manje truda nego li si ikada sanjala, a opet treba imati petlje, pa se ne petljati u nepogrješivost nečeg puno većeg od sebe.

Kako je život ionako ples, niti jednim korakom nećeš pogriješiti. Pogotovo ne sa stankama, piruetama, tišinom i galamom. Sve je to dio puno veće koreografije.

Zamisli samo da ponekad, pustiš slinu motivaciju, i dopustiš svemiru da vodi… Da se nasloniš na njegovo rame i pratiš ritam, disanje i glazbu. Zamisli da pustiš sve ono što si zamislila da danas moraš navježbati i otplesati i prestaneš žuriti iz minute u minutu. Zamisli da se prestaneš nervirati i opušteno se prepustiš odmoru i plesu za dušu.

Više možeš postići iz opuštenosti. Jača si kada dopustiš pomoć cijelog svemira. Lakša si kada skineš sav teret sa svojih ramena i prepustiš ga nekom drugom. Većem. Snažnijem. Bržem. Dostojanstvenija si kada napraviš korak u stranu i pustiš svemiru da protegne korake, da te nosi po plesnom podiju života sve dok ne osjetiš da letiš.

Pa, eto, probaj! U području života u kojem nemaš osjećaj da plešeš, ti učini taj jedan korak (u stranu). Začudila bi se koliko svemir voli plesati…

Tijek

Pritisak


Nema komentara

Zamisli da si na najvećem stadionu svijeta i da upravo izlaziš odigrati najveću utakmicu svog života. Srce ti tuče, u glavi ti se vrzmaju svakakve misli, osjećaš se kao da nisi u svom tijelu. Pritisak koji si stavio na sebe je velik. Slušaš desetke tisuća ljudi kako uzvikuje tvoj ime. Slušaš i desetke tisuća protivnika kako ti viču: Buuu!. I to samo u tvojoj glavi. Na igralištu ih je bar još stostruko. Pritisak je sve veći. Zvuk zviždaljke i adrenalinski ulijećeš u polje. Ostavljaš pritisak i posvećuješ se onome što najbolje znaš: Igri.

Dok igraš, ne misliš niti na jedan uzvik podrške ili pokude, ne misliš ni o čemu, glava ti je prazna, tijelo u pokretu, svaka tvoja stanica je u igri. Hoćeš li pobijediti ili izgubiti sada nije ni važno. Ti bivaš ono za što si stvoren i utreniran da budeš. Čisti tijek.

A sav je pritisak ostao na klupi, izvan polja.

Gotovo je nepojmljivo da je svatko od nas u stanju staviti si stadionske pritiske na ono što volimo raditi. To mi se neće isplatiti. To nema smisla. Imam obitelj koja dolazi na prvo mjesto. Ovo je sebično od mene… Stavljamo si pritisak, a sve što želimo je samo da igramo. Samo da bivamo tko jesmo. Da se bavimo onime u čemu nam srce i um igraju kao jedno. Samo da malo, bar na kratko, duboko udahnemo i zaboravimo na sav taj pritisak, bivajući – mi.

Kad streseš vlastiti pritisak s ramena i otisneš se igrati kako ti srce želi, vjeruj mi imat ćeš puuuno gledatelja. Međutim, oni su samo to – gledatelji. Nitko od njih nije na tvom polju, u tvom stadionu. Onaj koji nije u tvom tijelu i nije ti trener ili u timu podrške, zapamti da je samo gledatelj. Ne zna koliko si trenirao, ne zna koliko si se trudio, ne zna tvoje želje ni tvoje snove. Samo promatra. Da si gladijator, ili se u bilo kojem ringu boriš za svoj život, zar bi se osvrtao na tuđe komentare? Eh, trebao ga je lupiti malo više lijevo! Jao kako nema pojma! Jel´ nije mogao obući neku drugu odjeću? Kakva mu je to frizura? I tako u nedogled. Gledatelj nije u ringu. Nije na polju stadiona. Kada se boriš za svoj život i kada živiš svoju igru, ostavi gledatelje da uživaju kako god im to odgovara. Ti budi ti. I igraj. Lupaj loptu. Pleši. Slikaj. Diši. Tipkaj. Najbolja igra tek počinje kada streseš pritisak s ramena.

