namjera

namjera

(Zaljubi se u) Ne znam

By Nema komentara
(Zaljubi se u) Ne znam

Nemam pojma od kuda sve ideje svijeta nađu svoj put u aktualizaciju. Ne znam i ne usudim se pitati. Smatram taj proces čistom magijom i ne želim u nju dirati.

Zamisli da prokužiš cijeli trik mađioničara Joze Boze. Pretvorio bi se u pametnjakovića koji ide okolo i svima objašnjava na koji je to način izvukao zeca iz šešira i kako je prerezao asistenticu na polovice. I upropastio bi svima zabavu, a na sebe stavio jedno tri reda gorkih bora. (Ljudi koji se ne smiju dobiju gorke bore. One ružne.)

Može li život doista biti magičan? Ili su to samo ćorci? Nešto u što nas drugi mađioničari (gurui, life coachevi) pokušavaju uvjeriti? Bilo bi mi teško za povjerovati da je svako moje iskustvo čiste magije, poravnanja i sinkroniciteta samo jako dobro iscenirano. Teško mi je ne osjetiti ogromnu dozu svjetla, magije, povezanosti i tijeka u vlastitom tijelu i nazvati ga lažnim. A opet, teško mi je negirati kako niti jednom ne mogu predvidjeti put protkan intuicijom i čistom vjerom u osjećaj u mojim grudima, iako sam milijun puta samu sebe razuvjeravala s mnogim „Ne znam“.

Zamisli samo da ugledaš simpatičan, veseo štand na kojem se prodaju tajnoviti, zanimljivo zapakirani paketići. Štand te je privukao s druge strane ulice. Neka posebna, poznata, srcu draga energija isijava iz toga štanda. Gledaš tajanstvene artikle. Omot je od nekog čudnog materijala. Miriši na djetinjstvo. I kišu. I duge. Na ceduljici samo piše ´Ne znam´.

„Kakav vam je ovo proizvod?”, možda bi znatiželjno prišla.

„Ne znam”, uslijedio bi odgovor mađioničarski odjevenog trgovca.

„Ima li kakvu svrhu?“, ne bi tako lako odustajala.

„Ne znam”, opet bi čula s druge strane.

„Pa dobro, što mogu očekivati od ovoga?“ , već bi gubila strpljenje.

„Ńe znam”, dočekao bi te spreman, dobronamjeran odgovor.

„Ma kakvo je ovo sranje?”, izgubila bi već živce.

„Ne znam”, istom srdačnošću nastavljao bi se razgovor.

I otišla bi ljutito.

Istu večer, vrtjela bi cijeli dan u glavi. Sjetila bi se tog prodavača i tog „Ne znam“ proizvoda. I sve o čemu bi razmišljali bilo bi: „ Zašto li me, pobogu, silno privlači to Ne znam?“.

„ Ne znam.“, promrmljala bi sama sebi u bradu dok gasiš svjetlo na noćnom ormariću.

Svaki put kada ponudiš sebi Namjeru i kada po njoj postupiš (Usmjera), na pitanje: „Kamo će me ovo odvesti?“, nešto u tebi odgovara: „Ne znam“. Razgovor može ići ovako:

„Zašto osjećam ovakvu volju za započeti nešto novo i, iskreno, svijetu pomalo blesavo?“

„Ne znam.“

„Hoće li mi ponestati ideja za ovakvo što?“

„Ne znam“.

„Kako ću od toga živjeti?“

„Ne znam“…

Istina, zvučao bi kao najlošiji šoping u povijesti trgovine da samo tako, bez grama sumnje, potražiš jedan od ovih „Ne znam“ proizvoda sa šarenog štanda stvorenog niotkud.

Iako, jednom kada slijediš svoje Srce, naći ćeš se u toj Ne znam zemlji. Pa kad si već tu, možeš se u to Ne znam i zaljubiti. Ogromni je dokaz vjere slijediti svoje Srce korak po korak. Ne znajući što te čeka niti 2 koraka unaprijed. Srce nudi sve, ali to na prvu ne izgleda kao sigurnost. Nema jamstva, samo jedno veliko Ne znam. Srce ti ne može reći ništa više od te iskrice koju ti nudi u kratkim trenucima inspiracije. Čeka na tebe da kažeš Da. I kada kažeš to Da, niti onda ne govori više od samo sljedećeg koraka. Ovu iluziju sigurnosti razbit ćeš brzinom svjetlosti, poslušaš li Ga. I tada će komunikacija ići malo drugačije. Dokazi sigurnosti pojavljivat će se neovisno o tvojoj volji, a ovisno o tvojoj vjeri. I bit će uvijek veći, bolji, snažniji nego li si ikada u svom mozgu mogla zamisliti. Kada kreiraš iz srca, nemaš granicu. Kako to?

