U svojoj srži mi smo ljubav. Navodno. Tako se kaže. Što ako
je ta olaka uzrečica ustvari istinita? Što ako nitko od nas nije borac, već smo
svi mi ljubavnici?
Ljubavnici prema životu, ne (nužno) jedni prema drugima
(op.a.) 🙂
I ako je to istina, ima li i jedna tvoja borba smisla?
Onaj put kada si se borila skidati kile.
Onaj put kada si se borila za svoju vezu, brak, potvrdu od
oca, majke…
Onaj put kada si se borila za društvenu pravdu.
Onaj put kada si se borila za globalnu promjenu klime, za
ženska prava ili prava umirovljenika.
Onaj put kada si se borila polagati ispite i paralelno
raditi tri do četiri studentska posla…
Onaj put kada si se borila za novac.
Onaj put kada si se borila za svoju djecu.
Onaj put kada si se borila za svoju lokalnu zajednicu.
Onaj put kada si se borila za slabe i potlačene…
Sigurno ti niti jednom od tih puta nije palo na pamet da
svaku od tih stavki – samo – voliš. (Meni je trebalo tri desetljeća da dođem na
ovu briljantnu ideju!)
Današnji post je jako kratak, upravo jer ti (si!) želim
skrenuti pozornost na svaki taj „onaj put“ kada si išla protiv svoje ljubavne prirode
i odlučila da se u borbi za ili protiv nečega nalazi smisao. Postavit ću ti i
pitanja na koja će mnogima krvariti uši:
Što nakon borbe?
Gdje se smisao skriva nakon nje?
Vrlo iskren i otvoren video danas te čeka na ytb kanalu,
koji prema svim mjerilima marketinga, nema smisla. To mi jako, jako odgovara, jer
se za njeg ni ne borim.
Kroz njega volim.
Hvala ti na čitanju i na preplati na moj, besmisleni ;), youtube kanal! ❤
Nemam pojma od kuda sve ideje svijeta nađu svoj put u
aktualizaciju. Ne znam i ne usudim se pitati. Smatram taj proces čistom magijom
i ne želim u nju dirati.
Zamisli da prokužiš cijeli trik mađioničara Joze Boze.
Pretvorio bi se u pametnjakovića koji ide okolo i svima objašnjava na koji je
to način izvukao zeca iz šešira i kako je prerezao asistenticu na polovice. I
upropastio bi svima zabavu, a na sebe stavio jedno tri reda gorkih bora. (Ljudi
koji se ne smiju dobiju gorke bore. One ružne.)
Može li život doista biti magičan? Ili su to samo ćorci? Nešto
u što nas drugi mađioničari (gurui, life coachevi) pokušavaju uvjeriti? Bilo bi
mi teško za povjerovati da je svako moje iskustvo čiste magije, poravnanja i
sinkroniciteta samo jako dobro iscenirano. Teško mi je ne osjetiti ogromnu dozu
svjetla, magije, povezanosti i tijeka u vlastitom tijelu i nazvati ga lažnim. A
opet, teško mi je negirati kako niti jednom ne mogu predvidjeti put protkan
intuicijom i čistom vjerom u osjećaj u mojim grudima, iako sam milijun puta
samu sebe razuvjeravala s mnogim „Ne znam“.
Zamisli samo da ugledaš simpatičan, veseo štand na kojem se
prodaju tajnoviti, zanimljivo zapakirani paketići. Štand te je privukao s druge
strane ulice. Neka posebna, poznata, srcu draga energija isijava iz toga
štanda. Gledaš tajanstvene artikle. Omot je od nekog čudnog materijala. Miriši
na djetinjstvo. I kišu. I duge. Na ceduljici samo piše ´Ne znam´.
„Kakav vam je ovo proizvod?”, možda bi znatiželjno prišla.
„Ne znam”, uslijedio bi odgovor mađioničarski odjevenog trgovca.
„Ima li kakvu svrhu?“, ne bi tako lako odustajala.
„Ne znam”, opet bi čula s druge strane.
„Pa dobro, što mogu očekivati od ovoga?“ , već bi gubila strpljenje.
„Ńe znam”, dočekao bi te spreman, dobronamjeran odgovor.
„Ma kakvo je ovo sranje?”, izgubila bi već živce.
„Ne znam”, istom srdačnošću nastavljao bi se razgovor.
I otišla bi ljutito.
Istu večer, vrtjela bi cijeli dan u glavi. Sjetila bi se tog
prodavača i tog „Ne znam“ proizvoda. I sve o čemu bi razmišljali bilo bi: „ Zašto
li me, pobogu, silno privlači to Ne znam?“.
„ Ne znam.“, promrmljala bi sama sebi u bradu dok gasiš
svjetlo na noćnom ormariću.
