Bilo da ste: zaljubljeni, odljubljeni, povrijeđeni, zacijeljeni, romantični, skriveno romantični, ljubavno sarkastični ili samo pragmatični, organični ili taktični, Ljubav je mudro pohranjena u naš DNK i svi smo po njoj slatko aromatični! I pomalo dramatični. Slabije matematični, rekli bi nepraktični, više karizmatični, često enigmatični, znanstvenofantastični, i krajnje simpatični. U ljubavi smo, htjeli ili ne, autentično magični…
U svojoj srži mi smo ljubav. Navodno. Tako se kaže. Što ako
je ta olaka uzrečica ustvari istinita? Što ako nitko od nas nije borac, već smo
svi mi ljubavnici?
Ljubavnici prema životu, ne (nužno) jedni prema drugima
(op.a.) 🙂
I ako je to istina, ima li i jedna tvoja borba smisla?
Onaj put kada si se borila skidati kile.
Onaj put kada si se borila za svoju vezu, brak, potvrdu od
oca, majke…
Onaj put kada si se borila za društvenu pravdu.
Onaj put kada si se borila za globalnu promjenu klime, za
ženska prava ili prava umirovljenika.
Onaj put kada si se borila polagati ispite i paralelno
raditi tri do četiri studentska posla…
Onaj put kada si se borila za novac.
Onaj put kada si se borila za svoju djecu.
Onaj put kada si se borila za svoju lokalnu zajednicu.
Onaj put kada si se borila za slabe i potlačene…
Sigurno ti niti jednom od tih puta nije palo na pamet da
svaku od tih stavki – samo – voliš. (Meni je trebalo tri desetljeća da dođem na
ovu briljantnu ideju!)
Današnji post je jako kratak, upravo jer ti (si!) želim
skrenuti pozornost na svaki taj „onaj put“ kada si išla protiv svoje ljubavne prirode
i odlučila da se u borbi za ili protiv nečega nalazi smisao. Postavit ću ti i
pitanja na koja će mnogima krvariti uši:
Što nakon borbe?
Gdje se smisao skriva nakon nje?
Vrlo iskren i otvoren video danas te čeka na ytb kanalu,
koji prema svim mjerilima marketinga, nema smisla. To mi jako, jako odgovara, jer
se za njeg ni ne borim.
Kroz njega volim.
Hvala ti na čitanju i na preplati na moj, besmisleni ;), youtube kanal! ❤
Nemam pojma od kuda sve ideje svijeta nađu svoj put u
aktualizaciju. Ne znam i ne usudim se pitati. Smatram taj proces čistom magijom
i ne želim u nju dirati.
Zamisli da prokužiš cijeli trik mađioničara Joze Boze.
Pretvorio bi se u pametnjakovića koji ide okolo i svima objašnjava na koji je
to način izvukao zeca iz šešira i kako je prerezao asistenticu na polovice. I
upropastio bi svima zabavu, a na sebe stavio jedno tri reda gorkih bora. (Ljudi
koji se ne smiju dobiju gorke bore. One ružne.)
Može li život doista biti magičan? Ili su to samo ćorci? Nešto
u što nas drugi mađioničari (gurui, life coachevi) pokušavaju uvjeriti? Bilo bi
mi teško za povjerovati da je svako moje iskustvo čiste magije, poravnanja i
sinkroniciteta samo jako dobro iscenirano. Teško mi je ne osjetiti ogromnu dozu
svjetla, magije, povezanosti i tijeka u vlastitom tijelu i nazvati ga lažnim. A
opet, teško mi je negirati kako niti jednom ne mogu predvidjeti put protkan
intuicijom i čistom vjerom u osjećaj u mojim grudima, iako sam milijun puta
samu sebe razuvjeravala s mnogim „Ne znam“.
Zamisli samo da ugledaš simpatičan, veseo štand na kojem se
prodaju tajnoviti, zanimljivo zapakirani paketići. Štand te je privukao s druge
strane ulice. Neka posebna, poznata, srcu draga energija isijava iz toga
štanda. Gledaš tajanstvene artikle. Omot je od nekog čudnog materijala. Miriši
na djetinjstvo. I kišu. I duge. Na ceduljici samo piše ´Ne znam´.
„Kakav vam je ovo proizvod?”, možda bi znatiželjno prišla.
„Ne znam”, uslijedio bi odgovor mađioničarski odjevenog trgovca.
„Ima li kakvu svrhu?“, ne bi tako lako odustajala.
„Ne znam”, opet bi čula s druge strane.
„Pa dobro, što mogu očekivati od ovoga?“ , već bi gubila strpljenje.
„Ńe znam”, dočekao bi te spreman, dobronamjeran odgovor.
„Ma kakvo je ovo sranje?”, izgubila bi već živce.
„Ne znam”, istom srdačnošću nastavljao bi se razgovor.
I otišla bi ljutito.
Istu večer, vrtjela bi cijeli dan u glavi. Sjetila bi se tog
prodavača i tog „Ne znam“ proizvoda. I sve o čemu bi razmišljali bilo bi: „ Zašto
li me, pobogu, silno privlači to Ne znam?“.
„ Ne znam.“, promrmljala bi sama sebi u bradu dok gasiš
svjetlo na noćnom ormariću.
Svaki put kada ponudiš sebi Namjeru i kada po njoj postupiš (Usmjera),
na pitanje: „Kamo će me ovo odvesti?“, nešto u tebi odgovara: „Ne znam“. Razgovor
može ići ovako:
„Zašto osjećam ovakvu volju za započeti nešto novo i,
iskreno, svijetu pomalo blesavo?“
„Ne znam.“
„Hoće li mi ponestati ideja za ovakvo što?“
„Ne znam“.
„Kako ću od toga živjeti?“
„Ne znam“…
Istina, zvučao bi kao najlošiji šoping u povijesti trgovine
da samo tako, bez grama sumnje, potražiš jedan od ovih „Ne znam“ proizvoda sa
šarenog štanda stvorenog niotkud.
Iako, jednom kada slijediš svoje Srce, naći ćeš se u toj Ne
znam zemlji. Pa kad si već tu, možeš se u to Ne znam i zaljubiti. Ogromni je
dokaz vjere slijediti svoje Srce korak po korak. Ne znajući što te čeka niti 2
koraka unaprijed. Srce nudi sve, ali to na prvu ne izgleda kao sigurnost. Nema jamstva,
samo jedno veliko Ne znam. Srce ti ne može reći ništa više od te iskrice koju
ti nudi u kratkim trenucima inspiracije. Čeka na tebe da kažeš Da. I kada kažeš
to Da, niti onda ne govori više od samo sljedećeg koraka. Ovu iluziju
sigurnosti razbit ćeš brzinom svjetlosti, poslušaš li Ga. I tada će
komunikacija ići malo drugačije. Dokazi sigurnosti pojavljivat će se neovisno o
tvojoj volji, a ovisno o tvojoj vjeri. I bit će uvijek veći, bolji, snažniji
nego li si ikada u svom mozgu mogla zamisliti. Kada kreiraš iz srca, nemaš
granicu. Kako to?
Iskreno?… Ne znam.
Taj mađioničarski trik nisam još prokljuvila. Znam samo da je milijun puta lakše zaljubiti se u to Ne znam i živjeti u stanju iznenađenja, nego li lupati glavom o zid na pitanja sigurnosti, kontrole i jamstva.
Postoj li jedna stvar koja ti je stalno na pameti? Nešto što
ti srce tu i tamo baca kao mig? (Počni ovo, joj baš bi bilo fora da napravim to
i to, da se javim toj i toj osobi… A da sada, bez razloga odem u šetnju?
Pozovem prijatelje van? Naslikam nešto?). Ako se uhvatiš da je na pitanje: Ma kakve mi vajde od toga? Kome to još
treba? Nije li to čista glupost? Kako ću od toga živjeti? Sama sebi
odgovoriš s Ne znam – možda je ideja vrjednija
aktualizacije nego li si to želiš priznati.
Je li to 100% siguran put u sreću?
Iskreno?
Ne znam.
Ali je***o se zabavljam sljedeći svoje Srce. ❤
Kako je Ne znam ulaz u eter svih mogućnosti, današnji video je skrooooz drugačiji od posta. 🙂 Uživaj u njemu ovdje:
U hrvatskom jeziku postoji beskonačno riječi od pet slova.
Dobro, ne beskonačno, samo broj peteroslovih riječi nije tako lako mjerljiv mom
laičkom, neukom oku. (Poprilično sam sigurna da je svaki jezik tek vektorska
veličina.) Riječi su poznate po tome da im pridodajemo značenja. Ponekad očita
i jasna, a ponekad krajnje mistična i hermetična značenja, koja možemo
razotkrivati po kulturološkim, društvenim, ekonomskim, obiteljskim, odnosnim
(…) slojevima. Dvije od tih riječi iz bazena peteroslovnih, imaju najlošiju
repku. Navukle su na sebe značenja i uvjerenja dovoljna da kreiraju povijesne
konflikte i nacionalne sporove, a u najmanju ruku znatiželju. Jedna od njih je
i u naslovu. Zato i čitaš ovaj post, zar ne?
I prije nego li skočiš s ovog posta na neki drugi link, nemoj se osjećati prozvanom. Prozvala sam samu sebe: Sjedim u Knjižnici i nadomak ruke, kao današnja inspiracija, sjedi najtanja od svih knjiga u cijeloj knjižnici grada Iloka. Naslov joj je Novac. Misliš da ju nisam uzela u ruke?