Pritisak nije velik. Igra je velika.

Tijek

Umjetnost zaglavljenosti


Nema komentara

Sljedeći reci su nastali intuitivnim pisanjem, u real-timeu, bez editiranja, kako bih se ´otkočila´ od blokade. Pogledaj video na kraju posta za cjelokupno objašnjenje što se sve ovdje događalo.

Hvala ti na čitanju!

Osjećam se zaglavljeno.

Osjećam se kao da lupam buzdovanom o stijenu kako bih došla do kapi vode. (Ne znam od kud ova semi-biblijska slika.)

Jako je čudno kreirati kada ne vidiš finalni rezultat. Čudno jer nemaš referencu za to. O, ne! Namjera izgleda ima i svoju negativnu stranu, a ta je da će testirati tvoju vjeru. (Sad biblijske slike imaju više smisla.)

Znam da je ovo samo trenutak, i da ću, dok istipkam ovaj post, već imati drugačiju perspektivu o ovome i svejedno se osjećam kao da trčim pred živom lavom i da će me vulkan uskoro progutati. Ne brinem se jedino jer sam po prirodi Lara Croft, odskočit ću već nekako, al´ ne prije li ne pokupim razumijevanje i mudrost i iz ovog stanja.

Koja se sočnost krije u ovom osjećaju prenatrpanosti? Koja se ljepota skriva u ovom osjećaju zaglavljenosti? Požurivanja i beznađa? Što to kopam i kamo pobogu jurim?

Ok. Prvo i osnovno, mašta radi svašta. Ne znam koje sam to filmove  izvrtila u svojoj glavi da bih baš na ovaj način opisala osjećaje s kojima trenutno hodam u danu. Znaš i sama da je moja namjera trenirati pisanje, dok mi ne postane prirodno poput ispijanja čaše vode. Pri tome bez osude puštam da se svaka intuitivna slika iz moje glave pretoči u piksele. Poput ovih koje si maloprije pročitala.

Kad ih moram već, sama sebi (a ovim putem i tebi) tumačiti, pretpostavljam da me sustiže teret namjere. Da se moja vjera u mene testira. Sustižu me rokovi, sustižu me prvi izgovori, pritisci i samoočekivanja. To je to. Sustižu me samoočekivanja. I taj vulkan koji me juri, to sam ustvari ja. A kopam, i to dobro kopam, sve dublje i dublje u sebe. Kopam po toj stijeni prošlih identiteta. Okamenjenih ličnosti zvanih Elizabeta Petersdorfer, koje su, vjeruj mi, sedimentirale godinama i ponekad silovito ne daju do te pitke vode. I da, ja sam i ta stijena po kojoj kopam. Mislim da sam jedino zaboravila na tren da sam ja i taj izvor vode. Svježe, pitke, okrepljujuće voda koja samo teče niz grlo.

Ostavim li svoj alat, uvidjet ću da kopam kraj slapa. Ne čaše vode. Cijelog, nepresušnog slapa. Tolikog da gasi sve vulkane.

(Na koji način možeš zaposliti svoju zaglavljenost da ti služi? Kako ju možeš ukomponirati u svoj tijek?)

Usmjera

Krijesnice


Nema komentara

Sjećam se jednog zanimljivog šopinga s mamom. Imala sam 10 godina i u modi su bile svjetleće tenisice. One koje su ekstra svijetlile dok si u mračnoj crkvi išao po hostiju i koje su od tog gregorijanskog žamora pravile neobičan disko pogleda i divljenja. Nitko se za njima nije mogao ne okrenuti. Ni bakice ni djeca, a tko god je u njima hodio izgledao je kao da lebdi na oblaku kulerstva. Čim su se u razredu pojavile jedne, efektom grupe, broj bi im iz dana u dan rastao pravilom diobe stanica. 

I tako sam konačno i ja završila u trgovini, s mamom, spremna izabrati svoje svjetleće oblake kulerstva, prihvaćanja i odobravanja mojih društveno establiranih 10-godišnjaka. Sjećam se osjećaja zanosa i entuzijazma koji je kolao cijelim mojim bićem i koji je splasnuo samo činjenicom da je zadnji broj u trgovini meni malo….pa…mali.