Svaki put kada ponudiš sebi Namjeru i kada po njoj postupiš (Usmjera),
na pitanje: „Kamo će me ovo odvesti?“, nešto u tebi odgovara: „Ne znam“. Razgovor
može ići ovako:
„Zašto osjećam ovakvu volju za započeti nešto novo i,
iskreno, svijetu pomalo blesavo?“
„Ne znam.“
„Hoće li mi ponestati ideja za ovakvo što?“
„Ne znam“.
„Kako ću od toga živjeti?“
„Ne znam“…
Istina, zvučao bi kao najlošiji šoping u povijesti trgovine
da samo tako, bez grama sumnje, potražiš jedan od ovih „Ne znam“ proizvoda sa
šarenog štanda stvorenog niotkud.
Iako, jednom kada slijediš svoje Srce, naći ćeš se u toj Ne
znam zemlji. Pa kad si već tu, možeš se u to Ne znam i zaljubiti. Ogromni je
dokaz vjere slijediti svoje Srce korak po korak. Ne znajući što te čeka niti 2
koraka unaprijed. Srce nudi sve, ali to na prvu ne izgleda kao sigurnost. Nema jamstva,
samo jedno veliko Ne znam. Srce ti ne može reći ništa više od te iskrice koju
ti nudi u kratkim trenucima inspiracije. Čeka na tebe da kažeš Da. I kada kažeš
to Da, niti onda ne govori više od samo sljedećeg koraka. Ovu iluziju
sigurnosti razbit ćeš brzinom svjetlosti, poslušaš li Ga. I tada će
komunikacija ići malo drugačije. Dokazi sigurnosti pojavljivat će se neovisno o
tvojoj volji, a ovisno o tvojoj vjeri. I bit će uvijek veći, bolji, snažniji
nego li si ikada u svom mozgu mogla zamisliti. Kada kreiraš iz srca, nemaš
granicu. Kako to?
Iskreno?… Ne znam.
Taj mađioničarski trik nisam još prokljuvila. Znam samo da je milijun puta lakše zaljubiti se u to Ne znam i živjeti u stanju iznenađenja, nego li lupati glavom o zid na pitanja sigurnosti, kontrole i jamstva.
Postoj li jedna stvar koja ti je stalno na pameti? Nešto što
ti srce tu i tamo baca kao mig? (Počni ovo, joj baš bi bilo fora da napravim to
i to, da se javim toj i toj osobi… A da sada, bez razloga odem u šetnju?
Pozovem prijatelje van? Naslikam nešto?). Ako se uhvatiš da je na pitanje: Ma kakve mi vajde od toga? Kome to još
treba? Nije li to čista glupost? Kako ću od toga živjeti? Sama sebi
odgovoriš s Ne znam – možda je ideja vrjednija
aktualizacije nego li si to želiš priznati.
Je li to 100% siguran put u sreću?
Iskreno?
Ne znam.
Ali je***o se zabavljam sljedeći svoje Srce. ❤
Kako je Ne znam ulaz u eter svih mogućnosti, današnji video je skrooooz drugačiji od posta. 🙂 Uživaj u njemu ovdje:
U hrvatskom jeziku postoji beskonačno riječi od pet slova.
Dobro, ne beskonačno, samo broj peteroslovih riječi nije tako lako mjerljiv mom
laičkom, neukom oku. (Poprilično sam sigurna da je svaki jezik tek vektorska
veličina.) Riječi su poznate po tome da im pridodajemo značenja. Ponekad očita
i jasna, a ponekad krajnje mistična i hermetična značenja, koja možemo
razotkrivati po kulturološkim, društvenim, ekonomskim, obiteljskim, odnosnim
(…) slojevima. Dvije od tih riječi iz bazena peteroslovnih, imaju najlošiju
repku. Navukle su na sebe značenja i uvjerenja dovoljna da kreiraju povijesne
konflikte i nacionalne sporove, a u najmanju ruku znatiželju. Jedna od njih je
i u naslovu. Zato i čitaš ovaj post, zar ne?
I prije nego li skočiš s ovog posta na neki drugi link, nemoj se osjećati prozvanom. Prozvala sam samu sebe: Sjedim u Knjižnici i nadomak ruke, kao današnja inspiracija, sjedi najtanja od svih knjiga u cijeloj knjižnici grada Iloka. Naslov joj je Novac. Misliš da ju nisam uzela u ruke?
Knjige o novcu imaju
privilegiju biti najmršavije. – Mrmljam si u bradu. – Opet i opet će biti tražene. Pogledaj samo ovo. Knjižica od Charelesa
Peguya, A5 formata, 70-ak stranica koje niti ne govore o tome kako zaraditi novac,
kako promijeniti uvjerenja o novcu, kako ostvariti financijsku neovisnost, kako
otplatiti dugove, ulagati i upravljati novcem… Izložena među počasnim
primjercima knjižnice, jer, čak i tete u knjižnici znaju kao ´baciti mamac´. Ovako
letimično- knjiga daje osvrt na modernu Francuksu (1902. je u pitanju), sa
žarištem na politiku i obrazovanje (obezvrjeđenje rada i obožavanje novca). To
rekavši, bavi se uvjerenjima, ali ne na ´how to´ način (na koji smo možda malo
i previše navikli).