Knjige o novcu imaju
privilegiju biti najmršavije. – Mrmljam si u bradu. – Opet i opet će biti tražene. Pogledaj samo ovo. Knjižica od Charelesa
Peguya, A5 formata, 70-ak stranica koje niti ne govore o tome kako zaraditi novac,
kako promijeniti uvjerenja o novcu, kako ostvariti financijsku neovisnost, kako
otplatiti dugove, ulagati i upravljati novcem… Izložena među počasnim
primjercima knjižnice, jer, čak i tete u knjižnici znaju kao ´baciti mamac´. Ovako
letimično- knjiga daje osvrt na modernu Francuksu (1902. je u pitanju), sa
žarištem na politiku i obrazovanje (obezvrjeđenje rada i obožavanje novca). To
rekavši, bavi se uvjerenjima, ali ne na ´how to´ način (na koji smo možda malo
i previše navikli).
Natrag na post: Zagrizla sam tako i ja taj knjižničarski mamac (Tete knjižničarke : Elizabeta = 1:0.) i upoznavši se sa sadržajem knjige, odložila ju u OKP-ovskoj maniri.
Prvo sam se upitala: Zašto sam, uz ´potpuno´ uvjerenje da se
svi odgovori nalaze u meni, opet imala potrebu, znatiželju, zov potegnuti za
ovim naslovom? Dva i sva su četiri, rekli bi, i dobro zaključili da moje
uvjerenje očito nije ´potpuno´. Djelomično biste bili u pravu:
Kako sam prošle godine rapidno otplatila svoj studentski kredit (u manje od 6 mjeseci otplatila sam 5 godina kredita, i sve to na minimalnoj plaći), novac je jedna od onih stvari koje sam morala sama istraživati ( i dešifrirati). Iako sam akademski građanin, upravljanje novcem sam ´pokupila´ u obitelji (budimo iskreni, tko se tim osmotskim procesom učenja nije opekao?). Koliko god ljudi oko tebe bili dobroćudni i dobronamjerni, ne znači da posjeduju znanja koja će ti omogućiti ugodan život (od nutricionizma, upravljanja novcem do ekološke svijesti, seksualne higijene i spolnog odgoja, kao i poznavanja osnovnih zakona primjerice onog o radu.)
Sklonost obrazovanju o novcu je definitivno jedan faktor. Drugi su, pogađate, uvjerenja. Jedno od mojih dubinskih uvjerenja je proizašlo iz doskočice popularne za vrijeme rata, kojom su se odrasli razbacivali jer je, eto, fora zvučala. Ona je glasila: Ne vrediš ni pet para. (Moja je obitelj za vrijeme rata ostala u Iloku, od tud ekavica). I do mog je uha, ta simpatična doskočica, dospjela nekoliko puta, i to iz očevih usta. Iako je to njemu bila nesmotrena poštapalica, i iako sam to čula svega dva- tri puta, ne više – ovo je bilo sasvim dovoljno da neizbrisivo ostane u mojoj podsvijesti i da iznjedri snop uvjerenja, koja će me, kada god je to bilo prigodno, izazvati u poimanju moje vrijednosti. (Utjecalo je kako na moj džep, tako i na moje odnose.)
Uvjerenja su definitivno velika stvar kada je u pitanju novac iz jednostavnog razloga: jer su velika stvar kada je u pitanju BILO ŠTO u našem životu. U pravilu ne postoji razlika između novca i bilo kojeg drugog papira (Osim što wc-papirom ne možeš platiti osnovne stvari, uključujući i wc papir.)
Šalu na stranu – prava priroda novca ja zakopana ispod
slojeva i slojeva uvjerenja. I novac je ustvari potlačen. Komandiran je našim
´naredbama´, našim uvjerenjima (ograničenjem ili dopuštanjem). Vjerno sluša
naše upute i ne dolazi niti lipe više nego li je to našoj podsvijesti u dosegu.
I da, novac je jedna od tih stvari koje će izazvati moje uvjerenje da su svi odgovori u meni. Ne brini, na ovu temu također znam meditirati. Pokušaš li sjediti sa svojim otporom prema novcu satak vremena, mogla bi se izmoriti više nego u teretani.
Svejedno, pokušaj.
Pokušaj sjediti s nedostatkom.
Pokušaj sjediti s otporom prema dopuštanju.
Pokušaj sjediti s otporom prema aktualizaciji (ok
manifestaciji, koju god riječ želiš).
Pokušaj sjediti sa svojim roditeljima (sa svim naslijeđenim
uvjerenjima).
Pokušaj sjediti sa svojom ´kulturom´.
Pokušaj sjediti s najavljivanom recesijom.
Pokušaj sjediti sa strahom.
Pokušaj sjediti sa siromaštvom.
Pokušaj sjediti s bogatstvom. (Nekima je teže nego sjediti
sa siromaštvom)
Pokušaj sjediti sa svojom vrijednosti ( i nevrijednosti).
Pokušaj sjediti sa svojim srcem koje će ti uvijek i iznova
davati SVE odgovore.
Pokušaj sjediti s drugom peteroslovnom riječi koja ima
najviše uvjerenja.
Pokušaj sjediti s LJUBAVi.
Vrlo brzo mogla bi uvidjeti da je ljubav novac i da je novac ljubav. I da je ta skrivena,
čista, nevina priroda novca ono što se i od tebe očekuje da doprineseš ovom
svijetu. Da je to ono što pokreće svijet.
Ovaj blog je ogroman podsjetnik (katkad i pljuska) meni
samoj da vraćam fokus na unutarnji
svemir, i upravo mi je drago da mogu biti potpuno autentična i pokazati kako
hvatam samu sebe gdje još štekam i gdje ne vjerujem u potpunosti ni sebi, a ni
tom mom svemiru. (Ovo uvjerenje da je novac ljubav je i meni novitet. Svakako
me nitko njemu nije učio.) Teško je sjediti i sa siromaštvom i sa bogatstvom.
Pokušaj. Iznenadila bi se. Uvidjet ćeš da ti je jedno ugodnije od drugog, ali
imat ćeš senzacije i iskustvo sa svakim od tih ´sjedenja´. Naša se uvjerenja o
novcu, o svojoj vrijednosti, o nama samima nalaze zaključana u našem tijelu i iskreno,
ponekad je prava gnjavaža osvijestiti ih i sjediti s njima (afirmacije su slaba
municija za ovo, tek kada ih istinski vidiš, ona iščezavaju).
Jednom ću napisati knjigu o novcu. I bit će puno veća od 70ak stranica. Ipak, na koliko stranica možeš opisati nešto tako divno i jednostavno, poput ljubavi?
U međuvremenu, evo priče o tome kako sam brzinom svjetlosti otplatila studentski kredit…
Bi li povjerovala nekome da ti ispriča kako je putovao kroz
vrijeme? I kako je za ovu sadašnjost vezan samo srebrnom niti?
Nisam još došla do zaključka vjerujem li slučajnom
prolazniku na riječ ili ne, iako je vrlo detaljno i živahno opisivao svoju
pojavu na zagrebačkom glavnom kolodvoru 1961. i 1982. godine. U svakom slučaju,
ovaj zanimljivi razgovor s još zanimljivijim turistom, poveo nas je od priče o
objektivima i fotografiji do blaćenja zloglasnog boga vremena – boga Krona, pa
i do tog putovanja kroz vrijeme.
„Bog Kron najviše ne voli nas fotografe, a najveća je
prijetnja svakom čovjeku“, izjavio je slučajni prolaznik.
„Najomraženiji je od svih bogova“, zaključio je sebi u bradu.
I da, ovo je bio jedan od onih razgovora u kojem ste više
slušač. Znate ono kada netko sam od sebe samo priča bez obzira na vašu
uključenost u temu? Uvjerila sam samu sebe da nema čestu priliku pričati o
onome to ga istinski zanima, pa sam odlučila uljudno ga saslušati. – Još jedna
anomalija ovog razgovora.
Kada sam osjetila da u razgovoru više ne sudjelujem,
odlučila sam pozdraviti gospodina i vrlo brzo sam se našla u svom domu.
Tijekom istog dana nisam davala previše pozornosti ovom
razgovoru. Nakon večere, upalila sam laptop i odlučila, netipično, surfati
internetom i naravno, zadržala se na youtubeu. Dobri stari isječci Prijatelja.
Čisti smijeh i komad djetinjstva u jednom. Prebacujući s videa na video, s
linka na link, osjetila sam kako netko samo prolazi kraj mene. Protrnula sam i
jasno čula: „Gubiš vrijeme!“.
Koji hladan tuš.
Osjećala sam se kao da mi netko krade desetljeća i
desetljeća vremena od života, a sam objekt moje pozornosti je bio lišen svakog
smisla.
„Glupi bog Kron!“, pomislila sam u sebi i čak se nasmijala
sjetivši se prijašnjeg razgovora. Odložila sa laptop i ostala u istoj poziciji
razmišljajući gdje sam već prije imala ovakve bliske susrete s tim istim,
zloglasnim bogom?
Na faksu, u vezama… Uh, sjećam ih se jasno. Osjećaj
besmislenosti onoga što radiš. Fascinirana sam kako mi u nekim aktivnostima
vrijeme gotovo stoji, a kako za neke druge, pak, osjećam da mi oduzimaju
najbolje vrijeme mog života.
To je i poanta ovog posta. (Ne teoretiziranje o putovanjima
kroz vrijeme ili prošlim životima – o tome doista ne znam ništa) Ako si ikada
doživjela ovaj jezivi osjećaj da ti ono što radiš krade vrijeme, možeš li si
osvijestiti što je to točno bilo? I, možda još važnije, znaš li što je to, koji
su to ljudi, koje situacije, koje aktivnosti i mjesta u kojima ti vrijeme
stoji?
Poprilično sam sigurna da je njima bog Kron samo slabić.
Tamo si mu nedodirljiva.
Puno ljudi traga za smislom života, ne gledajući da se skriva u trenucima koji su ti pred nosom. Ako si većinu vremena uključen u radnje koje su besmislene, pogodi što? Osjećat ćeš se besmisleno. Prioretiziraš li si život oko onoga u čemu osjetiš smisao (u najmanjim trenucima) postepeno ćeš dobijati sve jači i jači osjećaj osobnog smisla u životu. Što bi značilo da ovaj glupi bog Kron i to njegovo blesavo šunjanje i prepadanje ima itekako svoju svrhu. Bogovski je zadatak lupati tebe u stražnjicu.
