Ne čekaj.

Ego igra br. 38 475 304 3409: ČEKANJE.

Kada te potjera ići na wc, ne samo da ne sumnjaš u taj znak svog tijela, već se brže bolje upogoniš, razriješiš svaku društvenu okupaciju, sve trenutne brige ostaviš po strani i gle čuda – djeluješ po vlastitoj usklađenosti i nagonu. Za dozu smijeha, kaže se: Olakšaš si dušu.

Naša duša, očito, šalje svakakve nagone. 😉  –Bety

Tijelo na sličnom principu osjeti i svoju pravu svrhu. Koliko li si samo puta dobio točan osjećaj onoga što želiš napraviti, jaki poriv da odjednom, iz vedra neba, napišeš nešto, nazoveš nekoga, odeš prošetati (…) i jednostavno, umjesto toga odlučio: ČEKATI.

Čekati. Stisnuti još malo. To ćeš kasnije. Izdržat ćeš. ´ Još samo da skupim xx svotu novca. Izdržat ću. Još samo da malo otopli, pa da krenem trčati. Strpit ću se. Još samo da… Još samo da…´

Čekanje je naslađa od svih igara Ega. – Bety

´Nemoj sada, nije savršen trenutak. Nemoj još, čekaj novi design. Nemoj tako na preskokce, čekaj da se nareda nekoliko kvalitetnih tekstova. Nemoj sada, idi prvo odmeditiraj. Nemoj sada meditirati, čekaj da svi odu iz stana. Nemoj sada. Čekaj. Gdje se žuriš. Čekaj. – Igra se moj Ego s mojim pisanjem i tijekom.

Dok nisam pohvatala o kojoj je Igri ovaj put riječ, dobro me je vrtio u krug.

Staviš samom sebi povez na oči i igraš se Magarca. Divna duhovna igra. – Bety

Sada kad sam bar duboko svjesna ove Igre, igram se i ja. Ukoliko niste čuli za famozno pravilo od 5 sekundi, evo super-kratko objašnjenje: Od prve misli, ideje koja ti sleti u glavu postoji mentalni prozor od 5 sekundi za aktivaciju toga u djelo. Svjetski poznata Mel Robbins o ovome govori u njenim knjigama, videima, člancima… Ona inače promiče jedan divan stav o motivaciji, kojemu sam i ja osobno vična, a to je da je motivacija – sranje. Najjednostavnije (ne najlakše!) rješenje za ovaj mentalni prostor aktivacije samog sebe je, prema njoj,  pravilo od 5 sekundi. U trenu dok posumnjaš u sebe, želiš poklopiti budilicu i vratiti se u krevet, odgoditi štrebanje za ispit ili ti se nešto ne da, izbroj si od 5 do 1 u glavi i samo kreni. Znači, upitaj se: Što sad moram/želim? (a svi znamo što je to u određenom trenutku), 5, 4, 3, 2, 1 – i kreni. Ovo 5,4,3,2,1 presiječe cijeli proces analiziranja i prerazmišljanja koji te koči od djelovanja. Pokušaj koji put, vježba je vrlo efektna jer zaobilazi cijeli proces motivacije i stavlja te u rezultat motivacije (djelovanje).

Nakon ovog super-kratkog objašnjena – vraćam se na moje igranje. Spojila sam si ovo zlatno pravilo od 5 sekundi, i akronim skriven u naslovu posta – famozna riječ od, gle podudarnosti, 5 slova – ČEKAJ. Od danas mi to ČEKAJ, koje povremeno naređujem sama sebi, ima ovo značenje: (slobodno za sebe ispuni praznu crtu)

Čekaj!

Ego

Kaže,

A

Ja _________( i kreni s tim!)

U ovih mojih 5 sekundi i 5 slova stalo je i osvješćivanje sljedećeg; Ja, ovog trena, imam nagon za stvaranjem, kretanjem, bivanjem (…); Ovo se samo moj ego igra, što je, kao i do sada, uvijek u redu i; Ja svejedno mogu opaliti igrati se na svoj kreativni način.

Možda jednom, kada samog sebe uhvatiš da čekaš nešto od života, odlučiš – ne čekati. Iz iskustva znam da nije lako biti u toj sumornoj, kiseloj, stresnoj energiji čekanja, dok ti Duša skače od sreće, ideja, impulsa, inspiracije i kreiranja. Ustvari,

Najteže je biti u stresnoj energiji čekanja, dok ti Duša skače od sreće, ideja, impulsa, inspiracije i kreiranja. – Bety

Do sljedećeg čitanja, što više NE ČEKAJ. Umjesto toga, olakšaj si Dušu. 😉

Voli te tvoja,

Bety

Sreća se vježba

Q: Kako se vježba sreća?
A: Treniranjem nedostatka krivnje.
Budući da sam te s ovime ´prepala´ na prvu, pokušaj na trenutak zamisliti život bez krivnje. Pokušaj na trenutak zakročiti u mentalni prostor gdje uzrok nema posljedicu. (Jel´ se buni ego?? :D) Dobro si pročitao: uzrok nema posljedicu. Koliko god ti ovo bilo besmisleno i protivno onome što su te godinama i godinama učili u školi (vjerojatno po tome i odgajali), ovo ti itekako može koristiti. I, ne brini, u fizičkom svijetu uzrok, i dalje, itekako ima posljedicu. Stvar je u sljedećem: Kako lako volimo zaboraviti da samo nastanujemo ova tijela, ovu ćemo UP vezu (uzročno-posljedičnu, jel´) lako preslikati na psihoduhovni svijet. I uskratiti si radost. Sreću obaviti gustim slojem magle, zvan krivnja. I, iako je i ovo prelijepo, i itekako ima smisla, dobro je sjetiti se da se ogromna količina stresa i emocija razrješava i oslobađa kada tu pupčanu vrpcu uzroka i posljedice prekinemo. Kako trenirati nedostatak krivnje?
Primjer UP veze bi zvučao ovako:
Osjećam se loše, jer mi je netko učinio nešto nažao. 
Bez UP veze to bi zvučalo (i iskustveno bi to osvijestio i osjetio u tijelu): Osjećam se loše, jer se osjećam loše. ( Nema uzroka. Događa se samo od sebe. Biva samo od sebe.)
Pročitaj si to još jednom. Promisli malo o tome. Nek´ ječi malo:
Osjećam se loše, jer se osjećam loše.
Dopusti si ovdje, na tren, biti prostor za ono što se u tom trenutku, samo od sebe, ionako događa. To znači biti u ´sadašnjem´trenutku.
Još nekoliko primjera, pa dalje ako želiš, nastavi sam trenirati:
Osjećam se bezvoljno, jer se osjećam bezvoljno. Trenutno se to događa. ( Ne jer npr. nemam svrhu u životu kao drugi ljudi.)
Osjećam se ljubomorno, jer se osjećam ljubomorno. Ne jer me strah prevare, partnerova (ne)ponašanja u vezi, nemam samopouzdanja i sl., već jer se samo osjećam ljubomorno. Bez uzroka. To se samo od sebe događa.
Osjećam se nezadovoljno, jer se osjećam nezadovoljno. Ne jer mi od malena svi govore da sam debela/ružna/glupa. Osjećam se nezadovoljno, jer se osjećam nezadovoljno. Ovog trena se taj osjećaj događa. Samo se događa. Samo biva. I to sam od sebe. Bez uzroka.
Itd.
Kužiš?
Nema krivnje.
Ni na vidjelu.
Samo sadašnji trenutak, prelijepo oslobođen tereta prošlosti.
Onaj veo magle se tako lagano raspršava…
I sada samo tu bez-krivnost treba povremeno provježbati.
Nabildati te mišiće svjesnosti. 😀
Uh, kolika je lakoća znati da ne postoji kradljivac sreće izvan vlastite glave.
Al´ni jedan.
I kako je dobro znati da sreća nije nestala. Samo je nastanila mentalni prostor u kojem uzrok nema posljedicu…
Do sljedećeg čitanja, uživaj u svojoj sreći! A ako si pokušao/la nekoliko minutica bildati sreću :D, podijeli svoje iskustvo u komentarima ispod posta. Hvala ti!
Tvoja,
Bety ❤
P.s.: Sretan nam Međunarodni dan sreće!