Natrag na post: Zagrizla sam tako i ja taj knjižničarski mamac (Tete knjižničarke : Elizabeta = 1:0.) i upoznavši se sa sadržajem knjige, odložila ju u OKP-ovskoj maniri.
Prvo sam se upitala: Zašto sam, uz ´potpuno´ uvjerenje da se
svi odgovori nalaze u meni, opet imala potrebu, znatiželju, zov potegnuti za
ovim naslovom? Dva i sva su četiri, rekli bi, i dobro zaključili da moje
uvjerenje očito nije ´potpuno´. Djelomično biste bili u pravu:
Kako sam prošle godine rapidno otplatila svoj studentski kredit (u manje od 6 mjeseci otplatila sam 5 godina kredita, i sve to na minimalnoj plaći), novac je jedna od onih stvari koje sam morala sama istraživati ( i dešifrirati). Iako sam akademski građanin, upravljanje novcem sam ´pokupila´ u obitelji (budimo iskreni, tko se tim osmotskim procesom učenja nije opekao?). Koliko god ljudi oko tebe bili dobroćudni i dobronamjerni, ne znači da posjeduju znanja koja će ti omogućiti ugodan život (od nutricionizma, upravljanja novcem do ekološke svijesti, seksualne higijene i spolnog odgoja, kao i poznavanja osnovnih zakona primjerice onog o radu.)
Sklonost obrazovanju o novcu je definitivno jedan faktor. Drugi su, pogađate, uvjerenja. Jedno od mojih dubinskih uvjerenja je proizašlo iz doskočice popularne za vrijeme rata, kojom su se odrasli razbacivali jer je, eto, fora zvučala. Ona je glasila: Ne vrediš ni pet para. (Moja je obitelj za vrijeme rata ostala u Iloku, od tud ekavica). I do mog je uha, ta simpatična doskočica, dospjela nekoliko puta, i to iz očevih usta. Iako je to njemu bila nesmotrena poštapalica, i iako sam to čula svega dva- tri puta, ne više – ovo je bilo sasvim dovoljno da neizbrisivo ostane u mojoj podsvijesti i da iznjedri snop uvjerenja, koja će me, kada god je to bilo prigodno, izazvati u poimanju moje vrijednosti. (Utjecalo je kako na moj džep, tako i na moje odnose.)
Uvjerenja su definitivno velika stvar kada je u pitanju novac iz jednostavnog razloga: jer su velika stvar kada je u pitanju BILO ŠTO u našem životu. U pravilu ne postoji razlika između novca i bilo kojeg drugog papira (Osim što wc-papirom ne možeš platiti osnovne stvari, uključujući i wc papir.)
Šalu na stranu – prava priroda novca ja zakopana ispod
slojeva i slojeva uvjerenja. I novac je ustvari potlačen. Komandiran je našim
´naredbama´, našim uvjerenjima (ograničenjem ili dopuštanjem). Vjerno sluša
naše upute i ne dolazi niti lipe više nego li je to našoj podsvijesti u dosegu.
I da, novac je jedna od tih stvari koje će izazvati moje uvjerenje da su svi odgovori u meni. Ne brini, na ovu temu također znam meditirati. Pokušaš li sjediti sa svojim otporom prema novcu satak vremena, mogla bi se izmoriti više nego u teretani.
Svejedno, pokušaj.
Pokušaj sjediti s nedostatkom.
Pokušaj sjediti s otporom prema dopuštanju.
Pokušaj sjediti s otporom prema aktualizaciji (ok
manifestaciji, koju god riječ želiš).
Pokušaj sjediti sa svojim roditeljima (sa svim naslijeđenim
uvjerenjima).
Pokušaj sjediti sa svojom ´kulturom´.
Pokušaj sjediti s najavljivanom recesijom.
Pokušaj sjediti sa strahom.
Pokušaj sjediti sa siromaštvom.
Pokušaj sjediti s bogatstvom. (Nekima je teže nego sjediti
sa siromaštvom)
Pokušaj sjediti sa svojom vrijednosti ( i nevrijednosti).
Pokušaj sjediti sa svojim srcem koje će ti uvijek i iznova
davati SVE odgovore.
Pokušaj sjediti s drugom peteroslovnom riječi koja ima
najviše uvjerenja.
Pokušaj sjediti s LJUBAVi.
Vrlo brzo mogla bi uvidjeti da je ljubav novac i da je novac ljubav. I da je ta skrivena,
čista, nevina priroda novca ono što se i od tebe očekuje da doprineseš ovom
svijetu. Da je to ono što pokreće svijet.