Do sljedećeg posta, odoh se izgubiti u nečemu od čega ne
čujem tik-tak u pozadini mog mozga – pa i po cijenu ne gledanja Prijatelja. Sve
sam više sigurna da sam sama sebi veći prijatelj kada si darujem – smisao.
❤
Imaš li ga? Duboko u sebi? Skrivaš li svoju snagu iza ovog straha?
Vjerovala ili ne, na sintagmu Zakon Privlačenja, nekoga će
preplaviti osjećaj moći, uzbuđenosti, zabave, igre, radosti, lakoće. Nekog drugog
oprat će jedna druga vrsta uzbuđenja – strah.
Između jedne i druge krajnosti, naći će se bezbroj varijanti scenarija i naravno, bezbroj realnosti. Ako si netko tko je oduševljen ovim zakonom (iako nije ništa posebno, poprilično je prirodan i zemljan), a nisi neki supermanifestator, vrlo je vjerojatno da je u tvojoj podsvijesti aktivan zanimljiv fragment. U sukobu je dio tebe koji aktualizira svjetove s nepojmljivom lakoćom i dio tebe kojeg je strah da će, kreirajući, doslovno umrijeti. I dok se ta dva divna dijela podsvijesti međusobno kose, ti samo stojiš. Ni na nebu ni na zemlji. Doslovno zaglavljena između svjetova.
Ovo je upravo razlog zbog kojeg ne volim vektore širenja duhovne prakse bazirane oko ovog zakona. On je jedan dio cjeline. Drugi dio su jaki, gotovo opipljivi mehanizmi, razvijeni kroz život na zemlji: iskustva, obitelj i međuljudske (danas i digitalne) odnose. Dokle god postoji unutarnji (nesvjesni) sukob, zakon će donositi samo još tog sukoba. Što raditi? Pa… ništa. 🙂 Bivati s dijelom sebe koji je u otporu sa svojom snagom kreiranja.
Kroz dnevno meditiranje (opet – ne rađenje, sjedenje sa svim
dijelovima sebe), jasno vidim da sve u sebi ima zanimljivu prirodu: rješava se
samo od sebe. Bez mog uplitanja. Vrlo organično i nezgrčeno. Ne mogu si
pripisati aroganciju da sam JA NEŠTO NAPRAVILA.
U želji da opet budem u potpunosti autentična, priznat ću ti, sjedim s ovim strahom od kreiranja već tri dana. Zanimljivo, moje sjedenje i bivanje, osjećanje tog straha, prirodno me veseli i lako čini da ostanem sjediti dulje od jednog sata. Iskustvo, ljepota i prihvaćanje koje svakodnevno sebi darujem dolaze prirodno i s potpunom lakoćom, a neke od tema koje se pokažu bi te iskreno začudile- meni je i ova bila pravo iznenađenje.
Osjetim taj strah od kreiranja na vrlo dubok i zanimljiv način – na rubovima rebara i u plućima (do sada nisam imala ovu senzaciju). Svakako postoji. I svakako ga uživam gledati. I to je dio mene. Ne osjećam taj strah s namjerom da ga obrišem, da ga ´izliječim´, da manifestiram kule i gradove. Osjećam taj strah jer je dio mene. A opet nije ja. Jer ga volim kao i sve što je došlo, bilo i otišlo iz mog života. Taj strah ima svoju predivnu svrhu. I ja ju poštujem. Poštujem strah. Znam da ima moć (ja imam snagu). Uvažavam ga. Dišem s njim. Dišem kroz njeg. Vjerujem životu da me osjećati strah neće ubiti. Nakon sjedenja, osjećaj je kao da si vidio novi dio sebe u ogledalu. Kao da si primijetila crticu u šarenici, koju do sada nisi uvidjela, a koja te uvlači dublje u ljepotu koja si ti.
Nakon sjedenja, lakše se diše. Odnosi su ljepši. Problemi su
manji. Tečeš. Bivaš. Osjetiš da vidno, sloj po sloj, voliš sebe sve više i
više, do potpune cjeline.
O, da, i manifestacije se same od sebe stvaraju u tvojoj realnosti. Dopušanjem, ne mantranjem i afirmiranjem. Voljenjem svakog identificiranog dijela sebe.
Živjela sam u vrlo lošim uvjetima 15 godina svog života. Danas, kada prođem kraj prošlog doma, te žute kućice, koju smo sestra i ja iz milja zvale žuta bubamara (imala je rupe na fasadi), ne sjetim se niti baciti pogled na nju. Kao da nikad tamo nisam živjela.
I zanimljivo, ovo ne radim radi srama. (Zar bih o tome uopće pisala da me sram tko sam i od kuda sam došla?) Niti ovo radim svjesno. Puno uvjerenja i zanimljiv karakter je ostao vezan za tu kućicu. Uvjerenja koja sam otpustila i karakter koji više nisam.
Tako znaš da napreduješ u životu. Kada se ne možeš niti
poistovjetiti s prijašnjim scenarijima i prijašnjim identitetima.
Lagano je uhvatiti se u zamku usporedbe s drugima i
zaboraviti na jednu dublju i jaču usporedbu. Usporedi sebe kakva si prije bila
sa sadašnjom sobom. Kladim se da si prošla kroz mnoštvo događaja, da si more toga riješila, ostvarila, s mnogim si se
stvarima suočila, štošta si izdržala. Kladim se da si napredovala. U bilo kojem
smislu.
I kladim se da se gotovo niti ne sjećaš karaktera osobe koja
je živjela tu realnost. Kladim se da je maglovito sjetiš samo kako bi joj
zahvalila, ako i to.
Nema je. Ne postoji. Ta prijašnja ti u potpunosti je iščezla. I upravo tako znaš da je osobna restauracija dobro odrađena i da živiš rezultate promjena koje si sama primijenila.
U današnjem videu se krije inspiracija iza (ispred?) ovog posta – i da, u pitanju je stvarna restauracija 🙂
Post je namijenjen
prošloj, izgubljenoj, prepunoj boli Elizabeti, koja se skoro prestala smijati i
svakoj osobi koja trenutno prolazi kroz neki oblik depresije ili životne
stagnacije, zaglavljenosti, neuspjeha.
Imam izuzetnog zubara. Prije dvije godine došla sam mu s
najvećim strahom (drhtala sam i plakala prva dva posjeta). Ophodio se prema
meni s najvećim razumijevanjem i najvećim poštovanjem (ipak je rijetko da će ti
se na stolcu naći prestrašena tridestogodišnjakinja, koja na tvoj dodir zuba
brisne u plač). Poštivao je moj maksimum, dopustio mi da stavim slušalice s
glasnom mjuzom (da ne čujem zvuk brusilice), pratio izraze ne licu i prekidao
posao da napravim pauze za duboko disanje.
Moj (iracionalni) strah od zubara uslijedio je nakon jednog bolnog posjeta vrlo namrštenoj zubarici, koja mi je 10-ak godina prije vadila zub ´na živo´. Zub je bio upaljen, anestezija nije odradila svoje, njoj se žurilo i puf: Nakon 20 minuta agonije (i vrištanja), izašla sam iz te ordinacije bez bolnog zuba i s jasnom odlukom da ja više kod zubara ne idem. Zubarsku ordinaciju sam vješto izbjegavala cijelo desetljeće, sve dok (naravno) nije postalo očito da moji zubi trebaju popravak, bolje održavanje i pažnju. Ma, izdržala bih ja još i dulje (iako su neki počeli boljeti), samo su sada crne mrlje na prednjim sjekutićima bile vidljive. (Kako površno od mene, zar ne?) Da nije bilo estetskog razloga, i da mi nije postalo bed smijati se od uha do uha (ah, ta samosvjesnost!) ne bih niti razmišljala kročiti opet u svijet brusilica, plombi i anestezije.
Upravo sjedim u gradskoj knjižnici Ilok, odumrle desne strane vilice i tipkam ovaj post čekajući da utrnulost, peckanje i tupost anestezije iščezne. Vjerojatno ti je osjećaj poznat. Osjećam dio lica kao neku tvar koja nije dio mene. Komad mesa, kože, čudan na opip. Pijem času vode u uvjerenju da će mi voda procuriti iz usta i nemam osjećaj hoću li zagristi usnu, unutarnju stranu obraza ili jezik. Kako tipkajući meditiram, misli mi od umrtvljenog mesa spajaju točkice, povezuju iskustvo iz ordinacije s nečim drugim. Ovo moje, a strano tijelo, podsjeća me na vrlo poznati osjećaj.
Gdje li sam već prije osjetila istu senzaciju? I taj osjećaj
da me netko opravlja dok ja jedvice osjećam svoje tijelo? Tupost, ne znanje
hoću li se ozlijediti ili ne, čekanje da prođe? Ah, da.
U depresiji.
Možda naivo, ali još uvijek mislim da mi je depresija bila
veliki orijentir. Kao da me je život tjerao da se zaustavim. Da prekinem raditi
što trenutno radim (što studiram, vezu u kojoj sam, mjesto gdje živim – ništa
od toga nije bilo poravnato sa mnom). Moj mozak je gurao i gurao i gurao jednu
agendu (opet – sam vrhunac motivacije!), a ja sam iznutra – umirala. Iz dana u
dan zanemarivala potrebu da stanem. Razmislim. Konsolidiram se (poravnam). I
donesem odluke kojima poštujem sebe. Budući da ja nisam imala muda za napraviti
sve to, postojao je netko (i postoji i dalje) kome to nije bio problem. Niti
najmanje. Nazovite ga Velikim Zubarom, Svemirom, Višom silom, Bogom, Životom,
Majkom Prirodom… Znate o kome pričam. Za
potrebe posta, oslovljavat ću Ga s prikladnim nadimkom.
