Autor: Elizabeta Petersdorfer

Pretvorba, U stihovima

Uspavanka


Nema komentara

Probirem misli. Koji mi je vrag?

Jednu po jednu, pa unatrag.

I nije mi proces drag,

Al´ kako mislima izbrisati trag?

 

Probirem emocije, koji mi je k´´´c?

Nije da sam neki mudrac,

Al´ emocija je tek stihotvorac,

A s njom sam sada samo borac.

 

Probirem svoja djela. WTF? Koji mi je?

Glumim kao nekog člana inspekcije,

Ma cijelo ministarstvo perfekcije,

Kao da postoje ´ispravne´ akcije!

 

 

Probirem  ili sabirem?

Probirem ili  odabirem?

Probirem  ili se odupirem?

Sa životom se prepirem…

 

A da sebe podupirem?

Pa bivanjem u srce ponirem?

Ljubavlju razabirem?

Novi put si utirem?

 

Ne probirem više. Ne, nemam što.

Ego je samo malo zafešt´o,

Mamurlučim sad nizašto,

Kad sve sam ovo izmašt´o.

 

Probudio sam se, sve je ovo san.

S razlogom sam stvoren tjelesan,

Ovisan. Međuovisan,

Savršeno kompleksan.

 

Ne probirem ništa, k vrapcu!

Vidiš? Blaži sam već  i na nepcu…

Poštivat ću tu pupčanu vrpcu

Uživati u života poljupcu.

Pjesmu ste napisali vi. Danas su mi u inbox pristigla tri razgovora, s tri razine kreiranja: Misli, riječi i djela. I svaki je tako prelijepo nadopunio svaki sljedeći razgovor. Hvala vam na toj kokreaciji i inspiraciji. ❤  Da, ponekad je naš rat s egom žešći i teži od bilo koje psovke, a kad se zafrendaš s egom s lakoćom poštivaš svoju zemaljsku pupčanu vrpcu. Razumiješ ju. Voliš ju. Pa dopustiš životu da te grli, ´nuna´ i ljubi kao svoje dijete, koje i jesi. Samo si sada budan i toga svjestan. I baš ti je fora da te netko drži u svom beskrajnom zagrljaju. 🙂 Pusti mislima, riječima i djelima samo da postoje… Nisu li na kraju, ipak, savršena uspavanka? Probudit ćeš se ionako uvijek odmoran…

Tvoja,

Bety ❤

Samoljublje, Tijek

Samoljublje


Nema komentara

Znaš onaj zvuk škripanja noktima po školskoj ploči? (AAAAAAAAA) Vjerujem da tako ova složenica zvuči većini ljudi. Ustvari, bit ću iskrena: Vjerujem da ova složenica tako zvuči – ženama.

I to gotovo svim predivnim, nesebičnim, ljubavi prepunim ženama. Hej, ipak se ljubav treba davati i davati na tone i tone, isključivo drugima, i nesebično tražiti ništa zauzvrat, zar ne? I još pri tom biti jako draga i uslužna i  smješkati se kao prava, dobra djevojčica? E pa, ne.

Ženama si je samoljublje teže dozvoliti, jer je vezano na pojmove poput ´sebičnosti´, ´nebrižnosti´, ´kučke´ itd. A to nas žene diiiiiraaaa. U samu srž. (Kratka opaska: Sve ´ženske´ovisnosti proizlaze iz nemogućnosti bivanja s ne davanjem sebe drugima. Sve ´muške´ ovisnosti proizlaze iz nemogućnosti bivanja s ne imanjem svrhe. Svi imamo i žensku i mušku energiju u nama, zato će ovaj post dobro sjesti i ponekom muškarcu.)

´Nemaš ti pojma Bety, prava ljubav je bezuvjetna! – Ovo obično govore žene koje su jadne u vezama, puno propatile u prošlosti ili nemaju (još) ideju svjesne veze u glavi (i Srcu). Te iste prelijepe žene će iz tog mora bezuvjetne ljubavi zahtijevati milijun i jednu glupost od svog partnera, pronalaziti bezbroj stvari koje ne valjaju, biti ljubomorne, probirljive i sl.  O bezuvjetnosti ljubavi govore one koje opravdavaju povrijeđenost, nebalansirani ljubavni život ili brane često puta indoktrinirane misli (pod izvorom indoktrinacije danas ide sve: od religije do zgodnih ljubavnih postova na fejsbuku). Hajdemo malo sjesti s jednom popriličnom revolucionarnom idejom: Ljubav je uvjetovana.