Žena ženi – sestra.

Mama, zašto sam morala baš biti žensko? Zašto nisam mogla biti muško? – S tugom u očima ispitivala sam svoju mamu o ovoj epskoj nepravdi još kao desetogodišnjakinja. Bio je to onaj period u školi kada curice među sobom pričaju o… ššššš… Prvim mjesečnicama, ulošcima, dečkima, pa čak i krvavim, bolnim porodima. Sve iz malog izvora informacija i uz međusobno prestrašivanje.

Zašto sam morala baš biti žensko? Zašto nisam mogla biti muško? – Izgubljenim pogledom i prestrašenim očima, koje su upravo vidjele krv u gaćicama prvi put u životu, ispitivala sam moju stariju sestru, dok mi je objašnjavala kako pravilno staviti, odložiti uložak i koju tabletu popiti protiv bolova.

Zašto sam morala baš biti žensko? Zašto nisam mogla biti muško? – Drhtavim i ljutitim glasom, problijedjela lica od srama, govorim sama sebi u bradu, dok čekam svoj prvi ginekološki pregled.

Zašto sam morala baš biti žensko? Zašto nisam mogla biti muško? – govori mi jedna od mojih pet uplakanih, slomljenih prijateljica koje su bile silovane…

Svaki od takvih monologa i dijaloga bi završio jasnim zaključkom: Muškima je u životu lakše.

Ako se nisi do sada naježila od nepravde koju sam donosila ponajprije sebi, a potom i drugima, gledajući na svijet iz ove polarizirane perspektive, dozvoli da ti natipkam koliko me je koštala ova nepravda od uvjerenja. Prvo ću ti odati da su ovaj post potaknule žene na društvenim mrežama. Žene koje obožavaju biti žene. Ili bar tako kažu. Žene koje se poistovjećuju s onom famoznom: žene, majke, kraljice. I dok sam savršeno svjesna da postoje žene koje su apsolutno zaljubljene u svoju ženstvenost, vjeruj mi da postoje one koje su s njom još uvijek na Vi. Ja sam negdje na pola. Imam trenutke 100% voljenja sebe, a bome imam i ove žute minute i trenutke repova ovih zašto-sam-morala-biti-žensko misli, s vremena na vrijeme. Dijelim s tobom ovaj post da uvidiš kako ima ljepote i u jednom i u drugom. I u trećem. Ma u trideset trećem, što se toga tiče. Savršeno je u redu i ako se ne osjećaš poput kraljice.

Ustvari, puno je logičnije danas ne-osjećati se poput kraljice: Biti žena danas znači biti bolje obrazovana, a slabije plaćena. Većinom uz redovan posao, voditi i cijelo kućanstvo. Općenito se žene danas brže osamostaljuju i odlaze od roditelja, a prečesto smo žrtve nasilja koje ostane nekažnjeno. Štoviše, granice onoga što je nasilno i sramotno raditi ženi se još ne znaju, a što je najtužnije i ne poštuju. I to samo pričam o razvijenim zemljama… Uz sve to, danas je i žena ženi, prečesto, vuk.

Koliko me je onda koštalo podsvjesno uvjerenje o mojoj samodefiniranoj ´najvećoj nepravdi u povijesti života na zemlji´? Koštalo me je moje snage. Koštalo me je mog mira. Koštalo me je kvalitetnih odnosa sa svime: životom, partnerom, obitelji, novcem… Ne možeš primiti ljubav ili biti u odnosu s osobom koja je puna ljubavi, ako si na nju nalijepio neko lakše-je-tebi sranje. Koštalo me je previše… Koštalo me je ne povezivanja s onim što je ´tipično žensko´ – davanje života. I što sad? Ja želim stvarati. Želim dati život svojim idejama, svojoj viziji i misiji. Što misliš, što me koči u tom stvaranju? Potpunom izražavanju? Orgazmičnom kreiranju? Dap, samo jedno, i to vrlo teško uvjerenje za probaviti… ´Muškima je lakše´… Iako sam zahvalna što me ovo uvjerenje tjeralo da budem bolja, brža, organiziranija, uspješnija ´od muških´ (bila sam uvijek mala od inata), naučilo me da te živjeti život u pretjeranoj muškosti, da ne kažem – muževnosti, prelako slomi. Nije prirodan, organičan modus vivendi, pa je neodrživ. Bar za jednu ženu. Muške će tako lako slomiti bježanje od svoje svrhe, izvršavanja, akcije, pružanja podrške, vodstva… znaš već, lakše će ih slomiti bježanje od svoje muževnosti.

Bježanje od svoje ženstvenosti, ženu će dotući. – Bety

Muževnosti je bliža motivacija, ženstvenosti transformacija. Muževnosti je bliži pojam moći, ženstvenosti pojam snage. Jedno i drugo se nadopunjuju, ali sve kreće od ženske energije. SVE.

I sada sam ja tu, mala desetogodišnjakinja, zarobljena u tijelu tridesetogodišnjkinje, još uvijek odlučna, još uvijek puna boli i još uvijek puna inata, uskratiti svijetu svoje biće i svoj doprinos, sve kako bih se zaštitila. Od čega? Od šačice ( ili možda hrpetine?) nasljeđenih, serviranih, prihvaćenih uvjerenja…

I onda ti tu frca neki 8.mart sa svih strana i ti se trebaš osjećati, na jedan dan, kao kraljica?

Skrilo se tu puno boli. U običnom ´bivanju ženom´. Skrilo se tu puno patnje i potrebe za oprostom. Puno izmirivanja zaraćenih strana. Skrilo se tu puno demona koji čeznu da ih pogledaš, obznaniš, poštuješ i oslobodiš. Ti, vještice. Ti, vilo. Ti, plesačice. Ti, supersilo. Ti, kurvo. Ti, svetice. Ti, mala desetogodišnja odlučna-zaštiti-sebe-od-nepravde-svijeta curice…

Molim te nemoj poput mene zaboraviti da ljepota žene leži u njenoj ukorijenjenosti u svoju ženstvenost. Pod ljepotom, ako si pročitala iti jedan post na ovom blogu, znaš da ne mislim na fizički izgled. Mislim na potpuni izražaj bića, neizmjerljivu snagu i beskonačno kreatorstvo. Zavodljivost. Orgazmičnost. Kaos. Ples. Mjesečev ritam. Molitvu. Prirodu. Mislim na život koji mijenja svijet i povijest kakvu poznajemo. Mislim na razornu supersilu koja ti leži među grudima. Mislim na upravljanje svojom muževnošću na način na koji te neće slomiti, već ti služiti ( i muškarci i žene  posjeduju i mušku i žensku energiju u sebi). Vidiš, buđenje tebe kao supersile, leži u prihvaćanju i izražavanju svoje ženstvenosti. Prihvaćanju i izražavanju sebe. Da posjeduješ samo trunku ženstvenosti u sebi, a ona nije izražena, koštat će te previše energije i previše nesretnosti.