Velikom Zubaru, dakle, nije bio problem utisnuti ogromnu
špricu anestezije u moj glavni živac. Otupio je tako, brzinom svjetlosti, moj
faks, moje veze, moje mjesto stanovanja… Budući da sam se tada poistovjećivala
sa svime navedenim, otupila sam i ja.
Otupila dovoljno dugo da Veliki Zubar popravi i iščupa sve ono što ja
sama nikada ne bih mogla. (Primijeti da ćeš na internetu pronaći tjutoriale za
apsolutno sve, osim za kako popraviti vlastiti zub)
Neke stvari je teško napraviti bez anestezije. Vjeruj mi,
vadila sam zub i bez i s njom. Anestezija (depresija) ima svoju ulogu. Želja mi
je, i ovim i svakim postom (opet i opet), da cijeli svijet uvidi koliko je
blagost prema sebi bitna. Ako samo možeš, bar na trenutak, vidjeti bolno
iskustvo kroz koje si prošla, kao nešto kroz što je bilo nužno da prođeš i kao
nešto što ima svrhu i što je tebi koristilo, prekinut ćeš dugački lanac
samookrivljavanja i osuđivanja. Prestat ćeš se kriviti za ´izgubljeno vrijeme,
´propuštene prilike´, ´manjak motivacije´ (…)
i ustvari ćeš uspraviti ramena, podići glavu, pokazati razumijevanje i poštovanje prema samoj sebi.
Čak i prema svojoj depresiji. Svojim neuspjesima. Svojim kočnicama.
Možda uvidiš koliko je već Veliki Zubar pokazao nezamislive
količine razumijevanja i poštovanja prema tebi, prije nego li si ih bila
svjesna. Možda uvidiš i koliko je samo poštivao tvoj maksimum i kako je pravio
pauze da stigneš i duboko disati.
Ono što jasno znam je da iz svake ordinacije na kraju izađeš
s manjom boli od one s kojom si ušla, većeg osmijeha i vedrijeg duha. Istina, neki
tretmani trebaju i po nekoliko dolazaka – nemoj se obeshrabriti, neće te nitko
pustiti da ideš po svijetu s boli – dobit ćeš bar lijek ili plombu. Zamoljena
si samo dopustiti velikom Zubaru da ostruže, izvadi i popravi sve što ti smeta,
i da vjeruješ da Veliki Zubar itekako zna svoj posao.
Dobri zubi, baš kao i dobar život, zahtijevaju malo boli, puno hrabrosti i puno prepuštanja i strpljenja. Dobrog zubara već imaš.
Obećajem ti da niti jedan od postova na ovom blogu neće biti savršen.
Ustvari, poprilično sam sigurna da si već naišla na gramatičke greške, čudne konstrukcije rečenica i pogreške u kodu (osobito ako dijelimo zajedničku žicu traženja lapsusa u knjigama i novinama).
Zanimljivo, ali to me nije spriječilo da svaki od postova
objavim u obećano vrijeme (ponedjeljak, srijeda i petak u 17:30).
Na videima ćeš sigurno uočiti moj čupav rep, puknuti
nokat ili činjenicu da ne nosim puder,
iako mi je lice puno ožiljaka (ah, to je tek duga, ljubavna priča). Niti to me
nije spriječilo da objavim svaki od videa u obećano vrijeme, sa svakim postom.
A i zašto bi?
Lista stvari od kojih
se (ustvari) osjećam dobro mi je toliko promijenila pogled na pitanje
vlastitog (ne)savršenstva i dovoljnosti.
Umjesto te (podulje) liste, podijelit ću s tobom još jedno
meditacijsko iskustvo i to u videu na poveznici ispod. Riječ je o
proturječnosti dobrog osjećaja: onome od čega se osjećamo dobro i onome od čega
se ustvari osjećamo dobro.
Moram ti priznati da se stvarno dobro osjećam kada sam jednostavno
dovoljna. Dovoljna za ovaj blog, dovoljna za ovaj život, dovoljna za biti
svoja.
Dopunit ću svoje obećanje (ne)savršenosti:
Obećajem ti da niti jedan od postova na ovom blogu neće biti savršen. Ujedno, obećajem si da ću si uvijek biti dovoljna.
Ti napraviš jedan korak, svemir napravi milijun. – internet
Postoji jedan kriterij kojim se uvijek vodim, način na koji mogu nanjušiti je li nešto istinito ili ne. Ta supermoć, da se tako pohvalim, skriva se u jednoj riječi kojom se danas ne razbacivamo previše: Dostojanstvo. U svemu mogu uvidjeti ima li tu poštovanja prema meni i osjećam li ponos i vrijednost u tome (dostojanstvo).
Ovako idem u šoping, ovako pričam s ljudima, ovako pišem i
dišem.
Kada sam prvi put čula izraz: Ti napraviš jedan korak, svemir napravi milijun, osjetila sam nešto dostojanstveno u tome. Osjetila sam istinu koju sam do sada samo zagrebla na površini. Iako na prvu djeluje kao motivacijski citat (do sada već znaš da ne vidim dostojanstvo u motivaciji), negdje duboko u mojoj srži zazvonio je debelom istinom.
Ono što malo ljudi zna je da se ponekad trebaš samo skloniti s puta da Svemir napravi svoje. Taj korak – ne znači uvijek korak naprijed – često puta znači korak u stranu i za njega ti treba manje nego li misliš. Treba ti manje truda nego li si ikada sanjala, a opet treba imati petlje, pa se ne petljati u nepogrješivost nečeg puno većeg od sebe.
Kako je život ionako ples, niti jednim korakom nećeš pogriješiti. Pogotovo ne sa stankama, piruetama, tišinom i galamom. Sve je to dio puno veće koreografije.
Zamisli samo da ponekad, pustiš slinu motivaciju, i dopustiš svemiru da vodi… Da se nasloniš na njegovo rame i pratiš ritam, disanje i glazbu. Zamisli da pustiš sve ono što si zamislila da danas moraš navježbati i otplesati i prestaneš žuriti iz minute u minutu. Zamisli da se prestaneš nervirati i opušteno se prepustiš odmoru i plesu za dušu.
Više možeš postići iz opuštenosti. Jača si kada dopustiš pomoć cijelog svemira. Lakša si kada skineš sav teret sa svojih ramena i prepustiš ga nekom drugom. Većem. Snažnijem. Bržem. Dostojanstvenija si kada napraviš korak u stranu i pustiš svemiru da protegne korake, da te nosi po plesnom podiju života sve dok ne osjetiš da letiš.
Pa, eto, probaj! U području života u kojem nemaš osjećaj da plešeš, ti učini taj jedan korak (u stranu). Začudila bi se koliko svemir voli plesati…
Zamisli da si na najvećem stadionu svijeta i da upravo
izlaziš odigrati najveću utakmicu svog života. Srce ti tuče, u glavi ti se
vrzmaju svakakve misli, osjećaš se kao da nisi u svom tijelu. Pritisak koji si
stavio na sebe je velik. Slušaš desetke tisuća ljudi kako uzvikuje tvoj ime.
Slušaš i desetke tisuća protivnika kako ti viču: Buuu!. I to samo u tvojoj
glavi. Na igralištu ih je bar još stostruko. Pritisak je sve veći. Zvuk
zviždaljke i adrenalinski ulijećeš u polje. Ostavljaš pritisak i posvećuješ se
onome što najbolje znaš: Igri.
Dok igraš, ne misliš niti na jedan uzvik podrške ili pokude,
ne misliš ni o čemu, glava ti je prazna, tijelo u pokretu, svaka tvoja stanica
je u igri. Hoćeš li pobijediti ili izgubiti sada nije ni važno. Ti bivaš ono za
što si stvoren i utreniran da budeš. Čisti tijek.
A sav je pritisak ostao na klupi, izvan polja.
Gotovo je nepojmljivo da je svatko od nas u stanju staviti
si stadionske pritiske na ono što volimo raditi. To mi se neće isplatiti. To
nema smisla. Imam obitelj koja dolazi na prvo mjesto. Ovo je sebično od mene…
Stavljamo si pritisak, a sve što želimo je samo da igramo. Samo da bivamo tko
jesmo. Da se bavimo onime u čemu nam srce i um igraju kao jedno. Samo da malo,
bar na kratko, duboko udahnemo i zaboravimo na sav taj pritisak, bivajući – mi.
Kad streseš vlastiti pritisak s ramena i otisneš se igrati
kako ti srce želi, vjeruj mi imat ćeš puuuno gledatelja. Međutim, oni su samo
to – gledatelji. Nitko od njih nije na tvom polju, u tvom stadionu. Onaj koji
nije u tvom tijelu i nije ti trener ili u timu podrške, zapamti da je samo
gledatelj. Ne zna koliko si trenirao, ne zna koliko si se trudio, ne zna tvoje
želje ni tvoje snove. Samo promatra. Da si gladijator, ili se u bilo kojem
ringu boriš za svoj život, zar bi se osvrtao na tuđe komentare? Eh, trebao ga je lupiti malo više lijevo! Jao
kako nema pojma! Jel´ nije mogao obući neku drugu odjeću? Kakva mu je to
frizura? I tako u nedogled. Gledatelj nije u ringu. Nije na polju stadiona.
Kada se boriš za svoj život i kada živiš svoju igru, ostavi gledatelje da uživaju
kako god im to odgovara. Ti budi ti. I igraj. Lupaj loptu. Pleši. Slikaj. Diši.
Tipkaj. Najbolja igra tek počinje kada streseš pritisak s ramena.
Sljedeći reci su
nastali intuitivnim pisanjem, u real-timeu, bez editiranja, kako bih se
´otkočila´ od blokade. Pogledaj video na kraju posta za cjelokupno objašnjenje
što se sve ovdje događalo.
Hvala ti na čitanju!
Osjećam se zaglavljeno.