Ponovit ću to:

Ljubav je uvjetovana. – Bety

Samim time što živiš na Planeti Zemlji živiš odnosnu, uvjetovanu ljubav. Prema svemu. Prema obitelji, partneru, religiji, tijelu, zdravlju, novcu…. Odaberi pojam koji god želiš i imat ćeš svoj stav, svoj odnos, svoj uvjet prema tome. Tvoja će ljubav, s obzirom na to, biti izazvana na rast ili spriječena od tijeka. To će naravno ovisi o tebi. A jer ti nitko nije usadio ljepotu samoljublja u kosti, otgrnut ćeš se prirodnom rastu iz ruku i spriječiti joj tijek umnim smicalicama poput bezuvjetnosti (ili samoočuvanja kao drugog ekstrema).

Tvoja ljubav je tvoja ljubav. I, da, postoji nje na hektolitre! Ma kakve hektolitre, u tebi je potencijalni, beskonačni Izvor. Kažem potencijalni jer ne žive svi spojeni na njega. Većina nas tijekom života poprimi uvjerenje da smo ipak samo tamo neka mala čaša. Čak i rado diskutiramo jesmo li napola prazni ili napola puni. A taj prelijepi, beskonačni, tihi Izvor na koji se prirodno možeš spojiti i iz njega neiscrpno davati (zdravi odnosi i zdravi uvjeti), nije gejzir da šiklja na sve u svojoj okolini. Izvor mirno i tiho pruža pročišćenog sebe onima koji se žele na njemu okrijepiti, umiti, i spremiti si vode za poslije. U beskonačnoj količini ako treba, ali nikad uz gubitak ili naknadu za korištenje. Ako ćeš iz sebe crpiti hektolitre, a još si samo kapacitet čaše, nećeš drugog samo ispolijevati mutnom vodom. Isjeć ćeš ga komadićima stakla. Sebe pri tom potpuno razoriti.

Samoljubljem se za početak lijepe čaše, potom pune rezervoari (najprije na pola, pa na puni volumen), a zatim se njime i spaja na beskonačni Izvor.

Hajde sada iskreno odgovori sebi: Kada si zadnji put napravila nešto za sebe? Ne pričam ovdje o lakiranju noktiju ni čaši vina pod krinkom predaha (osim ako ti to eksponencijalno poboljšava život). Kada si zadnji put fokusirano sjela i radila na bitnim stvarima za sebe? Kada si zadnji put učinila nešto od čega ti je srce pjevalo? Kada si zadnji put meditirala? Pisala? Plesala? Pjevala? Kreirala? Osjećala se živom? Brate mili, pošteno se naspavala? Razmisli malo o svom tom vremenu, energiji i ljubavi koje smo sklonije dati drugima nego li ih pokloniti same sebi. A nije li lakše sve baciti drugome u ruke i onda ih još kriviti za našu nesretnost? Nabacaj svu svoju ljubav na sebe, pa vidi koga ćeš kriviti za svoje (ne)uspjehe.

Bitno mi je da iz ovog bloga poneseš sljedeće: Ti odlučuješ što ćeš raditi sa svojom ljubavlju. Savršeno je i da ju istresaš na nekog/nešto tko ju uopće nije tražio, kao što je savršeno i da ju sipaš nazad u sustav. U sebe. Svaki scenarij je savršen, i to znaju oni koji su okupani samoljubljem.

I natipkat ću ti tu riječ još koju put, a na blogu postoji i cijela kategorija postova pod nazivom: Samoljublje. Nek´ti grebe ova balkanska složenica uši. Navikni se! SAMOLJUBLJE. Samoljublje, o ti divna davateljice života, prelijepa, velika kreatorice… Samoljublje je temelj svakog zdravog odnosa. Svakog uvjeta. Kada razmislim, zanimljivo je da je samo samoljublje bezuvjetno! Kada postigneš da bez ikakvog opravdanja, ikakvog davanja razloga zašto, samo sjedneš i radiš na svojim snovima, samo kažeš DA svom Srcu (na koliko god smiješan hint), onako iskreno, bezrazložno… Onda ćeš i sama znati da si na Izvoru. Samoljublje je bezuvjetno. Također bez gubitaka i bez naplate korištenja.

Nabroji si samo jednu stvar koju bi mogla, sebi za ljubav, napraviti u sljedećih pola sata ili tijekom dana. Ma i da se samo nekoliko puta u danu zapitaš: ´A što ja želim raditi? Što ja trebam? Kako ja želim živjeti svoj život?´, ovaj post je ispunio svoju svrhu. Jer sam samoljubno upitala sebe ista pitanja, precrtala sam planirani izlazak i napravila ono što ja želim raditi za sebe. Ne za druge, za sebe. Da, ovaj je post nastao iz čistog samoljublja, bez logičkog razloga i bez trunke sumnje na onaj hint srca koji kaže: Piši.