Ovaj blog je ogroman podsjetnik (katkad i pljuska) meni
samoj da vraćam fokus na unutarnji
svemir, i upravo mi je drago da mogu biti potpuno autentična i pokazati kako
hvatam samu sebe gdje još štekam i gdje ne vjerujem u potpunosti ni sebi, a ni
tom mom svemiru. (Ovo uvjerenje da je novac ljubav je i meni novitet. Svakako
me nitko njemu nije učio.) Teško je sjediti i sa siromaštvom i sa bogatstvom.
Pokušaj. Iznenadila bi se. Uvidjet ćeš da ti je jedno ugodnije od drugog, ali
imat ćeš senzacije i iskustvo sa svakim od tih ´sjedenja´. Naša se uvjerenja o
novcu, o svojoj vrijednosti, o nama samima nalaze zaključana u našem tijelu i iskreno,
ponekad je prava gnjavaža osvijestiti ih i sjediti s njima (afirmacije su slaba
municija za ovo, tek kada ih istinski vidiš, ona iščezavaju).
Jednom ću napisati knjigu o novcu. I bit će puno veća od 70ak stranica. Ipak, na koliko stranica možeš opisati nešto tako divno i jednostavno, poput ljubavi?
U međuvremenu, evo priče o tome kako sam brzinom svjetlosti otplatila studentski kredit…
Bi li povjerovala nekome da ti ispriča kako je putovao kroz
vrijeme? I kako je za ovu sadašnjost vezan samo srebrnom niti?
Nisam još došla do zaključka vjerujem li slučajnom
prolazniku na riječ ili ne, iako je vrlo detaljno i živahno opisivao svoju
pojavu na zagrebačkom glavnom kolodvoru 1961. i 1982. godine. U svakom slučaju,
ovaj zanimljivi razgovor s još zanimljivijim turistom, poveo nas je od priče o
objektivima i fotografiji do blaćenja zloglasnog boga vremena – boga Krona, pa
i do tog putovanja kroz vrijeme.
„Bog Kron najviše ne voli nas fotografe, a najveća je
prijetnja svakom čovjeku“, izjavio je slučajni prolaznik.
„Najomraženiji je od svih bogova“, zaključio je sebi u bradu.
I da, ovo je bio jedan od onih razgovora u kojem ste više
slušač. Znate ono kada netko sam od sebe samo priča bez obzira na vašu
uključenost u temu? Uvjerila sam samu sebe da nema čestu priliku pričati o
onome to ga istinski zanima, pa sam odlučila uljudno ga saslušati. – Još jedna
anomalija ovog razgovora.
Kada sam osjetila da u razgovoru više ne sudjelujem,
odlučila sam pozdraviti gospodina i vrlo brzo sam se našla u svom domu.
Tijekom istog dana nisam davala previše pozornosti ovom
razgovoru. Nakon večere, upalila sam laptop i odlučila, netipično, surfati
internetom i naravno, zadržala se na youtubeu. Dobri stari isječci Prijatelja.
Čisti smijeh i komad djetinjstva u jednom. Prebacujući s videa na video, s
linka na link, osjetila sam kako netko samo prolazi kraj mene. Protrnula sam i
jasno čula: „Gubiš vrijeme!“.
Koji hladan tuš.
Osjećala sam se kao da mi netko krade desetljeća i
desetljeća vremena od života, a sam objekt moje pozornosti je bio lišen svakog
smisla.
„Glupi bog Kron!“, pomislila sam u sebi i čak se nasmijala
sjetivši se prijašnjeg razgovora. Odložila sa laptop i ostala u istoj poziciji
razmišljajući gdje sam već prije imala ovakve bliske susrete s tim istim,
zloglasnim bogom?
Na faksu, u vezama… Uh, sjećam ih se jasno. Osjećaj
besmislenosti onoga što radiš. Fascinirana sam kako mi u nekim aktivnostima
vrijeme gotovo stoji, a kako za neke druge, pak, osjećam da mi oduzimaju
najbolje vrijeme mog života.
To je i poanta ovog posta. (Ne teoretiziranje o putovanjima
kroz vrijeme ili prošlim životima – o tome doista ne znam ništa) Ako si ikada
doživjela ovaj jezivi osjećaj da ti ono što radiš krade vrijeme, možeš li si
osvijestiti što je to točno bilo? I, možda još važnije, znaš li što je to, koji
su to ljudi, koje situacije, koje aktivnosti i mjesta u kojima ti vrijeme
stoji?
Poprilično sam sigurna da je njima bog Kron samo slabić.
Tamo si mu nedodirljiva.
Puno ljudi traga za smislom života, ne gledajući da se skriva u trenucima koji su ti pred nosom. Ako si većinu vremena uključen u radnje koje su besmislene, pogodi što? Osjećat ćeš se besmisleno. Prioretiziraš li si život oko onoga u čemu osjetiš smisao (u najmanjim trenucima) postepeno ćeš dobijati sve jači i jači osjećaj osobnog smisla u životu. Što bi značilo da ovaj glupi bog Kron i to njegovo blesavo šunjanje i prepadanje ima itekako svoju svrhu. Bogovski je zadatak lupati tebe u stražnjicu.