Osjećam se kao da lupam buzdovanom o stijenu kako bih došla
do kapi vode. (Ne znam od kud ova semi-biblijska slika.)
Jako je čudno kreirati kada ne vidiš finalni rezultat. Čudno
jer nemaš referencu za to. O, ne! Namjera izgleda ima i svoju negativnu stranu,
a ta je da će testirati tvoju vjeru. (Sad biblijske slike imaju više smisla.)
Znam da je ovo samo trenutak, i da ću, dok istipkam ovaj
post, već imati drugačiju perspektivu o ovome i svejedno se osjećam kao da
trčim pred živom lavom i da će me vulkan uskoro progutati. Ne brinem se jedino
jer sam po prirodi Lara Croft, odskočit ću već nekako, al´ ne prije li ne
pokupim razumijevanje i mudrost i iz ovog stanja.
Koja se sočnost krije u ovom osjećaju prenatrpanosti? Koja
se ljepota skriva u ovom osjećaju zaglavljenosti? Požurivanja i beznađa? Što to
kopam i kamo pobogu jurim?
Ok. Prvo i osnovno, mašta radi svašta. Ne znam koje sam to
filmove izvrtila u svojoj glavi da bih
baš na ovaj način opisala osjećaje s kojima trenutno hodam u danu. Znaš i sama
da je moja namjera trenirati pisanje, dok mi ne postane prirodno poput
ispijanja čaše vode. Pri tome bez osude puštam da se svaka intuitivna slika iz
moje glave pretoči u piksele. Poput ovih koje si maloprije pročitala.
Kad ih moram već, sama sebi (a ovim putem i tebi) tumačiti,
pretpostavljam da me sustiže teret namjere. Da se moja vjera u mene testira.
Sustižu me rokovi, sustižu me prvi izgovori, pritisci i samoočekivanja. To je
to. Sustižu me samoočekivanja. I taj vulkan koji me juri, to sam ustvari ja. A
kopam, i to dobro kopam, sve dublje i dublje u sebe. Kopam po toj stijeni
prošlih identiteta. Okamenjenih ličnosti zvanih Elizabeta Petersdorfer, koje su,
vjeruj mi, sedimentirale godinama i ponekad silovito ne daju do te pitke vode.
I da, ja sam i ta stijena po kojoj kopam. Mislim da sam jedino zaboravila na
tren da sam ja i taj izvor vode. Svježe, pitke, okrepljujuće voda koja samo
teče niz grlo.
Ostavim li svoj alat, uvidjet ću da kopam kraj slapa. Ne čaše vode. Cijelog, nepresušnog slapa. Tolikog da gasi sve vulkane.
(Na koji način možeš zaposliti svoju zaglavljenost da ti služi? Kako ju možeš ukomponirati u svoj tijek?)
Sjećam se jednog zanimljivog šopinga s mamom. Imala sam 10 godina i u modi su bile svjetleće tenisice. One koje su ekstra svijetlile dok si u mračnoj crkvi išao po hostiju i koje su od tog gregorijanskog žamora pravile neobičan disko pogleda i divljenja. Nitko se za njima nije mogao ne okrenuti. Ni bakice ni djeca, a tko god je u njima hodio izgledao je kao da lebdi na oblaku kulerstva. Čim su se u razredu pojavile jedne, efektom grupe, broj bi im iz dana u dan rastao pravilom diobe stanica.
I tako sam konačno i ja završila u trgovini, s mamom, spremna izabrati svoje svjetleće oblake kulerstva, prihvaćanja i odobravanja mojih društveno establiranih 10-godišnjaka. Sjećam se osjećaja zanosa i entuzijazma koji je kolao cijelim mojim bićem i koji je splasnuo samo činjenicom da je zadnji broj u trgovini meni malo….pa…mali.
Mama me je uvjeravala da postoje i drugi modeli: Pogledaj ove, hajde probaj ove… Odustala je samo iz vidljivog razočaranja moga
lica (i duha) pri svakom paru koji bi trgovkinja izvadila. Nakon što sam mamu
uvjerila da meni ova svjetleća čuda nisu mala, i da neću nabijati prste, složile
smo se obje da nisam dugo skratila nokte na nogama i da ću ih brzo razgaziti te
obavile kupnju. Mama s brigom na čelu (niti su tenisice bile jeftine, niti će
mi poslužiti za još koju sezonu, a upitno je i hoću li ih moći uopće nositi), a
ja s najvećim osmijehom od uha do uha jer, hej! Upravo su moje noge dobile
dvije krijesnice! I to u boji!
Pretpostavite koliko sam ih dugo nosila? Uz manje žuljanje i neugodnost na koju otupiš ( a i da, razgazila sam ih vješto), nosila sam ih točno do prvog velikog pljuska, kada je bujica vode prodrla u moje svjetleće džonove i zauvijek ugasila desnu krijesnicu. Bez desne, lijeva nije imala smisla, a bez disko efekta, krijesnice su postale smo još jedan par džonova. Same tenisice više nisu imale razlog za trpljenje, te su bile smijenjene.
Koja lekcija.
U životu postoje odluke koje svjesno donesemo i u koje ulazimo sa znanjem da ćemo biti uskraćeni. Ulazimo u takve odluke većinom zbog svjetlećih odobravanja drugih ljudi i znatiželjnog lova na krijesnice. Nešto silno što želimo prihvaćamo uzeti na uštrb vlastite ugodnosti. Postupamo iz mentaliteta nedostatka. Niti jedan dio mog dječjeg mozga nije mogao pojmiti da sam se mogla strpiti 3-4 dana i dobiti i ´ovce i novce´. Niti jedan dio mene nije vjerovao da postoji bolja opcija od ove. Zvuči li ti poznato? Ne ulazimo li ponekad mi ljudi i u veze opravdavajući karakter druge osobe? Ne prihvaćamo li poslove jer mislimo da ne postoji bolja opcija od te? Ne kupujemo li ponekad blještave stvari na uštrb budžeta za osnovne potrebe?
I da, ja sam izabrala (i izborila se čak!) za tenisice manjeg broja. To je bila moja odluka. I u životu sam puno puta postupila isto. Od veza do poslova. Žrtvovala sam dio sebe, da bi dobila nešto vanjsko. I svaki put je to vanjsko, baš kao i ove svjetleće tenisice, opstalo samo do prve velike bujice.
U posljednjih tjedan dana lajtmotiv mojih meditacija je primjećivanje
koliko sam ovisna i to o… radu.
Radu. Akciji. Delanju. Kontroliranju. Kako god hoćete.
Na mom youtube kanalu danas sam uploadala pjesmu Radno vrijeme i dobrano se podsjetila
tog ljeta kada je pjesma nastala. Kako u Iloku tada nije bilo (ni naznake) posla
odlučila sam proaktivno otići u sezonu. (Motivacija na samom vrhu – ipak idem
raditi nešto što ne želim raditi). Našla sam si najboljeg poslodavca i najbolje
uvjete rada (bar sam se tako uvjeravala), stavila sve na papir (ovo je bilo
prije otplate mog studentskog kredita), zbrojila dva i dva i odlučila – otići.
Svaki sam dan, iako mrtva-umorna od posla, dolazila na plažu (tu nije bilo
kompromisa). I snimke u ovom videu su upravo s te plaže. Uz količinu posla koju
sam radila, pisanje je bilo gotovo nemoguće. Iako sam prošla puno gore poslove
kao studentica, nešto u meni je jasno govorilo da odem s ovog posla. Naravno,
zanemarila sam sve te unutarnje, ´nerealne´, dječje prohtjeve. Dva i dva su još
uvijek četiri, zar ne? Pa… ispostavilo se da i nisu. Na vidjelo je sve jasnije
dolazilo mnogo toga što me je mučilo s ovim poslom i nakon 40 dana u sezoni
(prava korizma, nema što!) podigla sam sidro, i bez pravog razloga, osim
slušanja intuicije, došla doma. Kredit mi je ostao neotplaćen. Tijelo napaćeno.
Duh mi, iz nekog razloga, prvi put nije bio slomljen. Kao da sam čekala sama od
sebe da počnem govoriti to veliko, famozno: NE.
I tako sam se vratila
doma bez ikakvog plana. Bez ikakve, najsićušnije naznake sljedećeg koraka.
Ono što je tada išlo u moju korist je bila moja
preiscrpljenost. Prvih 3 dana sam samo obnavljala organizam. Odmarala se i
poprilično spavala. Na tja me je način tijelo fizički spriječilo da u eteru
mojih misli kritiziram sebe i svoju ishitrenu, a duboko poravnatu odluku o
otkazu. Trećeg dana (post-korizmeni efekt!) dobila sam poziv s ponudom za posao.
15 minuta nakon poziva – bila sam zaposlena. Posao je bio rad s ljudima i to takav
da koristim svaki svoj atom bića i mudrosti odgoja usađenih u meni. Svrhovit i
poučan. Točno što mi je trebalo.
Od tada sam mnogim poslovima, ljudima i događajima rekla NE
čim bih u utrobi osjetila da nisu poravnati s mojim prioritetima. Skakala sam
ne znajući hoće li se padobran otvoriti ili ne i čekala do zadnje sekunde da to
saznam. Zanimljivo, padobran bi se
uvijek otvorio. Uvijek me je dočekala druga, bolja ponuda na telefonu. Nažalost,
zaboravljamo tu i tamo (i ja prva!), da smo po prirodi sama snaga, i to ne
nužno radna, kako kaže pjesma. Duboko vjerujem da postoji svijet u kojem je
svatko od nas plaćen za svoju magičnost. Za onu autentičnost koju svatko od nas
nosi u srcu. Caka je u tome što nam tu autentičnost neće dati svijet (često će
nam ju negirati i pokušavati nas uklopiti u svakakve kalupe), već ćemo svoje
autentično mjesto osvojiti tako što ćemo riječima i djelima reći NE ponuđenom
kalupu. I onda se stisnuti za onu ručicu padobrana, u čistoj vjeri da nam
nešto, netko drži leđa.
