Pretvorba

Pretvorba

Strah od kreiranja


2 komentara

Imaš li ga? Duboko u sebi? Skrivaš li svoju snagu iza ovog straha?

Vjerovala ili ne, na sintagmu Zakon Privlačenja, nekoga će preplaviti osjećaj moći, uzbuđenosti, zabave, igre, radosti, lakoće. Nekog drugog oprat će jedna druga vrsta uzbuđenja – strah.  

Između jedne i druge krajnosti, naći će se bezbroj varijanti scenarija i naravno, bezbroj realnosti. Ako si netko tko je oduševljen ovim zakonom (iako nije ništa posebno, poprilično je prirodan i zemljan), a nisi neki supermanifestator, vrlo je vjerojatno da je u tvojoj podsvijesti aktivan zanimljiv fragment. U sukobu je dio tebe koji aktualizira svjetove s nepojmljivom lakoćom i dio tebe kojeg je strah da će, kreirajući, doslovno umrijeti. I dok se ta dva divna dijela podsvijesti međusobno kose, ti samo stojiš. Ni na nebu ni na zemlji. Doslovno zaglavljena između svjetova.

Ovo je upravo razlog zbog kojeg ne volim vektore širenja duhovne prakse bazirane oko ovog zakona. On je jedan dio cjeline. Drugi dio su jaki, gotovo opipljivi mehanizmi, razvijeni kroz život na zemlji: iskustva, obitelj i međuljudske (danas i digitalne) odnose. Dokle god postoji unutarnji (nesvjesni) sukob, zakon će donositi samo još tog sukoba. Što raditi? Pa… ništa. 🙂 Bivati s dijelom sebe koji je u otporu sa svojom snagom kreiranja.

Kroz dnevno meditiranje (opet – ne rađenje, sjedenje sa svim dijelovima sebe), jasno vidim da sve u sebi ima zanimljivu prirodu: rješava se samo od sebe. Bez mog uplitanja. Vrlo organično i nezgrčeno. Ne mogu si pripisati aroganciju da sam JA NEŠTO NAPRAVILA.

U želji da opet budem u potpunosti autentična, priznat ću ti, sjedim s ovim strahom od kreiranja već tri dana. Zanimljivo, moje sjedenje i bivanje, osjećanje tog straha, prirodno me veseli i lako čini da ostanem sjediti dulje od jednog sata. Iskustvo, ljepota i prihvaćanje koje svakodnevno sebi darujem dolaze prirodno i s potpunom lakoćom, a neke od tema koje se pokažu bi te iskreno začudile- meni je i ova bila pravo iznenađenje.

Osjetim taj strah od kreiranja na vrlo dubok i zanimljiv način – na rubovima rebara i u plućima (do sada nisam imala ovu senzaciju). Svakako postoji. I svakako ga uživam gledati. I to je dio mene. Ne osjećam taj strah s namjerom da ga obrišem, da ga ´izliječim´, da manifestiram kule i gradove. Osjećam taj strah jer je dio mene. A opet nije ja. Jer ga volim kao i sve što je došlo, bilo i otišlo iz mog života. Taj strah ima svoju predivnu svrhu. I ja ju poštujem. Poštujem strah. Znam da ima moć (ja imam snagu). Uvažavam ga. Dišem s njim. Dišem kroz njeg. Vjerujem životu da me osjećati strah neće ubiti. Nakon sjedenja, osjećaj je kao da si vidio novi dio sebe u ogledalu. Kao da si primijetila crticu u šarenici, koju do sada nisi uvidjela, a koja te uvlači dublje u ljepotu koja si ti.

Nakon sjedenja, lakše se diše. Odnosi su ljepši. Problemi su manji. Tečeš. Bivaš. Osjetiš da vidno, sloj po sloj, voliš sebe sve više i više, do potpune cjeline.

O, da, i manifestacije se same od sebe stvaraju u tvojoj realnosti. Dopušanjem, ne mantranjem i afirmiranjem. Voljenjem svakog identificiranog dijela sebe.

Sjedi sa svojim strahom.

Pretvorba, Usmjera

Radoholizam


Nema komentara

U posljednjih tjedan dana lajtmotiv mojih meditacija je primjećivanje koliko sam ovisna i to o… radu.

Radu. Akciji. Delanju. Kontroliranju. Kako god hoćete.

Na mom youtube kanalu danas sam uploadala pjesmu Radno vrijeme i dobrano se podsjetila tog ljeta kada je pjesma nastala. Kako u Iloku tada nije bilo (ni naznake) posla odlučila sam proaktivno otići u sezonu. (Motivacija na samom vrhu – ipak idem raditi nešto što ne želim raditi). Našla sam si najboljeg poslodavca i najbolje uvjete rada (bar sam se tako uvjeravala), stavila sve na papir (ovo je bilo prije otplate mog studentskog kredita), zbrojila dva i dva i odlučila – otići. Svaki sam dan, iako mrtva-umorna od posla, dolazila na plažu (tu nije bilo kompromisa). I snimke u ovom videu su upravo s te plaže. Uz količinu posla koju sam radila, pisanje je bilo gotovo nemoguće. Iako sam prošla puno gore poslove kao studentica, nešto u meni je jasno govorilo da odem s ovog posla. Naravno, zanemarila sam sve te unutarnje, ´nerealne´, dječje prohtjeve. Dva i dva su još uvijek četiri, zar ne? Pa… ispostavilo se da i nisu. Na vidjelo je sve jasnije dolazilo mnogo toga što me je mučilo s ovim poslom i nakon 40 dana u sezoni (prava korizma, nema što!) podigla sam sidro, i bez pravog razloga, osim slušanja intuicije, došla doma. Kredit mi je ostao neotplaćen. Tijelo napaćeno. Duh mi, iz nekog razloga, prvi put nije bio slomljen. Kao da sam čekala sama od sebe da počnem govoriti to veliko, famozno: NE.

I tako  sam se vratila doma bez ikakvog plana. Bez ikakve, najsićušnije naznake sljedećeg koraka.

Ono što je tada išlo u moju korist je bila moja preiscrpljenost. Prvih 3 dana sam samo obnavljala organizam. Odmarala se i poprilično spavala. Na tja me je način tijelo fizički spriječilo da u eteru mojih misli kritiziram sebe i svoju ishitrenu, a duboko poravnatu odluku o otkazu. Trećeg dana (post-korizmeni efekt!) dobila sam poziv s ponudom za posao. 15 minuta nakon poziva – bila sam zaposlena. Posao je bio rad s ljudima i to takav da koristim svaki svoj atom bića i mudrosti odgoja usađenih u meni. Svrhovit i poučan. Točno što mi je trebalo.