Do sljedećeg poziva Srca i do sljedećeg čitanja,

Voli se tvoja,

Bety ❤

Samoljublje, Tijek

NLO – Neobjašnjeno Lako Odustajanje


Nema komentara

Kako sam usklađena sa kreiranjem svakodnevnog sadržaja na ovom blogu (u kojeg sam se, moram priznati, već pomalo zaljubila :D), odlučila sam i danas pisati. Ženska sam od riječi! A kad je ta riječ upućena samoj sebi, onda tek nema zezanja. Međutim… Tekstovi koje sam već imala spremne, teksotovi koje sam napisala nakon meditacija, su mi djelovali nekako preopširno, i izgledali su kao da će na njima biti dosta posla – inspiracija na inspiraciju ponekad znači samo više gramatičkih grešaka! Bacila sam se stoga u potragu nekih starijih ispisanih pjesama i naletila na jednu, nedovršenu. I to savršeno nedovršenu. I gotovo smiješnu – Totalno možeš uočiti gdje je pjesma pukla! A nastala je (ok, skoro nastala) kada sam se zagledala u frajersko-plesni, svijetleći hod prvašice koja je ispred mene išla u školu. Znate one tenisice sa svjetlećim džonovima? Sjećate ih se? Uh! Instantan osmijeh od uha do uha! Kad sam ih kao mala nosila, osjećala sam se i ja kao najveća frajerica na svijetu!

Moram priznati da odugovlačim malo s copypasteanjem te ´puknute´ pjesme, jer i ja povremeno imam onaj hoće-li-ovo-itko-skontati filtar (kao da je to kod pisanja bitno). U međuvremenu sam se  praksom okuražila (naići ćeš na puno razigranije, iskrenije, čak i drskije, postove na ovom blogu) pa bez daljnjeg otezanja, bez potrebe da bude shvaćena i prihvaćena, prosljeđujem ti tu ´puknutu´ pjesmu:

NLO

S osmijehom u sebi mislim

(Gledajući nožne krijesnice):

´Kako samo vanzemaljski

Izgledaju te tenisice!´

I uz dječje divljenje čistim

Misli kao riječi pjesmice:

Zašto sve što izgleda ´svemirski´

Veseli zemaljske pridošlice?

Pa da! Ne pravi li drveće

i kisik iz svjetlosne energije

Procesom fotosinteze?

Pojasnit ću, možda nekom

Jedno s drugim nema veze:

Iz nekog žnj-tog dijela svemira

stiže more svjetlosnih fotona,

a koliko je to ´svemirskija´ fora

Od svijetlećeg školskog džona.

Bez imalo je nemira

Dio vanzemaljskog bespuća,

Dio beskonačnog svemira,

Dospio u naša pluća.

Više smo svemirci

Nego li smo toga svjesni.

Svi smo mi svemirci

Bez svijetlećeg tanjura.

Hahaha! Jesi uhvatio kako su mi se kotačići u mozgu zaustavili? Dap, to je totalni NLO! To je totalno Neobjašnjeno Lako Odustajanje! Jedna blokada i gotov si. Izbačen iz tijeka. Gotovo kao da ti Netko, Nešto ne dozvoljava dalje pisati. (Vanzemaljci napadaju! :D)

Imaš li i ti neko svoje Neobjašnjeno Lako Odustajanje? Ima i u njemu ljepote! Blokade se događaju u raznim situacijama: od razgovora za posao, tijekom prezentacija,  blokada tijekom pisanja, slikanja, sviranja, stvaranja sadržaja… Do onih pobježe-mi-misao scenarija. Neke pravdamo da su od treme, a nekima se samo čudom čudimo. Kao da ti cijelo tijelo odjednom odluči prestati prenositi informacije. Bez očitog razloga. Eto tako.

Odlučila sam napisati ti riječ dvije i o ovome samo da te sjetim kako je i to dio stvaranja. Blokada je isto dio stvaranja. Samo ima drugačiji smisao. Više je poput zareza u rečenici. Ništa više. Ne cijela rečenica. Ne sve one prelijepe riječi i tečne metafore. Zarez. Obični zarez. I to zarez koji ti može dati bolju izražajnost, smislenost i intonaciju u rečenicama stvaranja. Zarez koji može i umetnuti cijelu novu rečenicu. Takav zarez. Zarez sa zadatkom. 😉 Na prvu to ne bi nikad rekao, ali i blokada je tu je da te preusmjeri u nešto moćnije. Ne odupiri se ni odustajanju. Ni blokadama. Samo udahni duboko onaj komad svemira koji tako lako dospije u tvoja pluća. Diši. ( A i svijetli ako možeš! 😀 ) I blokade imaju smisla. Proći će prije nego li kažeš NLO.

Tvoja, vanzemaljska

Bety ❤

Odnosi, Pretvorba

Bum – Stres – Srcotres!