Jedno NE upučeno kalupu, vrišti tisuću DA stvarima koje osjećamo
da su nam prirodne, logične i autentične.
I znam, u današnjoj situaciji, ovo je mnogima ekstremni primjer. Dati otkaz bez plana B. Bez lipe ušteđevine. Vjeruj mi, nije bilo lako. Do tog ekstremnog NE ja sam ustvari trenirala. Trenirala sam na puno manjim NE-ovima.
Možeš li ovog trena reći NE nekim svojim ´prijateljima´? Možeš li reći NE online svijetu? Možeš li reći NE ovisnosti o slatkom? Možeš li reći NE toj zabavi na koju ti se baš ne ide? Pozivu svekrve na šalicu svađe? Možeš li reći NE onome što ne želiš slušati, mirisati, dirati, učiti, upijati, raditi i gdje ne želiš bivati? Na puno toga nesvjesno klimamo glavom u znak odobravanja…
Velika, životna NE dolaze iz mjesta snage. A da bi do nje došla potrebno je i malo ´samo´ bivati. Ne se trzavo skrivati iza rada i pravdati njime svoju vrijednost ili se čak poistovjećivati se s njim.
Uživaj u pjesmi, ja i dalje u meditaciji bivam s tom prošlom Elizabetom koja se samo mora dokazivati kroz red, rad i disciplinu. Koja je kroz rad bila nagrađivana i kojoj je zaposlenost visoko na ljestvici vrijednosti. Onom prošlom Elizabetom koja, tu i tamo, zaboravi da je najveća vrijednost – ona sama.
Ukoliko si nov/a na ovim
stranicama, moja je praksa sjedenje sama sa sobom. Sjedenje sa svojim mislima,
emocijama… i sa svojim Srcem. Neki to zovu meditacija, ja to zovem bivanje i
svaki dan dok tako sjedim sat ili dva, malo pročešljam svoju dušu (a i svoj
ego). Nedavno sam imala jedno od najboljih i najagresivnijih meditacijskih
iskustava ikad: Sjedila sam u izravnom bivanju sa svojim vlastitim, strašnim i
grlatim unutarnjim kritičarom. Isusek, al´ je imao dugu listu za vrijeđanje! I
nije štedio ni volumena, ni jeke, a ni kreativnosti.
Dakle, sjedim. Sjedim s tim
glasnim kritičarom. Čak ne želim ni personalizirati ovo iskustvo. Sjedim s
mislima punima mržnje. Mislima punima osude. Mislima spremnim da ruše svjetove.
Sjedim s najružnijim vokabularom ikad upućenim ljudskom biću. S metcima čiste
mržnje i prijezira.
I to vlastitim.
To sam zaboravila natipkati.
Sjedim s VLASTITIM mislima
mržnje. Sve što sam ikad potajno i podsvjesno šaptala sebi na uho, sva samokritika,
svi strahovi, sve čime sam se ikad kočila i držala malenom. Slušam te misli, gutam slinu, mreškam se i
trzam na trenutke i podsjećam se svjesno da su to samo misli prošlosti. Pokupljene,
nepropitane, posvojene misli neke druge, prošle ja. Misli povrijeđenog dijela
mene. Misli prošlosti. Misli koje samo izlaze da bi i njih netko volio.
Većinu ovih misli bih se zgrozila
čuti od drugih. Iskreno, ne znam što bi me danas moglo izvrijeđati – što god
ikome padne na pamet, vjeruj mi, sve sam to već čula. I to od sebe. U svojoj
glavi. Od ružna si k´o svinja i ne vrijediš ni prebijene pare, do što si misliš tko si ti? I nema šanse da ćeš uspjeti.
Ono što je bilo drugačije u ovom
iskustvu je to da sam sada ustvari bila otvorena čuti ih SVE.
Ako ikada budeš u prilici sjesti
i zavoljeti svaki od svojih metaka mržnje, budi uvjerena u ovo: činjenica da si u stanju bez problema sjediti
s njima u neprekinutoj ´meditaciji´ dokazuje da si neprobojna. Metci mržnje su
samo ćorci. Ne treba ti oklop, ne treba ti zaštitni prsluk. Ne trebaš podizati
nikakve obrambene zidine, niti nabavljati municiju. To je lažni rat. To je samo
prilika za voljeti sve ono što te ikad kočilo i koči.
Davno prije sam čula nešto u
stilu: Kada bismo govorili sve naše misli na glas, završili bi svi u ludnici.
Stvarno nekad znamo biti čisti kreteni prema sebi samima. I to je isto u redu.
Neka te misli izlaze. Ti si svejedno puno više od misli. Ti si neprobojno polje
čiste ljubavi i ljepote.
Hvala ti na bivanju i hvala ti na čitanju! Svoje misli o ovome podijeli u komentarima, a video post na ovu temu pogledaj ovdje:
Sjedim u gradskoj knjižnici i tipkam ti ovaj tekst.
Neposredno prije, izlistala sam si sto-pedeset-jednu nepotrebnu obavezu koju
hitno, najhitnije trebam bar početi raditi. Gdje je nestala igra? Gdje sam
nestala ja? (Ako ste sada počeli pjevuckati Baretovu pjesmu: Gdje je nestao
čovjek?, bodovi za vas). Pljusak mini-panike, pa pogled na namjeru (da, nosim
ju ispisanu sa sobom) i potpuni preokret u akciji:
Uhvatila sam prvu knjigu do sebe (Halesova Mona Lisa) i
žmireći otvorila bilo koju stranicu i, opet žmireći, skliznula prst na frazu po
volji. Prst mi se spustio upravo na ovu: privatnom
zarobljenicom. (Jupi, još je i u instrumentalu!). U životu sam se milijun
puta samo prepustila i vjerovala sljedećem retku, sljedećem skretanju,
sljedećoj nasumičnoj odluci, pa sam odlučila od ove fraze natipkati post.
Gdje to sebe držim privatnom zarobljenicom? I nismo li to
svi mi? Ne držimo si se samozarobljenima u svojim ograničenjima? U svojim
poslovima, vezama? O, ne. Upravo uviđam ironiju u ovome:
Početak je listopada i u meditaciji sam dobila jasan impuls
da ´boravim´ i stvaram (video editiram i pišem) u Gradskoj knjižnici. Upravo
sam se natjerala doći u knjižnicu. (Ključna riječ: natjerala!) Trenutno je
ustvari dosta hladno u dijelu u kojem stvaram i već mi se dulje vrijeme i ide
na wc, ali neeee – zarobiš sebe u stolicu na pet kotačića s udobnim naslonom i
nazoveš to kreiranjem. Samu sam sebe učinila privatnom zarobljenicom. Privatnom
zarobljenicom svojih snova.
Pa nek´ tako bude! S obzirom da sada prvi put poštivam što
mi duša već dugo želi, valjda je red da zarobim i ono što mi ne služi:
lijenost, otpor i odgađanje.
Nažalost, većini su nam privatne zatvorenice naši snovi i želje. Duboko, duboko, zaključani u nekoj paučinastoj ostavi našeg srca. Nadam se da bar imamo toliko mudrosti (a i muda), osloboditi to iz sebe i darovati svijetu, a zaključati nepotrebne stvari pod ključ (pa čak i pod cijenu strpljenja obavljanja male nužde).
Nikad mi nije dobro sjela ideja zagrijavanja na treninzima.
Posebno recimo treninzi plivača: Idemo, dečki, zagrijavanje 10 dužina! (10!!??!)
I svi kao pingvini za ribom na drugu stranu. Bez pogovora. Bez pobune. Što onda
radiš nakon zagrijavanja? (Plutaš po vodi, u mom slučaju.)
Ovako vjerojatno razmišlja svatko tko nije utreniran, bilo
da je riječ o sportu ili o pisanju, slikanju, bilo kakvom kreiranju pa i
meditaciji. Kada nisi utreniran trčati dugo, prava ti je šteta otrčati kojih 6
minuta bez da se to ´računa´. I još tek onda prionuti na posao – majko moja!
Međutim, upravo je tu razlika amatera i profesionalca.
Profesionalac će jedva dočekati zagrijavanje jer zna da je ono nužno ne samo za
pravilno razgibavanje svog tijela već i za postizanja budnosti mozga i još
važnije postizanje stanja tijeka odnosno flowa.
Kako postići tu dozu entuzijazma za ´bačeno´ vrijeme na
zagrijavanje? Pa… treniranjem. Postizanjem bolje i bolje forme. Polaganim
prihvaćanjem identiteta osobe koja je vrhunska u tome što radi, osobe koja je
profesionalac u svom polju talenata. Smanjivanjem vremena otpora, i na taj
način, sve bržim i lakšim stavljanjem u stanje flowa
tj. tijeka.
Na početku će uvijek biti najteže. Sljedeći put već će već
kraće vremena trebati. Put nakon toga još kraće. I dok se okreneš, pretvorit
ćeš se u jednog pravog kreativnog sportaša koji se na sam znak zviždaljke ili
dodir lopte odmah baca u tijek.
Kada pišem, namjera mi je trenirati i trenirati kako bi bila
´aktivirana´ samim zvukom tipkovnice na mom laptopu. Kada vježbam, namjera mi
je biti u flowu prvim dodirom prostirke i parketa. Kada meditiram, namjera mi
je biti u tijeku čim sjednem u najugodniju uspravnu pozu. Znam da će za to biti
potrebno i malo zagrijavanja i ustrajnosti s moje strane. I to mi ne smeta.
Ipak mi je namjera velika. 🙂
Kada bi na ovaj način mogao definirati svoje namjere, kako
bi one zvučale?
Do sljedećeg čitanja, slobodno pogledaj i video na ovu temu;
U današnjim popularnim duhovnim učenjima navodi se ljestvica emocija, poznatija pod nazivom Hawkinsova skala. Ona predočuje emocije na (vrlo šarenom) spektru od 20Hz za stid do 700+Hz za prosvjetljenje i ultimativnu svjesnost. Odavde potječe izraz visoka vibracija.
Izvor: Internet stranica Intuitive leadership mastery
´Pravilo´ je sljedeće: ukoliko
što dulje surfaš na valovima tih ´visokih´ vibracija, tijelo ti drugačije
kemijski reagira na podražaje okoline, stavljaš se u život sinkroniciteta,
aktualizacija i nevjerojatnog bad-ass-kreatorstva. Iliti kako bi to favorizeri
popularnog zakona privlačenja tumačili: tako kreiraš novu realnost. Kako ovo nije
blog o zakonu privlačenja, ovo nije post o promociji života na ´visokoj´
vibraciji, upravo jer bi te takvo htjenje lako moglo baciti u čistu suprotnost.
Evo na što mislim:
Riječi su moćne. Itekako moćne. Moćne su jer je važno koju poruku govorimo svom mozgu. Kako da se dalje ponaša. Koje obrasce da sluša. Koje naredbe da izvršava. Mozak je odličan sluga i loš gospodar (ne, ne to je izreka za grab u hrastovo-grabovoj šumi 🙂 ). Kako god, mnogo naredbi zadajemo mu olako (podsvjesno, reaktivno). Dobar primjer takve naredbe je također popularan izraz ´pretvaraj se dok to ne postaneš´ (fake it till you make it). Svom mozgu govoriš da se ti pretvaraš da si nešto što nisi. I on tu naredbu vjerno sluša. I sluša. I sluša… I izvršava. I pretvara se. I pretvaraš se. I to i u situacijama kojih ne postaneš ni svjestan dok te realnost ne lupi nogom u gu…. Zašto bi se pretvarao da si sretan u vezi u kojoj si jadan? Zašto bi se pretvarao da znaš raditi posao za koji nisi ni kvalificiran? Zašto bi se pretvarao da si nešto što nisi? Zašto si ne bi bolje rekao: Budi autentičan ti i daj sve od sebe? Neću od ove fraze praviti cijeli post i neću odskakutati predaleko od ovoga, vraćam se upravo na naredbu koju zadajemo mozgu u želji da budemo na visokoj vibraciji.
Prvo što mozgu govorimo kada
kažemo da želimo biti na visokoj vibraciji (ili da morao povisiti vibraciju) je
da smo trenutno ninsko. Ali nisko. Niiiiiiiiisko. Super nisko. (Mozgu je sve
pitanje života i smrti.) Toliko smo
nisko da nam je i gore nego li je. Da bolje grebemo rukama i noga, samo da ne
budemo u ovoj rupi od niske vibracije. Mozak prihvaća riječ visoko kao nešto iznad nas, nešto za što
se moramo jaaako truditi da bi uhvatili, odraziti se od poda svom snagom da
bismo došli do toga…
Drugu naredbu koju ovom frazom
upućujemo mozgu je ta da jednom kada smo ´visoko´ imamo potpuno pravo kljucati
drugima koji su ispod nas. Opet, naučeni smo što znači biti visoko: Iznad svih.
I te trikove će ego lako iskoristiti da odigra neke od odličnih scenarija,
poput onih: Tko visoko leti, nisko pada. Zvuči poznata fraza?
Koju onda naredbu upotrijebiti, a doći u opisana, željena stanja ljubavi i prosvjetljenosti? Bez da se pada i uzvisuje?
Da bi letio, molim te, zaroni.
Molim te nemoj pucati na visoku
vibraciju. Umjesto toga, pucaj na duboku vibraciju, pucaj na dubinu svoje duše
i na dublje emocije koje se kriju ispod srama, stida, straha… Zašto ovako
malena razlika čini ogromnu promjenu u načinu života i tom slavnom ´procesu
stvaranja´?
Što za tebe znači riječ dubina? Tko god je ikad zaronio glavu u
more i bivao dulje od pola minute, zna da se dolje, u dubini, skriva
nepojmljivi mir. Na površini može šibati oluja stoljeća, no dolje, na dnu mora,
vladat će potpuni mir. Sjeti se samo onog osjećaja kada uroniš glavu u kadu da
bi oprao sapunicu s glave. Nestaje nepotrebna buka, svjestan si svog disanja,
osjećaš se prisutnim u svom tijelom, kao da su ti sva osjetila izoštrenija.
Čuješ čak i kretanje vode u instalacijama stana. Čuješ svaki mjehurić zraka
koji ispustiš iz nosa… Mir, pojačana osjetila… S time mozak povezuje riječ duboko.
Sljedeći put kad se uhvatiš da surfaš na niskim valovima emocija kontrakcija, umjesto da hvataš imaginarne visoke valove, zaroni u svoju dubinu. Što ako bi danas, ili koji drugi dan, tvoja namjera bila biti na dubokoj vibraciji? Zamisli si to. Ako si upravo duboko udahnuo dok si čitao ovaj tekst, znači da i tvoje biće dobro poznaje snagu dubine. Vlastite dubine. A tamo ćeš naći svo razumijevanje, svu ljubav, svu radost, sav mir koji će već ´odraditi´ sve što svi silni stručnjaci pozitivne psihologije, fizike i čega sve ne, tvrde da će odraditi.
Uopće neću okolišati, danas je na trenutke bilo kritično i ovo su sve moje usmjere protiv gladi za rafiniranim šećerom. Djeluju jednostavno i da jednostavne su. Često u stanju gladi za slatkim, međutim, nisu lake za primijeniti. Nadam se da će ti svaka od njih, jednog dana, poslužiti:
1 .H20. I to strateški. Kad te uhvati glad za šećerom, presiječeš ju čašom vode, i to samo iz razloga da malo zbuniš mozak. Tu si daš vremenski prostor od nekoliko sekundi da se pribereš, vratiš na namjeru i postupiš na neki od zdravijih načina.
2. Vezano na vodu – četkanje zubi nakon obroka, osobito nakon pojedene voćke. Osim što je stvar zdrave higijene usta, vrlo je praktično jer na taj način izgubiš slatkasti okus koji ostane dulje vrijeme u ustima (još ako koji komadić voća ostane za zubima, pa te vraća na taj okus slatkog… 🙂 )
3. Diši. O, da. Diši. Vrati se svojoj namjeri. Vrati se
vjeri da je ovo, iako ne možeš ovog trena vidjeti finalni rezultat, najbolje za
tebe. Vrati se vjeri u svoju intuiciju, svoje tijelo. Primiri se, nitko ti ne
prijeti smrću – samo ti se jede šećer. Ako je potrebno, prošeći (svježi zrak,
promjena okoline – opet daješ mozgu
vremena da se makne od uhodane mehanike i reakcije na glad za slatkim)
4. Mahune. Tajni trik, koji ni nije toliko tajni – mahune (i
sve mahunarke) su odlične za stabiliziranje razine šećera u krvi. Neću ulaziti
u nutricionizam, znam samo da obrokom s mahunama smirujete tu glad za slatkim i
stvarno sebe hranite, odgađate šećerne prohtjeve i smirujete psihu. Trbuh pun,
osjećaj sitosti zadovoljen – gdje ćete više. Živjele mahune!
5. Mrkve, mrkve i mrkve. Zdravi ugljikohidrati koji će brzo
zasititi želju za slatkim (zbog prirodne slatkoće) uz to da nešto grickaš! U
ova dva dana sam pojela kilogram mrkve sigurno.
6. Bademi. Osim što odlično idu uz grickanje mrkve (navodno su zdrave masti iz badema odlične za iskorištavanje vitamina A iz mrkve, pa osim što je ukusna, kombinacija je za 10!), bademi ispunjavaju jednu drugu glad – a ta je glad za gorkim! Tko bi rekao da su te dvije gladi povezane! Opet, nisam nutricionist, ali o ovome možete čitati puno više istražujući tradicionalnu kinesku medicinu, možda čak i makrobiotiku i što sve još ne. Ono što znam iz iskustva je da su bademi efektivni u smanjivanju gladi za slatkim i pogađate, našli su svoj put na moj meni ovih dana.
7. Kad smo kod gorkog – čaj od malsačka! Što gorče to bolje! S tim da u ovo nemojte ubrojiti kavu zbog iritacije probavnog sustava, osim ako vam je svakodnevni ritual i ako ju pijete bez šećera. Od svih zamjena šećera, jedino sam prije koristila brezin šećer, koji ide jako lijepo s kavom. Stevija se navodno ne ljubi dobro s kavom, ali kako ju ne pijem ne mogu to potvrditi. Stevija i brezin šećer su dva zaslađivača koje su odlične opcije ukoliko planirate supstituirati rafinirani šećer. Ja sam ovaj put odlučila ne nabavljati zamjene, pa sam se držala gorkog spektra, a da nije u pitanju kakao, zbog mirisa i memorije na čokoladu (slatko – opet igra s mozgom). Budući da doma imamo nabrani i dehidrirani čaj od maslačka (koji je izuzetan za jetru!) odlučila sam se za njega. I odlično odgađa glad za šećerima.
8. Voće. Znam, preočito, ali evo. Umjesto rafiniranih šećera, poslužiš se prirodnim šećerima s odličnim rasponom vitamina i vlakana. Poslužila sam se ovaj put većinom mandarinama, jabukama i šumskim voćem, jer spadaju u vođe koje je manje slatko. Izbjegavala sam neko voće, poput banana i smokvi. Banane inače jako rijetko jedem – one su svakako u kategoriji najslađeg voća. Smokve obožavam, tako da mi je laknulo što nismo trenutno imale u vrtu više smokvi, jer su još slađe od banana. Namjeravam ih naravno jesti kroz neko vrijeme, samo ne u ovoj fazi gdje mi se lako zajede slatko samo na prvi miris sladi u zraku. A banane povremeno znam staviti u smoothie, što se uz hrpu peršina, blitve i špinata balansira.