Do sljedećeg posta, odoh se izgubiti u nečemu od čega ne
čujem tik-tak u pozadini mog mozga – pa i po cijenu ne gledanja Prijatelja. Sve
sam više sigurna da sam sama sebi veći prijatelj kada si darujem – smisao.
❤
Imaš li ga? Duboko u sebi? Skrivaš li svoju snagu iza ovog straha?
Vjerovala ili ne, na sintagmu Zakon Privlačenja, nekoga će
preplaviti osjećaj moći, uzbuđenosti, zabave, igre, radosti, lakoće. Nekog drugog
oprat će jedna druga vrsta uzbuđenja – strah.
Između jedne i druge krajnosti, naći će se bezbroj varijanti scenarija i naravno, bezbroj realnosti. Ako si netko tko je oduševljen ovim zakonom (iako nije ništa posebno, poprilično je prirodan i zemljan), a nisi neki supermanifestator, vrlo je vjerojatno da je u tvojoj podsvijesti aktivan zanimljiv fragment. U sukobu je dio tebe koji aktualizira svjetove s nepojmljivom lakoćom i dio tebe kojeg je strah da će, kreirajući, doslovno umrijeti. I dok se ta dva divna dijela podsvijesti međusobno kose, ti samo stojiš. Ni na nebu ni na zemlji. Doslovno zaglavljena između svjetova.
Ovo je upravo razlog zbog kojeg ne volim vektore širenja duhovne prakse bazirane oko ovog zakona. On je jedan dio cjeline. Drugi dio su jaki, gotovo opipljivi mehanizmi, razvijeni kroz život na zemlji: iskustva, obitelj i međuljudske (danas i digitalne) odnose. Dokle god postoji unutarnji (nesvjesni) sukob, zakon će donositi samo još tog sukoba. Što raditi? Pa… ništa. 🙂 Bivati s dijelom sebe koji je u otporu sa svojom snagom kreiranja.
Kroz dnevno meditiranje (opet – ne rađenje, sjedenje sa svim
dijelovima sebe), jasno vidim da sve u sebi ima zanimljivu prirodu: rješava se
samo od sebe. Bez mog uplitanja. Vrlo organično i nezgrčeno. Ne mogu si
pripisati aroganciju da sam JA NEŠTO NAPRAVILA.
U želji da opet budem u potpunosti autentična, priznat ću ti, sjedim s ovim strahom od kreiranja već tri dana. Zanimljivo, moje sjedenje i bivanje, osjećanje tog straha, prirodno me veseli i lako čini da ostanem sjediti dulje od jednog sata. Iskustvo, ljepota i prihvaćanje koje svakodnevno sebi darujem dolaze prirodno i s potpunom lakoćom, a neke od tema koje se pokažu bi te iskreno začudile- meni je i ova bila pravo iznenađenje.
Osjetim taj strah od kreiranja na vrlo dubok i zanimljiv način – na rubovima rebara i u plućima (do sada nisam imala ovu senzaciju). Svakako postoji. I svakako ga uživam gledati. I to je dio mene. Ne osjećam taj strah s namjerom da ga obrišem, da ga ´izliječim´, da manifestiram kule i gradove. Osjećam taj strah jer je dio mene. A opet nije ja. Jer ga volim kao i sve što je došlo, bilo i otišlo iz mog života. Taj strah ima svoju predivnu svrhu. I ja ju poštujem. Poštujem strah. Znam da ima moć (ja imam snagu). Uvažavam ga. Dišem s njim. Dišem kroz njeg. Vjerujem životu da me osjećati strah neće ubiti. Nakon sjedenja, osjećaj je kao da si vidio novi dio sebe u ogledalu. Kao da si primijetila crticu u šarenici, koju do sada nisi uvidjela, a koja te uvlači dublje u ljepotu koja si ti.
Nakon sjedenja, lakše se diše. Odnosi su ljepši. Problemi su
manji. Tečeš. Bivaš. Osjetiš da vidno, sloj po sloj, voliš sebe sve više i
više, do potpune cjeline.
O, da, i manifestacije se same od sebe stvaraju u tvojoj realnosti. Dopušanjem, ne mantranjem i afirmiranjem. Voljenjem svakog identificiranog dijela sebe.
Živjela sam u vrlo lošim uvjetima 15 godina svog života. Danas, kada prođem kraj prošlog doma, te žute kućice, koju smo sestra i ja iz milja zvale žuta bubamara (imala je rupe na fasadi), ne sjetim se niti baciti pogled na nju. Kao da nikad tamo nisam živjela.
I zanimljivo, ovo ne radim radi srama. (Zar bih o tome uopće pisala da me sram tko sam i od kuda sam došla?) Niti ovo radim svjesno. Puno uvjerenja i zanimljiv karakter je ostao vezan za tu kućicu. Uvjerenja koja sam otpustila i karakter koji više nisam.