Mama me je uvjeravala da postoje i drugi modeli: Pogledaj ove, hajde probaj ove… Odustala je samo iz vidljivog razočaranja moga lica (i duha) pri svakom paru koji bi trgovkinja izvadila. Nakon što sam mamu uvjerila da meni ova svjetleća čuda nisu mala, i da neću nabijati prste, složile smo se obje da nisam dugo skratila nokte na nogama i da ću ih brzo razgaziti te obavile kupnju. Mama s brigom na čelu (niti su tenisice bile jeftine, niti će mi poslužiti za još koju sezonu, a upitno je i hoću li ih moći uopće nositi), a ja s najvećim osmijehom od uha do uha jer, hej! Upravo su moje noge dobile dvije krijesnice! I to u boji!

Pretpostavite koliko sam ih dugo nosila? Uz manje žuljanje i neugodnost na koju otupiš ( a i da, razgazila sam ih vješto), nosila sam ih točno do prvog velikog pljuska, kada je bujica vode prodrla u moje svjetleće džonove i zauvijek ugasila desnu krijesnicu. Bez desne, lijeva nije imala smisla, a bez disko efekta, krijesnice su postale smo još jedan par džonova. Same tenisice više nisu imale razlog za trpljenje, te su bile smijenjene.

Koja lekcija.

U životu postoje odluke koje svjesno donesemo i u koje ulazimo sa znanjem da ćemo biti uskraćeni. Ulazimo u takve odluke većinom zbog svjetlećih odobravanja drugih ljudi i znatiželjnog lova na krijesnice. Nešto silno što želimo prihvaćamo uzeti na uštrb vlastite ugodnosti. Postupamo iz mentaliteta nedostatka. Niti jedan dio mog dječjeg mozga nije mogao pojmiti da sam se mogla strpiti 3-4 dana i dobiti i ´ovce i novce´. Niti jedan dio mene nije vjerovao da postoji bolja opcija od ove. Zvuči li ti poznato? Ne ulazimo li ponekad mi ljudi i u veze opravdavajući karakter druge osobe? Ne prihvaćamo  li poslove jer mislimo da ne postoji bolja opcija od te? Ne kupujemo li ponekad blještave stvari na uštrb budžeta za osnovne potrebe?

I da, ja sam izabrala (i izborila se čak!) za tenisice manjeg broja. To je bila moja odluka. I u životu sam puno puta postupila isto. Od veza do poslova. Žrtvovala sam dio sebe, da bi dobila nešto vanjsko. I svaki put je to vanjsko, baš kao i ove svjetleće tenisice, opstalo samo do prve velike bujice.

Vremenom, naučiš cijeniti te velike bujice…

Koje si tenisice ti, sama sebi, odabrala?

Hvala ti na čitanju! Video post pogledaj ovdje:

Pretvorba, Usmjera

Radoholizam


Nema komentara

U posljednjih tjedan dana lajtmotiv mojih meditacija je primjećivanje koliko sam ovisna i to o… radu.

Radu. Akciji. Delanju. Kontroliranju. Kako god hoćete.

Na mom youtube kanalu danas sam uploadala pjesmu Radno vrijeme i dobrano se podsjetila tog ljeta kada je pjesma nastala. Kako u Iloku tada nije bilo (ni naznake) posla odlučila sam proaktivno otići u sezonu. (Motivacija na samom vrhu – ipak idem raditi nešto što ne želim raditi). Našla sam si najboljeg poslodavca i najbolje uvjete rada (bar sam se tako uvjeravala), stavila sve na papir (ovo je bilo prije otplate mog studentskog kredita), zbrojila dva i dva i odlučila – otići. Svaki sam dan, iako mrtva-umorna od posla, dolazila na plažu (tu nije bilo kompromisa). I snimke u ovom videu su upravo s te plaže. Uz količinu posla koju sam radila, pisanje je bilo gotovo nemoguće. Iako sam prošla puno gore poslove kao studentica, nešto u meni je jasno govorilo da odem s ovog posla. Naravno, zanemarila sam sve te unutarnje, ´nerealne´, dječje prohtjeve. Dva i dva su još uvijek četiri, zar ne? Pa… ispostavilo se da i nisu. Na vidjelo je sve jasnije dolazilo mnogo toga što me je mučilo s ovim poslom i nakon 40 dana u sezoni (prava korizma, nema što!) podigla sam sidro, i bez pravog razloga, osim slušanja intuicije, došla doma. Kredit mi je ostao neotplaćen. Tijelo napaćeno. Duh mi, iz nekog razloga, prvi put nije bio slomljen. Kao da sam čekala sama od sebe da počnem govoriti to veliko, famozno: NE.

I tako  sam se vratila doma bez ikakvog plana. Bez ikakve, najsićušnije naznake sljedećeg koraka.

Ono što je tada išlo u moju korist je bila moja preiscrpljenost. Prvih 3 dana sam samo obnavljala organizam. Odmarala se i poprilično spavala. Na tja me je način tijelo fizički spriječilo da u eteru mojih misli kritiziram sebe i svoju ishitrenu, a duboko poravnatu odluku o otkazu. Trećeg dana (post-korizmeni efekt!) dobila sam poziv s ponudom za posao. 15 minuta nakon poziva – bila sam zaposlena. Posao je bio rad s ljudima i to takav da koristim svaki svoj atom bića i mudrosti odgoja usađenih u meni. Svrhovit i poučan. Točno što mi je trebalo.

Od tada sam mnogim poslovima, ljudima i događajima rekla NE čim bih u utrobi osjetila da nisu poravnati s mojim prioritetima. Skakala sam ne znajući hoće li se padobran otvoriti ili ne i čekala do zadnje sekunde da to saznam.  Zanimljivo, padobran bi se uvijek otvorio. Uvijek me je dočekala druga, bolja ponuda na telefonu. Nažalost, zaboravljamo tu i tamo (i ja prva!), da smo po prirodi sama snaga, i to ne nužno radna, kako kaže pjesma. Duboko vjerujem da postoji svijet u kojem je svatko od nas plaćen za svoju magičnost. Za onu autentičnost koju svatko od nas nosi u srcu. Caka je u tome što nam tu autentičnost neće dati svijet (često će nam ju negirati i pokušavati nas uklopiti u svakakve kalupe), već ćemo svoje autentično mjesto osvojiti tako što ćemo riječima i djelima reći NE ponuđenom kalupu. I onda se stisnuti za onu ručicu padobrana, u čistoj vjeri da nam nešto, netko drži leđa.

Jedno NE upučeno kalupu, vrišti tisuću DA stvarima koje osjećamo da su nam prirodne, logične i autentične.

I znam, u današnjoj situaciji, ovo je mnogima ekstremni primjer. Dati otkaz bez plana B. Bez lipe ušteđevine. Vjeruj mi, nije bilo lako. Do tog ekstremnog NE ja sam ustvari trenirala. Trenirala sam na puno manjim NE-ovima.

Možeš li ovog trena reći NE nekim svojim ´prijateljima´? Možeš li reći NE online svijetu? Možeš li reći NE ovisnosti o slatkom? Možeš li reći NE toj zabavi na koju ti se baš ne ide? Pozivu svekrve na šalicu svađe? Možeš li reći NE onome što ne želiš slušati, mirisati, dirati, učiti, upijati, raditi i gdje ne želiš bivati? Na puno toga nesvjesno klimamo glavom u znak odobravanja…

Velika, životna NE dolaze iz mjesta snage. A da bi do nje došla potrebno je i malo ´samo´ bivati. Ne se trzavo skrivati iza rada i  pravdati njime svoju vrijednost ili se čak poistovjećivati se s njim.

Uživaj u pjesmi, ja i dalje u meditaciji bivam s tom prošlom Elizabetom koja se samo mora dokazivati kroz red, rad i disciplinu. Koja je kroz rad bila nagrađivana i kojoj je zaposlenost visoko na ljestvici vrijednosti. Onom prošlom Elizabetom koja, tu i tamo, zaboravi da je najveća vrijednost – ona sama.

Pretvorba

Metci mržnje


2 komentara

Ukoliko si nov/a na ovim stranicama, moja je praksa sjedenje sama sa sobom. Sjedenje sa svojim mislima, emocijama… i sa svojim Srcem. Neki to zovu meditacija, ja to zovem bivanje i svaki dan dok tako sjedim sat ili dva, malo pročešljam svoju dušu (a i svoj ego). Nedavno sam imala jedno od najboljih i najagresivnijih meditacijskih iskustava ikad: Sjedila sam u izravnom bivanju sa svojim vlastitim, strašnim i grlatim unutarnjim kritičarom. Isusek, al´ je imao dugu listu za vrijeđanje! I nije štedio ni volumena, ni jeke, a ni kreativnosti.

Dakle, sjedim. Sjedim s tim glasnim kritičarom. Čak ne želim ni personalizirati ovo iskustvo. Sjedim s mislima punima mržnje. Mislima punima osude. Mislima spremnim da ruše svjetove. Sjedim s najružnijim vokabularom ikad upućenim ljudskom biću. S metcima čiste mržnje i prijezira.

I to vlastitim.

To sam zaboravila natipkati.

Sjedim s VLASTITIM mislima mržnje. Sve što sam ikad potajno i podsvjesno šaptala sebi na uho, sva samokritika, svi strahovi, sve čime sam se ikad kočila i držala malenom.  Slušam te misli, gutam slinu, mreškam se i trzam na trenutke i podsjećam se svjesno da su to samo misli prošlosti. Pokupljene, nepropitane, posvojene misli neke druge, prošle ja. Misli povrijeđenog dijela mene. Misli prošlosti. Misli koje samo izlaze da bi i njih netko volio.

Većinu ovih misli bih se zgrozila čuti od drugih. Iskreno, ne znam što bi me danas moglo izvrijeđati – što god ikome padne na pamet, vjeruj mi, sve sam to već čula. I to od sebe. U svojoj glavi. Od ružna si k´o svinja i ne vrijediš ni prebijene pare, do što si misliš tko si ti? I nema šanse da ćeš uspjeti.

Ono što je bilo drugačije u ovom iskustvu je to da sam sada ustvari bila otvorena čuti ih SVE.

Ako ikada budeš u prilici sjesti i zavoljeti svaki od svojih metaka mržnje, budi uvjerena u ovo:  činjenica da si u stanju bez problema sjediti s njima u neprekinutoj ´meditaciji´ dokazuje da si neprobojna. Metci mržnje su samo ćorci. Ne treba ti oklop, ne treba ti zaštitni prsluk. Ne trebaš podizati nikakve obrambene zidine, niti nabavljati municiju. To je lažni rat. To je samo prilika za voljeti sve ono što te ikad kočilo i koči.

Davno prije sam čula nešto u stilu: Kada bismo govorili sve naše misli na glas, završili bi svi u ludnici. Stvarno nekad znamo biti čisti kreteni prema sebi samima. I to je isto u redu. Neka te misli izlaze. Ti si svejedno puno više od misli. Ti si neprobojno polje čiste ljubavi i ljepote.

Hvala ti na bivanju i hvala ti na čitanju! Svoje misli o ovome podijeli u komentarima, a video post na ovu temu pogledaj ovdje:

Usmjera

Privatna zarobljenica


Nema komentara

Sjedim u gradskoj knjižnici i tipkam ti ovaj tekst. Neposredno prije, izlistala sam si sto-pedeset-jednu nepotrebnu obavezu koju hitno, najhitnije trebam bar početi raditi. Gdje je nestala igra? Gdje sam nestala ja? (Ako ste sada počeli pjevuckati Baretovu pjesmu: Gdje je nestao čovjek?, bodovi za vas). Pljusak mini-panike, pa pogled na namjeru (da, nosim ju ispisanu sa sobom) i potpuni preokret u akciji:

Uhvatila sam prvu knjigu do sebe (Halesova Mona Lisa) i žmireći otvorila bilo koju stranicu i, opet žmireći, skliznula prst na frazu po volji. Prst mi se spustio upravo na ovu: privatnom zarobljenicom. (Jupi, još je i u instrumentalu!). U životu sam se milijun puta samo prepustila i vjerovala sljedećem retku, sljedećem skretanju, sljedećoj nasumičnoj odluci, pa sam odlučila od ove fraze natipkati post.

