Tijek

Umjetnost zaglavljenosti


Nema komentara

Sljedeći reci su nastali intuitivnim pisanjem, u real-timeu, bez editiranja, kako bih se ´otkočila´ od blokade. Pogledaj video na kraju posta za cjelokupno objašnjenje što se sve ovdje događalo.

Hvala ti na čitanju!

Osjećam se zaglavljeno.

Osjećam se kao da lupam buzdovanom o stijenu kako bih došla do kapi vode. (Ne znam od kud ova semi-biblijska slika.)

Jako je čudno kreirati kada ne vidiš finalni rezultat. Čudno jer nemaš referencu za to. O, ne! Namjera izgleda ima i svoju negativnu stranu, a ta je da će testirati tvoju vjeru. (Sad biblijske slike imaju više smisla.)

Znam da je ovo samo trenutak, i da ću, dok istipkam ovaj post, već imati drugačiju perspektivu o ovome i svejedno se osjećam kao da trčim pred živom lavom i da će me vulkan uskoro progutati. Ne brinem se jedino jer sam po prirodi Lara Croft, odskočit ću već nekako, al´ ne prije li ne pokupim razumijevanje i mudrost i iz ovog stanja.

Koja se sočnost krije u ovom osjećaju prenatrpanosti? Koja se ljepota skriva u ovom osjećaju zaglavljenosti? Požurivanja i beznađa? Što to kopam i kamo pobogu jurim?

Ok. Prvo i osnovno, mašta radi svašta. Ne znam koje sam to filmove  izvrtila u svojoj glavi da bih baš na ovaj način opisala osjećaje s kojima trenutno hodam u danu. Znaš i sama da je moja namjera trenirati pisanje, dok mi ne postane prirodno poput ispijanja čaše vode. Pri tome bez osude puštam da se svaka intuitivna slika iz moje glave pretoči u piksele. Poput ovih koje si maloprije pročitala.

Kad ih moram već, sama sebi (a ovim putem i tebi) tumačiti, pretpostavljam da me sustiže teret namjere. Da se moja vjera u mene testira. Sustižu me rokovi, sustižu me prvi izgovori, pritisci i samoočekivanja. To je to. Sustižu me samoočekivanja. I taj vulkan koji me juri, to sam ustvari ja. A kopam, i to dobro kopam, sve dublje i dublje u sebe. Kopam po toj stijeni prošlih identiteta. Okamenjenih ličnosti zvanih Elizabeta Petersdorfer, koje su, vjeruj mi, sedimentirale godinama i ponekad silovito ne daju do te pitke vode. I da, ja sam i ta stijena po kojoj kopam. Mislim da sam jedino zaboravila na tren da sam ja i taj izvor vode. Svježe, pitke, okrepljujuće voda koja samo teče niz grlo.

Ostavim li svoj alat, uvidjet ću da kopam kraj slapa. Ne čaše vode. Cijelog, nepresušnog slapa. Tolikog da gasi sve vulkane.

(Na koji način možeš zaposliti svoju zaglavljenost da ti služi? Kako ju možeš ukomponirati u svoj tijek?)

Usmjera

Krijesnice


Nema komentara

Sjećam se jednog zanimljivog šopinga s mamom. Imala sam 10 godina i u modi su bile svjetleće tenisice. One koje su ekstra svijetlile dok si u mračnoj crkvi išao po hostiju i koje su od tog gregorijanskog žamora pravile neobičan disko pogleda i divljenja. Nitko se za njima nije mogao ne okrenuti. Ni bakice ni djeca, a tko god je u njima hodio izgledao je kao da lebdi na oblaku kulerstva. Čim su se u razredu pojavile jedne, efektom grupe, broj bi im iz dana u dan rastao pravilom diobe stanica. 

I tako sam konačno i ja završila u trgovini, s mamom, spremna izabrati svoje svjetleće oblake kulerstva, prihvaćanja i odobravanja mojih društveno establiranih 10-godišnjaka. Sjećam se osjećaja zanosa i entuzijazma koji je kolao cijelim mojim bićem i koji je splasnuo samo činjenicom da je zadnji broj u trgovini meni malo….pa…mali.

Mama me je uvjeravala da postoje i drugi modeli: Pogledaj ove, hajde probaj ove… Odustala je samo iz vidljivog razočaranja moga lica (i duha) pri svakom paru koji bi trgovkinja izvadila. Nakon što sam mamu uvjerila da meni ova svjetleća čuda nisu mala, i da neću nabijati prste, složile smo se obje da nisam dugo skratila nokte na nogama i da ću ih brzo razgaziti te obavile kupnju. Mama s brigom na čelu (niti su tenisice bile jeftine, niti će mi poslužiti za još koju sezonu, a upitno je i hoću li ih moći uopće nositi), a ja s najvećim osmijehom od uha do uha jer, hej! Upravo su moje noge dobile dvije krijesnice! I to u boji!