Tako znaš da napreduješ u životu. Kada se ne možeš niti
poistovjetiti s prijašnjim scenarijima i prijašnjim identitetima.
Lagano je uhvatiti se u zamku usporedbe s drugima i
zaboraviti na jednu dublju i jaču usporedbu. Usporedi sebe kakva si prije bila
sa sadašnjom sobom. Kladim se da si prošla kroz mnoštvo događaja, da si more toga riješila, ostvarila, s mnogim si se
stvarima suočila, štošta si izdržala. Kladim se da si napredovala. U bilo kojem
smislu.
I kladim se da se gotovo niti ne sjećaš karaktera osobe koja
je živjela tu realnost. Kladim se da je maglovito sjetiš samo kako bi joj
zahvalila, ako i to.
Nema je. Ne postoji. Ta prijašnja ti u potpunosti je iščezla. I upravo tako znaš da je osobna restauracija dobro odrađena i da živiš rezultate promjena koje si sama primijenila.
U današnjem videu se krije inspiracija iza (ispred?) ovog posta – i da, u pitanju je stvarna restauracija 🙂
Post je namijenjen
prošloj, izgubljenoj, prepunoj boli Elizabeti, koja se skoro prestala smijati i
svakoj osobi koja trenutno prolazi kroz neki oblik depresije ili životne
stagnacije, zaglavljenosti, neuspjeha.
Imam izuzetnog zubara. Prije dvije godine došla sam mu s
najvećim strahom (drhtala sam i plakala prva dva posjeta). Ophodio se prema
meni s najvećim razumijevanjem i najvećim poštovanjem (ipak je rijetko da će ti
se na stolcu naći prestrašena tridestogodišnjakinja, koja na tvoj dodir zuba
brisne u plač). Poštivao je moj maksimum, dopustio mi da stavim slušalice s
glasnom mjuzom (da ne čujem zvuk brusilice), pratio izraze ne licu i prekidao
posao da napravim pauze za duboko disanje.
Moj (iracionalni) strah od zubara uslijedio je nakon jednog bolnog posjeta vrlo namrštenoj zubarici, koja mi je 10-ak godina prije vadila zub ´na živo´. Zub je bio upaljen, anestezija nije odradila svoje, njoj se žurilo i puf: Nakon 20 minuta agonije (i vrištanja), izašla sam iz te ordinacije bez bolnog zuba i s jasnom odlukom da ja više kod zubara ne idem. Zubarsku ordinaciju sam vješto izbjegavala cijelo desetljeće, sve dok (naravno) nije postalo očito da moji zubi trebaju popravak, bolje održavanje i pažnju. Ma, izdržala bih ja još i dulje (iako su neki počeli boljeti), samo su sada crne mrlje na prednjim sjekutićima bile vidljive. (Kako površno od mene, zar ne?) Da nije bilo estetskog razloga, i da mi nije postalo bed smijati se od uha do uha (ah, ta samosvjesnost!) ne bih niti razmišljala kročiti opet u svijet brusilica, plombi i anestezije.
Upravo sjedim u gradskoj knjižnici Ilok, odumrle desne strane vilice i tipkam ovaj post čekajući da utrnulost, peckanje i tupost anestezije iščezne. Vjerojatno ti je osjećaj poznat. Osjećam dio lica kao neku tvar koja nije dio mene. Komad mesa, kože, čudan na opip. Pijem času vode u uvjerenju da će mi voda procuriti iz usta i nemam osjećaj hoću li zagristi usnu, unutarnju stranu obraza ili jezik. Kako tipkajući meditiram, misli mi od umrtvljenog mesa spajaju točkice, povezuju iskustvo iz ordinacije s nečim drugim. Ovo moje, a strano tijelo, podsjeća me na vrlo poznati osjećaj.
Gdje li sam već prije osjetila istu senzaciju? I taj osjećaj
da me netko opravlja dok ja jedvice osjećam svoje tijelo? Tupost, ne znanje
hoću li se ozlijediti ili ne, čekanje da prođe? Ah, da.
U depresiji.
Možda naivo, ali još uvijek mislim da mi je depresija bila
veliki orijentir. Kao da me je život tjerao da se zaustavim. Da prekinem raditi
što trenutno radim (što studiram, vezu u kojoj sam, mjesto gdje živim – ništa
od toga nije bilo poravnato sa mnom). Moj mozak je gurao i gurao i gurao jednu
agendu (opet – sam vrhunac motivacije!), a ja sam iznutra – umirala. Iz dana u
dan zanemarivala potrebu da stanem. Razmislim. Konsolidiram se (poravnam). I
donesem odluke kojima poštujem sebe. Budući da ja nisam imala muda za napraviti
sve to, postojao je netko (i postoji i dalje) kome to nije bio problem. Niti
najmanje. Nazovite ga Velikim Zubarom, Svemirom, Višom silom, Bogom, Životom,
Majkom Prirodom… Znate o kome pričam. Za
potrebe posta, oslovljavat ću Ga s prikladnim nadimkom.