Gdje to sebe držim privatnom zarobljenicom? I nismo li to svi mi? Ne držimo si se samozarobljenima u svojim ograničenjima? U svojim poslovima, vezama? O, ne. Upravo uviđam ironiju u ovome:

Početak je listopada i u meditaciji sam dobila jasan impuls da ´boravim´ i stvaram (video editiram i pišem) u Gradskoj knjižnici. Upravo sam se natjerala doći u knjižnicu. (Ključna riječ: natjerala!) Trenutno je ustvari dosta hladno u dijelu u kojem stvaram i već mi se dulje vrijeme i ide na wc, ali neeee – zarobiš sebe u stolicu na pet kotačića s udobnim naslonom i nazoveš to kreiranjem. Samu sam sebe učinila privatnom zarobljenicom. Privatnom zarobljenicom svojih snova.

Pa nek´ tako bude! S obzirom da sada prvi put poštivam što mi duša već dugo želi, valjda je red da zarobim i ono što mi ne služi: lijenost, otpor i odgađanje.

Nažalost, većini su nam privatne zatvorenice naši snovi i želje. Duboko, duboko, zaključani u nekoj paučinastoj ostavi našeg srca. Nadam se da bar imamo toliko mudrosti (a i muda), osloboditi to iz sebe i darovati svijetu, a zaključati nepotrebne stvari pod ključ (pa čak i pod cijenu strpljenja obavljanja male nužde).

Video na ovu temu pogledaj ovdje:

namjera, Tijek

Zagrijavanje


Nema komentara

Nikad mi nije dobro sjela ideja zagrijavanja na treninzima. Posebno recimo treninzi plivača: Idemo, dečki, zagrijavanje 10 dužina! (10!!??!) I svi kao pingvini za ribom na drugu stranu. Bez pogovora. Bez pobune. Što onda radiš nakon zagrijavanja? (Plutaš po vodi, u mom slučaju.)

Ovako vjerojatno razmišlja svatko tko nije utreniran, bilo da je riječ o sportu ili o pisanju, slikanju, bilo kakvom kreiranju pa i meditaciji. Kada nisi utreniran trčati dugo, prava ti je šteta otrčati kojih 6 minuta bez da se to ´računa´. I još tek onda prionuti na posao – majko moja!

Međutim, upravo je tu razlika amatera i profesionalca. Profesionalac će jedva dočekati zagrijavanje jer zna da je ono nužno ne samo za pravilno razgibavanje svog tijela već i za postizanja budnosti mozga i još važnije postizanje stanja tijeka odnosno flowa.

Kako postići tu dozu entuzijazma za ´bačeno´ vrijeme na zagrijavanje? Pa… treniranjem. Postizanjem bolje i bolje forme. Polaganim prihvaćanjem identiteta osobe koja je vrhunska u tome što radi, osobe koja je profesionalac u svom polju talenata. Smanjivanjem vremena otpora, i na taj način, sve bržim i lakšim stavljanjem u stanje  flowa tj. tijeka.

Na početku će uvijek biti najteže. Sljedeći put već će već kraće vremena trebati. Put nakon toga još kraće. I dok se okreneš, pretvorit ćeš se u jednog pravog kreativnog sportaša koji se na sam znak zviždaljke ili dodir lopte odmah baca u tijek.

Kada pišem, namjera mi je trenirati i trenirati kako bi bila ´aktivirana´ samim zvukom tipkovnice na mom laptopu. Kada vježbam, namjera mi je biti u flowu prvim dodirom prostirke i parketa. Kada meditiram, namjera mi je biti u tijeku čim sjednem u najugodniju uspravnu pozu. Znam da će za to biti potrebno i malo zagrijavanja i ustrajnosti s moje strane. I to mi ne smeta. Ipak mi je namjera velika. 🙂  

Kada bi na ovaj način mogao definirati svoje namjere, kako bi one zvučale?

Do sljedećeg čitanja, slobodno pogledaj i video na ovu temu;