Od tada sam mnogim poslovima, ljudima i događajima rekla NE čim bih u utrobi osjetila da nisu poravnati s mojim prioritetima. Skakala sam ne znajući hoće li se padobran otvoriti ili ne i čekala do zadnje sekunde da to saznam.  Zanimljivo, padobran bi se uvijek otvorio. Uvijek me je dočekala druga, bolja ponuda na telefonu. Nažalost, zaboravljamo tu i tamo (i ja prva!), da smo po prirodi sama snaga, i to ne nužno radna, kako kaže pjesma. Duboko vjerujem da postoji svijet u kojem je svatko od nas plaćen za svoju magičnost. Za onu autentičnost koju svatko od nas nosi u srcu. Caka je u tome što nam tu autentičnost neće dati svijet (često će nam ju negirati i pokušavati nas uklopiti u svakakve kalupe), već ćemo svoje autentično mjesto osvojiti tako što ćemo riječima i djelima reći NE ponuđenom kalupu. I onda se stisnuti za onu ručicu padobrana, u čistoj vjeri da nam nešto, netko drži leđa.

Jedno NE upučeno kalupu, vrišti tisuću DA stvarima koje osjećamo da su nam prirodne, logične i autentične.

I znam, u današnjoj situaciji, ovo je mnogima ekstremni primjer. Dati otkaz bez plana B. Bez lipe ušteđevine. Vjeruj mi, nije bilo lako. Do tog ekstremnog NE ja sam ustvari trenirala. Trenirala sam na puno manjim NE-ovima.

Možeš li ovog trena reći NE nekim svojim ´prijateljima´? Možeš li reći NE online svijetu? Možeš li reći NE ovisnosti o slatkom? Možeš li reći NE toj zabavi na koju ti se baš ne ide? Pozivu svekrve na šalicu svađe? Možeš li reći NE onome što ne želiš slušati, mirisati, dirati, učiti, upijati, raditi i gdje ne želiš bivati? Na puno toga nesvjesno klimamo glavom u znak odobravanja…

Velika, životna NE dolaze iz mjesta snage. A da bi do nje došla potrebno je i malo ´samo´ bivati. Ne se trzavo skrivati iza rada i  pravdati njime svoju vrijednost ili se čak poistovjećivati se s njim.

Uživaj u pjesmi, ja i dalje u meditaciji bivam s tom prošlom Elizabetom koja se samo mora dokazivati kroz red, rad i disciplinu. Koja je kroz rad bila nagrađivana i kojoj je zaposlenost visoko na ljestvici vrijednosti. Onom prošlom Elizabetom koja, tu i tamo, zaboravi da je najveća vrijednost – ona sama.

Pretvorba

Metci mržnje


2 komentara

Ukoliko si nov/a na ovim stranicama, moja je praksa sjedenje sama sa sobom. Sjedenje sa svojim mislima, emocijama… i sa svojim Srcem. Neki to zovu meditacija, ja to zovem bivanje i svaki dan dok tako sjedim sat ili dva, malo pročešljam svoju dušu (a i svoj ego). Nedavno sam imala jedno od najboljih i najagresivnijih meditacijskih iskustava ikad: Sjedila sam u izravnom bivanju sa svojim vlastitim, strašnim i grlatim unutarnjim kritičarom. Isusek, al´ je imao dugu listu za vrijeđanje! I nije štedio ni volumena, ni jeke, a ni kreativnosti.

Dakle, sjedim. Sjedim s tim glasnim kritičarom. Čak ne želim ni personalizirati ovo iskustvo. Sjedim s mislima punima mržnje. Mislima punima osude. Mislima spremnim da ruše svjetove. Sjedim s najružnijim vokabularom ikad upućenim ljudskom biću. S metcima čiste mržnje i prijezira.

I to vlastitim.

To sam zaboravila natipkati.

Sjedim s VLASTITIM mislima mržnje. Sve što sam ikad potajno i podsvjesno šaptala sebi na uho, sva samokritika, svi strahovi, sve čime sam se ikad kočila i držala malenom.  Slušam te misli, gutam slinu, mreškam se i trzam na trenutke i podsjećam se svjesno da su to samo misli prošlosti. Pokupljene, nepropitane, posvojene misli neke druge, prošle ja. Misli povrijeđenog dijela mene. Misli prošlosti. Misli koje samo izlaze da bi i njih netko volio.

Većinu ovih misli bih se zgrozila čuti od drugih. Iskreno, ne znam što bi me danas moglo izvrijeđati – što god ikome padne na pamet, vjeruj mi, sve sam to već čula. I to od sebe. U svojoj glavi. Od ružna si k´o svinja i ne vrijediš ni prebijene pare, do što si misliš tko si ti? I nema šanse da ćeš uspjeti.

Ono što je bilo drugačije u ovom iskustvu je to da sam sada ustvari bila otvorena čuti ih SVE.

Ako ikada budeš u prilici sjesti i zavoljeti svaki od svojih metaka mržnje, budi uvjerena u ovo:  činjenica da si u stanju bez problema sjediti s njima u neprekinutoj ´meditaciji´ dokazuje da si neprobojna. Metci mržnje su samo ćorci. Ne treba ti oklop, ne treba ti zaštitni prsluk. Ne trebaš podizati nikakve obrambene zidine, niti nabavljati municiju. To je lažni rat. To je samo prilika za voljeti sve ono što te ikad kočilo i koči.

Davno prije sam čula nešto u stilu: Kada bismo govorili sve naše misli na glas, završili bi svi u ludnici. Stvarno nekad znamo biti čisti kreteni prema sebi samima. I to je isto u redu. Neka te misli izlaze. Ti si svejedno puno više od misli. Ti si neprobojno polje čiste ljubavi i ljepote.

Hvala ti na bivanju i hvala ti na čitanju! Svoje misli o ovome podijeli u komentarima, a video post na ovu temu pogledaj ovdje:

Pretvorba

Muhe i ostali kukci


Nema komentara

Kako li samo vrijeme može prozujati! U čast ovom zapažanju, kojem sam vična podleći kada se, kao i svaki drugi humanoid, ili u potpunosti sjedinim sa svojom strasti ili u potpunosti ispunjavam tuđe vizije, dijelim s tobom jedan stari post. Ali staaaari. Napisan je 24. lipnja 2013. godine (opa!) i napisala ga je neka druga Elizabeta. Mlađa. Nekako mi se čini i mudrija. Post je zauzeo piksele nekog drugog bloga za koji sam do nedavno smatrala da je, zbog promjene mail adresa i digitalnog kaosa, u potpunosti izgubljen.