2 komentara

Ova mi je popularna novosloženica na trenutak zaokupila svijest:

27751840_377289692771318_3954847201172226306_n

Youthquake. Domišljato. Kako se potres na Mjesecu zove lunatres, na Zemlji zemljotres, potres na aktivističkoj sceni politika za mlade, očito – mladotres (slobodan prijevod), potres u smjeni svijesti i utjecaju na čovječanstvu ljudotres (ovaj sam izmislila), onda je potres u srcu – Srcotres! Dobro, i ovaj sam izmislila. Evo današnje postmeditacije:

Svakom je potresu, pa tako i srcotresu, prethodio stres. Ili ipak, nešto drugo?

Kako sam u tijeku pripreme radionica za mlade, osjetim kako će ovaj mladotres uskoro zahvatiti i Ilok. Osjetim to u svakoj stanici dijela. (To su prave seizmološke stanice! 😀 ) A prema količini energije koju osjećam, u ovom ćemo epicentru očitavati popriličnu jačinu po Richteru. Ilok je samo još jedan od epicentara (centar površinskog tresa) na koje će utjecati ogromna količina seizmičke (kinetičke) energije (energije nastale višegodišnjim okupljanjem mladeži u Hr i šire) koja je potekla iz hipocentra. U primjeru ovog mladotresa, ali i u  ostalim (s)tresnim promjenama, ne samo u društvu već i u svakodnevnom životu, hipocentar (mjesto nastanka potresa, duboko ispod površine) svake promjene je Srce.

Hipocentar svake promjene je Srce. -Bety

Svaki društveni/osobni/odnosni/ekonomski/gospodarski/financijski/ -tres je ustvari Srcotres. I svaki utječe na reljef života. Svaki je nastao pod pritiskom i stresom ( kretanje tektonskih ploča u vlastitoj dubini). Svaki će rušiti ono što je na površini slabo i graditi (da, ovi tresovi i grade!) ono korisno i snažno. Svako potlačeno, stresno Srce stoga ima ogromnu Snagu u sebi, a ta se snaga, kao i sam Srcotres, ne mora dogoditi samo zbog stresa. A ne. Može do njega doći iz dva smjera. Iznutra i izvana. Baš kao pravi potres: iznutra – srcotres dolazi kao odgovor na pritiske života i otpore prema životu (pomicanje tektonskih ploča, životni stres), a izvana – eksplozijom. Kakvom sad eksplozijom? Pa, Valentinovo je – eksplozijom ljubavi, kojom drugom? 😛 (Super mi je slučajnost da se jedna vrsta horizontalnog rasprostranjivanja valova potresa zove LOVEovi valovi :D, iako je matematičar po kojem su nazvani, francuz, pa se čita Laveovi valovi.)

U svakom slučaju, pričamo o ljubavi kao pokretaču rasta. Ljubav prema sebi, svojoj obitelji, svom partneru/ici, ljubav prema svom gradu, svojoj okolini, Majci Prirodi, Mliječnoj stazi… Svaki odnos prepun ljubavi je velika snaga. I, iako smo skloniji veličati ove valentinske, partnerske ljubavne odnose, molim te ne zaboravi na sve ove ostale! Ako ti već nekog neizmjerno voliš ( a znam da voliš!), možeš li se na tren prisjetiti i osjetiti kako i tebe netko voli bar u istoj mjeri? Ako ne i više? Možeš li si pojmiti  koliko te samo Majka Priroda voli? Koliko te voli tvoja obitelj? Koliko te vole tvoji prijatelji? Možemo li si ikako zamisliti sve te beskonačne valove ljubavi koji dolaze iz cijelog Svemira k nama? K tebi? (Dobro, plinove. Potresi u svemiru proizvode plinove :D). (…) Misliš li da ima tu mjesta pokojoj eksploziji? Ok, sad zbog priče o plinovima i ova eksplozija ima smisla. 😀 Svemir ti nudi beskonačnu ljubav u naletima i naletima plinova 🙂 (BUM!), a ako ih ne upotrebljavaš za svoj rast, iz čiste ljubavi će ti biti dani drugi (s)tersovi, sve kako bi bio potaknut i tvoj Srcotres!

Ne zaboravi da je tvoje srce tvoj hipocentar promjene. Postoji božanstvena poveznica između mjesta u kojem živiš, ljudi s kojima živiš, novčane situacije u kojoj se trenutno nalaziš, zdravstvenog stanja tvog fizičkog tijela(…)  i srcotresa koji će tek krenuti iz tvog srca. Prema svim tvojim epicentrima. Svijet samo čeka, u niskom startu, da srušiš sve ono slabo što ti ne služi, gradeći ono korisno, prelijepo i snažno. Svijet samo čeka da stisneš gumb na taj eksploziv zvan Ljubav.