Iskreno?… Ne znam.

Taj mađioničarski trik nisam još prokljuvila. Znam samo da je milijun puta lakše zaljubiti se u to Ne znam i živjeti u stanju iznenađenja, nego li lupati glavom o zid na pitanja sigurnosti, kontrole i jamstva.

Postoj li jedna stvar koja ti je stalno na pameti? Nešto što ti srce tu i tamo baca kao mig? (Počni ovo, joj baš bi bilo fora da napravim to i to, da se javim toj i toj osobi… A da sada, bez razloga odem u šetnju? Pozovem prijatelje van? Naslikam nešto?). Ako se uhvatiš da je na pitanje: Ma kakve mi vajde od toga? Kome to još treba? Nije li to čista glupost? Kako ću od toga živjeti? Sama sebi odgovoriš s Ne znam – možda je ideja vrjednija aktualizacije nego li si to želiš priznati.

Je li to 100% siguran put u sreću?

Iskreno?

Ne znam.

Ali je***o se zabavljam sljedeći svoje Srce. ❤

Kako je Ne znam ulaz u eter svih mogućnosti, današnji video je skrooooz drugačiji od posta.  🙂 Uživaj u njemu ovdje:

Hvala ti na čitanju! ❤

namjera

Novac

By Nema komentara
Novac

U hrvatskom jeziku postoji beskonačno riječi od pet slova. Dobro, ne beskonačno, samo broj peteroslovih riječi nije tako lako mjerljiv mom laičkom, neukom oku. (Poprilično sam sigurna da je svaki jezik tek vektorska veličina.) Riječi su poznate po tome da im pridodajemo značenja. Ponekad očita i jasna, a ponekad krajnje mistična i hermetična značenja, koja možemo razotkrivati po kulturološkim, društvenim, ekonomskim, obiteljskim, odnosnim (…) slojevima. Dvije od tih riječi iz bazena peteroslovnih, imaju najlošiju repku. Navukle su na sebe značenja i uvjerenja dovoljna da kreiraju povijesne konflikte i nacionalne sporove, a u najmanju ruku znatiželju. Jedna od njih je i u naslovu. Zato i čitaš ovaj post, zar ne?

I prije nego li skočiš s ovog posta na neki drugi link, nemoj se osjećati prozvanom. Prozvala sam samu sebe: Sjedim u Knjižnici i nadomak ruke, kao današnja inspiracija, sjedi najtanja od svih knjiga u cijeloj knjižnici grada Iloka. Naslov joj je Novac. Misliš da ju nisam uzela u ruke?

Knjige o novcu imaju privilegiju biti najmršavije. – Mrmljam si u bradu. – Opet i opet će biti tražene. Pogledaj samo ovo. Knjižica od Charelesa Peguya, A5 formata, 70-ak stranica koje niti ne govore o tome kako zaraditi novac, kako promijeniti uvjerenja o novcu, kako ostvariti financijsku neovisnost, kako otplatiti dugove, ulagati i upravljati novcem… Izložena među počasnim primjercima knjižnice, jer, čak i tete u knjižnici znaju kao ´baciti mamac´. Ovako letimično- knjiga daje osvrt na modernu Francuksu (1902. je u pitanju), sa žarištem na politiku i obrazovanje (obezvrjeđenje rada i obožavanje novca). To rekavši, bavi se uvjerenjima, ali ne na ´how to´ način (na koji smo možda malo i previše navikli).

Natrag na post: Zagrizla sam tako i ja taj knjižničarski mamac (Tete knjižničarke : Elizabeta = 1:0.) i upoznavši se sa sadržajem knjige, odložila ju u OKP-ovskoj maniri.