Dobila sam dojam da mi ta mlađa, mudrija verzija mene, iz odavno čvrsto uspostavljene komunikacije s Majkom Prirodom, baca neki mig. S obzirom da me i cijeli dan oblijeću muhe, nije me bilo potrebno dugo nagovarati. Uživaj u čitanju:

,, Muhe i ostali kukci

Čitajući Kolibu na balkonu, bacila sam, po navici, pogled na Sljeme. Velebnom Sljemenu, koji se od mene već skrivao iza procvale katalpe, pažnju je otela obična muha. Stala je točno u centar mog videokruga, ali sa suprotne strane prvopaviljonske, crvene ograde. Odjednom sam promatrala isti prizor Republike Save, samo kroz opnu njenih krila. Na trenutak mi se učinilo teškim zadatkom razaznati zelenu dendrofloru, kojoj je jedini cilj postao zagrliti nebo, u svjetlucavoj, a zagasitoj, i moram priznati, neuglednoj, a očitoj savršenoj strukturi malene površine krila. Ova igra traženja fraktala savskog krajobraza u izokrenutim refleksijama dobivene slike je potrajala trenutak… Nije li predivno kako se cijela atmosfera zrcali u krilima Muhe? 

Zapuhao je Vjetar i potjerao ju. Zahvalila sam na muhi (na tako malom platnu i dalekozoru), na životu, na stablima, na horizontima, na nebu, na slikama, na mirisima, na… Ma, upoznat ćete me, na svemu! 
Ali, zbog nečeg su me opčinila ta neugledna krila?… Kako promatrati bilo što i ne izgubiti veću sliku? Kako vidjeti Ljepotu i Prisustvo u ružnim krilima stvorenja kojeg baš i ne voliš, koje ti izgleda prljavo, čega te je strah, što ne razumiješ i što možda grize… Čije te riječi ili djela bodu ravno u srce? (Razmišljam li još o muhi?)

Heh, odlazim na Jarun, s mišlju koja mi mami onaj zaljubljeni, kezavi osmijeh na lice: Muhe i kukci se toliko mnogobrojno roje i toliko su dosadni, upravo zato da me svaki put sjete kako je cijelo Nebo sada i tu…

Jesi li danas vidio/la koju Muhu? 🙂 “

Iako više nisam stanarica Republike Save, kako sam tada nazivala svima dobro znani zagrebački studenski dom, moram priznati da me ove slike bacaju ravno na taj balkon. I da, ´pikaju´ po mom trenutnom stavu prema mojim ´muhama´ i suživotu s istima… Možda su starije verzije nas samih vidovitije nego li to želimo priznati.

Do sljedećeg posta, nadam se da će ti vrijeme prozujati u potpunom sjedinjenju sa svojom strasti.

Tvoja,

Elizabeta

Pretvorba

Ne čekaj.


2 komentara

Ego igra br. 38 475 304 3409: ČEKANJE.

Kada te potjera ići na wc, ne samo da ne sumnjaš u taj znak svog tijela, već se brže bolje upogoniš, razriješiš svaku društvenu okupaciju, sve trenutne brige ostaviš po strani i gle čuda – djeluješ po vlastitoj usklađenosti i nagonu. Za dozu smijeha, kaže se: Olakšaš si dušu.

Naša duša, očito, šalje svakakve nagone. 😉  –Bety

Tijelo na sličnom principu osjeti i svoju pravu svrhu. Koliko li si samo puta dobio točan osjećaj onoga što želiš napraviti, jaki poriv da odjednom, iz vedra neba, napišeš nešto, nazoveš nekoga, odeš prošetati (…) i jednostavno, umjesto toga odlučio: ČEKATI.

Čekati. Stisnuti još malo. To ćeš kasnije. Izdržat ćeš. ´ Još samo da skupim xx svotu novca. Izdržat ću. Još samo da malo otopli, pa da krenem trčati. Strpit ću se. Još samo da… Još samo da…´

Čekanje je naslađa od svih igara Ega. – Bety

´Nemoj sada, nije savršen trenutak. Nemoj još, čekaj novi design. Nemoj tako na preskokce, čekaj da se nareda nekoliko kvalitetnih tekstova. Nemoj sada, idi prvo odmeditiraj. Nemoj sada meditirati, čekaj da svi odu iz stana. Nemoj sada. Čekaj. Gdje se žuriš. Čekaj. – Igra se moj Ego s mojim pisanjem i tijekom.

Dok nisam pohvatala o kojoj je Igri ovaj put riječ, dobro me je vrtio u krug.

Staviš samom sebi povez na oči i igraš se Magarca. Divna duhovna igra. – Bety

Sada kad sam bar duboko svjesna ove Igre, igram se i ja. Ukoliko niste čuli za famozno pravilo od 5 sekundi, evo super-kratko objašnjenje: Od prve misli, ideje koja ti sleti u glavu postoji mentalni prozor od 5 sekundi za aktivaciju toga u djelo. Svjetski poznata Mel Robbins o ovome govori u njenim knjigama, videima, člancima… Ona inače promiče jedan divan stav o motivaciji, kojemu sam i ja osobno vična, a to je da je motivacija – sranje. Najjednostavnije (ne najlakše!) rješenje za ovaj mentalni prostor aktivacije samog sebe je, prema njoj,  pravilo od 5 sekundi. U trenu dok posumnjaš u sebe, želiš poklopiti budilicu i vratiti se u krevet, odgoditi štrebanje za ispit ili ti se nešto ne da, izbroj si od 5 do 1 u glavi i samo kreni. Znači, upitaj se: Što sad moram/želim? (a svi znamo što je to u određenom trenutku), 5, 4, 3, 2, 1 – i kreni. Ovo 5,4,3,2,1 presiječe cijeli proces analiziranja i prerazmišljanja koji te koči od djelovanja. Pokušaj koji put, vježba je vrlo efektna jer zaobilazi cijeli proces motivacije i stavlja te u rezultat motivacije (djelovanje).

Nakon ovog super-kratkog objašnjena – vraćam se na moje igranje. Spojila sam si ovo zlatno pravilo od 5 sekundi, i akronim skriven u naslovu posta – famozna riječ od, gle podudarnosti, 5 slova – ČEKAJ. Od danas mi to ČEKAJ, koje povremeno naređujem sama sebi, ima ovo značenje: (slobodno za sebe ispuni praznu crtu)

Čekaj!

Ego

Kaže,

A

Ja _________( i kreni s tim!)

U ovih mojih 5 sekundi i 5 slova stalo je i osvješćivanje sljedećeg; Ja, ovog trena, imam nagon za stvaranjem, kretanjem, bivanjem (…); Ovo se samo moj ego igra, što je, kao i do sada, uvijek u redu i; Ja svejedno mogu opaliti igrati se na svoj kreativni način.

Možda jednom, kada samog sebe uhvatiš da čekaš nešto od života, odlučiš – ne čekati. Iz iskustva znam da nije lako biti u toj sumornoj, kiseloj, stresnoj energiji čekanja, dok ti Duša skače od sreće, ideja, impulsa, inspiracije i kreiranja. Ustvari,

Najteže je biti u stresnoj energiji čekanja, dok ti Duša skače od sreće, ideja, impulsa, inspiracije i kreiranja. – Bety

Do sljedećeg čitanja, što više NE ČEKAJ. Umjesto toga, olakšaj si Dušu. 😉

Voli te tvoja,

Bety

Odnosi, Pretvorba, Samoljublje

Sreća se vježba


Nema komentara
Q: Kako se vježba sreća?
A: Treniranjem nedostatka krivnje.
Budući da sam te s ovime ´prepala´ na prvu, pokušaj na trenutak zamisliti život bez krivnje. Pokušaj na trenutak zakročiti u mentalni prostor gdje uzrok nema posljedicu. (Jel´ se buni ego?? :D) Dobro si pročitao: uzrok nema posljedicu. Koliko god ti ovo bilo besmisleno i protivno onome što su te godinama i godinama učili u školi (vjerojatno po tome i odgajali), ovo ti itekako može koristiti. I, ne brini, u fizičkom svijetu uzrok, i dalje, itekako ima posljedicu. Stvar je u sljedećem: Kako lako volimo zaboraviti da samo nastanujemo ova tijela, ovu ćemo UP vezu (uzročno-posljedičnu, jel´) lako preslikati na psihoduhovni svijet. I uskratiti si radost. Sreću obaviti gustim slojem magle, zvan krivnja. I, iako je i ovo prelijepo, i itekako ima smisla, dobro je sjetiti se da se ogromna količina stresa i emocija razrješava i oslobađa kada tu pupčanu vrpcu uzroka i posljedice prekinemo. Kako trenirati nedostatak krivnje?
Primjer UP veze bi zvučao ovako:
Osjećam se loše, jer mi je netko učinio nešto nažao. 
Bez UP veze to bi zvučalo (i iskustveno bi to osvijestio i osjetio u tijelu): Osjećam se loše, jer se osjećam loše. ( Nema uzroka. Događa se samo od sebe. Biva samo od sebe.)
Pročitaj si to još jednom. Promisli malo o tome. Nek´ ječi malo:
Osjećam se loše, jer se osjećam loše.
Dopusti si ovdje, na tren, biti prostor za ono što se u tom trenutku, samo od sebe, ionako događa. To znači biti u ´sadašnjem´trenutku.
Još nekoliko primjera, pa dalje ako želiš, nastavi sam trenirati:
Osjećam se bezvoljno, jer se osjećam bezvoljno. Trenutno se to događa. ( Ne jer npr. nemam svrhu u životu kao drugi ljudi.)
Osjećam se ljubomorno, jer se osjećam ljubomorno. Ne jer me strah prevare, partnerova (ne)ponašanja u vezi, nemam samopouzdanja i sl., već jer se samo osjećam ljubomorno. Bez uzroka. To se samo od sebe događa.
Osjećam se nezadovoljno, jer se osjećam nezadovoljno. Ne jer mi od malena svi govore da sam debela/ružna/glupa. Osjećam se nezadovoljno, jer se osjećam nezadovoljno. Ovog trena se taj osjećaj događa. Samo se događa. Samo biva. I to sam od sebe. Bez uzroka.
Itd.
Kužiš?
Nema krivnje.
Ni na vidjelu.
Samo sadašnji trenutak, prelijepo oslobođen tereta prošlosti.
Onaj veo magle se tako lagano raspršava…
I sada samo tu bez-krivnost treba povremeno provježbati.
Nabildati te mišiće svjesnosti. 😀
Uh, kolika je lakoća znati da ne postoji kradljivac sreće izvan vlastite glave.
Al´ni jedan.
I kako je dobro znati da sreća nije nestala. Samo je nastanila mentalni prostor u kojem uzrok nema posljedicu…
Do sljedećeg čitanja, uživaj u svojoj sreći! A ako si pokušao/la nekoliko minutica bildati sreću :D, podijeli svoje iskustvo u komentarima ispod posta. Hvala ti!
Tvoja,
Bety ❤
P.s.: Sretan nam Međunarodni dan sreće!
Pretvorba

Žena ženi – sestra.


1 komentar

Mama, zašto sam morala baš biti žensko? Zašto nisam mogla biti muško? – S tugom u očima ispitivala sam svoju mamu o ovoj epskoj nepravdi još kao desetogodišnjakinja. Bio je to onaj period u školi kada curice među sobom pričaju o… ššššš… Prvim mjesečnicama, ulošcima, dečkima, pa čak i krvavim, bolnim porodima. Sve iz malog izvora informacija i uz međusobno prestrašivanje.

Zašto sam morala baš biti žensko? Zašto nisam mogla biti muško? – Izgubljenim pogledom i prestrašenim očima, koje su upravo vidjele krv u gaćicama prvi put u životu, ispitivala sam moju stariju sestru, dok mi je objašnjavala kako pravilno staviti, odložiti uložak i koju tabletu popiti protiv bolova.

Zašto sam morala baš biti žensko? Zašto nisam mogla biti muško? – Drhtavim i ljutitim glasom, problijedjela lica od srama, govorim sama sebi u bradu, dok čekam svoj prvi ginekološki pregled.

Zašto sam morala baš biti žensko? Zašto nisam mogla biti muško? – govori mi jedna od mojih pet uplakanih, slomljenih prijateljica koje su bile silovane…

Svaki od takvih monologa i dijaloga bi završio jasnim zaključkom: Muškima je u životu lakše.

Ako se nisi do sada naježila od nepravde koju sam donosila ponajprije sebi, a potom i drugima, gledajući na svijet iz ove polarizirane perspektive, dozvoli da ti natipkam koliko me je koštala ova nepravda od uvjerenja. Prvo ću ti odati da su ovaj post potaknule žene na društvenim mrežama. Žene koje obožavaju biti žene. Ili bar tako kažu. Žene koje se poistovjećuju s onom famoznom: žene, majke, kraljice. I dok sam savršeno svjesna da postoje žene koje su apsolutno zaljubljene u svoju ženstvenost, vjeruj mi da postoje one koje su s njom još uvijek na Vi. Ja sam negdje na pola. Imam trenutke 100% voljenja sebe, a bome imam i ove žute minute i trenutke repova ovih zašto-sam-morala-biti-žensko misli, s vremena na vrijeme. Dijelim s tobom ovaj post da uvidiš kako ima ljepote i u jednom i u drugom. I u trećem. Ma u trideset trećem, što se toga tiče. Savršeno je u redu i ako se ne osjećaš poput kraljice.

Ustvari, puno je logičnije danas ne-osjećati se poput kraljice: Biti žena danas znači biti bolje obrazovana, a slabije plaćena. Većinom uz redovan posao, voditi i cijelo kućanstvo. Općenito se žene danas brže osamostaljuju i odlaze od roditelja, a prečesto smo žrtve nasilja koje ostane nekažnjeno. Štoviše, granice onoga što je nasilno i sramotno raditi ženi se još ne znaju, a što je najtužnije i ne poštuju. I to samo pričam o razvijenim zemljama… Uz sve to, danas je i žena ženi, prečesto, vuk.

Koliko me je onda koštalo podsvjesno uvjerenje o mojoj samodefiniranoj ´najvećoj nepravdi u povijesti života na zemlji´? Koštalo me je moje snage. Koštalo me je mog mira. Koštalo me je kvalitetnih odnosa sa svime: životom, partnerom, obitelji, novcem… Ne možeš primiti ljubav ili biti u odnosu s osobom koja je puna ljubavi, ako si na nju nalijepio neko lakše-je-tebi sranje. Koštalo me je previše… Koštalo me je ne povezivanja s onim što je ´tipično žensko´ – davanje života. I što sad? Ja želim stvarati. Želim dati život svojim idejama, svojoj viziji i misiji. Što misliš, što me koči u tom stvaranju? Potpunom izražavanju? Orgazmičnom kreiranju? Dap, samo jedno, i to vrlo teško uvjerenje za probaviti… ´Muškima je lakše´… Iako sam zahvalna što me ovo uvjerenje tjeralo da budem bolja, brža, organiziranija, uspješnija ´od muških´ (bila sam uvijek mala od inata), naučilo me da te živjeti život u pretjeranoj muškosti, da ne kažem – muževnosti, prelako slomi. Nije prirodan, organičan modus vivendi, pa je neodrživ. Bar za jednu ženu. Muške će tako lako slomiti bježanje od svoje svrhe, izvršavanja, akcije, pružanja podrške, vodstva… znaš već, lakše će ih slomiti bježanje od svoje muževnosti.

Bježanje od svoje ženstvenosti, ženu će dotući. – Bety

Muževnosti je bliža motivacija, ženstvenosti transformacija. Muževnosti je bliži pojam moći, ženstvenosti pojam snage. Jedno i drugo se nadopunjuju, ali sve kreće od ženske energije. SVE.

I sada sam ja tu, mala desetogodišnjakinja, zarobljena u tijelu tridesetogodišnjkinje, još uvijek odlučna, još uvijek puna boli i još uvijek puna inata, uskratiti svijetu svoje biće i svoj doprinos, sve kako bih se zaštitila. Od čega? Od šačice ( ili možda hrpetine?) nasljeđenih, serviranih, prihvaćenih uvjerenja…

I onda ti tu frca neki 8.mart sa svih strana i ti se trebaš osjećati, na jedan dan, kao kraljica?

Skrilo se tu puno boli. U običnom ´bivanju ženom´. Skrilo se tu puno patnje i potrebe za oprostom. Puno izmirivanja zaraćenih strana. Skrilo se tu puno demona koji čeznu da ih pogledaš, obznaniš, poštuješ i oslobodiš. Ti, vještice. Ti, vilo. Ti, plesačice. Ti, supersilo. Ti, kurvo. Ti, svetice. Ti, mala desetogodišnja odlučna-zaštiti-sebe-od-nepravde-svijeta curice…

Molim te nemoj poput mene zaboraviti da ljepota žene leži u njenoj ukorijenjenosti u svoju ženstvenost. Pod ljepotom, ako si pročitala iti jedan post na ovom blogu, znaš da ne mislim na fizički izgled. Mislim na potpuni izražaj bića, neizmjerljivu snagu i beskonačno kreatorstvo. Zavodljivost. Orgazmičnost. Kaos. Ples. Mjesečev ritam. Molitvu. Prirodu. Mislim na život koji mijenja svijet i povijest kakvu poznajemo. Mislim na razornu supersilu koja ti leži među grudima. Mislim na upravljanje svojom muževnošću na način na koji te neće slomiti, već ti služiti ( i muškarci i žene  posjeduju i mušku i žensku energiju u sebi). Vidiš, buđenje tebe kao supersile, leži u prihvaćanju i izražavanju svoje ženstvenosti. Prihvaćanju i izražavanju sebe. Da posjeduješ samo trunku ženstvenosti u sebi, a ona nije izražena, koštat će te previše energije i previše nesretnosti.

Koliko kog se sa svojom ženstvenošću trenutno kosila, koliko ti god ona trenutno bila mrska ili nejasna, koliko god ti muško-ženki svijet djelovao nepravedno i koliko god misliš da ima neki ´zaobilazni´ put – Ne, nema. To je taj. Tvoja snaga da mičeš planine, sva ljepota, onaj očaravajući dio tebe, počiva u tvojoj povezanosti sa svojom ženstvenošću. Sve i da ju prirodno imaš 0,01%.

Šit. Nema druge prečice. – Pomislila sam si dok sam se suočila s tom istinom. Kako, pobogu, da ovo napravim? Kako da, nakon godina i godina skrivanja svoje ženstvenosti, krivnje svog i suprotnog spola, igranja ove glupe igre skrivača, odjednom svijetu pokažem sve svoje supermoći? Kako da odjednom plešem, molim, zavodim, budem fluidna i kaotična, tiha i dramatična, svetica i kurva istodobno… i da sve to odjednom budem… javno? U krugu svojih najmilijih? I priznaj, teže je biti ova nova, osnažena verzija sebe u uskom krugu obitelji i prijatelja nego li je to na društvenim mrežama. Teže je hodati s tom krunom na glavi nego li samo govoriti da ju nosimo. Teže je opet plesati u krugu podrške drugih žena, jer smo se izgleda toliko izgubile pod tim mjedenim, lažnim krunama da smo zaboravile, od silne borbe, biti jedna drugoj – sestra…

I, iako je danas 8.mart i slavimo Međunarodni dan žena, slavimo sve demonstracije, pobune, revolucije i herojstva generacija i generacija žena ispred nas, opet slavimo borbu. Pitam se, pitam koliko nas danas slavi sestrinstvo? Kolike smo mi to iskreno kraljice? Kolika smo mi podrška jedne drugima? Prestrašujemo li i dalje jedne druge bolnim pričama o tome kako je ´muškima lakše´ i kako smo slabe? Živimo li traume naših mlađih verzija ili kreiramo neponovljive veze i  sestrinstva? Hvataju li se žene još uvijek u krug i plešu li ponekad besramno skupa na mjesečini?

A, ne, čuj mene- pa to bi bilo prepoganski. Daleko od moderne, uglađene, instagram verzije žene… One koja nosi mjedenu krunu…

Gotovo da osjećam da je ovo razmišljanje ili presramotno za podijeliti il da će otvoriti Pandorinu kutiju. Svejedno, sigurna sam da nas je više prošlo ili prolazi kroz ovo. Kako god, lupit ću i ovaj share gumb, u svoj svojoj kaotičnoj ljepoti, i u nadi da će zaživjeti i moja nova mantra i namjera u svakoj sljedećoj interakciji sa ženom:

Žena ženi – sestra.

woman-66466_640-web

Do sljedećeg čitanja, zaurlaj ponekad na mjesec jednim glasnim i snažanim AUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUU! 🙂 I protresi koji put kukovima u ime svake sestre koja postoji na ovoj Zemlji! 😉

Sretan nam Međunarodni dan žena!

Tvoja sestra,

Bety ❤

Pretvorba, Tijek

Ples nisu koraci.


2 komentara

´Ne može biti ovako lako! Ne, ne možeš tako lako pisati svaki dan.´ – moj unutarnji Kritičar me je u sekundi paralizirao. Poslušala sam ga – djelomično. Pisala sam, ali nisam objavljivala. I to ne nužno poradi Njega, već zbog poštovanja prema pauzi.

 

Prisjetila sam se na tren da je moja Namjera vrlo jednostavna i bezrazložna: Svakodnevno pisati. O ovome sam ti kratko pisala ovdje. Jučerašnji post, na primjer, nije bio za blog. Tako sam ga osjećala. Otvorio je cijelo poglavlje koje pišem. Post prije njega sam čak i objavila, ali ubrzo skrila – presjekao je puuno malih međukoraka, čak i mog osobnog rasta, da bih mogla glasno stajati iza njega. Budući da nisam htjela od ovog bloga praviti makarenu (ili bilo koji ´ples´ u koracima) davajući 2,3,5,7,10 (…) koraka kako riješiti problem, postići uspjeh, manifestirati nešto i slično, vratila sam se korijenima. Vratila sam se vjerovanju da će štogod se želi ispisati i natipkati doći samo od sebe. Vratila sam se lajtmotivu ovog bloga, a taj je da svatko od nas već ima sve odgovore, svu ljepotu, svu mudrost i smjernice za bivanje – u sebi. Ja ću samo bivati u povjerenju i dočekivati štogod želi nastati kroz mene, a poslije ću odlučiti treba li nešto oživiti u knjizi, na blogu, videu ili kroz radionicu. Do tada se neću opterećivati s tim, samo ću se vratiti svojoj jednostavnoj Namjeri. A u trenucima stresa (misli s kojima nisam usklađenja), često ću se, kroz smijeh, sjetiti sestrine pozadine na mobitelu:

18882147_1759337274082193_3101983636605736352_n

😀 Neću se dakle ´sekirati´ i neću te pokušavati zavoditi vatrometom pametnih i zvučnih riječi, niti očekivati od sebe ni kvalitetu niti kvantitetu. Svoju jednostavnu Namjeru, međutim, malo ću proširiti (to je uvijek dozvoljeno! 🙂 ) : Svakodnevno ću iskreno pisati. Iskren sadržaj k tebi, i iskren sadržaj i odnos same sebe prema meni. I pozvat ću te ovdje da ocijeniš koliko iskrenosti na taj način kruži tvojim životom? Ili da kažem – pleše?  Iskrenost je, po meni, osnova svakog kvalitetnog odnosa, koja proizlazi iz poštovanja. Jučer sam meditirala na sasvim novi način, a taj je da mi polazište prema onome što se u meditaciji odluči pokazati nije Ljubav, već Poštovanje. (Nekima je čak puno razumljiviji pojam poštovanja nego li je to pojam ljubavi.) Iako sama riječ zvuči onako tradicionalno,  viteški, gotovo rustikalno, to dobro staro POŠTOVANJE prema životu pretječe, ma preskače, svaku radi-na-sebi makarenu, svaki plesni korak kojem će te itko pokušati naučiti plesati. Jer:

Ples nisu koraci. -Bety

Sada kada to tako postavim, ova mi metafora itekako ima smisla: Recimo da se u svom životu ´furam´ na  neki freestyle, flow, suvremeni plesu. Ples u kojem su bitne: slobodna kretnja, prirodnost plesnih frazi, autentičnost pokreta, osjećaj dok stvaraš svoje plesne linije u prostoru i osjećaj života u tvojim zamasima, savijanju, stajanju, grču, lakoći i tijeku.  Ne daj, međutim, da te ovo zavara! Godinama sam ja trenirala svakakve osnovne tehnike (uh, bilo je tu učenja koraka i koraka) da bih se uopće osnažila istražiti svoj vlastiti izričaj. I dan danas znam trenirati kako bi moj ples bio vrhunski. Samo što, danas razlikujem ples od koraka. Koraci su rad na sebi. Ples? Ples si ti u svoj svojoj ljepoti, cjelovitosti i raskoši.

 

Ovo nije odmah za zaključiti kako svi trebamo biti plesači suvremenog plesa. Ni slučajno! Ili da trebamo svi trenirati samo jedan žanr. Aaa ne! Pa, koliko li samo ima ljepote u baletnoj tehnici? (Ta te poravna za svaki ples!) Koliko li samo ima ljepote u ´uštogljenom´ valceru? (Taj te nauči disciplini svake linije tijela) Koliko li ima ljepote u vrućoj salsi? (Ta te poveže sa vlastitom seksualnošću) Koliko li ima ljepote u breakdanceu? ( Taj te nauči osloniti se na vlastitu glavu – doslovno 😀 Ma, osloniti se! – Vrtiti se na njoj!) Koliko li ima ljepote u ritmičnom, nasmijanom swingu? (Taj te nauči pozitivi!) Koliko li samo ima ljepote u grupnim plesovima? (Ti te nauče suradnji) A tek ljepote u solo izvedbi? (Ta te nauči povezivanju sa sobom)… Svaka tehnika, svaki način plesa, ljepota za sebe! Pa čak i onaj folklor kroz koji se svi samo drmaju u krugu, a ustvari stoje na mjestu, ima svojih draži! 🙂

U svakom koraku i svakoj tehnici rada na sebi ima ljepote!

 

A bilo koji ples da je u pitanju, svaka dionica će, i to veliki broj puta, zahtijevati kratku pauzu. Baš kao i rad na sebi.

 

Što misliš, zašto stajemo? Zašto ne možemo neprekinuto, odjednom, samo tako, prašiti u istom, zacrtanom smjeru, bez imalo odstupanja?

 

Ono što iz vlastitog iskustva mogu reći je da je u pitanju isti razlog zbog kojeg koristimo pauze između rečenica i riječi dok govorimo. Razlog zbog kojega koristimo zareze i točke dok pišemo ili tipkamo. Tišinu dok pjevamo. Stanke dok plešemo…

 

Da bi sve imalo smisla! 🙂 Da bi sve izraženo, spoznato, utjelovljeno imalo smisla. Kome? Našem prelijepom umu. Prelijepoj duši. Prelijepom duhu. Prelijepom tijelu. Nama kao cjelini. Vezama kao cjelini. Biznisima kao cjelini…. U kratkim se pauzama ´sabiremo´, možemo se i odmoriti, ali i ažurirati cijeli sustav. Vidiš, pauza je vrijeme integracije. Čak i ako je u pitanju depresija ili stanje koje odstupa ud pravocrtnog napretka kojeg smo si mi ucrtali u glavi. Pauza je dio smisla. U pauzi uzimaš dah za početak cijele nove plesne f(r)aze.

Pauze su, baš kao i svi tvoji koraci i sve tvoje kretnje, dio plesa. – Bety

Život postaje puno lakši kada pokažeš poštenje prema svakoj svojoj pauzi. Kad ju počneš veličati kao da je svaki naučeni korak ili osjećaj užitka tijekom plesa. I da – ne učim te ovdje plesu, učim te poštivanju te pauze kako bi i tvoj ples imao smisla!! Napuniš li poštenjem svoju ´pauzu´ i iskrenost može bez problema kružiti životom. Ponajprije iznutra k van, potom u svim smjerovima. 🙂 Kako ću te ovome naučiti? Nikako. Ne mogu. To možeš samo ti. Znam da je to poštovanje već dio tebe. Dio te tvoje zvjezdane, plesne prašine od koje si nastalo/la.

 

A kada smo kod te iskrenosti,  moram ti priznati da su neki plesovi, poput te, sad već prastare makarene, bome, zarazni! Toliko nas zabave da ih uzmemo kao izliku za odgodu potrage vlastitog pokreta. Svejedno, dok ih ne prerastemo, u svakom smislu, samo uživaj u kojem god ritmu trenutno čagaš! I svakako uživaj u pauzama!

 

Tvoja, rasplesana,

Bety ❤

 

Pretvorba, Samoljublje

Tele->Vizija


Nema komentara

Dio sam jednog od onih domaćinstava (koja riječ – domaćinstvo. Više priliči statistici popisa stanovništva, nego li blogu hahaha) koja nemaju TV. Dobro, imamo tu crnu led ploču, ali nije funkcionalna u klasičnom smislu. Tijekom preseljenja ostala je bez ispravne antene (ups), a kako nitko nije niti primijetio da u stanu nema televizije, nismo se baš pretrgli od truda nabavljati novu. Odluka je pala: Niti nećemo. Ne treba nam ni trošak, ni hipnotizirano blejanje u jednom smjeru sobe, a nismo niti veliki ljubitelji reklama. Od njih se uvijek osjećam kao da mi netko programira mozak. Oh, čekaj – to nije usporedba, može i bez Kao.  Od njih osjećam da mi netko programira mozak. A ako si osoba koja  radi na sebi i bavi se svojim životom, znaš i sam/a kako lako primijetiš svaku misao, emociju i akciju koja nije usklađena s tobom, ili ti krade kvalitetno vrijeme, u pikosekundi. Ne jer si čangrizav, već jer ne rezonira s tobom. Enivej. Nazad na priču o toj inerijerski odlično uklopljenoj, potpuno nebitnoj, crnoj, led ploči. Evo zašto ona, u našem domaćinstvu, nema ni moć ni snagu:

Osim što sam odrastala s maminim vodstvom da za svaki (siromašni) problem postoji kreativno (bogato) rješenje (na taj način sam se igrala – inženjerski – stvarajući rješenja), u srednju sam školu, kao i obje moje sestre, išla u drugi grad. Kada smo kod toga, i studirale smo svaka na svom kraju Hrvatske. Dolazak vikendom kući je izrodio jednu zanimljivu tradiciju. Bio je predviđen isključivo za čaj, maminu finu hranu 😀 (ovo kuže svi studenti- domljani! ) i razgovor. I to ne neki nebitni, kratki razgovor. A ne. Maratonski, duboki, pročešljaj-cijeli-tjedan razgovor!  ´Nemoj paliti TV, idemo pričati.´, je bila jedina i dovoljna uputa da bi ova tradicija zaživjela. Duboko vjerujem da je taj obiteljski ritual ono što me u najtežim trenucima usmjerilo kako hendlati svakom situacijom. A to je: Poveži se – ne zatupljuj. Uuu znaš da je bitno kad ide u navodnike!

Poveži se. Ne zatupljuj. – Bety

A kako ćeš naučiti povezivati se s drugim osobama, događajima, rješenjima i sa samim sobom, ako je stalno i uvijek pozadinska buka na repertoaru? Ako stalno blejiš u istu kutiju kao ´tele u šarena vrata´? Kako ćeš praviti viziju svoje budućnosti i crtati si tu ogromnu, sanjarsku misiju, ako ti netko stalno vrti raspadljive slike epileptičnom brzinom ravno u facu? Dok ćeš poslije i sam od sebe zahtijevati da razmišljaš izvan kutije? Zanimljivo mi je kako mi ljudi kada krenemo meditirati obično sklapanje očiju povezujemo sa… ? Snom! Zato mnogi i odustanu i otpišu meditaciju, jer im je prva i logična, naučena reakcija na sklapanje očiju – san. Pa u njeg brzo i utonu. Ukoliko zagospodarimo ovom promjenom navike (sjedneš i ostaneš sjediti), sve postaje još zanimljivije. Odjednom nam jako smetaju i zvukovi. Pa nam smeta to što se čuje promet, što ptice glasno pjevaju, muhe zuje, bebe plaču, netko u drugoj prostoriji hrče i sl. Kao da i hrkanje nije prirodan zvuk? Kao da ni u njemu nema harmonije? Hhh Ima je, ima je, samo nije isjeckana, tajmirana, namontirana, na prvu razumljiva i donekle ugodna uhu. Ili je to samo u odnosu na nešto drugo? Joj, da – u odnosu na one reklame protiv hrkanja!

Ne možeš nikako meditirati? Pa ni nemoj. Pokušaj bolje bar kojih mjesec dana živjeti u ne-buci. Živjeti u prostoru u kojem je tišina. Zvuči jezivo, ha? Zapravo i je. Jezivo je sebe od teleta učiniti dostupnim svojoj viziji. Taj skok Tele-> Vizija je moguć doslovno ne radeći ništa. Ostavljanjem daljinskog na miru. Kad ti kažem : Ostaviti daljinski na miru je danas ekvivalent meditaciji. (Uh i ovo ide u navodnike! 😀 Kad se igraš s nekom temom, samo te napadaju ovi citabilni redci!)

televizija 2

A kad smo kod tih citabilnih redaka, pokušavam se sjetiti od koga mi je ovaj izvrstan citat doletio, ali mi to sada ne uspijeva. (Ukoliko možda znaš, molim te ostavi u komentaru da navedem tu osobu. Brijem da je neki milijunaš u pitanju. Hahaha) Citat ide ovako:

´Televizija nije skupa. Gledanje televizije je skupo.´ – Neki milijunaš.

Zamisli se malo nad ovim. Koliko si samo sati i sati bacio na tuđe misli, slike, vizije, ritmove, izvještaje i sadržaj, umjesto da si za to svo vrijeme kreirao vlastite?

Znaš, dok sam tipkala ovaj post, povremeno bih bacila pogleda na ovu moju crnu led ploču. Stvarno lijepo izgleda dok me gleda ovako crna, ugašena. Odlično ide i uz policu. I kao da odiše nekim mirom. Sviđa mi se. Sviđa mi se čak i prašina na njoj. Najviše mi se sviđa kako se uz nju, kao i uz svaki dio svog prostora, osjećam slobodno. I prelijepo. Da, osjećam se prelijepo. Taj ti je osjećaj dostupan kroz znanje da svu ljepotu svijeta, pa tako i tvoju, samo skriva malo buke… Ako joj to uspije. 😉

O wow, mislim da netko u susjednoj prostoriji hrče! Juhuuu – vrijeme je za meditacjiu! 😀 Do sljedećeg posta, uživaj u miru koji već postoji u svakom djeliću tvog prostora. Svakom djeliću tebe. Bez ili sa televizijom. Znaj da si ti svoj daljinac. Možeš promijeniti svaki dio svog života, ako tako namjeriš.

Tvoja,

Bety ❤

Pretvorba, U stihovima

Uspavanka


Nema komentara

Probirem misli. Koji mi je vrag?

Jednu po jednu, pa unatrag.

I nije mi proces drag,

Al´ kako mislima izbrisati trag?

 

Probirem emocije, koji mi je k´´´c?

Nije da sam neki mudrac,

Al´ emocija je tek stihotvorac,

A s njom sam sada samo borac.

 

Probirem svoja djela. WTF? Koji mi je?

Glumim kao nekog člana inspekcije,

Ma cijelo ministarstvo perfekcije,

Kao da postoje ´ispravne´ akcije!

 

 

Probirem  ili sabirem?

Probirem ili  odabirem?

Probirem  ili se odupirem?

Sa životom se prepirem…

 

A da sebe podupirem?

Pa bivanjem u srce ponirem?

Ljubavlju razabirem?

Novi put si utirem?

 

Ne probirem više. Ne, nemam što.

Ego je samo malo zafešt´o,

Mamurlučim sad nizašto,

Kad sve sam ovo izmašt´o.

 

Probudio sam se, sve je ovo san.

S razlogom sam stvoren tjelesan,

Ovisan. Međuovisan,

Savršeno kompleksan.

 

Ne probirem ništa, k vrapcu!

Vidiš? Blaži sam već  i na nepcu…

Poštivat ću tu pupčanu vrpcu

Uživati u života poljupcu.

Pjesmu ste napisali vi. Danas su mi u inbox pristigla tri razgovora, s tri razine kreiranja: Misli, riječi i djela. I svaki je tako prelijepo nadopunio svaki sljedeći razgovor. Hvala vam na toj kokreaciji i inspiraciji. ❤  Da, ponekad je naš rat s egom žešći i teži od bilo koje psovke, a kad se zafrendaš s egom s lakoćom poštivaš svoju zemaljsku pupčanu vrpcu. Razumiješ ju. Voliš ju. Pa dopustiš životu da te grli, ´nuna´ i ljubi kao svoje dijete, koje i jesi. Samo si sada budan i toga svjestan. I baš ti je fora da te netko drži u svom beskrajnom zagrljaju. 🙂 Pusti mislima, riječima i djelima samo da postoje… Nisu li na kraju, ipak, savršena uspavanka? Probudit ćeš se ionako uvijek odmoran…

Tvoja,

Bety ❤