Sretno ti i eksplozivno (ekspanzivno) Valentinovo!

Tvoja, zaigrana,

Bety ❤

felt-with-heart

P.s. Moj Srcotres? Ovaj blog. Kreiran je da po defoltu ruši ono slabo i gradi novo, prelijepo i snažno. Prije je sadržaj iz mene nastajao iz životnog stresa, sada nastaje iz ogromne ljubavi prema životu i ljepoti življenja. Bum! Smatraj se srcotresenim! ❤

 

Odnosi, U stihovima

Samuraji


2 komentara

Fun fact #1: Izvorne rime ove pjesme su zvučale ovako:

Treba li muško biti tebi nalik?
Izvana gordi Golijat, a u duši David?

Iz nekog svemirskog razloga, Inspiracija me je odvukla u potpuno drugačijem smjeru… Hoće to nekad Inspiracija… Možda ću ovu pjesmu dovršiti inspirirana nečim drugim. Nekim drugim. Tko zna. Do tada… 

22051150_308298453003776_3119188000015587239_o Back to the story:

Imam ogromni blagoslov svjedočiti pravim, istinskim muškarcima u svom životu. Pod ´pravim, istinskim muškarcima´ mislim na muške osobe koji su uspješno napustili dječačku fazu (nezreo um i navike) i koji su povezani sa sobom, sa svojim emocijama u mjeri da vode ovakve razgovore sami sa sobom (ne nužno u rimama😁) i povremeno se osjećaju sigurnima i snažnima to podijeliti s drugima… Ne mogu govoriti za većinu, i znam da je ovo moje uvjerenje, ali svijet je prepun predivnih muškaraca koji to postaju svaki dan. A to postaju jer tako odabiru. Odabiru visoke misli, visoke emocije, visoka djela. Odabiru biti iskreni. Odabiru biti snažni. Odabiru biti nježni. Odabiru biti bolji. Odabiru sebe prozvati za vlastita sranja. Odabiru voljeti sebe. Odabiru voljeti… Svijet je prepun takvih ´odabiru´ muškaraca: onih koji se nisu samo malo isprsili, dok su ustvari ostali dječaci… I svaka žena (ne djevojčica) će znati razliku. [Da, i mi se znamo samo isprsiti…]

Za sve Samuraje u mom životu:
Hvala vam, promijenili ste mi svijet. 


Za sve žene koje ovo čitaju: Postoje! Prizovi ih! Voli se! Voli njih!

Fun fact #2: Samuraji su spremanje čaja smatrali čistom umjetnošću. Samuraji i ja. Moja omiljena meditacija je Čajna meditacija: Razmišljaj kako su ljubav, mir, nada, radost, skladni odnosi, obilje (…) mogući dok ti lagano i svjesno ispijaš svoj čaj…

Tvoja,

Bety ❤

Tijek, U stihovima

Umjesto zaključka


Nema komentara

Ne mogu pisati kako ti želiš.
Vjeruj mi da sam bezbroj puta probala.
Ne mogu se praviti da me veseliš
S tim popisom na koji bih se najradije izbljuvala…
[Vlastite misli bičevala pa izmuljala.]

Pa i neću, jer nisam krotitelj.
U ruci mi je pero, ne bič.
Budući da si riječi brojitelj,
Ja ću pisati, ti budi gonič.

I bljuvat ću, da, ali u svom stilu.
I ponekad ću naći rupu u tvom zakonu.
Ne brini, zakone neću kršit´ na silu
Al´ djelovat ću u svom kreativnom zaklonu.

Pustit ću da živi to što se u meni mućka…
Ti to ne možeš prebrojati…
A pišem ti ovaj Umjesto zaključka,
Kako bi oba svijeta mogla postojati…

-10-10-2017-

Elizabeta Petersdorfer – Bety

10.10. 2017. Na svjetski dan mentalnog zdravlja, završila sam (konačno) istraživački rad o mentalnom zdravlju mladih (zgodne li podudarnosti). Oni koji me dobro poznaju, znaju da se nikako, ali nikako, ne uklapam u prosjek. Ne kažem ovo onako romantično ili da si pumpam ego. Oni koji me poznaju još bolje, znaju da sam se bome (i previše) trudila uklopiti. Tako je i ovaj rad tražio od mene da budem netko tko nisam (ne netko lošiji, ili bolji, samo netko drugačiji), da pišem na način na koji inače ne pišem… Osim teške teme, teško mi je bilo i izraziti misli na određen način u određenom volumenu, vremenu. Sve je na kraju napisano po špranci. Dobro, sve osim zaključka. Zaključak je jedan ´Umjesto zaključka´. Tako smo se Rad i ja dogovorili. Koegzistiramo u simbiozi. Ja njemu strukturu, točnost i život, on meni slobodu. Slobodu od svih onih pokušaja uklapanja.