Velikom Zubaru, dakle, nije bio problem utisnuti ogromnu
špricu anestezije u moj glavni živac. Otupio je tako, brzinom svjetlosti, moj
faks, moje veze, moje mjesto stanovanja… Budući da sam se tada poistovjećivala
sa svime navedenim, otupila sam i ja.
Otupila dovoljno dugo da Veliki Zubar popravi i iščupa sve ono što ja
sama nikada ne bih mogla. (Primijeti da ćeš na internetu pronaći tjutoriale za
apsolutno sve, osim za kako popraviti vlastiti zub)
Neke stvari je teško napraviti bez anestezije. Vjeruj mi,
vadila sam zub i bez i s njom. Anestezija (depresija) ima svoju ulogu. Želja mi
je, i ovim i svakim postom (opet i opet), da cijeli svijet uvidi koliko je
blagost prema sebi bitna. Ako samo možeš, bar na trenutak, vidjeti bolno
iskustvo kroz koje si prošla, kao nešto kroz što je bilo nužno da prođeš i kao
nešto što ima svrhu i što je tebi koristilo, prekinut ćeš dugački lanac
samookrivljavanja i osuđivanja. Prestat ćeš se kriviti za ´izgubljeno vrijeme,
´propuštene prilike´, ´manjak motivacije´ (…)
i ustvari ćeš uspraviti ramena, podići glavu, pokazati razumijevanje i poštovanje prema samoj sebi.
Čak i prema svojoj depresiji. Svojim neuspjesima. Svojim kočnicama.
Možda uvidiš koliko je već Veliki Zubar pokazao nezamislive
količine razumijevanja i poštovanja prema tebi, prije nego li si ih bila
svjesna. Možda uvidiš i koliko je samo poštivao tvoj maksimum i kako je pravio
pauze da stigneš i duboko disati.
Ono što jasno znam je da iz svake ordinacije na kraju izađeš
s manjom boli od one s kojom si ušla, većeg osmijeha i vedrijeg duha. Istina, neki
tretmani trebaju i po nekoliko dolazaka – nemoj se obeshrabriti, neće te nitko
pustiti da ideš po svijetu s boli – dobit ćeš bar lijek ili plombu. Zamoljena
si samo dopustiti velikom Zubaru da ostruže, izvadi i popravi sve što ti smeta,
i da vjeruješ da Veliki Zubar itekako zna svoj posao.
Dobri zubi, baš kao i dobar život, zahtijevaju malo boli, puno hrabrosti i puno prepuštanja i strpljenja. Dobrog zubara već imaš.
Obećajem ti da niti jedan od postova na ovom blogu neće biti savršen.
Ustvari, poprilično sam sigurna da si već naišla na gramatičke greške, čudne konstrukcije rečenica i pogreške u kodu (osobito ako dijelimo zajedničku žicu traženja lapsusa u knjigama i novinama).
Zanimljivo, ali to me nije spriječilo da svaki od postova
objavim u obećano vrijeme (ponedjeljak, srijeda i petak u 17:30).
Na videima ćeš sigurno uočiti moj čupav rep, puknuti
nokat ili činjenicu da ne nosim puder,
iako mi je lice puno ožiljaka (ah, to je tek duga, ljubavna priča). Niti to me
nije spriječilo da objavim svaki od videa u obećano vrijeme, sa svakim postom.
A i zašto bi?
Lista stvari od kojih
se (ustvari) osjećam dobro mi je toliko promijenila pogled na pitanje
vlastitog (ne)savršenstva i dovoljnosti.
Umjesto te (podulje) liste, podijelit ću s tobom još jedno
meditacijsko iskustvo i to u videu na poveznici ispod. Riječ je o
proturječnosti dobrog osjećaja: onome od čega se osjećamo dobro i onome od čega
se ustvari osjećamo dobro.
Moram ti priznati da se stvarno dobro osjećam kada sam jednostavno
dovoljna. Dovoljna za ovaj blog, dovoljna za ovaj život, dovoljna za biti
svoja.
Dopunit ću svoje obećanje (ne)savršenosti:
Obećajem ti da niti jedan od postova na ovom blogu neće biti savršen. Ujedno, obećajem si da ću si uvijek biti dovoljna.
Ti napraviš jedan korak, svemir napravi milijun. – internet
Postoji jedan kriterij kojim se uvijek vodim, način na koji mogu nanjušiti je li nešto istinito ili ne. Ta supermoć, da se tako pohvalim, skriva se u jednoj riječi kojom se danas ne razbacivamo previše: Dostojanstvo. U svemu mogu uvidjeti ima li tu poštovanja prema meni i osjećam li ponos i vrijednost u tome (dostojanstvo).
Ovako idem u šoping, ovako pričam s ljudima, ovako pišem i
dišem.