Koliko kog se sa svojom ženstvenošću trenutno kosila, koliko ti god ona trenutno bila mrska ili nejasna, koliko god ti muško-ženki svijet djelovao nepravedno i koliko god misliš da ima neki ´zaobilazni´ put – Ne, nema. To je taj. Tvoja snaga da mičeš planine, sva ljepota, onaj očaravajući dio tebe, počiva u tvojoj povezanosti sa svojom ženstvenošću. Sve i da ju prirodno imaš 0,01%.

Šit. Nema druge prečice. – Pomislila sam si dok sam se suočila s tom istinom. Kako, pobogu, da ovo napravim? Kako da, nakon godina i godina skrivanja svoje ženstvenosti, krivnje svog i suprotnog spola, igranja ove glupe igre skrivača, odjednom svijetu pokažem sve svoje supermoći? Kako da odjednom plešem, molim, zavodim, budem fluidna i kaotična, tiha i dramatična, svetica i kurva istodobno… i da sve to odjednom budem… javno? U krugu svojih najmilijih? I priznaj, teže je biti ova nova, osnažena verzija sebe u uskom krugu obitelji i prijatelja nego li je to na društvenim mrežama. Teže je hodati s tom krunom na glavi nego li samo govoriti da ju nosimo. Teže je opet plesati u krugu podrške drugih žena, jer smo se izgleda toliko izgubile pod tim mjedenim, lažnim krunama da smo zaboravile, od silne borbe, biti jedna drugoj – sestra…

I, iako je danas 8.mart i slavimo Međunarodni dan žena, slavimo sve demonstracije, pobune, revolucije i herojstva generacija i generacija žena ispred nas, opet slavimo borbu. Pitam se, pitam koliko nas danas slavi sestrinstvo? Kolike smo mi to iskreno kraljice? Kolika smo mi podrška jedne drugima? Prestrašujemo li i dalje jedne druge bolnim pričama o tome kako je ´muškima lakše´ i kako smo slabe? Živimo li traume naših mlađih verzija ili kreiramo neponovljive veze i  sestrinstva? Hvataju li se žene još uvijek u krug i plešu li ponekad besramno skupa na mjesečini?

A, ne, čuj mene- pa to bi bilo prepoganski. Daleko od moderne, uglađene, instagram verzije žene… One koja nosi mjedenu krunu…

Gotovo da osjećam da je ovo razmišljanje ili presramotno za podijeliti il da će otvoriti Pandorinu kutiju. Svejedno, sigurna sam da nas je više prošlo ili prolazi kroz ovo. Kako god, lupit ću i ovaj share gumb, u svoj svojoj kaotičnoj ljepoti, i u nadi da će zaživjeti i moja nova mantra i namjera u svakoj sljedećoj interakciji sa ženom:

Žena ženi – sestra.

woman-66466_640-web

Do sljedećeg čitanja, zaurlaj ponekad na mjesec jednim glasnim i snažanim AUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUU! 🙂 I protresi koji put kukovima u ime svake sestre koja postoji na ovoj Zemlji! 😉

Sretan nam Međunarodni dan žena!

Tvoja sestra,

Bety ❤

Lajk.

´Koliko smo toga mi prošli skupa´ – zamišljeno gledam u svoje golo tijelo u ogledalu. Ne znam da sam ikada s toliko ljubavi gledala u svoj odraz. Kontemplacijski trenutak zaključujem s jasnim, neopterećenim i iskrenim:

LAJK.

Lajk na svaki ožiljak, svaku posjekotinu, svaku ozljedu i tetovažu koja te, prelijepo moje Tijelo, krasi.

Lajk na svaku bol nastalu od pretjeranog posla/obveza. Lajk na svaku neprospavanu noć i na svaku od bezbroj ovisnosti kojima sam te mučila, a ti se samo od sebe, eto tako, oporavilo.

Lajk na svakom tvom oporavku.

Lajk na što god, tko god te tako savršeno, besprijekorno osmislilo i uredilo.

Lajk svakoj suzi koja je iz tebe nastala, a bilo ih je i na kante.

Lajk na svakom odlasku na nuždu, na svakom menstrualnom ciklusu, na svakom grču i svakom oslobađajućem osjećaju.

Lajk na svakom zadovoljstvu.

Lajk na svakom madežu kojeg bih uočila, nad kojim bih se upitivala: Odakle sad ti?

Lajk na svakoj bori i svakom znaku prolaza vremena.

Lajk.

Lajk na moje grudi koje, stvarno, baš kako što svaki časopis o ženama kaže, vremenom ne izgledaju više isto.

Lajk na vezivnom tkivu i lajk na gravitaciji. Lajk na njihovim suprotnim ciljevima.

Lajk na mišiće, lajk na kosti, lajk na njihovu zdravu ljubav.

Lajk na trbuh, lajk na stražnjicu, lajk na celulit i lajk na masne stanice.

Lajk na to što nisam ista ´kao prije´.

Lajk na srce koje kuca. Lajk na pluća koja dišu.

Lajk na kosu koja je prošla popriličan broj stilova. Lajk na kožu koja izgleda poput, malo je reći, ucrtane karte skrivenoga blaga.

Lajk na biorazgradivosti.

Lajk na svakoj od milijuna i milijuna stanica koje su nekad činile moje Tijelo. Lajk na tom odbacivanju.

Lajk na svakoj zdravoj, živućoj stanici koja trenutno JE moje Tijelo. Lajk na tom prihvaćanju.

Lajk na svim odbijanjima, propitivanjima, osuđivanju, uspoređivanju i negodovanju oko ovog Tijela.

Da, lajk i na to.

Lajk jer…

I dalje zamišljeno gledam u svoje golo Tijelo u ogledalu… ´Koliko smo toga mi prošli skupa´…. Ja i dalje, iskreno, ne znam da sam ikada s toliko ljubavi gledala u svoj odraz…

Taj odraz možda nije instač ni fejs, ali je moje Tijelo i moj život. A te dvije društvene mreže imaju cijelu moju podršku i svaki moj lajk.

Brišem se grubim ručnikom i s tajnovitim osmijehom na licu mrmljam si u bradu: ´Danas je lakše razumjeti lajk nego zahvalnost…´

Lajk ustvari možda i je tek lakše shvatljiva, lakše utjelovljena, lakše proživljena zahvalnost… Prevest ću si onda taj ´lajk´ u jezik koji mi je prirodan i drag: Hvala ti, Tijelo moje.

Heh, koliko smo samo toga mi prošli skupa… A koliko li nam toga tek slijedi? 🙂

A sad me ispričaj dok sama sebi polajkam i svaki post na ovom blogu, instagramu i facebook stranici Rezolucija:Ljepota. Ako sama sebe ne lajkaš, tko će? Ako sama sebe ne lajkaš, zar su tuđi lajkovi iole važni? Ako nisi na sebi zahvalna, možeš li iskreno biti zahvalna na drugim ljudima u svom životu?