Zašto radimo stvari na teži način kad smo prirodno puno brži i efikasniji radeći sve na način koji je samo nama jedinstven? Koji je već sam po sebi lagan? Ponekad se dogodi da je upravo to ono što je uklopljivo.  Ustvari, to mi je nova normala! Postoji način na koji ja i ti, kao beskonačna, kreativna i bezotporna bića, savršeno lagano manevriramo svakim ljudskim iskustvom koje smo odabrali ili dozvolili. Lagano, bez napora. Na nama jedinstven način, a opet u okviru manira, pravila i zakona ovog prelijepog iskustva zvanog ljudstvo. Lekcija naučena – hvala Radu!

A da prilikom pisanja svog nekog poučnog Rada upoznate ljude koje sam ja upoznala, plakali biste od zahvalnosti!

Do sljedećeg posta, razmisli samo gdje to silno ideš ´glavom kroz zid´? Postoji li ipak neki lakši, tebi prirodniji, glađi, manje stresni način da činiš poptuno istu stvar?  Postupiš li na taj način, rezultate ćeš odmah vidjeti: Razlika u količini utrošene energije i osjećaju na kraju dana je totalni preporod.  Evo ti banalan primjer: Dovest se u formu. (Ako se furaš na to.) Većini je ljudi muka ići u teretanu i ne privlači ih to. Koju bi samo razliku uočili kada bi probali za promjenu raditi ono što vole! Makar to značilo skakati gumi-gumi, probati vrtiti hula hoop, voziti skate, kanuu, itd. A kad sam već na športu, završit ću i ovaj post s malo anti-motivacije:

Podloga za citate fb insta

Poštuj svoju lakoću!

 

Tvoja,

Bety ❤

 

Odnosi, U stihovima

Sidra


2 komentara

Teško je
onom tko nikada svoje sidro spustio nije
tko je u oceanima utabao avenije,
Samo tako, na riječ, ti vjerovati…
Samo tako, odjednom, mirovati.

Teško je
bježati nevremenu i
ne čut´ dah bure na ramenu
Kad guštaš u gusarenju,
a maštaš o sidrenju.

Teško je to sidro spustiti.
Teško je, al´vrijedi –
Jedno sidro spušteno,
I to dobro smješteno,
Svaku oluju pobijedi.

Teško je, nekom drugom, svoje sidro dići,
I bez da ima kamo stići,
Uživati u krstarenju,
Nasumičnom kormilarenju.

Teško je sidro i dići.
Teško je, al´vrijedi –
Jedno sidro dignuto,
U pravu barku, sigurno,
Svaki strah pobijedi.

Čekaj, čekaj, čekaj:
Kamo ćemo onda s tim sidrima?
Na dno ili na svijeta kraj?

Isplela su se
I sidra
i jedra
i pučine i luke
i morske bolesti
i zemaljske muke…
Isplela i sada samo jače sidre,
Lakše liječe sitne hipohondre,
Mornare koji sada dublje vole
bilo da hode kroz metropole
il´ ih nose teretnjaci i gondole…

Isplela se.
Isplela se, i to vješto.
I nije teško.
NIJE TEŠKO.

Prava sidra su teška.

-20-09-2017-
Bety ❤

Što je pjesnik htio reći? 🙂

Znate ono kad se ljudi ustvari vole, a od muhe prave sidra? E, to. Ljudi, volite se. Sidra se skupa lakše i bacaju u more i podižu iz mora.

 

 

 

Odnosi, U stihovima

Subotnja


Nema komentara

Otvori još jednu bocu:
Bocu čistog oksitocina.
Emocije kad potonu,
Kažu:
Alkohol je medicina.
[Neistina! Neistina!
Prividna je to bistrina.]
Učini te:
Rasplesanijim od balerina
Povučenijim od kapucina
Pohlepnijim od beduina,
Bitnijim od Kronova sina…

Kad te guši jetka bol,
[U zdravlje! Čin- čin!]
Zaboravi na alkohol,
Otvori oksitocin:

Cugni ljubav,
Dodir,
Zagrljaj,
Gledaj ljude ravno u oči.
Smijeh zagovaraj,
Iskreno razgovaraj,
Nekome pomozi,
to ćeš uvijek moći.
Samo se fokusiraj…
Teško je ponekad
emotivno biti gol.
I, otvori jednu bocu,
[Op, čekaj:
Ne treba mi alkohol!]
Otvori još jednu bocu:
Bocu čistog oksitocina,
Jer ovisnosti iscjeljuje
obična LJUDSKA BLIZINA.

-23-09-2017-
Bety ❤ 

Društveno prihvatljive ovisnosti: alkohol, cigarete, mobiteli, igrice… Sve uspješno izbjegavaju bivanje nas samih sa sobom. I s drugim ljudima. Kvalitetno. For real. Oksitocin je hormon ljubavi, privrženosti, ovisnosti, pa umjesto fizičke ovisnosti, možeš odabrati konzumirati ono što je prvobitno stvoreno za zadovoljavanje naših psihofizičkih potreba: ljubav, dodir, zagrljaj, blizinu. Navodno je to prava droga. Kažu stručnjaci. For real.

P.s. I rad na svojim snovima, koliko god uspješan bio, drma bolje od bilo koje žestice! Živili! 

Odnosi, U stihovima

2S


Nema komentara

Pobrkali smo Ljubav sa 2S:
Seksom i
Sentimentalnošću. 

[Ne kompleksom i
Ne univerzalnošću.]

Prvo je očigledno:
U tjelesnosti se gubimo.
I tako nedogledno
Ljubav glumimo.

Drugo je smiješno:
Naučili su nas da je Ljubav
Bol, čemer, tuga,
Nostalgija i plač.
I što više neutješno
Paraš srce kao bezglav,
Bez i zrna zdravog suda
To si veći ´igrač´.
Ustvari: skrivač.
Srca-zavarivač.

Hajde ih nemoj brkati.

Pusti boli da bude bol,
Čemeru da bude čemer,
Pusti tuzi da bude tuga
Nostalgiji- nostalgija…

Pusti plaču da bude plač…

Pusti.
Dopusti.
Pa ih napusti.
I prepusti
Ljubavi da bude Ljubav.

Miriši ju u zraku,
Osjećaj u grudima,
Prepoznavaj u danu,
U ljudima,
U čudima.

Ne nasjedaj na tuđe rime,
Ne zamataj se u te kostime,
Dok se hvališ kako VOLIŠ.

I ne, ne bježi od intime,
Al´ ne brkaj akronime,
Kad si biće koje je Ljubav
Il´ bar tako sloviš.

Nabroji mi, iz milja, što to sve ti voliš?

-22-09-2017-
Bety ❤ 


Odnosni aspekt ljubavi može biti težak. Toliko težak da dok nekog preboljevamo (ili jednostavno u svakodnevnom životu) zaboravimo – voljeti. Ne zaboravi da je Ljubav lagana i da ju je lako živjeti! Nabrajaj što voliš, uzgajaj osjećaj Ljubavi u srcu, vidi Ljubav u svakom drvetu, listu, kamenčiću, osobi… Zaljubi se u radijatore, zakovice, interdentalne četkice… Objekt ljubavi je nebitan… Ljubav je istančan, nepogrešiv osjećaj koji je jasan svakom biću na ovoj planeti. Ne brkaj ju s onim što nije…

Tijek

Praznina je prostor.


2 komentara

Ovo nije post o tome je li čaša na pola puna ili na pola prazna. Ovo je post o Kanalu. Nedavno sam ti, u postu Koji si ti K*? pisala o stadijima svjesnosti. Ovaj Kanal-stadij gotovo svi zanemare. Super su zanimljivi i Konzument i Kontrolor, a najzanimljiviji je, i ono u što svi želimo samo uskočiti, i to naravno uz preskakanje ´nižih´ stadija, stadij Kreatora. Ono što će te dovesti najbrže Kreator-stadiju je upravo stadij Kanala. U tebi postoji svemirski, beskonačni potencijal koji samo želi teći kroz tebe. Život želi teći KROZ tebe, bez ikakvog otpora. Svaka osoba ovo može postići na beskonačno i jedan način, što znači uopće nije bitno proizlaze li iz tebe fotografije minijaturnih origamija, uređenje cvjetnih aranžmana, mentoriranje klinaca u svojoj zajednici, pisanje satire, plesanje folklora ili izrađivanje glomaznih skulptura. U tebi leži najveći umjetnik, najveći mirotvorac, najveći nobelovac (…) i samo čeka da ga, malo po malo, u jednostavnim djelima uživanja u protjecanju života kroz tebe (flow, tijek), oslobodiš.

Meni osobno najlakše ovo uspijeva kroz pisanje. Obožavam i plesati, vješta sam s rukama (izrađujem povremeno nakit od dunavske vrbe ili heklane boho torbice, obožavam DIY projekte – upravo me čeka piljenje nogu starog stola i bojanje u novo ´ruho´). Od svega što volim i uživam raditi, najbolje me u tijek (flow) stavlja pisanje. Ne znam jesam li dobra u tome ili ne, znam samo da to nije ni bitno. Znam da to volim raditi. Znam da me to stavlja u odlično raspoloženje. Znam da tu nemam otpora, da tu život može bez ikakvog štucanja proticati kroz mene. Super mi je kada pročitam neki stari tekst ili pjesmu i zadivim samu sebe: ´Wow, tko je to napisao?´ 😀 Toliko me veseli samo proizvoditi nešto, bilo što, u pisanom obliku.

Kako već dulje vrijeme surađujem sa Životom kroz način Namjere, izrekla sam ogromnu Namjeru kojom bih podržala svoj kreativni proces pisanja. Ta je da svaki dan imam Namjeru sjesti i pisati. Pisati o bilo čemu, ne bitno objavljujem li to na blogu ili ne. Pisati pjesme, kratke dosjetke, viceve, spoken word poeziju, postove… bilo što. Namjera mi je biti prisutna i slušati taj potencijal koji samo želi teći kroz mene.

Danas sam tako, osvjestivši si Namjeru, otvorila laptop. Sjedim ja tako prisutna, voljna, raspoložna i u očekivanju prvih misli od kojih ću krenuti pisati post (baš sam se na blogu naumila stvarati) – i nemoj ovo opet zamijeniti s motivacijom. Kada je osoba spojena na Izvor, preskače instantno svaki višak nepotrebne motivacije. Motivacija je na kraju krajeva nužna samo ako nešto ne želiš, ne znaš i ne voliš raditi… Ghm, gdje sam stala… sjedim ja tako poravnata, uzbuđena, spremna, prsti u niskom startu na tipkovnici, sad će, sad će, samo što nije! Evo ga, osjetim.. Još malo… Kad ono…. Niti jedna misao u glavi. Ništa. Samostanska tišina. Kao da me lupila neka meditacija usred same Namjere. Meditacija, super, odlično, samooo… Ne dolazi ništa ´pametno´ o čem bi pisala. Ništa. Grobna tišina. Mislim da sam čula i pokojeg cvrčka.

I tako jedno vrijeme sjedimo ja i taj cvrčak :). Već sam mu počela i zavidjeti. On bar cvrči, a ja? Sjedim nepomično u nekom kreativno-nekreativnom polu-prostoru. Nit naprijed nit nazad. I nemam pojma o čemu bih pisala.

Zatvaraj laptop. Nema smisla. Kad neće – neće. (Taj među prostor, kad ti je nov osjećaj može biti skroz strahovit iz čistog razloga jer je nov.) Čemu se mučiti? Čemu mučiti i cvrčke? Radije ću onda, s tim cvrčcima, otići piliti one noge stola za dnevni boravak. Start – isključi računalo – u redu. Tri klika i laptop spava.

Ali ne spava cvrčak.

Odlažem laptop u futrolu i razmišljam: ´Zašto bih išla piliti stolu noge? Nisam li već prije osjetila ovu prazninu? Čekaj, čekaj… O da, jesam. To je onaj osjećaj praznine tik pred ono najbolje što će doći. To je onaj dobro poznati, stari osjećaj praznine koja od mene traži da ju napunim VJEROVANJEM U PROCES. To je onaj međuprostor u kojem ti odlučuješ vjeruješ li tome da ipak nešto kroz tebe želi živjeti, i da je sve što ti trebaš raditi samo skloniti se sama sebi s puta. Ništa drugo. A kako se sama sebi skloniti s puta? Pa sjedni i piši! 🙂 I bivaj u tom međuprostoru. Sa cvrčkom. Bivaj u toj nepoznatoj praznini. Jer i praznina je samo prostor koji čeka da ga ispuniš.´

´Praznina je prostor koji čeka da ga ispuniš´ – ajme, to zvuči je´´no! Pali laptop! Odmah! Idem tipkati. 😀

Evo koja je poanta ovog posta: Ako si samo dozvoliš biti Kanal i poštivaš proces života, daješ i daješ svoje plodove, ne brojiš, ne staješ, svjesno odlučiš biti Kanal Života, vrlo uskoro ćeš se naći, sve češće i češće u tom prostoru praznine koju tako prelijepo i potiho nastani Kreator. I pokoji cvrčak za početak 😀 Daj svom Kreatoru malo mjesta. Kroz vjeru u prostor nepoznatoga. Vjeruj da je u tebi nepresušan izvor riječi, tema, ideja, koncepata, rješenja, dosjetki, savjeta i sveeega onoga što će ti se tek otkriti kroz tvoje bivanje Kanalom.

Ne zaboravi da je tvoja čaša uvijek puna (iako varljivo može izgledati prazno) i bome se uvijek može prelijevati! I to stalno! Baci se u taj tijek i dozvoli Životu da teče kroz tebe, dozvoli sebi da tečeš! A ako pri tom, treba  – poslušaj i pokojeg cvrčka. I on će ti samo glasno pjevati o tom praznom prostoru, koji samo čeka da ga ispuniš…

Tvoj cvrčak,

Bety ❤