9. Magnezij. Po mogućnosti onaj gorki, gadni. (Opet gorki okus!) Ne znam postoji li suplement na tržištu koji garantira da ti se neće tu i tamo opsesivno htjeti pogrickati nešto slatko. Ako izmisle tako što, samo mi javite! Rutina i dostupnost rafiniranih šećera je ono što ovdje ustvari otpuštam, a magnezij pomaže poduprijeti tijelo u promjeni. Čak mi ga je čudno i opisivati, magnezij morate probati da bi iskusili njegove (ponekad i trenutne) koristi. Iz mog iskustva, puno pomaže kod iscrpljenosti tijela i smirivanju od stresa, što je ovdje slučaj. Vjerovali ili ne, promjene u prehrani znaju predstavljati ogroman izvor stresa. Jučer i danas nisam koristila magnezij, jer sam imala samo onaj ´putni´ magnezij u malenim dozama, koji se konzumira izravno pod jezik, a koji, pogađate, sadrži šećer.
10. Za sam kraj: potapšati se malo po ramenu. Ovo kao da svi
zaboravimo. Danas sam prošla kroz 5 trenutaka čistog ludila. Čistog
odgrist-ću-si-ruku-ako-ne-stavim-nešto-slatko-u-usta ludila. I prošlo je.
Doslovno sam, umjesto odgrizanja te iste ruke, upotrijebila ju da se potapšem
po ramenu. Ah, agonije koje se odvijaju u našim glavama, bez da osoba do tebe
uopće zna s kakvim se mislima u trenutku hrvaš. E, pa čim se ishrvaš, potapši
se. To je znak da si se vratila na svoju namjeru i to je znak da te ubrzo čeka
nešto novo, uzbudljivo, neustaljeno i da si otpustila dio navika koje ti ne
služe. Ako si prošla kroz isto iskustvo, evo ja bih te ovog trena potapšala po
ramenu! Po oba! Pa, evo, molim te, u moje ime, potapši se i čestitaj si. Svaka
čast. Naklon do poda.
I to je to – mojih 10 usmjera. Ono što nisam napomenula je da ovaj put nisam uklanjala pola stvari iz hladnjaka, nabavljala umjetne zaslađivače i opskrbila se s hranom za 10 dana unaprijed. Samo sam vjerovala svojoj namjeri i vjerovala da ima razlog zašto je upravo sada pravo vrijeme da ovo otpustim. Moram priznati da sam osjećala puno manje stresa nego prije (zato ni nisam uzimala magnezij). I čak sam imala jako puno inspirirativne akcije (unajmila sam ured, upisala se na treninge, fotografirala). Vidjet ćemo kamo će me namjera dalje odvesti.
´Skidala´sam se sa rafiniranih šećera
nebrojeno puta. Toliko da bih se mogla poistovjetiti ili s ulogom profesionalca
o ovoj temi ili s ulogom… pa… ovisnika?
U svakom slučaju, danas mi je
prvi dan (prvi po sto i prvi put) bez rafiniranih šećera, pa sam iz nekog
razloga, odlučila to zabilježiti na blogu. Možda i ova detoksifikacijska glavobolja
u međuvremenu, kroz tipkanje, posustane.
Ako je ovaj put ´skidanje´ sa
šećera u bilo čemu drugačije od prijašnjih kraćih ili dužih perioda bez
rafiniranih šećera, onda je to u ovome:
Prije sam imala ciljeve.
Ciljevi zvuče nešto poput ovih dobro
poznatih: Skinuti višak sala. Biti na toj-i-toj kilaži. Utrenirati trbuh… Tako
valjda izgleda svačija prva faza – neki, nečiji, ne-vezan-na-istinsku-sebe,
popularizirani cilj. Svi kroz to prođemo.
U drugoj fazi su vanjski faktori uvjetovali moje opredjeljenje na cilj. Npr. imala sam drastične i bolne posjete zubaru (u setu od 8 dolazaka) i zaključila da rafinerija jednostavno nije bila toooliko dobra da opravda iti jedan moj posjet zubaru, osim redovnih pregleda. I to me je držalo podalje od šećera dobre pola godine. Obitelj, prijatelji, okupljanje, šnjof vamo, šnjof tamo, ma moji su zubi super i – bam! Eto me opet sa slatkim u ustima. Ili npr. kada sam zabrijala da imam neku smrtonosnu bolest. Dobro, ne baš smrtonosnu, više se ni ne sjećam o čemu je bila riječ. Nešto tipa prenapučene gljivice u slini i tijelu (djeco, ponekad nije zdravo čitati google). Uz svo javno blaćenje rafiniranih šećera, čovjek bi si pomislio: Ovdje leži rješenje svih mojih briga. Zaključak: Skidam se sa šećera. Što je trajalo, opet, kojih 6 mjeseci. Imala sam i kraće pothvate, ali sve u svemu nakupilo se tu staža i iskustva, što u odupiranju, što u pripremanju, što u skrivanju, što u ponosu, što u podbacivanju…
Što me vodi do treće faze, a to je ova do sada još neispitana do kraja faza. Faza kada u meditaciji dobiješ usmjeru da je vrijeme da ovo ode. Da je u potpunosti sigurno da pustiš ono što te otežava, što te do sada kontroliralo i što više nije dio tebe. I dana mi je namjera za cijelo iskustvo (ne cilj, već namjera).
Namjera je kreirati iz dubokog, staloženog, mudrog dijela sebe. Prigrliti ono što me tome približava i odbaciti ono što me u tome ne podupire.[Primijeti da se u namjeri nigdje ne spominje šećer, grami i kilogrami, dijelovi tijela ili povijest bolesti.]
Izgleda je i moja Duša googlala malo o rafiniranim šećerima i ispostavilo se da ne idu baš dobro s unutarnjom staloženosti i mudrosti. Bar ne u mom slučaju.
Budući da mi sutra slijedi zloglasno najteži dan, pratit ću ovo ´putovanje´ prvih nekoliko dana. Tko zna? Možda se i ugodno iznenadim! Ono mukom skupljeno iskustvo ustvari mi nudi puno znanja, praktičnih trikova i podrške, što bi moglo biti odlično. Ruku na srce – tko preživi drugi dan bez šećera, i tu ne posustane, tehnički je gotov sa psihički najtežim dijelom, a to je tjelesna želja za rafiniranim šećerom. Treći dan je, po mom iskustvu, dan navike, ne ´gladi´ (u ovom slučaju dan distrakcije) i značajno je lakši. Nakon trećeg dana osjećaš se kao da nikada u životu nisi jeo rafinirani šećer (što isto ima svojih zamki).
Kako li samo vrijeme može prozujati! U čast ovom zapažanju, kojem sam vična podleći kada se, kao i svaki drugi humanoid, ili u potpunosti sjedinim sa svojom strasti ili u potpunosti ispunjavam tuđe vizije, dijelim s tobom jedan stari post. Ali staaaari. Napisan je 24. lipnja 2013. godine (opa!) i napisala ga je neka druga Elizabeta. Mlađa. Nekako mi se čini i mudrija. Post je zauzeo piksele nekog drugog bloga za koji sam do nedavno smatrala da je, zbog promjene mail adresa i digitalnog kaosa, u potpunosti izgubljen.
Dobila sam dojam da mi ta mlađa, mudrija verzija mene, iz odavno čvrsto uspostavljene komunikacije s Majkom Prirodom, baca neki mig. S obzirom da me i cijeli dan oblijeću muhe, nije me bilo potrebno dugo nagovarati. Uživaj u čitanju:
,, Muhe i ostali kukci
Čitajući Kolibu na balkonu, bacila sam, po navici, pogled na Sljeme. Velebnom Sljemenu, koji se od mene već skrivao iza procvale katalpe, pažnju je otela obična muha. Stala je točno u centar mog videokruga, ali sa suprotne strane prvopaviljonske, crvene ograde. Odjednom sam promatrala isti prizor Republike Save, samo kroz opnu njenih krila. Na trenutak mi se učinilo teškim zadatkom razaznati zelenu dendrofloru, kojoj je jedini cilj postao zagrliti nebo, u svjetlucavoj, a zagasitoj, i moram priznati, neuglednoj, a očitoj savršenoj strukturi malene površine krila. Ova igra traženja fraktala savskog krajobraza u izokrenutim refleksijama dobivene slike je potrajala trenutak… Nije li predivno kako se cijela atmosfera zrcali u krilima Muhe?
Zapuhao je Vjetar i potjerao ju. Zahvalila sam na muhi (na tako malom platnu i dalekozoru), na životu, na stablima, na horizontima, na nebu, na slikama, na mirisima, na… Ma, upoznat ćete me, na svemu! Ali, zbog nečeg su me opčinila ta neugledna krila?… Kako promatrati bilo što i ne izgubiti veću sliku? Kako vidjeti Ljepotu i Prisustvo u ružnim krilima stvorenja kojeg baš i ne voliš, koje ti izgleda prljavo, čega te je strah, što ne razumiješ i što možda grize… Čije te riječi ili djela bodu ravno u srce? (Razmišljam li još o muhi?)
Heh, odlazim na Jarun, s mišlju koja mi mami onaj zaljubljeni, kezavi osmijeh na lice: Muhe i kukci se toliko mnogobrojno roje i toliko su dosadni, upravo zato da me svaki put sjete kako je cijelo Nebo sada i tu…
Jesi li danas vidio/la koju Muhu? 🙂 “
Iako više nisam stanarica Republike Save, kako sam tada nazivala svima dobro znani zagrebački studenski dom, moram priznati da me ove slike bacaju ravno na taj balkon. I da, ´pikaju´ po mom trenutnom stavu prema mojim ´muhama´ i suživotu s istima… Možda su starije verzije nas samih vidovitije nego li to želimo priznati.
Do sljedećeg posta, nadam se da će ti vrijeme prozujati u potpunom sjedinjenju sa svojom strasti.