Do sljedećeg čitanja znaj da sam zahvalna na tebi.

Lajkam te.

Lajkana si.

Tvoja,

Bety<3

Ples nisu koraci.

´Ne može biti ovako lako! Ne, ne možeš tako lako pisati svaki dan.´ – moj unutarnji Kritičar me je u sekundi paralizirao. Poslušala sam ga – djelomično. Pisala sam, ali nisam objavljivala. I to ne nužno poradi Njega, već zbog poštovanja prema pauzi.

 

Prisjetila sam se na tren da je moja Namjera vrlo jednostavna i bezrazložna: Svakodnevno pisati. O ovome sam ti kratko pisala ovdje. Jučerašnji post, na primjer, nije bio za blog. Tako sam ga osjećala. Otvorio je cijelo poglavlje koje pišem. Post prije njega sam čak i objavila, ali ubrzo skrila – presjekao je puuno malih međukoraka, čak i mog osobnog rasta, da bih mogla glasno stajati iza njega. Budući da nisam htjela od ovog bloga praviti makarenu (ili bilo koji ´ples´ u koracima) davajući 2,3,5,7,10 (…) koraka kako riješiti problem, postići uspjeh, manifestirati nešto i slično, vratila sam se korijenima. Vratila sam se vjerovanju da će štogod se želi ispisati i natipkati doći samo od sebe. Vratila sam se lajtmotivu ovog bloga, a taj je da svatko od nas već ima sve odgovore, svu ljepotu, svu mudrost i smjernice za bivanje – u sebi. Ja ću samo bivati u povjerenju i dočekivati štogod želi nastati kroz mene, a poslije ću odlučiti treba li nešto oživiti u knjizi, na blogu, videu ili kroz radionicu. Do tada se neću opterećivati s tim, samo ću se vratiti svojoj jednostavnoj Namjeri. A u trenucima stresa (misli s kojima nisam usklađenja), često ću se, kroz smijeh, sjetiti sestrine pozadine na mobitelu:

18882147_1759337274082193_3101983636605736352_n

😀 Neću se dakle ´sekirati´ i neću te pokušavati zavoditi vatrometom pametnih i zvučnih riječi, niti očekivati od sebe ni kvalitetu niti kvantitetu. Svoju jednostavnu Namjeru, međutim, malo ću proširiti (to je uvijek dozvoljeno! 🙂 ) : Svakodnevno ću iskreno pisati. Iskren sadržaj k tebi, i iskren sadržaj i odnos same sebe prema meni. I pozvat ću te ovdje da ocijeniš koliko iskrenosti na taj način kruži tvojim životom? Ili da kažem – pleše?  Iskrenost je, po meni, osnova svakog kvalitetnog odnosa, koja proizlazi iz poštovanja. Jučer sam meditirala na sasvim novi način, a taj je da mi polazište prema onome što se u meditaciji odluči pokazati nije Ljubav, već Poštovanje. (Nekima je čak puno razumljiviji pojam poštovanja nego li je to pojam ljubavi.) Iako sama riječ zvuči onako tradicionalno,  viteški, gotovo rustikalno, to dobro staro POŠTOVANJE prema životu pretječe, ma preskače, svaku radi-na-sebi makarenu, svaki plesni korak kojem će te itko pokušati naučiti plesati. Jer:

Ples nisu koraci. -Bety

Sada kada to tako postavim, ova mi metafora itekako ima smisla: Recimo da se u svom životu ´furam´ na  neki freestyle, flow, suvremeni plesu. Ples u kojem su bitne: slobodna kretnja, prirodnost plesnih frazi, autentičnost pokreta, osjećaj dok stvaraš svoje plesne linije u prostoru i osjećaj života u tvojim zamasima, savijanju, stajanju, grču, lakoći i tijeku.  Ne daj, međutim, da te ovo zavara! Godinama sam ja trenirala svakakve osnovne tehnike (uh, bilo je tu učenja koraka i koraka) da bih se uopće osnažila istražiti svoj vlastiti izričaj. I dan danas znam trenirati kako bi moj ples bio vrhunski. Samo što, danas razlikujem ples od koraka. Koraci su rad na sebi. Ples? Ples si ti u svoj svojoj ljepoti, cjelovitosti i raskoši.

 

Ovo nije odmah za zaključiti kako svi trebamo biti plesači suvremenog plesa. Ni slučajno! Ili da trebamo svi trenirati samo jedan žanr. Aaa ne! Pa, koliko li samo ima ljepote u baletnoj tehnici? (Ta te poravna za svaki ples!) Koliko li samo ima ljepote u ´uštogljenom´ valceru? (Taj te nauči disciplini svake linije tijela) Koliko li ima ljepote u vrućoj salsi? (Ta te poveže sa vlastitom seksualnošću) Koliko li ima ljepote u breakdanceu? ( Taj te nauči osloniti se na vlastitu glavu – doslovno 😀 Ma, osloniti se! – Vrtiti se na njoj!) Koliko li ima ljepote u ritmičnom, nasmijanom swingu? (Taj te nauči pozitivi!) Koliko li samo ima ljepote u grupnim plesovima? (Ti te nauče suradnji) A tek ljepote u solo izvedbi? (Ta te nauči povezivanju sa sobom)… Svaka tehnika, svaki način plesa, ljepota za sebe! Pa čak i onaj folklor kroz koji se svi samo drmaju u krugu, a ustvari stoje na mjestu, ima svojih draži! 🙂

U svakom koraku i svakoj tehnici rada na sebi ima ljepote!

 

A bilo koji ples da je u pitanju, svaka dionica će, i to veliki broj puta, zahtijevati kratku pauzu. Baš kao i rad na sebi.

 

Što misliš, zašto stajemo? Zašto ne možemo neprekinuto, odjednom, samo tako, prašiti u istom, zacrtanom smjeru, bez imalo odstupanja?

 

Ono što iz vlastitog iskustva mogu reći je da je u pitanju isti razlog zbog kojeg koristimo pauze između rečenica i riječi dok govorimo. Razlog zbog kojega koristimo zareze i točke dok pišemo ili tipkamo. Tišinu dok pjevamo. Stanke dok plešemo…

 

Da bi sve imalo smisla! 🙂 Da bi sve izraženo, spoznato, utjelovljeno imalo smisla. Kome? Našem prelijepom umu. Prelijepoj duši. Prelijepom duhu. Prelijepom tijelu. Nama kao cjelini. Vezama kao cjelini. Biznisima kao cjelini…. U kratkim se pauzama ´sabiremo´, možemo se i odmoriti, ali i ažurirati cijeli sustav. Vidiš, pauza je vrijeme integracije. Čak i ako je u pitanju depresija ili stanje koje odstupa ud pravocrtnog napretka kojeg smo si mi ucrtali u glavi. Pauza je dio smisla. U pauzi uzimaš dah za početak cijele nove plesne f(r)aze.

