Tansformacija

Tansformacija

Restauracija


Nema komentara

Živjela sam u vrlo lošim uvjetima 15 godina svog života. Danas, kada prođem kraj prošlog doma, te žute kućice, koju smo sestra i ja iz milja zvale žuta bubamara (imala je rupe na fasadi), ne sjetim se niti baciti pogled na nju. Kao da nikad tamo nisam živjela.

I zanimljivo, ovo ne radim radi srama. (Zar bih o tome uopće pisala da me sram tko sam i od kuda sam došla?) Niti ovo radim svjesno. Puno uvjerenja i zanimljiv karakter je ostao vezan za tu kućicu. Uvjerenja koja sam otpustila i karakter koji više nisam.

Tako znaš da napreduješ u životu. Kada se ne možeš niti poistovjetiti s prijašnjim scenarijima i prijašnjim identitetima.

Lagano je uhvatiti se u zamku usporedbe s drugima i zaboraviti na jednu dublju i jaču usporedbu. Usporedi sebe kakva si prije bila sa sadašnjom sobom. Kladim se da si prošla kroz mnoštvo događaja, da si  more toga riješila, ostvarila, s mnogim si se stvarima suočila, štošta si izdržala. Kladim se da si napredovala. U bilo kojem smislu.

I kladim se da se gotovo niti ne sjećaš karaktera osobe koja je živjela tu realnost. Kladim se da je maglovito sjetiš samo kako bi joj zahvalila, ako i to.

Nema je. Ne postoji. Ta prijašnja ti u potpunosti je iščezla. I upravo tako znaš da je osobna restauracija dobro odrađena i da živiš rezultate promjena koje si sama primijenila.  

U današnjem videu se krije inspiracija iza (ispred?) ovog posta – i da, u pitanju je stvarna restauracija 🙂

Tansformacija

Anestezija


Nema komentara

Post je namijenjen prošloj, izgubljenoj, prepunoj boli Elizabeti, koja se skoro prestala smijati i svakoj osobi koja trenutno prolazi kroz neki oblik depresije ili životne stagnacije, zaglavljenosti, neuspjeha.

Imam izuzetnog zubara. Prije dvije godine došla sam mu s najvećim strahom (drhtala sam i plakala prva dva posjeta). Ophodio se prema meni s najvećim razumijevanjem i najvećim poštovanjem (ipak je rijetko da će ti se na stolcu naći prestrašena tridestogodišnjakinja, koja na tvoj dodir zuba brisne u plač). Poštivao je moj maksimum, dopustio mi da stavim slušalice s glasnom mjuzom (da ne čujem zvuk brusilice), pratio izraze ne licu i prekidao posao da napravim pauze za duboko disanje.

Moj (iracionalni) strah od zubara uslijedio je nakon jednog bolnog posjeta vrlo namrštenoj zubarici, koja mi je 10-ak godina prije vadila zub ´na živo´. Zub je bio upaljen, anestezija nije odradila svoje, njoj se žurilo i puf: Nakon 20 minuta agonije (i vrištanja), izašla sam iz te ordinacije bez bolnog zuba i s jasnom odlukom da ja više kod zubara ne idem. Zubarsku ordinaciju sam vješto izbjegavala cijelo desetljeće, sve dok (naravno) nije postalo očito da moji zubi trebaju popravak, bolje održavanje i pažnju. Ma, izdržala bih ja još i dulje (iako su neki počeli boljeti), samo su sada crne mrlje na prednjim sjekutićima bile vidljive. (Kako površno od mene, zar ne?) Da nije bilo estetskog razloga, i da mi nije postalo bed smijati se od uha do uha (ah, ta samosvjesnost!) ne bih niti razmišljala kročiti opet u svijet brusilica, plombi i anestezije.

Upravo sjedim u gradskoj knjižnici Ilok, odumrle desne strane vilice i tipkam ovaj post čekajući da utrnulost, peckanje i tupost anestezije iščezne. Vjerojatno ti je osjećaj poznat. Osjećam dio lica kao neku tvar koja nije dio mene. Komad mesa, kože, čudan na opip. Pijem času vode u uvjerenju da će mi voda procuriti iz usta i nemam osjećaj hoću li zagristi usnu, unutarnju stranu obraza ili jezik. Kako tipkajući meditiram, misli mi od umrtvljenog mesa spajaju točkice, povezuju iskustvo iz ordinacije s nečim drugim. Ovo moje, a strano tijelo, podsjeća me na vrlo poznati osjećaj.

Gdje li sam već prije osjetila istu senzaciju? I taj osjećaj da me netko opravlja dok ja jedvice osjećam svoje tijelo? Tupost, ne znanje hoću li se ozlijediti ili ne, čekanje da prođe? Ah, da.

U depresiji.

Možda naivo, ali još uvijek mislim da mi je depresija bila veliki orijentir. Kao da me je život tjerao da se zaustavim. Da prekinem raditi što trenutno radim (što studiram, vezu u kojoj sam, mjesto gdje živim – ništa od toga nije bilo poravnato sa mnom). Moj mozak je gurao i gurao i gurao jednu agendu (opet – sam vrhunac motivacije!), a ja sam iznutra – umirala. Iz dana u dan zanemarivala potrebu da stanem. Razmislim. Konsolidiram se (poravnam). I donesem odluke kojima poštujem sebe. Budući da ja nisam imala muda za napraviti sve to, postojao je netko (i postoji i dalje) kome to nije bio problem. Niti najmanje. Nazovite ga Velikim Zubarom, Svemirom, Višom silom, Bogom, Životom, Majkom Prirodom… Znate o kome pričam.  Za potrebe posta, oslovljavat ću Ga s prikladnim nadimkom.

Velikom Zubaru, dakle, nije bio problem utisnuti ogromnu špricu anestezije u moj glavni živac. Otupio je tako, brzinom svjetlosti, moj faks, moje veze, moje mjesto stanovanja… Budući da sam se tada poistovjećivala sa svime navedenim, otupila sam i ja.  Otupila dovoljno dugo da Veliki Zubar popravi i iščupa sve ono što ja sama nikada ne bih mogla. (Primijeti da ćeš na internetu pronaći tjutoriale za apsolutno sve, osim za kako popraviti vlastiti zub)

Neke stvari je teško napraviti bez anestezije. Vjeruj mi, vadila sam zub i bez i s njom. Anestezija (depresija) ima svoju ulogu. Želja mi je, i ovim i svakim postom (opet i opet), da cijeli svijet uvidi koliko je blagost prema sebi bitna. Ako samo možeš, bar na trenutak, vidjeti bolno iskustvo kroz koje si prošla, kao nešto kroz što je bilo nužno da prođeš i kao nešto što ima svrhu i što je tebi koristilo, prekinut ćeš dugački lanac samookrivljavanja i osuđivanja. Prestat ćeš se kriviti za ´izgubljeno vrijeme, ´propuštene prilike´, ´manjak motivacije´ (…)  i ustvari ćeš uspraviti ramena, podići glavu, pokazati  razumijevanje i poštovanje prema samoj sebi. Čak i prema svojoj depresiji. Svojim neuspjesima. Svojim kočnicama.

Možda uvidiš koliko je već Veliki Zubar pokazao nezamislive količine razumijevanja i poštovanja prema tebi, prije nego li si ih bila svjesna. Možda uvidiš i koliko je samo poštivao tvoj maksimum i kako je pravio pauze da stigneš i duboko disati.

Ono što jasno znam je da iz svake ordinacije na kraju izađeš s manjom boli od one s kojom si ušla, većeg osmijeha i vedrijeg duha. Istina, neki tretmani trebaju i po nekoliko dolazaka – nemoj se obeshrabriti, neće te nitko pustiti da ideš po svijetu s boli – dobit ćeš bar lijek ili plombu. Zamoljena si samo dopustiti velikom Zubaru da ostruže, izvadi i popravi sve što ti smeta, i da vjeruješ da Veliki Zubar itekako zna svoj posao.

Dobri zubi, baš kao i dobar život, zahtijevaju malo boli, puno hrabrosti i  puno prepuštanja i strpljenja. Dobrog zubara već imaš.

Tansformacija, U stihovima

Umjetnica


Nema komentara
Kintsukuroi* –
Tako to rade heroji:
Višak vješto odvoji,
Zlatom krhotinu ovoji,
Prazno platno oboji,
Tijelo od Sebe privoli.

Umjetnicu oslobodi.

-06-12-2017-

Kratko kratak post, i to cijela transformacija u nekoliko redaka.  Jednom kad si svoje rane, traume i ožiljke napunila zlatom , davanje iz prelijepog, tečnog, prirodnog, beskonačnog dijela sebe (Prazno platno oboji) i dopuštanje Tijelu da prolazi proces života (Ti nisi svoje tijelo, nisi u nikakvom procesu) je harmonično, ubrzano i nezamislivo lako.

Svemu tome prethodit će vješto odvajanje: misli, objekata, ljudi, hrane… Što god je višak koji ti pravi buku. Višak od kojeg ne možeš čuti svoje srce.

Svoju umjetnicu, svog umjetnika oslobodi. 

Bety
*Kintsukuroi – ´popraviti zlatom´; umjetnost popravljanja polomljenih zdjela lončarica s tekućim zlatom ili srebrom i razumijevanje da je objekt ljepši jer je bio slomljen.