Kada sam prvi put čula izraz: Ti napraviš jedan korak, svemir napravi milijun, osjetila sam nešto dostojanstveno u tome. Osjetila sam istinu koju sam do sada samo zagrebla na površini. Iako na prvu djeluje kao motivacijski citat (do sada već znaš da ne vidim dostojanstvo u motivaciji), negdje duboko u mojoj srži zazvonio je debelom istinom.
Ono što malo ljudi zna je da se ponekad trebaš samo skloniti s puta da Svemir napravi svoje. Taj korak – ne znači uvijek korak naprijed – često puta znači korak u stranu i za njega ti treba manje nego li misliš. Treba ti manje truda nego li si ikada sanjala, a opet treba imati petlje, pa se ne petljati u nepogrješivost nečeg puno većeg od sebe.
Kako je život ionako ples, niti jednim korakom nećeš pogriješiti. Pogotovo ne sa stankama, piruetama, tišinom i galamom. Sve je to dio puno veće koreografije.
Zamisli samo da ponekad, pustiš slinu motivaciju, i dopustiš svemiru da vodi… Da se nasloniš na njegovo rame i pratiš ritam, disanje i glazbu. Zamisli da pustiš sve ono što si zamislila da danas moraš navježbati i otplesati i prestaneš žuriti iz minute u minutu. Zamisli da se prestaneš nervirati i opušteno se prepustiš odmoru i plesu za dušu.
Više možeš postići iz opuštenosti. Jača si kada dopustiš pomoć cijelog svemira. Lakša si kada skineš sav teret sa svojih ramena i prepustiš ga nekom drugom. Većem. Snažnijem. Bržem. Dostojanstvenija si kada napraviš korak u stranu i pustiš svemiru da protegne korake, da te nosi po plesnom podiju života sve dok ne osjetiš da letiš.
Pa, eto, probaj! U području života u kojem nemaš osjećaj da plešeš, ti učini taj jedan korak (u stranu). Začudila bi se koliko svemir voli plesati…
Zamisli da si na najvećem stadionu svijeta i da upravo
izlaziš odigrati najveću utakmicu svog života. Srce ti tuče, u glavi ti se
vrzmaju svakakve misli, osjećaš se kao da nisi u svom tijelu. Pritisak koji si
stavio na sebe je velik. Slušaš desetke tisuća ljudi kako uzvikuje tvoj ime.
Slušaš i desetke tisuća protivnika kako ti viču: Buuu!. I to samo u tvojoj
glavi. Na igralištu ih je bar još stostruko. Pritisak je sve veći. Zvuk
zviždaljke i adrenalinski ulijećeš u polje. Ostavljaš pritisak i posvećuješ se
onome što najbolje znaš: Igri.
Dok igraš, ne misliš niti na jedan uzvik podrške ili pokude,
ne misliš ni o čemu, glava ti je prazna, tijelo u pokretu, svaka tvoja stanica
je u igri. Hoćeš li pobijediti ili izgubiti sada nije ni važno. Ti bivaš ono za
što si stvoren i utreniran da budeš. Čisti tijek.
A sav je pritisak ostao na klupi, izvan polja.
Gotovo je nepojmljivo da je svatko od nas u stanju staviti
si stadionske pritiske na ono što volimo raditi. To mi se neće isplatiti. To
nema smisla. Imam obitelj koja dolazi na prvo mjesto. Ovo je sebično od mene…
Stavljamo si pritisak, a sve što želimo je samo da igramo. Samo da bivamo tko
jesmo. Da se bavimo onime u čemu nam srce i um igraju kao jedno. Samo da malo,
bar na kratko, duboko udahnemo i zaboravimo na sav taj pritisak, bivajući – mi.
Kad streseš vlastiti pritisak s ramena i otisneš se igrati
kako ti srce želi, vjeruj mi imat ćeš puuuno gledatelja. Međutim, oni su samo
to – gledatelji. Nitko od njih nije na tvom polju, u tvom stadionu. Onaj koji
nije u tvom tijelu i nije ti trener ili u timu podrške, zapamti da je samo
gledatelj. Ne zna koliko si trenirao, ne zna koliko si se trudio, ne zna tvoje
želje ni tvoje snove. Samo promatra. Da si gladijator, ili se u bilo kojem
ringu boriš za svoj život, zar bi se osvrtao na tuđe komentare? Eh, trebao ga je lupiti malo više lijevo! Jao
kako nema pojma! Jel´ nije mogao obući neku drugu odjeću? Kakva mu je to
frizura? I tako u nedogled. Gledatelj nije u ringu. Nije na polju stadiona.
Kada se boriš za svoj život i kada živiš svoju igru, ostavi gledatelje da uživaju
kako god im to odgovara. Ti budi ti. I igraj. Lupaj loptu. Pleši. Slikaj. Diši.
Tipkaj. Najbolja igra tek počinje kada streseš pritisak s ramena.