Pauze su, baš kao i svi tvoji koraci i sve tvoje kretnje, dio plesa. – Bety

Život postaje puno lakši kada pokažeš poštenje prema svakoj svojoj pauzi. Kad ju počneš veličati kao da je svaki naučeni korak ili osjećaj užitka tijekom plesa. I da – ne učim te ovdje plesu, učim te poštivanju te pauze kako bi i tvoj ples imao smisla!! Napuniš li poštenjem svoju ´pauzu´ i iskrenost može bez problema kružiti životom. Ponajprije iznutra k van, potom u svim smjerovima. 🙂 Kako ću te ovome naučiti? Nikako. Ne mogu. To možeš samo ti. Znam da je to poštovanje već dio tebe. Dio te tvoje zvjezdane, plesne prašine od koje si nastalo/la.

 

A kada smo kod te iskrenosti,  moram ti priznati da su neki plesovi, poput te, sad već prastare makarene, bome, zarazni! Toliko nas zabave da ih uzmemo kao izliku za odgodu potrage vlastitog pokreta. Svejedno, dok ih ne prerastemo, u svakom smislu, samo uživaj u kojem god ritmu trenutno čagaš! I svakako uživaj u pauzama!

 

Tvoja, rasplesana,

Bety ❤

 

Hodaj dalje sa mnom.

Sjećaš li se one igre kojom smo kao mali upotpunjavali dosadan put iz škole? Sad kad se sjetim, to nije niti bila igra. Nije imala čak ni naziv. To je bilo hodanje. Ustvari, način hodanja. Zig – zag. Moja desna noga ispred tvoje lijeve, pa tvoja lijeva ispred moje desne. Usklađeno. Korak po korak. 🙂  Sjećaš li se?

Kako li smo se samo glasno smijali i uživali dok smo jedno drugom hvatali ritam! U toj bezimenoj igri nije bilo ni ciljeva ni rezultata. Nije bilo pobjednika ni gubitnika. Bili smo samo ti i ja, kretanje u istom pravcu i smijeh. Samo smo hodali jedno kraj drugoga, često puta usklađeni kao jedno. Ti i ja – dva nasmijanca! 🙂 Nasmijani čak i kad bi se igra prekinula i cijeli sustav raspao. Oh, kako li smo se tek onda smijali! Kako li smo se tek tad, od sveg srca, radosno smijali kad bismo se raspali! Istog bismo trenutka dalje, lako, bez ikakvog prenemaganja, pozvali jedno drugo u igru: Hej, sve je ok! Hodaj dalje sa mnom! To je bila prava bit te igre. Hodati skupa, nogu ispred noge, dok si opet ne uhvatimo ritam…

A kako li je prelijepo  hodati s tobom u ritmu! Pogotovo kad krenemo izmišljati novitete, pa smišljamo pravila kojih nema! Hajdemo sad hodati veeeeelikim koracima!! Sad sitno -sitniiiim! Probajmo sad ubrzatiii!! Sad sporo k´o puževi!! (…)

Svaki put bismo se nakon zadavanja pravila – raspali.

I još se više smijali. 🙂

Pogledali se i izustili: Sve je ok. Hodaj dalje sa mnom! Tada bismo samo bili još odlučniji uskladiti se nazad jedno s drugim. Ti i ja. Ja i ti… Kroz običnu, bezimenu igru.

Kada smo to zaboravili da nas veže igra? Bezimena igra na koju smo s osmijehom pristali, ma – jedno drugog pozvali! Ispočetka i ispočetka. I zašto smo smijeh zamijenili suzama, kad nas je svaki raskid samo naučio onome što nismo dobro radili i brzinom svjetlosti nas povezao u još prisniju igru? Kad smo bili klinci, bez trunke razmišljanja smo se nazad hvatali primijeniti naučeno! Kako to da danas zaboravljamo da ciljeva i rezultata u hodanju skupa – nema? I kako to da nakon svađe ne slavimo više vrijeme koje smo proveli igrajući se tako slasno? Tako prisno? Tako usklađeno? Kako to da je tako teško doći, pogledati jedno drugog u oči i samo izreći: Sve je ok. Hodaj dalje sa mnom!, znajući da sve što će nam trebati je malo vremena da se uskladimo?

Ma, kad smo bili klinci nismo se ni ljutili kad se više ne bi igrali! Uvijek je nekog bilo, na tom putu kući, za ovu bezimenu igru…. Možda je u tome i stvar. Tu smo, prirodno bezimenu igru, nazvali ´hodanjem´, ´dejtanjem´, ´najboljim prijateljstvom´. Nazvali ´vezom´. I pravilima ugušili svaku čar u njoj…

Možda ne svaku, ali smo utišali onaj prirodni, zaigrani instinkt da nakon svakog pada pogledamo jedno drugog u oči i izustimo:

Hej, sve je ok. Hodaj dalje sa mnom. Igraj se sa mnom! Smij se sa mnom! (…)

Jednostavno je. Sjećaš li se? 🙂

Ipak je sve to samo jedna obična, bezimena igra…

—-

Šit. Mislim da, nakon pisanja ovog posta, imam malo podizanja telefonske slušalice za napraviti. Vlastiti me tekstovi vrlo istančano, domišljato i vješto vode kroz život.  Usput, odnosi su jednostavni. Vrlo jednostavni. Sve već znaš. Odmalena znaš kako sve treba funkcionirati. Uvijek znaš što ti je napraviti.

A do sljedećeg posta, hvala ti od srca na čitanju! ❤ Nadam se da su ti svi odnosi (  obiteljski, prijateljski, poznanički, poslovni…) poput igre.

Tvoja, zaigrana,

Bety ❤

Zrakoplovidba

Savršeno jutro. Zagrljeni jastuk mekan poput sovina paperja na glavi. Jutarnji zvuk ispunjava prostor onom mlinom Prirode koja se budi. ´Bit će ovo izvrstan dan! ´, pomišljam dok podižem roletne kao da slažem puzzle: Hoće li i ovaj djelić otkrivenoga dana odgovarati igri koja je upravo započela? Namotaj po namotaj, zahvaljujem na pruženoj ljepoti.

Nakon zahvaljivanja, valja i ´službeno´ započeti dan. Iako je već započeo. Sam od sebe. Bez mog uplitanja. Valja, dakle, samo zakoračiti u njega. Dati opet značaj akciji. Praviti se da je ono što radim važnije od onog tko sam. Na trenutak samo. To ne škodi, zar ne? Ta smjena obično počinje u trenutku kad mi ruka takne zaslon mobitela…

Prvo učitavanje – neuspješno. Izvan mreže ste. Joj, da, samo da isključim zrakoplovni način i ovisnički dio ponašanja može početi. Čekaj, čekaj… Izvan mreže sam… Veza nije moguća…

Fascinira me kako lako mogu isključiti mobitel sa zrakoplovnog načina, a sebe tim činom uključiti na isti. Pa ne funkcioniramo li i mi kao mobiteli? Evo nas tu, na ovoj Planeti, obavijeni svim tim mrežnim nevidljivim valovima, plivamo u digitalnom toku, dišemo zrak prepun informacija, doslovno, fizički  dijelimo prostor sa samim internetom, živimo unutar polja svog dostupnog znanja, svih informacija, svih mogućnosti… Savršeni smo uređaji za hvatanje signala. I sa savršenim aplikacijama za pretraživanje. Samo smo, eto, na zrakoplovnom modu. Kažu – bolje tako, da ne zračimo.

I nije li ustvari bežični Internet odlična usporedba za… sve? Novca ima koliko je i zraka. Zdravlja ima koliko je i zraka. Kvalitetnih odnosa ima koliko je i zraka… Svega što želimo ima koliko je i zraka… Samo smo mi na zrako-plovnom modu. ´Ne spojeni´. Opet – da slučajno ne zračimo.