Prvo sam se upitala: Zašto sam, uz ´potpuno´ uvjerenje da se svi odgovori nalaze u meni, opet imala potrebu, znatiželju, zov potegnuti za ovim naslovom? Dva i sva su četiri, rekli bi, i dobro zaključili da moje uvjerenje očito nije ´potpuno´. Djelomično biste bili u pravu:

Kako sam prošle godine rapidno otplatila svoj studentski kredit (u manje od 6 mjeseci otplatila sam 5 godina kredita, i sve to na minimalnoj plaći), novac je jedna od onih stvari koje sam morala sama istraživati ( i dešifrirati). Iako sam akademski građanin, upravljanje novcem sam ´pokupila´ u obitelji (budimo iskreni, tko se tim osmotskim procesom učenja nije opekao?). Koliko god ljudi oko tebe bili dobroćudni i dobronamjerni, ne znači da posjeduju znanja koja će ti omogućiti ugodan život (od nutricionizma, upravljanja novcem do ekološke svijesti, seksualne higijene i spolnog odgoja, kao i poznavanja osnovnih zakona primjerice onog o radu.)

Sklonost obrazovanju o novcu je definitivno jedan faktor. Drugi su, pogađate, uvjerenja. Jedno od mojih dubinskih uvjerenja je proizašlo iz doskočice popularne za vrijeme rata, kojom su se odrasli razbacivali jer je, eto, fora zvučala. Ona je glasila: Ne vrediš ni pet para. (Moja je obitelj za vrijeme rata ostala u Iloku, od tud ekavica). I do mog je uha, ta simpatična doskočica, dospjela nekoliko puta, i to iz očevih usta. Iako je to njemu bila nesmotrena poštapalica, i iako sam to čula svega dva- tri puta, ne više – ovo je bilo sasvim dovoljno da neizbrisivo ostane u mojoj podsvijesti i da iznjedri snop uvjerenja, koja će me, kada god je to bilo prigodno, izazvati u poimanju moje vrijednosti. (Utjecalo je kako na moj džep, tako i na moje odnose.)

Uvjerenja su definitivno velika stvar kada je u pitanju novac iz jednostavnog razloga: jer su velika stvar kada je u pitanju BILO ŠTO u našem životu. U pravilu ne postoji razlika između novca i bilo kojeg drugog papira (Osim što wc-papirom ne možeš platiti osnovne stvari, uključujući i wc papir.)

Šalu na stranu – prava priroda novca ja zakopana ispod slojeva i slojeva uvjerenja. I novac je ustvari potlačen. Komandiran je našim ´naredbama´, našim uvjerenjima (ograničenjem ili dopuštanjem). Vjerno sluša naše upute i ne dolazi niti lipe više nego li je to našoj podsvijesti u dosegu.

I da, novac je jedna od tih stvari koje će izazvati moje uvjerenje da su svi odgovori u meni. Ne brini, na ovu temu također znam meditirati. Pokušaš li sjediti sa svojim otporom prema novcu satak vremena, mogla bi se izmoriti više nego u teretani.

Svejedno, pokušaj.

Pokušaj sjediti s nedostatkom.

Pokušaj sjediti s otporom prema dopuštanju.

Pokušaj sjediti s otporom prema aktualizaciji (ok manifestaciji, koju god riječ želiš).

Pokušaj sjediti sa svojim roditeljima (sa svim naslijeđenim uvjerenjima).

Pokušaj sjediti sa svojom ´kulturom´.

Pokušaj sjediti s najavljivanom recesijom.

Pokušaj sjediti sa strahom.

Pokušaj sjediti sa siromaštvom.

Pokušaj sjediti s bogatstvom. (Nekima je teže nego sjediti sa siromaštvom)

Pokušaj sjediti sa svojom vrijednosti ( i nevrijednosti).

Pokušaj sjediti sa svojim srcem koje će ti uvijek i iznova davati SVE odgovore.

Pokušaj sjediti s drugom peteroslovnom riječi koja ima najviše uvjerenja.

Pokušaj sjediti s LJUBAVi.

Vrlo brzo mogla bi uvidjeti da je ljubav novac  i da je novac ljubav. I da je ta skrivena, čista, nevina priroda novca ono što se i od tebe očekuje da doprineseš ovom svijetu. Da je to ono što pokreće svijet.

Ovaj blog je ogroman podsjetnik (katkad i pljuska) meni samoj da  vraćam fokus na unutarnji svemir, i upravo mi je drago da mogu biti potpuno autentična i pokazati kako hvatam samu sebe gdje još štekam i gdje ne vjerujem u potpunosti ni sebi, a ni tom mom svemiru. (Ovo uvjerenje da je novac ljubav je i meni novitet. Svakako me nitko njemu nije učio.) Teško je sjediti i sa siromaštvom i sa bogatstvom. Pokušaj. Iznenadila bi se. Uvidjet ćeš da ti je jedno ugodnije od drugog, ali imat ćeš senzacije i iskustvo sa svakim od tih ´sjedenja´. Naša se uvjerenja o novcu, o svojoj vrijednosti, o nama samima nalaze zaključana u našem tijelu i iskreno, ponekad je prava gnjavaža osvijestiti ih i sjediti s njima (afirmacije su slaba municija za ovo, tek kada ih istinski vidiš, ona iščezavaju).

Jednom ću napisati knjigu o novcu. I bit će puno veća od 70ak stranica. Ipak, na koliko stranica možeš opisati nešto tako divno i jednostavno, poput ljubavi?

U međuvremenu, evo priče o tome kako sam brzinom svjetlosti otplatila studentski kredit…

Čitamo se u sljedećim postovima! 🙂

namjera, Tijek

Zagrijavanje

By Nema komentara
Zagrijavanje

Nikad mi nije dobro sjela ideja zagrijavanja na treninzima. Posebno recimo treninzi plivača: Idemo, dečki, zagrijavanje 10 dužina! (10!!??!) I svi kao pingvini za ribom na drugu stranu. Bez pogovora. Bez pobune. Što onda radiš nakon zagrijavanja? (Plutaš po vodi, u mom slučaju.)

Ovako vjerojatno razmišlja svatko tko nije utreniran, bilo da je riječ o sportu ili o pisanju, slikanju, bilo kakvom kreiranju pa i meditaciji. Kada nisi utreniran trčati dugo, prava ti je šteta otrčati kojih 6 minuta bez da se to ´računa´. I još tek onda prionuti na posao – majko moja!

Međutim, upravo je tu razlika amatera i profesionalca. Profesionalac će jedva dočekati zagrijavanje jer zna da je ono nužno ne samo za pravilno razgibavanje svog tijela već i za postizanja budnosti mozga i još važnije postizanje stanja tijeka odnosno flowa.

Kako postići tu dozu entuzijazma za ´bačeno´ vrijeme na zagrijavanje? Pa… treniranjem. Postizanjem bolje i bolje forme. Polaganim prihvaćanjem identiteta osobe koja je vrhunska u tome što radi, osobe koja je profesionalac u svom polju talenata. Smanjivanjem vremena otpora, i na taj način, sve bržim i lakšim stavljanjem u stanje  flowa tj. tijeka.

Na početku će uvijek biti najteže. Sljedeći put već će već kraće vremena trebati. Put nakon toga još kraće. I dok se okreneš, pretvorit ćeš se u jednog pravog kreativnog sportaša koji se na sam znak zviždaljke ili dodir lopte odmah baca u tijek.

Kada pišem, namjera mi je trenirati i trenirati kako bi bila ´aktivirana´ samim zvukom tipkovnice na mom laptopu. Kada vježbam, namjera mi je biti u flowu prvim dodirom prostirke i parketa. Kada meditiram, namjera mi je biti u tijeku čim sjednem u najugodniju uspravnu pozu. Znam da će za to biti potrebno i malo zagrijavanja i ustrajnosti s moje strane. I to mi ne smeta. Ipak mi je namjera velika. 🙂  

Kada bi na ovaj način mogao definirati svoje namjere, kako bi one zvučale?

Do sljedećeg čitanja, slobodno pogledaj i video na ovu temu;

namjera

Da bi letio – zaroni.

By Nema komentara
Da bi letio – zaroni.

U današnjim popularnim duhovnim učenjima navodi se ljestvica emocija, poznatija pod nazivom Hawkinsova skala. Ona predočuje emocije na (vrlo šarenom) spektru od 20Hz za stid do 700+Hz za prosvjetljenje i ultimativnu svjesnost. Odavde potječe izraz visoka vibracija. 

Izvor: Internet stranica Intuitive leadership mastery

´Pravilo´ je sljedeće: ukoliko što dulje surfaš na valovima tih ´visokih´ vibracija, tijelo ti drugačije kemijski reagira na podražaje okoline, stavljaš se u život sinkroniciteta, aktualizacija i nevjerojatnog bad-ass-kreatorstva. Iliti kako bi to favorizeri popularnog zakona privlačenja tumačili: tako kreiraš novu realnost. Kako ovo nije blog o zakonu privlačenja, ovo nije post o promociji života na ´visokoj´ vibraciji, upravo jer bi te takvo htjenje lako moglo baciti u čistu suprotnost. Evo na što mislim:

Riječi su moćne. Itekako moćne. Moćne su jer je važno koju poruku govorimo svom mozgu. Kako da se dalje ponaša. Koje obrasce da sluša. Koje naredbe da izvršava. Mozak je odličan sluga i loš gospodar (ne, ne to je izreka za grab u hrastovo-grabovoj šumi 🙂 ). Kako god, mnogo naredbi zadajemo mu olako (podsvjesno, reaktivno). Dobar primjer takve naredbe je također popularan izraz ´pretvaraj se dok to ne postaneš´ (fake it till you make it). Svom mozgu govoriš da se ti pretvaraš da si nešto što nisi. I on tu naredbu vjerno sluša. I sluša. I sluša… I izvršava. I pretvara se. I pretvaraš se. I to i u situacijama kojih ne postaneš ni svjestan dok te realnost  ne lupi nogom u gu…. Zašto bi se pretvarao da si sretan u vezi u kojoj si jadan? Zašto bi se pretvarao da znaš raditi posao za koji nisi ni kvalificiran? Zašto bi se pretvarao da si nešto što nisi? Zašto si ne bi bolje rekao: Budi autentičan ti i daj sve od sebe? Neću od ove fraze praviti cijeli post i neću odskakutati predaleko od ovoga, vraćam se upravo na naredbu koju zadajemo mozgu u želji da budemo na visokoj vibraciji.

Prvo što mozgu govorimo kada kažemo da želimo biti na visokoj vibraciji (ili da morao povisiti vibraciju) je da smo trenutno ninsko. Ali nisko. Niiiiiiiiisko. Super nisko. (Mozgu je sve pitanje života i smrti.)  Toliko smo nisko da nam je i gore nego li je. Da bolje grebemo rukama i noga, samo da ne budemo u ovoj rupi od niske vibracije. Mozak prihvaća riječ visoko kao nešto iznad nas, nešto za što se moramo jaaako truditi da bi uhvatili, odraziti se od poda svom snagom da bismo došli do toga…

Drugu naredbu koju ovom frazom upućujemo mozgu je ta da jednom kada smo ´visoko´ imamo potpuno pravo kljucati drugima koji su ispod nas. Opet, naučeni smo što znači biti visoko: Iznad svih. I te trikove će ego lako iskoristiti da odigra neke od odličnih scenarija, poput onih: Tko visoko leti, nisko pada. Zvuči poznata fraza?

Koju onda naredbu upotrijebiti, a doći u opisana, željena stanja ljubavi i prosvjetljenosti? Bez da se pada i uzvisuje?

Da bi letio, molim te, zaroni.

Molim te nemoj pucati na visoku vibraciju. Umjesto toga, pucaj na duboku vibraciju, pucaj na dubinu svoje duše i na dublje emocije koje se kriju ispod srama, stida, straha… Zašto ovako malena razlika čini ogromnu promjenu u načinu života i tom slavnom ´procesu stvaranja´?

Što za tebe znači riječ dubina? Tko god je ikad zaronio glavu u more i bivao dulje od pola minute, zna da se dolje, u dubini, skriva nepojmljivi mir. Na površini može šibati oluja stoljeća, no dolje, na dnu mora, vladat će potpuni mir. Sjeti se samo onog osjećaja kada uroniš glavu u kadu da bi oprao sapunicu s glave. Nestaje nepotrebna buka, svjestan si svog disanja, osjećaš se prisutnim u svom tijelom, kao da su ti sva osjetila izoštrenija. Čuješ čak i kretanje vode u instalacijama stana. Čuješ svaki mjehurić zraka koji ispustiš iz nosa… Mir, pojačana osjetila… S time mozak povezuje riječ duboko.

Sljedeći put kad se uhvatiš da surfaš na niskim valovima emocija kontrakcija, umjesto da hvataš imaginarne visoke valove, zaroni u svoju dubinu. Što ako bi danas, ili koji drugi dan, tvoja namjera bila biti na dubokoj vibraciji? Zamisli si to. Ako si upravo duboko udahnuo dok si čitao ovaj tekst, znači da i tvoje biće dobro poznaje snagu dubine. Vlastite dubine. A tamo ćeš naći svo razumijevanje, svu ljubav, svu radost, sav mir koji će već ´odraditi´ sve što svi silni stručnjaci pozitivne psihologije, fizike i čega sve ne, tvrde da će odraditi.

Kontradiktorno znanosti, ali istinito u iskustvu:

Da bi letio –  zaroni.

Pogledaj video na temu ovog posta:

namjera, Usmjera

Sugar free – dan drugi

By Nema komentara
Sugar free – dan drugi

Uopće neću okolišati, danas je na trenutke bilo kritično i ovo su  sve moje usmjere protiv gladi za rafiniranim šećerom. Djeluju jednostavno i da jednostavne su. Često u stanju gladi za slatkim, međutim, nisu lake za primijeniti. Nadam se da će ti svaka od njih, jednog dana, poslužiti:

1 .H20. I to strateški. Kad te uhvati glad za šećerom, presiječeš ju čašom vode, i to samo iz razloga da malo zbuniš mozak. Tu si daš vremenski prostor od nekoliko sekundi da se pribereš, vratiš na namjeru i postupiš na neki od zdravijih načina.

2. Vezano na vodu – četkanje zubi nakon obroka, osobito nakon pojedene voćke. Osim što je stvar zdrave higijene usta, vrlo je praktično jer na taj način izgubiš slatkasti okus koji ostane dulje vrijeme u ustima (još ako koji komadić voća ostane za zubima, pa te vraća na taj okus slatkog… 🙂 )

3. Diši. O, da. Diši. Vrati se svojoj namjeri. Vrati se vjeri da je ovo, iako ne možeš ovog trena vidjeti finalni rezultat, najbolje za tebe. Vrati se vjeri u svoju intuiciju, svoje tijelo. Primiri se, nitko ti ne prijeti smrću – samo ti se jede šećer. Ako je potrebno, prošeći (svježi zrak, promjena okoline –  opet daješ mozgu vremena da se makne od uhodane mehanike i reakcije na glad za slatkim)

4. Mahune. Tajni trik, koji ni nije toliko tajni – mahune (i sve mahunarke) su odlične za stabiliziranje razine šećera u krvi. Neću ulaziti u nutricionizam, znam samo da obrokom s mahunama smirujete tu glad za slatkim i stvarno sebe hranite, odgađate šećerne prohtjeve i smirujete psihu. Trbuh pun, osjećaj sitosti zadovoljen – gdje ćete više.  Živjele mahune!

5. Mrkve, mrkve i mrkve. Zdravi ugljikohidrati koji će brzo zasititi želju za slatkim (zbog prirodne slatkoće) uz to da nešto grickaš! U ova dva dana sam pojela kilogram mrkve sigurno.

6. Bademi. Osim što odlično idu uz grickanje mrkve (navodno su zdrave masti iz badema odlične za iskorištavanje vitamina A iz mrkve, pa osim što je ukusna, kombinacija je za 10!), bademi ispunjavaju jednu drugu glad – a ta je glad za gorkim! Tko bi rekao da su te dvije gladi povezane! Opet, nisam nutricionist, ali o ovome možete čitati puno više istražujući tradicionalnu kinesku medicinu, možda čak i makrobiotiku i što sve još ne. Ono što znam iz iskustva je da su bademi efektivni u smanjivanju gladi za slatkim i pogađate, našli su svoj put na moj meni ovih dana.

7. Kad smo kod gorkog – čaj od malsačka! Što gorče to bolje! S tim da u ovo nemojte ubrojiti kavu zbog iritacije probavnog sustava, osim ako vam je svakodnevni ritual i ako ju pijete bez šećera. Od svih zamjena šećera, jedino sam prije koristila brezin šećer, koji ide jako lijepo s kavom. Stevija se navodno ne ljubi dobro s kavom, ali kako ju ne pijem ne mogu to potvrditi. Stevija i brezin šećer su dva zaslađivača koje su odlične opcije ukoliko planirate supstituirati rafinirani šećer. Ja sam ovaj put odlučila ne nabavljati zamjene, pa sam se držala gorkog spektra, a da nije u pitanju kakao, zbog mirisa i memorije na čokoladu (slatko – opet igra s mozgom). Budući da doma imamo nabrani i dehidrirani čaj od maslačka (koji je izuzetan za jetru!) odlučila sam se za njega. I odlično odgađa glad za šećerima.

8. Voće. Znam, preočito, ali evo. Umjesto rafiniranih šećera, poslužiš se prirodnim šećerima s odličnim rasponom vitamina i vlakana.  Poslužila sam se ovaj put većinom mandarinama, jabukama i šumskim voćem, jer spadaju u vođe koje je manje slatko. Izbjegavala sam neko voće, poput banana i smokvi. Banane inače jako rijetko jedem – one su svakako u kategoriji najslađeg voća. Smokve obožavam, tako da mi je laknulo što nismo trenutno imale u vrtu više smokvi, jer su još slađe od banana. Namjeravam ih naravno jesti kroz neko vrijeme, samo ne u ovoj fazi gdje mi se lako zajede slatko samo na prvi miris sladi u zraku. A banane povremeno znam staviti u smoothie, što se uz hrpu peršina, blitve i špinata balansira.

9. Magnezij. Po mogućnosti onaj gorki, gadni. (Opet gorki okus!) Ne znam postoji li suplement na tržištu koji garantira da ti se neće tu i tamo opsesivno htjeti pogrickati nešto slatko. Ako izmisle tako što, samo mi javite! Rutina i dostupnost rafiniranih šećera je ono što ovdje ustvari otpuštam, a magnezij pomaže poduprijeti tijelo u promjeni. Čak mi ga je čudno i opisivati, magnezij morate probati da bi iskusili njegove (ponekad i trenutne) koristi. Iz mog iskustva, puno pomaže kod iscrpljenosti tijela i smirivanju od stresa, što je ovdje slučaj. Vjerovali ili ne, promjene u prehrani znaju predstavljati ogroman izvor stresa. Jučer i danas nisam koristila magnezij, jer sam imala samo onaj ´putni´ magnezij u malenim dozama, koji se konzumira izravno pod jezik, a koji, pogađate, sadrži šećer.

10. Za sam kraj: potapšati se malo po ramenu. Ovo kao da svi zaboravimo. Danas sam prošla kroz 5 trenutaka čistog ludila. Čistog odgrist-ću-si-ruku-ako-ne-stavim-nešto-slatko-u-usta ludila. I prošlo je. Doslovno sam, umjesto odgrizanja te iste ruke, upotrijebila ju da se potapšem po ramenu. Ah, agonije koje se odvijaju u našim glavama, bez da osoba do tebe uopće zna s kakvim se mislima u trenutku hrvaš. E, pa čim se ishrvaš, potapši se. To je znak da si se vratila na svoju namjeru i to je znak da te ubrzo čeka nešto novo, uzbudljivo, neustaljeno i da si otpustila dio navika koje ti ne služe. Ako si prošla kroz isto iskustvo, evo ja bih te ovog trena potapšala po ramenu! Po oba! Pa, evo, molim te, u moje ime, potapši se i čestitaj si. Svaka čast. Naklon do poda.

I to je to – mojih 10 usmjera. Ono što nisam napomenula je da ovaj put nisam uklanjala pola stvari iz hladnjaka, nabavljala umjetne zaslađivače i opskrbila se s hranom za 10 dana unaprijed. Samo sam vjerovala svojoj namjeri i vjerovala da ima razlog zašto je upravo sada pravo vrijeme da ovo otpustim. Moram priznati da sam osjećala puno manje stresa nego prije (zato ni nisam uzimala magnezij). I čak sam imala jako puno inspirirativne akcije (unajmila sam ured, upisala se na treninge, fotografirala). Vidjet ćemo kamo će me namjera dalje odvesti.

Volim vas,

Elizabeta

namjera, Usmjera

Sugar free – dan prvi

By Nema komentara
Sugar free – dan prvi

´Skidala´sam se sa rafiniranih šećera nebrojeno puta. Toliko da bih se mogla poistovjetiti ili s ulogom profesionalca o ovoj temi ili s ulogom… pa… ovisnika?

U svakom slučaju, danas mi je prvi dan (prvi po sto i prvi put) bez rafiniranih šećera, pa sam iz nekog razloga, odlučila to zabilježiti na blogu. Možda i ova detoksifikacijska glavobolja u međuvremenu, kroz tipkanje, posustane.

Ako je ovaj put ´skidanje´ sa šećera u bilo čemu drugačije od prijašnjih kraćih ili dužih perioda bez rafiniranih šećera, onda je to u ovome:

Prije sam imala ciljeve.

Ciljevi zvuče nešto poput ovih dobro poznatih: Skinuti višak sala. Biti na toj-i-toj kilaži. Utrenirati trbuh… Tako valjda izgleda svačija prva faza – neki, nečiji, ne-vezan-na-istinsku-sebe, popularizirani cilj. Svi kroz to prođemo.

U drugoj fazi su vanjski faktori uvjetovali moje opredjeljenje na cilj. Npr. imala sam drastične i bolne posjete zubaru (u setu od 8 dolazaka) i zaključila da rafinerija jednostavno nije bila toooliko dobra da opravda iti jedan moj posjet zubaru, osim redovnih pregleda.  I to me je držalo podalje od šećera dobre pola godine. Obitelj, prijatelji, okupljanje, šnjof vamo, šnjof tamo, ma moji su zubi super i  – bam! Eto me opet sa slatkim u ustima. Ili npr. kada sam zabrijala da imam neku smrtonosnu bolest. Dobro, ne baš smrtonosnu, više se ni ne sjećam o čemu je bila riječ. Nešto tipa prenapučene gljivice u slini i tijelu (djeco, ponekad nije zdravo čitati  google). Uz svo javno blaćenje rafiniranih šećera, čovjek bi si pomislio: Ovdje leži rješenje svih mojih briga. Zaključak: Skidam se sa šećera. Što je trajalo, opet, kojih  6 mjeseci. Imala sam i kraće pothvate, ali sve u svemu nakupilo se tu staža i iskustva, što u odupiranju, što u pripremanju, što u skrivanju, što u ponosu, što u podbacivanju…

Što me vodi do treće faze, a to je ova do sada još neispitana do kraja faza. Faza kada u meditaciji dobiješ usmjeru da je vrijeme da ovo ode. Da je u potpunosti sigurno da pustiš ono što te otežava, što te do sada kontroliralo i što više nije dio tebe. I dana mi je namjera za cijelo iskustvo (ne cilj, već namjera).

Namjera je kreirati iz dubokog, staloženog, mudrog dijela sebe. Prigrliti ono što me tome približava i odbaciti ono što me u tome ne podupire.[Primijeti da se u namjeri nigdje ne spominje šećer, grami i kilogrami, dijelovi tijela ili povijest bolesti.]

Izgleda je i moja Duša googlala malo o rafiniranim šećerima i ispostavilo se da ne idu baš dobro s unutarnjom staloženosti i mudrosti. Bar ne u mom slučaju.

Budući da mi sutra slijedi zloglasno najteži dan, pratit ću ovo ´putovanje´ prvih nekoliko dana. Tko zna? Možda se i ugodno iznenadim! Ono mukom skupljeno iskustvo ustvari mi nudi puno znanja, praktičnih trikova i podrške, što bi moglo biti odlično. Ruku na srce – tko preživi drugi dan bez šećera, i tu ne posustane, tehnički je gotov sa psihički najtežim dijelom, a to je tjelesna želja za rafiniranim šećerom. Treći dan je, po mom iskustvu, dan navike, ne ´gladi´ (u ovom slučaju dan distrakcije) i značajno je lakši. Nakon trećeg dana osjećaš se kao da nikada u životu nisi jeo rafinirani šećer (što isto ima svojih zamki).

Evo, i glava me je tipkajući prestala boljeti!

Čitamo se sutra!

Tvoja,

Elizabeta