Pretpostavite koliko sam ih dugo nosila? Uz manje žuljanje i neugodnost na koju otupiš ( a i da, razgazila sam ih vješto), nosila sam ih točno do prvog velikog pljuska, kada je bujica vode prodrla u moje svjetleće džonove i zauvijek ugasila desnu krijesnicu. Bez desne, lijeva nije imala smisla, a bez disko efekta, krijesnice su postale smo još jedan par džonova. Same tenisice više nisu imale razlog za trpljenje, te su bile smijenjene.

Koja lekcija.

U životu postoje odluke koje svjesno donesemo i u koje ulazimo sa znanjem da ćemo biti uskraćeni. Ulazimo u takve odluke većinom zbog svjetlećih odobravanja drugih ljudi i znatiželjnog lova na krijesnice. Nešto silno što želimo prihvaćamo uzeti na uštrb vlastite ugodnosti. Postupamo iz mentaliteta nedostatka. Niti jedan dio mog dječjeg mozga nije mogao pojmiti da sam se mogla strpiti 3-4 dana i dobiti i ´ovce i novce´. Niti jedan dio mene nije vjerovao da postoji bolja opcija od ove. Zvuči li ti poznato? Ne ulazimo li ponekad mi ljudi i u veze opravdavajući karakter druge osobe? Ne prihvaćamo  li poslove jer mislimo da ne postoji bolja opcija od te? Ne kupujemo li ponekad blještave stvari na uštrb budžeta za osnovne potrebe?

I da, ja sam izabrala (i izborila se čak!) za tenisice manjeg broja. To je bila moja odluka. I u životu sam puno puta postupila isto. Od veza do poslova. Žrtvovala sam dio sebe, da bi dobila nešto vanjsko. I svaki put je to vanjsko, baš kao i ove svjetleće tenisice, opstalo samo do prve velike bujice.

Vremenom, naučiš cijeniti te velike bujice…

Koje si tenisice ti, sama sebi, odabrala?

Hvala ti na čitanju! Video post pogledaj ovdje:

Pretvorba, Usmjera

Radoholizam


Nema komentara

U posljednjih tjedan dana lajtmotiv mojih meditacija je primjećivanje koliko sam ovisna i to o… radu.

Radu. Akciji. Delanju. Kontroliranju. Kako god hoćete.

Na mom youtube kanalu danas sam uploadala pjesmu Radno vrijeme i dobrano se podsjetila tog ljeta kada je pjesma nastala. Kako u Iloku tada nije bilo (ni naznake) posla odlučila sam proaktivno otići u sezonu. (Motivacija na samom vrhu – ipak idem raditi nešto što ne želim raditi). Našla sam si najboljeg poslodavca i najbolje uvjete rada (bar sam se tako uvjeravala), stavila sve na papir (ovo je bilo prije otplate mog studentskog kredita), zbrojila dva i dva i odlučila – otići. Svaki sam dan, iako mrtva-umorna od posla, dolazila na plažu (tu nije bilo kompromisa). I snimke u ovom videu su upravo s te plaže. Uz količinu posla koju sam radila, pisanje je bilo gotovo nemoguće. Iako sam prošla puno gore poslove kao studentica, nešto u meni je jasno govorilo da odem s ovog posla. Naravno, zanemarila sam sve te unutarnje, ´nerealne´, dječje prohtjeve. Dva i dva su još uvijek četiri, zar ne? Pa… ispostavilo se da i nisu. Na vidjelo je sve jasnije dolazilo mnogo toga što me je mučilo s ovim poslom i nakon 40 dana u sezoni (prava korizma, nema što!) podigla sam sidro, i bez pravog razloga, osim slušanja intuicije, došla doma. Kredit mi je ostao neotplaćen. Tijelo napaćeno. Duh mi, iz nekog razloga, prvi put nije bio slomljen. Kao da sam čekala sama od sebe da počnem govoriti to veliko, famozno: NE.

I tako  sam se vratila doma bez ikakvog plana. Bez ikakve, najsićušnije naznake sljedećeg koraka.

Ono što je tada išlo u moju korist je bila moja preiscrpljenost. Prvih 3 dana sam samo obnavljala organizam. Odmarala se i poprilično spavala. Na tja me je način tijelo fizički spriječilo da u eteru mojih misli kritiziram sebe i svoju ishitrenu, a duboko poravnatu odluku o otkazu. Trećeg dana (post-korizmeni efekt!) dobila sam poziv s ponudom za posao. 15 minuta nakon poziva – bila sam zaposlena. Posao je bio rad s ljudima i to takav da koristim svaki svoj atom bića i mudrosti odgoja usađenih u meni. Svrhovit i poučan. Točno što mi je trebalo.

Od tada sam mnogim poslovima, ljudima i događajima rekla NE čim bih u utrobi osjetila da nisu poravnati s mojim prioritetima. Skakala sam ne znajući hoće li se padobran otvoriti ili ne i čekala do zadnje sekunde da to saznam.  Zanimljivo, padobran bi se uvijek otvorio. Uvijek me je dočekala druga, bolja ponuda na telefonu. Nažalost, zaboravljamo tu i tamo (i ja prva!), da smo po prirodi sama snaga, i to ne nužno radna, kako kaže pjesma. Duboko vjerujem da postoji svijet u kojem je svatko od nas plaćen za svoju magičnost. Za onu autentičnost koju svatko od nas nosi u srcu. Caka je u tome što nam tu autentičnost neće dati svijet (često će nam ju negirati i pokušavati nas uklopiti u svakakve kalupe), već ćemo svoje autentično mjesto osvojiti tako što ćemo riječima i djelima reći NE ponuđenom kalupu. I onda se stisnuti za onu ručicu padobrana, u čistoj vjeri da nam nešto, netko drži leđa.

Jedno NE upučeno kalupu, vrišti tisuću DA stvarima koje osjećamo da su nam prirodne, logične i autentične.

I znam, u današnjoj situaciji, ovo je mnogima ekstremni primjer. Dati otkaz bez plana B. Bez lipe ušteđevine. Vjeruj mi, nije bilo lako. Do tog ekstremnog NE ja sam ustvari trenirala. Trenirala sam na puno manjim NE-ovima.

Možeš li ovog trena reći NE nekim svojim ´prijateljima´? Možeš li reći NE online svijetu? Možeš li reći NE ovisnosti o slatkom? Možeš li reći NE toj zabavi na koju ti se baš ne ide? Pozivu svekrve na šalicu svađe? Možeš li reći NE onome što ne želiš slušati, mirisati, dirati, učiti, upijati, raditi i gdje ne želiš bivati? Na puno toga nesvjesno klimamo glavom u znak odobravanja…

Velika, životna NE dolaze iz mjesta snage. A da bi do nje došla potrebno je i malo ´samo´ bivati. Ne se trzavo skrivati iza rada i  pravdati njime svoju vrijednost ili se čak poistovjećivati se s njim.

Uživaj u pjesmi, ja i dalje u meditaciji bivam s tom prošlom Elizabetom koja se samo mora dokazivati kroz red, rad i disciplinu. Koja je kroz rad bila nagrađivana i kojoj je zaposlenost visoko na ljestvici vrijednosti. Onom prošlom Elizabetom koja, tu i tamo, zaboravi da je najveća vrijednost – ona sama.

Pretvorba

Metci mržnje


2 komentara

Ukoliko si nov/a na ovim stranicama, moja je praksa sjedenje sama sa sobom. Sjedenje sa svojim mislima, emocijama… i sa svojim Srcem. Neki to zovu meditacija, ja to zovem bivanje i svaki dan dok tako sjedim sat ili dva, malo pročešljam svoju dušu (a i svoj ego). Nedavno sam imala jedno od najboljih i najagresivnijih meditacijskih iskustava ikad: Sjedila sam u izravnom bivanju sa svojim vlastitim, strašnim i grlatim unutarnjim kritičarom. Isusek, al´ je imao dugu listu za vrijeđanje! I nije štedio ni volumena, ni jeke, a ni kreativnosti.

Dakle, sjedim. Sjedim s tim glasnim kritičarom. Čak ne želim ni personalizirati ovo iskustvo. Sjedim s mislima punima mržnje. Mislima punima osude. Mislima spremnim da ruše svjetove. Sjedim s najružnijim vokabularom ikad upućenim ljudskom biću. S metcima čiste mržnje i prijezira.

I to vlastitim.

To sam zaboravila natipkati.

Sjedim s VLASTITIM mislima mržnje. Sve što sam ikad potajno i podsvjesno šaptala sebi na uho, sva samokritika, svi strahovi, sve čime sam se ikad kočila i držala malenom.  Slušam te misli, gutam slinu, mreškam se i trzam na trenutke i podsjećam se svjesno da su to samo misli prošlosti. Pokupljene, nepropitane, posvojene misli neke druge, prošle ja. Misli povrijeđenog dijela mene. Misli prošlosti. Misli koje samo izlaze da bi i njih netko volio.

Većinu ovih misli bih se zgrozila čuti od drugih. Iskreno, ne znam što bi me danas moglo izvrijeđati – što god ikome padne na pamet, vjeruj mi, sve sam to već čula. I to od sebe. U svojoj glavi. Od ružna si k´o svinja i ne vrijediš ni prebijene pare, do što si misliš tko si ti? I nema šanse da ćeš uspjeti.

Ono što je bilo drugačije u ovom iskustvu je to da sam sada ustvari bila otvorena čuti ih SVE.

Ako ikada budeš u prilici sjesti i zavoljeti svaki od svojih metaka mržnje, budi uvjerena u ovo:  činjenica da si u stanju bez problema sjediti s njima u neprekinutoj ´meditaciji´ dokazuje da si neprobojna. Metci mržnje su samo ćorci. Ne treba ti oklop, ne treba ti zaštitni prsluk. Ne trebaš podizati nikakve obrambene zidine, niti nabavljati municiju. To je lažni rat. To je samo prilika za voljeti sve ono što te ikad kočilo i koči.

Davno prije sam čula nešto u stilu: Kada bismo govorili sve naše misli na glas, završili bi svi u ludnici. Stvarno nekad znamo biti čisti kreteni prema sebi samima. I to je isto u redu. Neka te misli izlaze. Ti si svejedno puno više od misli. Ti si neprobojno polje čiste ljubavi i ljepote.

Hvala ti na bivanju i hvala ti na čitanju! Svoje misli o ovome podijeli u komentarima, a video post na ovu temu pogledaj ovdje:

Usmjera

Privatna zarobljenica


Nema komentara

Sjedim u gradskoj knjižnici i tipkam ti ovaj tekst. Neposredno prije, izlistala sam si sto-pedeset-jednu nepotrebnu obavezu koju hitno, najhitnije trebam bar početi raditi. Gdje je nestala igra? Gdje sam nestala ja? (Ako ste sada počeli pjevuckati Baretovu pjesmu: Gdje je nestao čovjek?, bodovi za vas). Pljusak mini-panike, pa pogled na namjeru (da, nosim ju ispisanu sa sobom) i potpuni preokret u akciji:

Uhvatila sam prvu knjigu do sebe (Halesova Mona Lisa) i žmireći otvorila bilo koju stranicu i, opet žmireći, skliznula prst na frazu po volji. Prst mi se spustio upravo na ovu: privatnom zarobljenicom. (Jupi, još je i u instrumentalu!). U životu sam se milijun puta samo prepustila i vjerovala sljedećem retku, sljedećem skretanju, sljedećoj nasumičnoj odluci, pa sam odlučila od ove fraze natipkati post.

Gdje to sebe držim privatnom zarobljenicom? I nismo li to svi mi? Ne držimo si se samozarobljenima u svojim ograničenjima? U svojim poslovima, vezama? O, ne. Upravo uviđam ironiju u ovome:

Početak je listopada i u meditaciji sam dobila jasan impuls da ´boravim´ i stvaram (video editiram i pišem) u Gradskoj knjižnici. Upravo sam se natjerala doći u knjižnicu. (Ključna riječ: natjerala!) Trenutno je ustvari dosta hladno u dijelu u kojem stvaram i već mi se dulje vrijeme i ide na wc, ali neeee – zarobiš sebe u stolicu na pet kotačića s udobnim naslonom i nazoveš to kreiranjem. Samu sam sebe učinila privatnom zarobljenicom. Privatnom zarobljenicom svojih snova.

Pa nek´ tako bude! S obzirom da sada prvi put poštivam što mi duša već dugo želi, valjda je red da zarobim i ono što mi ne služi: lijenost, otpor i odgađanje.

Nažalost, većini su nam privatne zatvorenice naši snovi i želje. Duboko, duboko, zaključani u nekoj paučinastoj ostavi našeg srca. Nadam se da bar imamo toliko mudrosti (a i muda), osloboditi to iz sebe i darovati svijetu, a zaključati nepotrebne stvari pod ključ (pa čak i pod cijenu strpljenja obavljanja male nužde).

Video na ovu temu pogledaj ovdje:

namjera, Tijek

Zagrijavanje


Nema komentara

Nikad mi nije dobro sjela ideja zagrijavanja na treninzima. Posebno recimo treninzi plivača: Idemo, dečki, zagrijavanje 10 dužina! (10!!??!) I svi kao pingvini za ribom na drugu stranu. Bez pogovora. Bez pobune. Što onda radiš nakon zagrijavanja? (Plutaš po vodi, u mom slučaju.)

Ovako vjerojatno razmišlja svatko tko nije utreniran, bilo da je riječ o sportu ili o pisanju, slikanju, bilo kakvom kreiranju pa i meditaciji. Kada nisi utreniran trčati dugo, prava ti je šteta otrčati kojih 6 minuta bez da se to ´računa´. I još tek onda prionuti na posao – majko moja!

Međutim, upravo je tu razlika amatera i profesionalca. Profesionalac će jedva dočekati zagrijavanje jer zna da je ono nužno ne samo za pravilno razgibavanje svog tijela već i za postizanja budnosti mozga i još važnije postizanje stanja tijeka odnosno flowa.

Kako postići tu dozu entuzijazma za ´bačeno´ vrijeme na zagrijavanje? Pa… treniranjem. Postizanjem bolje i bolje forme. Polaganim prihvaćanjem identiteta osobe koja je vrhunska u tome što radi, osobe koja je profesionalac u svom polju talenata. Smanjivanjem vremena otpora, i na taj način, sve bržim i lakšim stavljanjem u stanje  flowa tj. tijeka.

Na početku će uvijek biti najteže. Sljedeći put već će već kraće vremena trebati. Put nakon toga još kraće. I dok se okreneš, pretvorit ćeš se u jednog pravog kreativnog sportaša koji se na sam znak zviždaljke ili dodir lopte odmah baca u tijek.

Kada pišem, namjera mi je trenirati i trenirati kako bi bila ´aktivirana´ samim zvukom tipkovnice na mom laptopu. Kada vježbam, namjera mi je biti u flowu prvim dodirom prostirke i parketa. Kada meditiram, namjera mi je biti u tijeku čim sjednem u najugodniju uspravnu pozu. Znam da će za to biti potrebno i malo zagrijavanja i ustrajnosti s moje strane. I to mi ne smeta. Ipak mi je namjera velika. 🙂  

Kada bi na ovaj način mogao definirati svoje namjere, kako bi one zvučale?

Do sljedećeg čitanja, slobodno pogledaj i video na ovu temu;

namjera

Da bi letio – zaroni.


Nema komentara

U današnjim popularnim duhovnim učenjima navodi se ljestvica emocija, poznatija pod nazivom Hawkinsova skala. Ona predočuje emocije na (vrlo šarenom) spektru od 20Hz za stid do 700+Hz za prosvjetljenje i ultimativnu svjesnost. Odavde potječe izraz visoka vibracija

Izvor: Internet stranica Intuitive leadership mastery

´Pravilo´ je sljedeće: ukoliko što dulje surfaš na valovima tih ´visokih´ vibracija, tijelo ti drugačije kemijski reagira na podražaje okoline, stavljaš se u život sinkroniciteta, aktualizacija i nevjerojatnog bad-ass-kreatorstva. Iliti kako bi to favorizeri popularnog zakona privlačenja tumačili: tako kreiraš novu realnost. Kako ovo nije blog o zakonu privlačenja, ovo nije post o promociji života na ´visokoj´ vibraciji, upravo jer bi te takvo htjenje lako moglo baciti u čistu suprotnost. Evo na što mislim:

Riječi su moćne. Itekako moćne. Moćne su jer je važno koju poruku govorimo svom mozgu. Kako da se dalje ponaša. Koje obrasce da sluša. Koje naredbe da izvršava. Mozak je odličan sluga i loš gospodar (ne, ne to je izreka za grab u hrastovo-grabovoj šumi 🙂 ). Kako god, mnogo naredbi zadajemo mu olako (podsvjesno, reaktivno). Dobar primjer takve naredbe je također popularan izraz ´pretvaraj se dok to ne postaneš´ (fake it till you make it). Svom mozgu govoriš da se ti pretvaraš da si nešto što nisi. I on tu naredbu vjerno sluša. I sluša. I sluša… I izvršava. I pretvara se. I pretvaraš se. I to i u situacijama kojih ne postaneš ni svjestan dok te realnost  ne lupi nogom u gu…. Zašto bi se pretvarao da si sretan u vezi u kojoj si jadan? Zašto bi se pretvarao da znaš raditi posao za koji nisi ni kvalificiran? Zašto bi se pretvarao da si nešto što nisi? Zašto si ne bi bolje rekao: Budi autentičan ti i daj sve od sebe? Neću od ove fraze praviti cijeli post i neću odskakutati predaleko od ovoga, vraćam se upravo na naredbu koju zadajemo mozgu u želji da budemo na visokoj vibraciji.

Prvo što mozgu govorimo kada kažemo da želimo biti na visokoj vibraciji (ili da morao povisiti vibraciju) je da smo trenutno ninsko. Ali nisko. Niiiiiiiiisko. Super nisko. (Mozgu je sve pitanje života i smrti.)  Toliko smo nisko da nam je i gore nego li je. Da bolje grebemo rukama i noga, samo da ne budemo u ovoj rupi od niske vibracije. Mozak prihvaća riječ visoko kao nešto iznad nas, nešto za što se moramo jaaako truditi da bi uhvatili, odraziti se od poda svom snagom da bismo došli do toga…

Drugu naredbu koju ovom frazom upućujemo mozgu je ta da jednom kada smo ´visoko´ imamo potpuno pravo kljucati drugima koji su ispod nas. Opet, naučeni smo što znači biti visoko: Iznad svih. I te trikove će ego lako iskoristiti da odigra neke od odličnih scenarija, poput onih: Tko visoko leti, nisko pada. Zvuči poznata fraza?

Koju onda naredbu upotrijebiti, a doći u opisana, željena stanja ljubavi i prosvjetljenosti? Bez da se pada i uzvisuje?

Da bi letio, molim te, zaroni.

Molim te nemoj pucati na visoku vibraciju. Umjesto toga, pucaj na duboku vibraciju, pucaj na dubinu svoje duše i na dublje emocije koje se kriju ispod srama, stida, straha… Zašto ovako malena razlika čini ogromnu promjenu u načinu života i tom slavnom ´procesu stvaranja´?

Što za tebe znači riječ dubina? Tko god je ikad zaronio glavu u more i bivao dulje od pola minute, zna da se dolje, u dubini, skriva nepojmljivi mir. Na površini može šibati oluja stoljeća, no dolje, na dnu mora, vladat će potpuni mir. Sjeti se samo onog osjećaja kada uroniš glavu u kadu da bi oprao sapunicu s glave. Nestaje nepotrebna buka, svjestan si svog disanja, osjećaš se prisutnim u svom tijelom, kao da su ti sva osjetila izoštrenija. Čuješ čak i kretanje vode u instalacijama stana. Čuješ svaki mjehurić zraka koji ispustiš iz nosa… Mir, pojačana osjetila… S time mozak povezuje riječ duboko.

Sljedeći put kad se uhvatiš da surfaš na niskim valovima emocija kontrakcija, umjesto da hvataš imaginarne visoke valove, zaroni u svoju dubinu. Što ako bi danas, ili koji drugi dan, tvoja namjera bila biti na dubokoj vibraciji? Zamisli si to. Ako si upravo duboko udahnuo dok si čitao ovaj tekst, znači da i tvoje biće dobro poznaje snagu dubine. Vlastite dubine. A tamo ćeš naći svo razumijevanje, svu ljubav, svu radost, sav mir koji će već ´odraditi´ sve što svi silni stručnjaci pozitivne psihologije, fizike i čega sve ne, tvrde da će odraditi.

Kontradiktorno znanosti, ali istinito u iskustvu:

Da bi letio –  zaroni.

Pogledaj video na temu ovog posta:

namjera, Usmjera

Sugar free – dan drugi


Nema komentara

Uopće neću okolišati, danas je na trenutke bilo kritično i ovo su  sve moje usmjere protiv gladi za rafiniranim šećerom. Djeluju jednostavno i da jednostavne su. Često u stanju gladi za slatkim, međutim, nisu lake za primijeniti. Nadam se da će ti svaka od njih, jednog dana, poslužiti:

1 .H20. I to strateški. Kad te uhvati glad za šećerom, presiječeš ju čašom vode, i to samo iz razloga da malo zbuniš mozak. Tu si daš vremenski prostor od nekoliko sekundi da se pribereš, vratiš na namjeru i postupiš na neki od zdravijih načina.

2. Vezano na vodu – četkanje zubi nakon obroka, osobito nakon pojedene voćke. Osim što je stvar zdrave higijene usta, vrlo je praktično jer na taj način izgubiš slatkasti okus koji ostane dulje vrijeme u ustima (još ako koji komadić voća ostane za zubima, pa te vraća na taj okus slatkog… 🙂 )

3. Diši. O, da. Diši. Vrati se svojoj namjeri. Vrati se vjeri da je ovo, iako ne možeš ovog trena vidjeti finalni rezultat, najbolje za tebe. Vrati se vjeri u svoju intuiciju, svoje tijelo. Primiri se, nitko ti ne prijeti smrću – samo ti se jede šećer. Ako je potrebno, prošeći (svježi zrak, promjena okoline –  opet daješ mozgu vremena da se makne od uhodane mehanike i reakcije na glad za slatkim)

4. Mahune. Tajni trik, koji ni nije toliko tajni – mahune (i sve mahunarke) su odlične za stabiliziranje razine šećera u krvi. Neću ulaziti u nutricionizam, znam samo da obrokom s mahunama smirujete tu glad za slatkim i stvarno sebe hranite, odgađate šećerne prohtjeve i smirujete psihu. Trbuh pun, osjećaj sitosti zadovoljen – gdje ćete više.  Živjele mahune!

5. Mrkve, mrkve i mrkve. Zdravi ugljikohidrati koji će brzo zasititi želju za slatkim (zbog prirodne slatkoće) uz to da nešto grickaš! U ova dva dana sam pojela kilogram mrkve sigurno.

6. Bademi. Osim što odlično idu uz grickanje mrkve (navodno su zdrave masti iz badema odlične za iskorištavanje vitamina A iz mrkve, pa osim što je ukusna, kombinacija je za 10!), bademi ispunjavaju jednu drugu glad – a ta je glad za gorkim! Tko bi rekao da su te dvije gladi povezane! Opet, nisam nutricionist, ali o ovome možete čitati puno više istražujući tradicionalnu kinesku medicinu, možda čak i makrobiotiku i što sve još ne. Ono što znam iz iskustva je da su bademi efektivni u smanjivanju gladi za slatkim i pogađate, našli su svoj put na moj meni ovih dana.

7. Kad smo kod gorkog – čaj od malsačka! Što gorče to bolje! S tim da u ovo nemojte ubrojiti kavu zbog iritacije probavnog sustava, osim ako vam je svakodnevni ritual i ako ju pijete bez šećera. Od svih zamjena šećera, jedino sam prije koristila brezin šećer, koji ide jako lijepo s kavom. Stevija se navodno ne ljubi dobro s kavom, ali kako ju ne pijem ne mogu to potvrditi. Stevija i brezin šećer su dva zaslađivača koje su odlične opcije ukoliko planirate supstituirati rafinirani šećer. Ja sam ovaj put odlučila ne nabavljati zamjene, pa sam se držala gorkog spektra, a da nije u pitanju kakao, zbog mirisa i memorije na čokoladu (slatko – opet igra s mozgom). Budući da doma imamo nabrani i dehidrirani čaj od maslačka (koji je izuzetan za jetru!) odlučila sam se za njega. I odlično odgađa glad za šećerima.

8. Voće. Znam, preočito, ali evo. Umjesto rafiniranih šećera, poslužiš se prirodnim šećerima s odličnim rasponom vitamina i vlakana.  Poslužila sam se ovaj put većinom mandarinama, jabukama i šumskim voćem, jer spadaju u vođe koje je manje slatko. Izbjegavala sam neko voće, poput banana i smokvi. Banane inače jako rijetko jedem – one su svakako u kategoriji najslađeg voća. Smokve obožavam, tako da mi je laknulo što nismo trenutno imale u vrtu više smokvi, jer su još slađe od banana. Namjeravam ih naravno jesti kroz neko vrijeme, samo ne u ovoj fazi gdje mi se lako zajede slatko samo na prvi miris sladi u zraku. A banane povremeno znam staviti u smoothie, što se uz hrpu peršina, blitve i špinata balansira.

9. Magnezij. Po mogućnosti onaj gorki, gadni. (Opet gorki okus!) Ne znam postoji li suplement na tržištu koji garantira da ti se neće tu i tamo opsesivno htjeti pogrickati nešto slatko. Ako izmisle tako što, samo mi javite! Rutina i dostupnost rafiniranih šećera je ono što ovdje ustvari otpuštam, a magnezij pomaže poduprijeti tijelo u promjeni. Čak mi ga je čudno i opisivati, magnezij morate probati da bi iskusili njegove (ponekad i trenutne) koristi. Iz mog iskustva, puno pomaže kod iscrpljenosti tijela i smirivanju od stresa, što je ovdje slučaj. Vjerovali ili ne, promjene u prehrani znaju predstavljati ogroman izvor stresa. Jučer i danas nisam koristila magnezij, jer sam imala samo onaj ´putni´ magnezij u malenim dozama, koji se konzumira izravno pod jezik, a koji, pogađate, sadrži šećer.

10. Za sam kraj: potapšati se malo po ramenu. Ovo kao da svi zaboravimo. Danas sam prošla kroz 5 trenutaka čistog ludila. Čistog odgrist-ću-si-ruku-ako-ne-stavim-nešto-slatko-u-usta ludila. I prošlo je. Doslovno sam, umjesto odgrizanja te iste ruke, upotrijebila ju da se potapšem po ramenu. Ah, agonije koje se odvijaju u našim glavama, bez da osoba do tebe uopće zna s kakvim se mislima u trenutku hrvaš. E, pa čim se ishrvaš, potapši se. To je znak da si se vratila na svoju namjeru i to je znak da te ubrzo čeka nešto novo, uzbudljivo, neustaljeno i da si otpustila dio navika koje ti ne služe. Ako si prošla kroz isto iskustvo, evo ja bih te ovog trena potapšala po ramenu! Po oba! Pa, evo, molim te, u moje ime, potapši se i čestitaj si. Svaka čast. Naklon do poda.

I to je to – mojih 10 usmjera. Ono što nisam napomenula je da ovaj put nisam uklanjala pola stvari iz hladnjaka, nabavljala umjetne zaslađivače i opskrbila se s hranom za 10 dana unaprijed. Samo sam vjerovala svojoj namjeri i vjerovala da ima razlog zašto je upravo sada pravo vrijeme da ovo otpustim. Moram priznati da sam osjećala puno manje stresa nego prije (zato ni nisam uzimala magnezij). I čak sam imala jako puno inspirirativne akcije (unajmila sam ured, upisala se na treninge, fotografirala). Vidjet ćemo kamo će me namjera dalje odvesti.

Volim vas,

Elizabeta

namjera, Usmjera

Sugar free – dan prvi


Nema komentara

´Skidala´sam se sa rafiniranih šećera nebrojeno puta. Toliko da bih se mogla poistovjetiti ili s ulogom profesionalca o ovoj temi ili s ulogom… pa… ovisnika?

U svakom slučaju, danas mi je prvi dan (prvi po sto i prvi put) bez rafiniranih šećera, pa sam iz nekog razloga, odlučila to zabilježiti na blogu. Možda i ova detoksifikacijska glavobolja u međuvremenu, kroz tipkanje, posustane.

Ako je ovaj put ´skidanje´ sa šećera u bilo čemu drugačije od prijašnjih kraćih ili dužih perioda bez rafiniranih šećera, onda je to u ovome:

Prije sam imala ciljeve.

Ciljevi zvuče nešto poput ovih dobro poznatih: Skinuti višak sala. Biti na toj-i-toj kilaži. Utrenirati trbuh… Tako valjda izgleda svačija prva faza – neki, nečiji, ne-vezan-na-istinsku-sebe, popularizirani cilj. Svi kroz to prođemo.

U drugoj fazi su vanjski faktori uvjetovali moje opredjeljenje na cilj. Npr. imala sam drastične i bolne posjete zubaru (u setu od 8 dolazaka) i zaključila da rafinerija jednostavno nije bila toooliko dobra da opravda iti jedan moj posjet zubaru, osim redovnih pregleda.  I to me je držalo podalje od šećera dobre pola godine. Obitelj, prijatelji, okupljanje, šnjof vamo, šnjof tamo, ma moji su zubi super i  – bam! Eto me opet sa slatkim u ustima. Ili npr. kada sam zabrijala da imam neku smrtonosnu bolest. Dobro, ne baš smrtonosnu, više se ni ne sjećam o čemu je bila riječ. Nešto tipa prenapučene gljivice u slini i tijelu (djeco, ponekad nije zdravo čitati  google). Uz svo javno blaćenje rafiniranih šećera, čovjek bi si pomislio: Ovdje leži rješenje svih mojih briga. Zaključak: Skidam se sa šećera. Što je trajalo, opet, kojih  6 mjeseci. Imala sam i kraće pothvate, ali sve u svemu nakupilo se tu staža i iskustva, što u odupiranju, što u pripremanju, što u skrivanju, što u ponosu, što u podbacivanju…

Što me vodi do treće faze, a to je ova do sada još neispitana do kraja faza. Faza kada u meditaciji dobiješ usmjeru da je vrijeme da ovo ode. Da je u potpunosti sigurno da pustiš ono što te otežava, što te do sada kontroliralo i što više nije dio tebe. I dana mi je namjera za cijelo iskustvo (ne cilj, već namjera).

Namjera je kreirati iz dubokog, staloženog, mudrog dijela sebe. Prigrliti ono što me tome približava i odbaciti ono što me u tome ne podupire.[Primijeti da se u namjeri nigdje ne spominje šećer, grami i kilogrami, dijelovi tijela ili povijest bolesti.]

Izgleda je i moja Duša googlala malo o rafiniranim šećerima i ispostavilo se da ne idu baš dobro s unutarnjom staloženosti i mudrosti. Bar ne u mom slučaju.

Budući da mi sutra slijedi zloglasno najteži dan, pratit ću ovo ´putovanje´ prvih nekoliko dana. Tko zna? Možda se i ugodno iznenadim! Ono mukom skupljeno iskustvo ustvari mi nudi puno znanja, praktičnih trikova i podrške, što bi moglo biti odlično. Ruku na srce – tko preživi drugi dan bez šećera, i tu ne posustane, tehnički je gotov sa psihički najtežim dijelom, a to je tjelesna želja za rafiniranim šećerom. Treći dan je, po mom iskustvu, dan navike, ne ´gladi´ (u ovom slučaju dan distrakcije) i značajno je lakši. Nakon trećeg dana osjećaš se kao da nikada u životu nisi jeo rafinirani šećer (što isto ima svojih zamki).

Evo, i glava me je tipkajući prestala boljeti!

Čitamo se sutra!

Tvoja,

Elizabeta

U stihovima

Posudba


Nema komentara

Posudila sam rubove rimama.

Dale su mi teške snove.

Ukrala sam margine aromama

Zarobljene u tvoje dlanove

I kore.

Posudila sam tijelo prašumama.

Dale su mi vilenjake i demone.

Ukrala sam dubinu jamama

Zarobljenu u tvoje bore.

I folklore.

Posudila sam srce normama.

Dale su mi beton i balone.

Ukrala sam zakone abecedama

Zarobljene u tvoje elektrone.

I šablone.

Posudila sam misli paradigmama.

Dale su mi besplatne kupone

Za pristup tvojim prstima

Stvorenim da me bodre

I da mi gode.

Posudila sam snagu silama.

Dale su mi rašpe i acetone

Da skidam nokte žilama

Dok grebu prostor za ove strofe.

I snove:

Posudila sam ovom tijelu snove.

Krala sam ih daljinama.

Zarobit ću ih u lampione

I vratit će se divljinama

U sutone.

Posudit ću opet rubove rimama.

Nek´ mi daju teške snove.

Ukrast ću margine aromama

Što vežu moje dlanove

U tvoje.

26/7/2019