A kad bi spustio svoj zrako-plovni mod? Spustio svoj zid, svoj otpor prema životu i samo bio spojen? Znaš li na što bi se spojio? Da, upravo tako – spojio bi se na sve te informacije, svo to znanje, sav potencijal, svu ljepotu. Spojio bi se na eter svih mogućnosti. I ne brini, ne bi eksplodirao od ljubavi i znanja :D. Vidiš, mi smo ljudi, kad si to dozvolimo, i protočni poput mobitela.  Posjeduje li mobitel svo znanje interneta? Ne. On je samo aparat koji može lako, brzo i vješto, njemu pristupiti. Samo pristupiti. Ništa više. ( Ništa više ni ne treba raditi!)

Štogod ti treba sve ti je dostupno. Čak i kad ti je potrebno fizičko punjenje, i tu se živi od ´zraka´ :D.

Kako onda princip koji nam je u metafori jasan i blizak iskoristiti i u životu? Evo nekoliko pitanja da te potaknu u dobrom smjeru:

Što pretražuješ svojim životom?

Koliko si koristan aparat Izvoru?

Koja je tvoja tražilica? Omiljena aplikacija, ako hoćeš? 😀 Kako dolaziš do znanja? Kroz igru, meditaciju, disanje, odmor…?

Tko te, što te blokira? Kada? Zašto?

(…)

Nedavno sam primila prelijepi kompliment o sadržaju ovog bloga. Uz naravno, dodan upit: Odkud ti sve to dođe? Uvijek se nasmijem i odgovorim: Iz Izvora. Ovakav biblijski odgovor ponekad zbuni ljude. Istina je da – ne znam. Ne znam kako bih dostojno nazvala, opisala to polje ljepote, ljubavi i mira koje nam je dostupno. Znam se spojiti. To znam. Kojim će sadržajem, kojim znanjem, informacijama to izroditi – ne znam. I ne zanima me. Znam da neću biti na zrako-plovnom modu, dok zrakom kola obilje života. Doslovno svima nama pred nosom. Znam da nisam bitna ja. Hej, ja sam tu samo da primam signal, koristim životu i s vremena na vrijeme, podignem pokoju roletnu i divim se danu.  Znam da nisam to znanje, ali da do njega itekako lako mogu doći. Kao što znam i da ga  ima u  svačijem srcu, duhu i duši. Instinkt, pa čak i onaj za prelistavanjem gore i dolje, je initegriran u tu igru. Znam i da nam je ponekad lakše skroz se isključiti od svega. Da, lako – Prelako!

Pređi prstom gore. Pređi prstom dolje. Malo listaj lijevo, pa malo sada desno. Listaj, listaj, listaj. Blokiraj vijesti od ovoga. Listaj listaj, listaj, listaj… Ovo ne, ovo da…

Istina je da je puno, puno lakše živjeti svrhovito, biti koristan životu, emitirati, zračiti cijelim svojim duhom… I zato se ne boj rasta i promjene! Prirodno je da dozvoljavaš promjenu dok surfaš životom.

Do sljedećeg čitanja, nekoliko predivnih jutara ostavi sebično za sebe, kako bi se cijeli tvoj sustav na miru ažurirao.

Tvoja, zračna

Bety ❤

Tele->Vizija

Dio sam jednog od onih domaćinstava (koja riječ – domaćinstvo. Više priliči statistici popisa stanovništva, nego li blogu hahaha) koja nemaju TV. Dobro, imamo tu crnu led ploču, ali nije funkcionalna u klasičnom smislu. Tijekom preseljenja ostala je bez ispravne antene (ups), a kako nitko nije niti primijetio da u stanu nema televizije, nismo se baš pretrgli od truda nabavljati novu. Odluka je pala: Niti nećemo. Ne treba nam ni trošak, ni hipnotizirano blejanje u jednom smjeru sobe, a nismo niti veliki ljubitelji reklama. Od njih se uvijek osjećam kao da mi netko programira mozak. Oh, čekaj – to nije usporedba, može i bez Kao.  Od njih osjećam da mi netko programira mozak. A ako si osoba koja  radi na sebi i bavi se svojim životom, znaš i sam/a kako lako primijetiš svaku misao, emociju i akciju koja nije usklađena s tobom, ili ti krade kvalitetno vrijeme, u pikosekundi. Ne jer si čangrizav, već jer ne rezonira s tobom. Enivej. Nazad na priču o toj inerijerski odlično uklopljenoj, potpuno nebitnoj, crnoj, led ploči. Evo zašto ona, u našem domaćinstvu, nema ni moć ni snagu:

Osim što sam odrastala s maminim vodstvom da za svaki (siromašni) problem postoji kreativno (bogato) rješenje (na taj način sam se igrala – inženjerski – stvarajući rješenja), u srednju sam školu, kao i obje moje sestre, išla u drugi grad. Kada smo kod toga, i studirale smo svaka na svom kraju Hrvatske. Dolazak vikendom kući je izrodio jednu zanimljivu tradiciju. Bio je predviđen isključivo za čaj, maminu finu hranu 😀 (ovo kuže svi studenti- domljani! ) i razgovor. I to ne neki nebitni, kratki razgovor. A ne. Maratonski, duboki, pročešljaj-cijeli-tjedan razgovor!  ´Nemoj paliti TV, idemo pričati.´, je bila jedina i dovoljna uputa da bi ova tradicija zaživjela. Duboko vjerujem da je taj obiteljski ritual ono što me u najtežim trenucima usmjerilo kako hendlati svakom situacijom. A to je: Poveži se – ne zatupljuj. Uuu znaš da je bitno kad ide u navodnike!

Poveži se. Ne zatupljuj. – Bety

A kako ćeš naučiti povezivati se s drugim osobama, događajima, rješenjima i sa samim sobom, ako je stalno i uvijek pozadinska buka na repertoaru? Ako stalno blejiš u istu kutiju kao ´tele u šarena vrata´? Kako ćeš praviti viziju svoje budućnosti i crtati si tu ogromnu, sanjarsku misiju, ako ti netko stalno vrti raspadljive slike epileptičnom brzinom ravno u facu? Dok ćeš poslije i sam od sebe zahtijevati da razmišljaš izvan kutije? Zanimljivo mi je kako mi ljudi kada krenemo meditirati obično sklapanje očiju povezujemo sa… ? Snom! Zato mnogi i odustanu i otpišu meditaciju, jer im je prva i logična, naučena reakcija na sklapanje očiju – san. Pa u njeg brzo i utonu. Ukoliko zagospodarimo ovom promjenom navike (sjedneš i ostaneš sjediti), sve postaje još zanimljivije. Odjednom nam jako smetaju i zvukovi. Pa nam smeta to što se čuje promet, što ptice glasno pjevaju, muhe zuje, bebe plaču, netko u drugoj prostoriji hrče i sl. Kao da i hrkanje nije prirodan zvuk? Kao da ni u njemu nema harmonije? Hhh Ima je, ima je, samo nije isjeckana, tajmirana, namontirana, na prvu razumljiva i donekle ugodna uhu. Ili je to samo u odnosu na nešto drugo? Joj, da – u odnosu na one reklame protiv hrkanja!

Ne možeš nikako meditirati? Pa ni nemoj. Pokušaj bolje bar kojih mjesec dana živjeti u ne-buci. Živjeti u prostoru u kojem je tišina. Zvuči jezivo, ha? Zapravo i je. Jezivo je sebe od teleta učiniti dostupnim svojoj viziji. Taj skok Tele-> Vizija je moguć doslovno ne radeći ništa. Ostavljanjem daljinskog na miru. Kad ti kažem : Ostaviti daljinski na miru je danas ekvivalent meditaciji. (Uh i ovo ide u navodnike! 😀 Kad se igraš s nekom temom, samo te napadaju ovi citabilni redci!)

televizija 2

A kad smo kod tih citabilnih redaka, pokušavam se sjetiti od koga mi je ovaj izvrstan citat doletio, ali mi to sada ne uspijeva. (Ukoliko možda znaš, molim te ostavi u komentaru da navedem tu osobu. Brijem da je neki milijunaš u pitanju. Hahaha) Citat ide ovako:

´Televizija nije skupa. Gledanje televizije je skupo.´ – Neki milijunaš.

Zamisli se malo nad ovim. Koliko si samo sati i sati bacio na tuđe misli, slike, vizije, ritmove, izvještaje i sadržaj, umjesto da si za to svo vrijeme kreirao vlastite?

Znaš, dok sam tipkala ovaj post, povremeno bih bacila pogleda na ovu moju crnu led ploču. Stvarno lijepo izgleda dok me gleda ovako crna, ugašena. Odlično ide i uz policu. I kao da odiše nekim mirom. Sviđa mi se. Sviđa mi se čak i prašina na njoj. Najviše mi se sviđa kako se uz nju, kao i uz svaki dio svog prostora, osjećam slobodno. I prelijepo. Da, osjećam se prelijepo. Taj ti je osjećaj dostupan kroz znanje da svu ljepotu svijeta, pa tako i tvoju, samo skriva malo buke… Ako joj to uspije. 😉

O wow, mislim da netko u susjednoj prostoriji hrče! Juhuuu – vrijeme je za meditacjiu! 😀 Do sljedećeg posta, uživaj u miru koji već postoji u svakom djeliću tvog prostora. Svakom djeliću tebe. Bez ili sa televizijom. Znaj da si ti svoj daljinac. Možeš promijeniti svaki dio svog života, ako tako namjeriš.

Tvoja,

Bety ❤

Samoljublje

Znaš onaj zvuk škripanja noktima po školskoj ploči? (AAAAAAAAA) Vjerujem da tako ova složenica zvuči većini ljudi. Ustvari, bit ću iskrena: Vjerujem da ova složenica tako zvuči – ženama.

I to gotovo svim predivnim, nesebičnim, ljubavi prepunim ženama. Hej, ipak se ljubav treba davati i davati na tone i tone, isključivo drugima, i nesebično tražiti ništa zauzvrat, zar ne? I još pri tom biti jako draga i uslužna i  smješkati se kao prava, dobra djevojčica? E pa, ne.

Ženama si je samoljublje teže dozvoliti, jer je vezano na pojmove poput ´sebičnosti´, ´nebrižnosti´, ´kučke´ itd. A to nas žene diiiiiraaaa. U samu srž. (Kratka opaska: Sve ´ženske´ovisnosti proizlaze iz nemogućnosti bivanja s ne davanjem sebe drugima. Sve ´muške´ ovisnosti proizlaze iz nemogućnosti bivanja s ne imanjem svrhe. Svi imamo i žensku i mušku energiju u nama, zato će ovaj post dobro sjesti i ponekom muškarcu.)

´Nemaš ti pojma Bety, prava ljubav je bezuvjetna! – Ovo obično govore žene koje su jadne u vezama, puno propatile u prošlosti ili nemaju (još) ideju svjesne veze u glavi (i Srcu). Te iste prelijepe žene će iz tog mora bezuvjetne ljubavi zahtijevati milijun i jednu glupost od svog partnera, pronalaziti bezbroj stvari koje ne valjaju, biti ljubomorne, probirljive i sl.  O bezuvjetnosti ljubavi govore one koje opravdavaju povrijeđenost, nebalansirani ljubavni život ili brane često puta indoktrinirane misli (pod izvorom indoktrinacije danas ide sve: od religije do zgodnih ljubavnih postova na fejsbuku). Hajdemo malo sjesti s jednom popriličnom revolucionarnom idejom: Ljubav je uvjetovana.

Ponovit ću to:

Ljubav je uvjetovana. – Bety

Samim time što živiš na Planeti Zemlji živiš odnosnu, uvjetovanu ljubav. Prema svemu. Prema obitelji, partneru, religiji, tijelu, zdravlju, novcu…. Odaberi pojam koji god želiš i imat ćeš svoj stav, svoj odnos, svoj uvjet prema tome. Tvoja će ljubav, s obzirom na to, biti izazvana na rast ili spriječena od tijeka. To će naravno ovisi o tebi. A jer ti nitko nije usadio ljepotu samoljublja u kosti, otgrnut ćeš se prirodnom rastu iz ruku i spriječiti joj tijek umnim smicalicama poput bezuvjetnosti (ili samoočuvanja kao drugog ekstrema).

Tvoja ljubav je tvoja ljubav. I, da, postoji nje na hektolitre! Ma kakve hektolitre, u tebi je potencijalni, beskonačni Izvor. Kažem potencijalni jer ne žive svi spojeni na njega. Većina nas tijekom života poprimi uvjerenje da smo ipak samo tamo neka mala čaša. Čak i rado diskutiramo jesmo li napola prazni ili napola puni. A taj prelijepi, beskonačni, tihi Izvor na koji se prirodno možeš spojiti i iz njega neiscrpno davati (zdravi odnosi i zdravi uvjeti), nije gejzir da šiklja na sve u svojoj okolini. Izvor mirno i tiho pruža pročišćenog sebe onima koji se žele na njemu okrijepiti, umiti, i spremiti si vode za poslije. U beskonačnoj količini ako treba, ali nikad uz gubitak ili naknadu za korištenje. Ako ćeš iz sebe crpiti hektolitre, a još si samo kapacitet čaše, nećeš drugog samo ispolijevati mutnom vodom. Isjeć ćeš ga komadićima stakla. Sebe pri tom potpuno razoriti.

Samoljubljem se za početak lijepe čaše, potom pune rezervoari (najprije na pola, pa na puni volumen), a zatim se njime i spaja na beskonačni Izvor.

Hajde sada iskreno odgovori sebi: Kada si zadnji put napravila nešto za sebe? Ne pričam ovdje o lakiranju noktiju ni čaši vina pod krinkom predaha (osim ako ti to eksponencijalno poboljšava život). Kada si zadnji put fokusirano sjela i radila na bitnim stvarima za sebe? Kada si zadnji put učinila nešto od čega ti je srce pjevalo? Kada si zadnji put meditirala? Pisala? Plesala? Pjevala? Kreirala? Osjećala se živom? Brate mili, pošteno se naspavala? Razmisli malo o svom tom vremenu, energiji i ljubavi koje smo sklonije dati drugima nego li ih pokloniti same sebi. A nije li lakše sve baciti drugome u ruke i onda ih još kriviti za našu nesretnost? Nabacaj svu svoju ljubav na sebe, pa vidi koga ćeš kriviti za svoje (ne)uspjehe.

Bitno mi je da iz ovog bloga poneseš sljedeće: Ti odlučuješ što ćeš raditi sa svojom ljubavlju. Savršeno je i da ju istresaš na nekog/nešto tko ju uopće nije tražio, kao što je savršeno i da ju sipaš nazad u sustav. U sebe. Svaki scenarij je savršen, i to znaju oni koji su okupani samoljubljem.

I natipkat ću ti tu riječ još koju put, a na blogu postoji i cijela kategorija postova pod nazivom: Samoljublje. Nek´ti grebe ova balkanska složenica uši. Navikni se! SAMOLJUBLJE. Samoljublje, o ti divna davateljice života, prelijepa, velika kreatorice… Samoljublje je temelj svakog zdravog odnosa. Svakog uvjeta. Kada razmislim, zanimljivo je da je samo samoljublje bezuvjetno! Kada postigneš da bez ikakvog opravdanja, ikakvog davanja razloga zašto, samo sjedneš i radiš na svojim snovima, samo kažeš DA svom Srcu (na koliko god smiješan hint), onako iskreno, bezrazložno… Onda ćeš i sama znati da si na Izvoru. Samoljublje je bezuvjetno. Također bez gubitaka i bez naplate korištenja.

Nabroji si samo jednu stvar koju bi mogla, sebi za ljubav, napraviti u sljedećih pola sata ili tijekom dana. Ma i da se samo nekoliko puta u danu zapitaš: ´A što ja želim raditi? Što ja trebam? Kako ja želim živjeti svoj život?´, ovaj post je ispunio svoju svrhu. Jer sam samoljubno upitala sebe ista pitanja, precrtala sam planirani izlazak i napravila ono što ja želim raditi za sebe. Ne za druge, za sebe. Da, ovaj je post nastao iz čistog samoljublja, bez logičkog razloga i bez trunke sumnje na onaj hint srca koji kaže: Piši.

Do sljedećeg poziva Srca i do sljedećeg čitanja,

Voli se tvoja,

Bety ❤

Bum – Stres – Srcotres!

Ova mi je popularna novosloženica na trenutak zaokupila svijest:

27751840_377289692771318_3954847201172226306_n

Youthquake. Domišljato. Kako se potres na Mjesecu zove lunatres, na Zemlji zemljotres, potres na aktivističkoj sceni politika za mlade, očito – mladotres (slobodan prijevod), potres u smjeni svijesti i utjecaju na čovječanstvu ljudotres (ovaj sam izmislila), onda je potres u srcu – Srcotres! Dobro, i ovaj sam izmislila. Evo današnje postmeditacije:

Svakom je potresu, pa tako i srcotresu, prethodio stres. Ili ipak, nešto drugo?

Kako sam u tijeku pripreme radionica za mlade, osjetim kako će ovaj mladotres uskoro zahvatiti i Ilok. Osjetim to u svakoj stanici dijela. (To su prave seizmološke stanice! 😀 ) A prema količini energije koju osjećam, u ovom ćemo epicentru očitavati popriličnu jačinu po Richteru. Ilok je samo još jedan od epicentara (centar površinskog tresa) na koje će utjecati ogromna količina seizmičke (kinetičke) energije (energije nastale višegodišnjim okupljanjem mladeži u Hr i šire) koja je potekla iz hipocentra. U primjeru ovog mladotresa, ali i u  ostalim (s)tresnim promjenama, ne samo u društvu već i u svakodnevnom životu, hipocentar (mjesto nastanka potresa, duboko ispod površine) svake promjene je Srce.

Hipocentar svake promjene je Srce. -Bety

Svaki društveni/osobni/odnosni/ekonomski/gospodarski/financijski/ -tres je ustvari Srcotres. I svaki utječe na reljef života. Svaki je nastao pod pritiskom i stresom ( kretanje tektonskih ploča u vlastitoj dubini). Svaki će rušiti ono što je na površini slabo i graditi (da, ovi tresovi i grade!) ono korisno i snažno. Svako potlačeno, stresno Srce stoga ima ogromnu Snagu u sebi, a ta se snaga, kao i sam Srcotres, ne mora dogoditi samo zbog stresa. A ne. Može do njega doći iz dva smjera. Iznutra i izvana. Baš kao pravi potres: iznutra – srcotres dolazi kao odgovor na pritiske života i otpore prema životu (pomicanje tektonskih ploča, životni stres), a izvana – eksplozijom. Kakvom sad eksplozijom? Pa, Valentinovo je – eksplozijom ljubavi, kojom drugom? 😛 (Super mi je slučajnost da se jedna vrsta horizontalnog rasprostranjivanja valova potresa zove LOVEovi valovi :D, iako je matematičar po kojem su nazvani, francuz, pa se čita Laveovi valovi.)

U svakom slučaju, pričamo o ljubavi kao pokretaču rasta. Ljubav prema sebi, svojoj obitelji, svom partneru/ici, ljubav prema svom gradu, svojoj okolini, Majci Prirodi, Mliječnoj stazi… Svaki odnos prepun ljubavi je velika snaga. I, iako smo skloniji veličati ove valentinske, partnerske ljubavne odnose, molim te ne zaboravi na sve ove ostale! Ako ti već nekog neizmjerno voliš ( a znam da voliš!), možeš li se na tren prisjetiti i osjetiti kako i tebe netko voli bar u istoj mjeri? Ako ne i više? Možeš li si pojmiti  koliko te samo Majka Priroda voli? Koliko te voli tvoja obitelj? Koliko te vole tvoji prijatelji? Možemo li si ikako zamisliti sve te beskonačne valove ljubavi koji dolaze iz cijelog Svemira k nama? K tebi? (Dobro, plinove. Potresi u svemiru proizvode plinove :D). (…) Misliš li da ima tu mjesta pokojoj eksploziji? Ok, sad zbog priče o plinovima i ova eksplozija ima smisla. 😀 Svemir ti nudi beskonačnu ljubav u naletima i naletima plinova 🙂 (BUM!), a ako ih ne upotrebljavaš za svoj rast, iz čiste ljubavi će ti biti dani drugi (s)tersovi, sve kako bi bio potaknut i tvoj Srcotres!

Ne zaboravi da je tvoje srce tvoj hipocentar promjene. Postoji božanstvena poveznica između mjesta u kojem živiš, ljudi s kojima živiš, novčane situacije u kojoj se trenutno nalaziš, zdravstvenog stanja tvog fizičkog tijela(…)  i srcotresa koji će tek krenuti iz tvog srca. Prema svim tvojim epicentrima. Svijet samo čeka, u niskom startu, da srušiš sve ono slabo što ti ne služi, gradeći ono korisno, prelijepo i snažno. Svijet samo čeka da stisneš gumb na taj eksploziv zvan Ljubav.

Sretno ti i eksplozivno (ekspanzivno) Valentinovo!

Tvoja, zaigrana,

Bety ❤

felt-with-heart

P.s. Moj Srcotres? Ovaj blog. Kreiran je da po defoltu ruši ono slabo i gradi novo, prelijepo i snažno. Prije je sadržaj iz mene nastajao iz životnog stresa, sada nastaje iz ogromne ljubavi prema životu i ljepoti življenja. Bum! Smatraj se srcotresenim! ❤

 

%d blogeri kao ovaj: