Mjesec: Listopad 2019.

Pretvorba, Usmjera

Radoholizam


Nema komentara

U posljednjih tjedan dana lajtmotiv mojih meditacija je primjećivanje koliko sam ovisna i to o… radu.

Radu. Akciji. Delanju. Kontroliranju. Kako god hoćete.

Na mom youtube kanalu danas sam uploadala pjesmu Radno vrijeme i dobrano se podsjetila tog ljeta kada je pjesma nastala. Kako u Iloku tada nije bilo (ni naznake) posla odlučila sam proaktivno otići u sezonu. (Motivacija na samom vrhu – ipak idem raditi nešto što ne želim raditi). Našla sam si najboljeg poslodavca i najbolje uvjete rada (bar sam se tako uvjeravala), stavila sve na papir (ovo je bilo prije otplate mog studentskog kredita), zbrojila dva i dva i odlučila – otići. Svaki sam dan, iako mrtva-umorna od posla, dolazila na plažu (tu nije bilo kompromisa). I snimke u ovom videu su upravo s te plaže. Uz količinu posla koju sam radila, pisanje je bilo gotovo nemoguće. Iako sam prošla puno gore poslove kao studentica, nešto u meni je jasno govorilo da odem s ovog posla. Naravno, zanemarila sam sve te unutarnje, ´nerealne´, dječje prohtjeve. Dva i dva su još uvijek četiri, zar ne? Pa… ispostavilo se da i nisu. Na vidjelo je sve jasnije dolazilo mnogo toga što me je mučilo s ovim poslom i nakon 40 dana u sezoni (prava korizma, nema što!) podigla sam sidro, i bez pravog razloga, osim slušanja intuicije, došla doma. Kredit mi je ostao neotplaćen. Tijelo napaćeno. Duh mi, iz nekog razloga, prvi put nije bio slomljen. Kao da sam čekala sama od sebe da počnem govoriti to veliko, famozno: NE.

I tako  sam se vratila doma bez ikakvog plana. Bez ikakve, najsićušnije naznake sljedećeg koraka.

Ono što je tada išlo u moju korist je bila moja preiscrpljenost. Prvih 3 dana sam samo obnavljala organizam. Odmarala se i poprilično spavala. Na tja me je način tijelo fizički spriječilo da u eteru mojih misli kritiziram sebe i svoju ishitrenu, a duboko poravnatu odluku o otkazu. Trećeg dana (post-korizmeni efekt!) dobila sam poziv s ponudom za posao. 15 minuta nakon poziva – bila sam zaposlena. Posao je bio rad s ljudima i to takav da koristim svaki svoj atom bića i mudrosti odgoja usađenih u meni. Svrhovit i poučan. Točno što mi je trebalo.

Od tada sam mnogim poslovima, ljudima i događajima rekla NE čim bih u utrobi osjetila da nisu poravnati s mojim prioritetima. Skakala sam ne znajući hoće li se padobran otvoriti ili ne i čekala do zadnje sekunde da to saznam.  Zanimljivo, padobran bi se uvijek otvorio. Uvijek me je dočekala druga, bolja ponuda na telefonu. Nažalost, zaboravljamo tu i tamo (i ja prva!), da smo po prirodi sama snaga, i to ne nužno radna, kako kaže pjesma. Duboko vjerujem da postoji svijet u kojem je svatko od nas plaćen za svoju magičnost. Za onu autentičnost koju svatko od nas nosi u srcu. Caka je u tome što nam tu autentičnost neće dati svijet (često će nam ju negirati i pokušavati nas uklopiti u svakakve kalupe), već ćemo svoje autentično mjesto osvojiti tako što ćemo riječima i djelima reći NE ponuđenom kalupu. I onda se stisnuti za onu ručicu padobrana, u čistoj vjeri da nam nešto, netko drži leđa.

Jedno NE upučeno kalupu, vrišti tisuću DA stvarima koje osjećamo da su nam prirodne, logične i autentične.

I znam, u današnjoj situaciji, ovo je mnogima ekstremni primjer. Dati otkaz bez plana B. Bez lipe ušteđevine. Vjeruj mi, nije bilo lako. Do tog ekstremnog NE ja sam ustvari trenirala. Trenirala sam na puno manjim NE-ovima.

Možeš li ovog trena reći NE nekim svojim ´prijateljima´? Možeš li reći NE online svijetu? Možeš li reći NE ovisnosti o slatkom? Možeš li reći NE toj zabavi na koju ti se baš ne ide? Pozivu svekrve na šalicu svađe? Možeš li reći NE onome što ne želiš slušati, mirisati, dirati, učiti, upijati, raditi i gdje ne želiš bivati? Na puno toga nesvjesno klimamo glavom u znak odobravanja…

Velika, životna NE dolaze iz mjesta snage. A da bi do nje došla potrebno je i malo ´samo´ bivati. Ne se trzavo skrivati iza rada i  pravdati njime svoju vrijednost ili se čak poistovjećivati se s njim.

Uživaj u pjesmi, ja i dalje u meditaciji bivam s tom prošlom Elizabetom koja se samo mora dokazivati kroz red, rad i disciplinu. Koja je kroz rad bila nagrađivana i kojoj je zaposlenost visoko na ljestvici vrijednosti. Onom prošlom Elizabetom koja, tu i tamo, zaboravi da je najveća vrijednost – ona sama.

Pretvorba

Metci mržnje


2 komentara

Ukoliko si nov/a na ovim stranicama, moja je praksa sjedenje sama sa sobom. Sjedenje sa svojim mislima, emocijama… i sa svojim Srcem. Neki to zovu meditacija, ja to zovem bivanje i svaki dan dok tako sjedim sat ili dva, malo pročešljam svoju dušu (a i svoj ego). Nedavno sam imala jedno od najboljih i najagresivnijih meditacijskih iskustava ikad: Sjedila sam u izravnom bivanju sa svojim vlastitim, strašnim i grlatim unutarnjim kritičarom. Isusek, al´ je imao dugu listu za vrijeđanje! I nije štedio ni volumena, ni jeke, a ni kreativnosti.

Dakle, sjedim. Sjedim s tim glasnim kritičarom. Čak ne želim ni personalizirati ovo iskustvo. Sjedim s mislima punima mržnje. Mislima punima osude. Mislima spremnim da ruše svjetove. Sjedim s najružnijim vokabularom ikad upućenim ljudskom biću. S metcima čiste mržnje i prijezira.

I to vlastitim.

To sam zaboravila natipkati.

Sjedim s VLASTITIM mislima mržnje. Sve što sam ikad potajno i podsvjesno šaptala sebi na uho, sva samokritika, svi strahovi, sve čime sam se ikad kočila i držala malenom.  Slušam te misli, gutam slinu, mreškam se i trzam na trenutke i podsjećam se svjesno da su to samo misli prošlosti. Pokupljene, nepropitane, posvojene misli neke druge, prošle ja. Misli povrijeđenog dijela mene. Misli prošlosti. Misli koje samo izlaze da bi i njih netko volio.

Većinu ovih misli bih se zgrozila čuti od drugih. Iskreno, ne znam što bi me danas moglo izvrijeđati – što god ikome padne na pamet, vjeruj mi, sve sam to već čula. I to od sebe. U svojoj glavi. Od ružna si k´o svinja i ne vrijediš ni prebijene pare, do što si misliš tko si ti? I nema šanse da ćeš uspjeti.

Ono što je bilo drugačije u ovom iskustvu je to da sam sada ustvari bila otvorena čuti ih SVE.

Ako ikada budeš u prilici sjesti i zavoljeti svaki od svojih metaka mržnje, budi uvjerena u ovo:  činjenica da si u stanju bez problema sjediti s njima u neprekinutoj ´meditaciji´ dokazuje da si neprobojna. Metci mržnje su samo ćorci. Ne treba ti oklop, ne treba ti zaštitni prsluk. Ne trebaš podizati nikakve obrambene zidine, niti nabavljati municiju. To je lažni rat. To je samo prilika za voljeti sve ono što te ikad kočilo i koči.

Davno prije sam čula nešto u stilu: Kada bismo govorili sve naše misli na glas, završili bi svi u ludnici. Stvarno nekad znamo biti čisti kreteni prema sebi samima. I to je isto u redu. Neka te misli izlaze. Ti si svejedno puno više od misli. Ti si neprobojno polje čiste ljubavi i ljepote.

Hvala ti na bivanju i hvala ti na čitanju! Svoje misli o ovome podijeli u komentarima, a video post na ovu temu pogledaj ovdje:

Usmjera

Privatna zarobljenica


Nema komentara

Sjedim u gradskoj knjižnici i tipkam ti ovaj tekst. Neposredno prije, izlistala sam si sto-pedeset-jednu nepotrebnu obavezu koju hitno, najhitnije trebam bar početi raditi. Gdje je nestala igra? Gdje sam nestala ja? (Ako ste sada počeli pjevuckati Baretovu pjesmu: Gdje je nestao čovjek?, bodovi za vas). Pljusak mini-panike, pa pogled na namjeru (da, nosim ju ispisanu sa sobom) i potpuni preokret u akciji:

Uhvatila sam prvu knjigu do sebe (Halesova Mona Lisa) i žmireći otvorila bilo koju stranicu i, opet žmireći, skliznula prst na frazu po volji. Prst mi se spustio upravo na ovu: privatnom zarobljenicom. (Jupi, još je i u instrumentalu!). U životu sam se milijun puta samo prepustila i vjerovala sljedećem retku, sljedećem skretanju, sljedećoj nasumičnoj odluci, pa sam odlučila od ove fraze natipkati post.

Gdje to sebe držim privatnom zarobljenicom? I nismo li to svi mi? Ne držimo si se samozarobljenima u svojim ograničenjima? U svojim poslovima, vezama? O, ne. Upravo uviđam ironiju u ovome:

Početak je listopada i u meditaciji sam dobila jasan impuls da ´boravim´ i stvaram (video editiram i pišem) u Gradskoj knjižnici. Upravo sam se natjerala doći u knjižnicu. (Ključna riječ: natjerala!) Trenutno je ustvari dosta hladno u dijelu u kojem stvaram i već mi se dulje vrijeme i ide na wc, ali neeee – zarobiš sebe u stolicu na pet kotačića s udobnim naslonom i nazoveš to kreiranjem. Samu sam sebe učinila privatnom zarobljenicom. Privatnom zarobljenicom svojih snova.

Pa nek´ tako bude! S obzirom da sada prvi put poštivam što mi duša već dugo želi, valjda je red da zarobim i ono što mi ne služi: lijenost, otpor i odgađanje.

Nažalost, većini su nam privatne zatvorenice naši snovi i želje. Duboko, duboko, zaključani u nekoj paučinastoj ostavi našeg srca. Nadam se da bar imamo toliko mudrosti (a i muda), osloboditi to iz sebe i darovati svijetu, a zaključati nepotrebne stvari pod ključ (pa čak i pod cijenu strpljenja obavljanja male nužde).

Video na ovu temu pogledaj ovdje:

namjera, Tijek

Zagrijavanje


Nema komentara

Nikad mi nije dobro sjela ideja zagrijavanja na treninzima. Posebno recimo treninzi plivača: Idemo, dečki, zagrijavanje 10 dužina! (10!!??!) I svi kao pingvini za ribom na drugu stranu. Bez pogovora. Bez pobune. Što onda radiš nakon zagrijavanja? (Plutaš po vodi, u mom slučaju.)

Ovako vjerojatno razmišlja svatko tko nije utreniran, bilo da je riječ o sportu ili o pisanju, slikanju, bilo kakvom kreiranju pa i meditaciji. Kada nisi utreniran trčati dugo, prava ti je šteta otrčati kojih 6 minuta bez da se to ´računa´. I još tek onda prionuti na posao – majko moja!

Međutim, upravo je tu razlika amatera i profesionalca. Profesionalac će jedva dočekati zagrijavanje jer zna da je ono nužno ne samo za pravilno razgibavanje svog tijela već i za postizanja budnosti mozga i još važnije postizanje stanja tijeka odnosno flowa.

Kako postići tu dozu entuzijazma za ´bačeno´ vrijeme na zagrijavanje? Pa… treniranjem. Postizanjem bolje i bolje forme. Polaganim prihvaćanjem identiteta osobe koja je vrhunska u tome što radi, osobe koja je profesionalac u svom polju talenata. Smanjivanjem vremena otpora, i na taj način, sve bržim i lakšim stavljanjem u stanje  flowa tj. tijeka.

Na početku će uvijek biti najteže. Sljedeći put već će već kraće vremena trebati. Put nakon toga još kraće. I dok se okreneš, pretvorit ćeš se u jednog pravog kreativnog sportaša koji se na sam znak zviždaljke ili dodir lopte odmah baca u tijek.

Kada pišem, namjera mi je trenirati i trenirati kako bi bila ´aktivirana´ samim zvukom tipkovnice na mom laptopu. Kada vježbam, namjera mi je biti u flowu prvim dodirom prostirke i parketa. Kada meditiram, namjera mi je biti u tijeku čim sjednem u najugodniju uspravnu pozu. Znam da će za to biti potrebno i malo zagrijavanja i ustrajnosti s moje strane. I to mi ne smeta. Ipak mi je namjera velika. 🙂  

Kada bi na ovaj način mogao definirati svoje namjere, kako bi one zvučale?

Do sljedećeg čitanja, slobodno pogledaj i video na ovu temu;

namjera

Da bi letio – zaroni.


Nema komentara

U današnjim popularnim duhovnim učenjima navodi se ljestvica emocija, poznatija pod nazivom Hawkinsova skala. Ona predočuje emocije na (vrlo šarenom) spektru od 20Hz za stid do 700+Hz za prosvjetljenje i ultimativnu svjesnost. Odavde potječe izraz visoka vibracija

Izvor: Internet stranica Intuitive leadership mastery

´Pravilo´ je sljedeće: ukoliko što dulje surfaš na valovima tih ´visokih´ vibracija, tijelo ti drugačije kemijski reagira na podražaje okoline, stavljaš se u život sinkroniciteta, aktualizacija i nevjerojatnog bad-ass-kreatorstva. Iliti kako bi to favorizeri popularnog zakona privlačenja tumačili: tako kreiraš novu realnost. Kako ovo nije blog o zakonu privlačenja, ovo nije post o promociji života na ´visokoj´ vibraciji, upravo jer bi te takvo htjenje lako moglo baciti u čistu suprotnost. Evo na što mislim:

Riječi su moćne. Itekako moćne. Moćne su jer je važno koju poruku govorimo svom mozgu. Kako da se dalje ponaša. Koje obrasce da sluša. Koje naredbe da izvršava. Mozak je odličan sluga i loš gospodar (ne, ne to je izreka za grab u hrastovo-grabovoj šumi 🙂 ). Kako god, mnogo naredbi zadajemo mu olako (podsvjesno, reaktivno). Dobar primjer takve naredbe je također popularan izraz ´pretvaraj se dok to ne postaneš´ (fake it till you make it). Svom mozgu govoriš da se ti pretvaraš da si nešto što nisi. I on tu naredbu vjerno sluša. I sluša. I sluša… I izvršava. I pretvara se. I pretvaraš se. I to i u situacijama kojih ne postaneš ni svjestan dok te realnost  ne lupi nogom u gu…. Zašto bi se pretvarao da si sretan u vezi u kojoj si jadan? Zašto bi se pretvarao da znaš raditi posao za koji nisi ni kvalificiran? Zašto bi se pretvarao da si nešto što nisi? Zašto si ne bi bolje rekao: Budi autentičan ti i daj sve od sebe? Neću od ove fraze praviti cijeli post i neću odskakutati predaleko od ovoga, vraćam se upravo na naredbu koju zadajemo mozgu u želji da budemo na visokoj vibraciji.

Prvo što mozgu govorimo kada kažemo da želimo biti na visokoj vibraciji (ili da morao povisiti vibraciju) je da smo trenutno ninsko. Ali nisko. Niiiiiiiiisko. Super nisko. (Mozgu je sve pitanje života i smrti.)  Toliko smo nisko da nam je i gore nego li je. Da bolje grebemo rukama i noga, samo da ne budemo u ovoj rupi od niske vibracije. Mozak prihvaća riječ visoko kao nešto iznad nas, nešto za što se moramo jaaako truditi da bi uhvatili, odraziti se od poda svom snagom da bismo došli do toga…

Drugu naredbu koju ovom frazom upućujemo mozgu je ta da jednom kada smo ´visoko´ imamo potpuno pravo kljucati drugima koji su ispod nas. Opet, naučeni smo što znači biti visoko: Iznad svih. I te trikove će ego lako iskoristiti da odigra neke od odličnih scenarija, poput onih: Tko visoko leti, nisko pada. Zvuči poznata fraza?

Koju onda naredbu upotrijebiti, a doći u opisana, željena stanja ljubavi i prosvjetljenosti? Bez da se pada i uzvisuje?

Da bi letio, molim te, zaroni.

Molim te nemoj pucati na visoku vibraciju. Umjesto toga, pucaj na duboku vibraciju, pucaj na dubinu svoje duše i na dublje emocije koje se kriju ispod srama, stida, straha… Zašto ovako malena razlika čini ogromnu promjenu u načinu života i tom slavnom ´procesu stvaranja´?

Što za tebe znači riječ dubina? Tko god je ikad zaronio glavu u more i bivao dulje od pola minute, zna da se dolje, u dubini, skriva nepojmljivi mir. Na površini može šibati oluja stoljeća, no dolje, na dnu mora, vladat će potpuni mir. Sjeti se samo onog osjećaja kada uroniš glavu u kadu da bi oprao sapunicu s glave. Nestaje nepotrebna buka, svjestan si svog disanja, osjećaš se prisutnim u svom tijelom, kao da su ti sva osjetila izoštrenija. Čuješ čak i kretanje vode u instalacijama stana. Čuješ svaki mjehurić zraka koji ispustiš iz nosa… Mir, pojačana osjetila… S time mozak povezuje riječ duboko.

Sljedeći put kad se uhvatiš da surfaš na niskim valovima emocija kontrakcija, umjesto da hvataš imaginarne visoke valove, zaroni u svoju dubinu. Što ako bi danas, ili koji drugi dan, tvoja namjera bila biti na dubokoj vibraciji? Zamisli si to. Ako si upravo duboko udahnuo dok si čitao ovaj tekst, znači da i tvoje biće dobro poznaje snagu dubine. Vlastite dubine. A tamo ćeš naći svo razumijevanje, svu ljubav, svu radost, sav mir koji će već ´odraditi´ sve što svi silni stručnjaci pozitivne psihologije, fizike i čega sve ne, tvrde da će odraditi.

Kontradiktorno znanosti, ali istinito u iskustvu:

Da bi letio –  zaroni.

Pogledaj video na temu ovog posta: