Tansformacija

Anestezija


Tagged: ,

Post je namijenjen prošloj, izgubljenoj, prepunoj boli Elizabeti, koja se skoro prestala smijati i svakoj osobi koja trenutno prolazi kroz neki oblik depresije ili životne stagnacije, zaglavljenosti, neuspjeha.

Imam izuzetnog zubara. Prije dvije godine došla sam mu s najvećim strahom (drhtala sam i plakala prva dva posjeta). Ophodio se prema meni s najvećim razumijevanjem i najvećim poštovanjem (ipak je rijetko da će ti se na stolcu naći prestrašena tridestogodišnjakinja, koja na tvoj dodir zuba brisne u plač). Poštivao je moj maksimum, dopustio mi da stavim slušalice s glasnom mjuzom (da ne čujem zvuk brusilice), pratio izraze ne licu i prekidao posao da napravim pauze za duboko disanje.

Moj (iracionalni) strah od zubara uslijedio je nakon jednog bolnog posjeta vrlo namrštenoj zubarici, koja mi je 10-ak godina prije vadila zub ´na živo´. Zub je bio upaljen, anestezija nije odradila svoje, njoj se žurilo i puf: Nakon 20 minuta agonije (i vrištanja), izašla sam iz te ordinacije bez bolnog zuba i s jasnom odlukom da ja više kod zubara ne idem. Zubarsku ordinaciju sam vješto izbjegavala cijelo desetljeće, sve dok (naravno) nije postalo očito da moji zubi trebaju popravak, bolje održavanje i pažnju. Ma, izdržala bih ja još i dulje (iako su neki počeli boljeti), samo su sada crne mrlje na prednjim sjekutićima bile vidljive. (Kako površno od mene, zar ne?) Da nije bilo estetskog razloga, i da mi nije postalo bed smijati se od uha do uha (ah, ta samosvjesnost!) ne bih niti razmišljala kročiti opet u svijet brusilica, plombi i anestezije.

Upravo sjedim u gradskoj knjižnici Ilok, odumrle desne strane vilice i tipkam ovaj post čekajući da utrnulost, peckanje i tupost anestezije iščezne. Vjerojatno ti je osjećaj poznat. Osjećam dio lica kao neku tvar koja nije dio mene. Komad mesa, kože, čudan na opip. Pijem času vode u uvjerenju da će mi voda procuriti iz usta i nemam osjećaj hoću li zagristi usnu, unutarnju stranu obraza ili jezik. Kako tipkajući meditiram, misli mi od umrtvljenog mesa spajaju točkice, povezuju iskustvo iz ordinacije s nečim drugim. Ovo moje, a strano tijelo, podsjeća me na vrlo poznati osjećaj.

Gdje li sam već prije osjetila istu senzaciju? I taj osjećaj da me netko opravlja dok ja jedvice osjećam svoje tijelo? Tupost, ne znanje hoću li se ozlijediti ili ne, čekanje da prođe? Ah, da.

U depresiji.

Možda naivo, ali još uvijek mislim da mi je depresija bila veliki orijentir. Kao da me je život tjerao da se zaustavim. Da prekinem raditi što trenutno radim (što studiram, vezu u kojoj sam, mjesto gdje živim – ništa od toga nije bilo poravnato sa mnom). Moj mozak je gurao i gurao i gurao jednu agendu (opet – sam vrhunac motivacije!), a ja sam iznutra – umirala. Iz dana u dan zanemarivala potrebu da stanem. Razmislim. Konsolidiram se (poravnam). I donesem odluke kojima poštujem sebe. Budući da ja nisam imala muda za napraviti sve to, postojao je netko (i postoji i dalje) kome to nije bio problem. Niti najmanje. Nazovite ga Velikim Zubarom, Svemirom, Višom silom, Bogom, Životom, Majkom Prirodom… Znate o kome pričam.  Za potrebe posta, oslovljavat ću Ga s prikladnim nadimkom.

Velikom Zubaru, dakle, nije bio problem utisnuti ogromnu špricu anestezije u moj glavni živac. Otupio je tako, brzinom svjetlosti, moj faks, moje veze, moje mjesto stanovanja… Budući da sam se tada poistovjećivala sa svime navedenim, otupila sam i ja.  Otupila dovoljno dugo da Veliki Zubar popravi i iščupa sve ono što ja sama nikada ne bih mogla. (Primijeti da ćeš na internetu pronaći tjutoriale za apsolutno sve, osim za kako popraviti vlastiti zub)

Neke stvari je teško napraviti bez anestezije. Vjeruj mi, vadila sam zub i bez i s njom. Anestezija (depresija) ima svoju ulogu. Želja mi je, i ovim i svakim postom (opet i opet), da cijeli svijet uvidi koliko je blagost prema sebi bitna. Ako samo možeš, bar na trenutak, vidjeti bolno iskustvo kroz koje si prošla, kao nešto kroz što je bilo nužno da prođeš i kao nešto što ima svrhu i što je tebi koristilo, prekinut ćeš dugački lanac samookrivljavanja i osuđivanja. Prestat ćeš se kriviti za ´izgubljeno vrijeme, ´propuštene prilike´, ´manjak motivacije´ (…)  i ustvari ćeš uspraviti ramena, podići glavu, pokazati  razumijevanje i poštovanje prema samoj sebi. Čak i prema svojoj depresiji. Svojim neuspjesima. Svojim kočnicama.

Možda uvidiš koliko je već Veliki Zubar pokazao nezamislive količine razumijevanja i poštovanja prema tebi, prije nego li si ih bila svjesna. Možda uvidiš i koliko je samo poštivao tvoj maksimum i kako je pravio pauze da stigneš i duboko disati.

Ono što jasno znam je da iz svake ordinacije na kraju izađeš s manjom boli od one s kojom si ušla, većeg osmijeha i vedrijeg duha. Istina, neki tretmani trebaju i po nekoliko dolazaka – nemoj se obeshrabriti, neće te nitko pustiti da ideš po svijetu s boli – dobit ćeš bar lijek ili plombu. Zamoljena si samo dopustiti velikom Zubaru da ostruže, izvadi i popravi sve što ti smeta, i da vjeruješ da Veliki Zubar itekako zna svoj posao.

Dobri zubi, baš kao i dobar život, zahtijevaju malo boli, puno hrabrosti i  puno prepuštanja i strpljenja. Dobrog zubara već imaš.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.