Tijek

Tijek

Glupi bog Kron


Nema komentara

Bi li povjerovala nekome da ti ispriča kako je putovao kroz vrijeme? I kako je za ovu sadašnjost vezan samo srebrnom niti?

Nisam još došla do zaključka vjerujem li slučajnom prolazniku na riječ ili ne, iako je vrlo detaljno i živahno opisivao svoju pojavu na zagrebačkom glavnom kolodvoru 1961. i 1982. godine. U svakom slučaju, ovaj zanimljivi razgovor s još zanimljivijim turistom, poveo nas je od priče o objektivima i fotografiji do blaćenja zloglasnog boga vremena – boga Krona, pa i do tog putovanja kroz vrijeme.

„Bog Kron najviše ne voli nas fotografe, a najveća je prijetnja svakom čovjeku“, izjavio je slučajni prolaznik.

„Najomraženiji je od svih bogova“,  zaključio je sebi u bradu.

I da, ovo je bio jedan od onih razgovora u kojem ste više slušač. Znate ono kada netko sam od sebe samo priča bez obzira na vašu uključenost u temu? Uvjerila sam samu sebe da nema čestu priliku pričati o onome to ga istinski zanima, pa sam odlučila uljudno ga saslušati. – Još jedna anomalija ovog razgovora.

Kada sam osjetila da u razgovoru više ne sudjelujem, odlučila sam pozdraviti gospodina i vrlo brzo sam se našla u svom domu.

Tijekom istog dana nisam davala previše pozornosti ovom razgovoru. Nakon večere, upalila sam laptop i odlučila, netipično, surfati internetom i naravno, zadržala se na youtubeu. Dobri stari isječci Prijatelja. Čisti smijeh i komad djetinjstva u jednom. Prebacujući s videa na video, s linka na link, osjetila sam kako netko samo prolazi kraj mene. Protrnula sam i jasno čula: „Gubiš vrijeme!“.

Koji hladan tuš.

Osjećala sam se kao da mi netko krade desetljeća i desetljeća vremena od života, a sam objekt moje pozornosti je bio lišen svakog smisla.

„Glupi bog Kron!“, pomislila sam u sebi i čak se nasmijala sjetivši se prijašnjeg razgovora. Odložila sa laptop i ostala u istoj poziciji razmišljajući gdje sam već prije imala ovakve bliske susrete s tim istim, zloglasnim bogom?

Na faksu, u vezama… Uh, sjećam ih se jasno. Osjećaj besmislenosti onoga što radiš. Fascinirana sam kako mi u nekim aktivnostima vrijeme gotovo stoji, a kako za neke druge, pak, osjećam da mi oduzimaju najbolje vrijeme mog života.

To je i poanta ovog posta. (Ne teoretiziranje o putovanjima kroz vrijeme ili prošlim životima – o tome doista ne znam ništa) Ako si ikada doživjela ovaj jezivi osjećaj da ti ono što radiš krade vrijeme, možeš li si osvijestiti što je to točno bilo? I, možda još važnije, znaš li što je to, koji su to ljudi, koje situacije, koje aktivnosti i mjesta u kojima ti vrijeme stoji?

Poprilično sam sigurna da je njima bog Kron samo slabić. Tamo si mu nedodirljiva.

Puno ljudi traga za smislom života, ne gledajući da se skriva u trenucima koji su ti pred nosom. Ako si većinu vremena uključen u radnje koje su besmislene, pogodi što? Osjećat ćeš se besmisleno. Prioretiziraš li si život oko onoga u čemu osjetiš smisao (u najmanjim trenucima) postepeno ćeš dobijati sve jači i jači osjećaj osobnog smisla u životu. Što bi značilo da ovaj glupi bog Kron i to njegovo blesavo šunjanje i prepadanje ima itekako svoju svrhu. Bogovski je zadatak lupati tebe u stražnjicu.

Do sljedećeg posta, odoh se izgubiti u nečemu od čega ne čujem tik-tak u pozadini mog mozga – pa i po cijenu ne gledanja Prijatelja. Sve sam više sigurna da sam sama sebi veći prijatelj kada si darujem – smisao. ❤

Tijek

Korak u stranu


Nema komentara

Ti napraviš jedan korak, svemir napravi milijun. – internet

Postoji jedan kriterij kojim se uvijek vodim, način na koji mogu nanjušiti je li nešto istinito ili ne. Ta supermoć, da se tako pohvalim, skriva se u jednoj riječi kojom se danas ne razbacivamo previše: Dostojanstvo. U svemu mogu uvidjeti ima li tu poštovanja prema meni i osjećam li ponos i vrijednost u tome (dostojanstvo).

Ovako idem u šoping, ovako pričam s ljudima, ovako pišem i dišem.

Kada sam prvi put čula izraz: Ti napraviš jedan korak, svemir napravi milijun, osjetila sam nešto dostojanstveno u tome. Osjetila sam istinu koju sam do sada samo zagrebla na površini. Iako na prvu djeluje kao motivacijski citat (do sada već znaš da ne vidim dostojanstvo u motivaciji), negdje duboko u mojoj srži zazvonio je debelom istinom.

Ono što malo ljudi zna je da se ponekad trebaš samo skloniti s puta da Svemir napravi svoje. Taj korak – ne znači uvijek korak naprijed – često puta znači korak u stranu i za njega ti treba manje nego li misliš. Treba ti manje truda nego li si ikada sanjala, a opet treba imati petlje, pa se ne petljati u nepogrješivost nečeg puno većeg od sebe.

Kako je život ionako ples, niti jednim korakom nećeš pogriješiti. Pogotovo ne sa stankama, piruetama, tišinom i galamom. Sve je to dio puno veće koreografije.

Zamisli samo da ponekad, pustiš slinu motivaciju, i dopustiš svemiru da vodi… Da se nasloniš na njegovo rame i pratiš ritam, disanje i glazbu. Zamisli da pustiš sve ono što si zamislila da danas moraš navježbati i otplesati i prestaneš žuriti iz minute u minutu. Zamisli da se prestaneš nervirati i opušteno se prepustiš odmoru i plesu za dušu.

Više možeš postići iz opuštenosti. Jača si kada dopustiš pomoć cijelog svemira. Lakša si kada skineš sav teret sa svojih ramena i prepustiš ga nekom drugom. Većem. Snažnijem. Bržem. Dostojanstvenija si kada napraviš korak u stranu i pustiš svemiru da protegne korake, da te nosi po plesnom podiju života sve dok ne osjetiš da letiš.

Pa, eto, probaj! U području života u kojem nemaš osjećaj da plešeš, ti učini taj jedan korak (u stranu). Začudila bi se koliko svemir voli plesati…

Tijek

Pritisak


Nema komentara

Zamisli da si na najvećem stadionu svijeta i da upravo izlaziš odigrati najveću utakmicu svog života. Srce ti tuče, u glavi ti se vrzmaju svakakve misli, osjećaš se kao da nisi u svom tijelu. Pritisak koji si stavio na sebe je velik. Slušaš desetke tisuća ljudi kako uzvikuje tvoj ime. Slušaš i desetke tisuća protivnika kako ti viču: Buuu!. I to samo u tvojoj glavi. Na igralištu ih je bar još stostruko. Pritisak je sve veći. Zvuk zviždaljke i adrenalinski ulijećeš u polje. Ostavljaš pritisak i posvećuješ se onome što najbolje znaš: Igri.

Dok igraš, ne misliš niti na jedan uzvik podrške ili pokude, ne misliš ni o čemu, glava ti je prazna, tijelo u pokretu, svaka tvoja stanica je u igri. Hoćeš li pobijediti ili izgubiti sada nije ni važno. Ti bivaš ono za što si stvoren i utreniran da budeš. Čisti tijek.

A sav je pritisak ostao na klupi, izvan polja.

Gotovo je nepojmljivo da je svatko od nas u stanju staviti si stadionske pritiske na ono što volimo raditi. To mi se neće isplatiti. To nema smisla. Imam obitelj koja dolazi na prvo mjesto. Ovo je sebično od mene… Stavljamo si pritisak, a sve što želimo je samo da igramo. Samo da bivamo tko jesmo. Da se bavimo onime u čemu nam srce i um igraju kao jedno. Samo da malo, bar na kratko, duboko udahnemo i zaboravimo na sav taj pritisak, bivajući – mi.

Kad streseš vlastiti pritisak s ramena i otisneš se igrati kako ti srce želi, vjeruj mi imat ćeš puuuno gledatelja. Međutim, oni su samo to – gledatelji. Nitko od njih nije na tvom polju, u tvom stadionu. Onaj koji nije u tvom tijelu i nije ti trener ili u timu podrške, zapamti da je samo gledatelj. Ne zna koliko si trenirao, ne zna koliko si se trudio, ne zna tvoje želje ni tvoje snove. Samo promatra. Da si gladijator, ili se u bilo kojem ringu boriš za svoj život, zar bi se osvrtao na tuđe komentare? Eh, trebao ga je lupiti malo više lijevo! Jao kako nema pojma! Jel´ nije mogao obući neku drugu odjeću? Kakva mu je to frizura? I tako u nedogled. Gledatelj nije u ringu. Nije na polju stadiona. Kada se boriš za svoj život i kada živiš svoju igru, ostavi gledatelje da uživaju kako god im to odgovara. Ti budi ti. I igraj. Lupaj loptu. Pleši. Slikaj. Diši. Tipkaj. Najbolja igra tek počinje kada streseš pritisak s ramena.

Pritisak nije velik. Igra je velika.

Tijek

Umjetnost zaglavljenosti


Nema komentara

Sljedeći reci su nastali intuitivnim pisanjem, u real-timeu, bez editiranja, kako bih se ´otkočila´ od blokade. Pogledaj video na kraju posta za cjelokupno objašnjenje što se sve ovdje događalo.

Hvala ti na čitanju!

Osjećam se zaglavljeno.

Osjećam se kao da lupam buzdovanom o stijenu kako bih došla do kapi vode. (Ne znam od kud ova semi-biblijska slika.)

Jako je čudno kreirati kada ne vidiš finalni rezultat. Čudno jer nemaš referencu za to. O, ne! Namjera izgleda ima i svoju negativnu stranu, a ta je da će testirati tvoju vjeru. (Sad biblijske slike imaju više smisla.)

Znam da je ovo samo trenutak, i da ću, dok istipkam ovaj post, već imati drugačiju perspektivu o ovome i svejedno se osjećam kao da trčim pred živom lavom i da će me vulkan uskoro progutati. Ne brinem se jedino jer sam po prirodi Lara Croft, odskočit ću već nekako, al´ ne prije li ne pokupim razumijevanje i mudrost i iz ovog stanja.

Koja se sočnost krije u ovom osjećaju prenatrpanosti? Koja se ljepota skriva u ovom osjećaju zaglavljenosti? Požurivanja i beznađa? Što to kopam i kamo pobogu jurim?

Ok. Prvo i osnovno, mašta radi svašta. Ne znam koje sam to filmove  izvrtila u svojoj glavi da bih baš na ovaj način opisala osjećaje s kojima trenutno hodam u danu. Znaš i sama da je moja namjera trenirati pisanje, dok mi ne postane prirodno poput ispijanja čaše vode. Pri tome bez osude puštam da se svaka intuitivna slika iz moje glave pretoči u piksele. Poput ovih koje si maloprije pročitala.

Kad ih moram već, sama sebi (a ovim putem i tebi) tumačiti, pretpostavljam da me sustiže teret namjere. Da se moja vjera u mene testira. Sustižu me rokovi, sustižu me prvi izgovori, pritisci i samoočekivanja. To je to. Sustižu me samoočekivanja. I taj vulkan koji me juri, to sam ustvari ja. A kopam, i to dobro kopam, sve dublje i dublje u sebe. Kopam po toj stijeni prošlih identiteta. Okamenjenih ličnosti zvanih Elizabeta Petersdorfer, koje su, vjeruj mi, sedimentirale godinama i ponekad silovito ne daju do te pitke vode. I da, ja sam i ta stijena po kojoj kopam. Mislim da sam jedino zaboravila na tren da sam ja i taj izvor vode. Svježe, pitke, okrepljujuće voda koja samo teče niz grlo.

Ostavim li svoj alat, uvidjet ću da kopam kraj slapa. Ne čaše vode. Cijelog, nepresušnog slapa. Tolikog da gasi sve vulkane.

(Na koji način možeš zaposliti svoju zaglavljenost da ti služi? Kako ju možeš ukomponirati u svoj tijek?)

namjera, Tijek

Zagrijavanje


Nema komentara

Nikad mi nije dobro sjela ideja zagrijavanja na treninzima. Posebno recimo treninzi plivača: Idemo, dečki, zagrijavanje 10 dužina! (10!!??!) I svi kao pingvini za ribom na drugu stranu. Bez pogovora. Bez pobune. Što onda radiš nakon zagrijavanja? (Plutaš po vodi, u mom slučaju.)

Ovako vjerojatno razmišlja svatko tko nije utreniran, bilo da je riječ o sportu ili o pisanju, slikanju, bilo kakvom kreiranju pa i meditaciji. Kada nisi utreniran trčati dugo, prava ti je šteta otrčati kojih 6 minuta bez da se to ´računa´. I još tek onda prionuti na posao – majko moja!

Međutim, upravo je tu razlika amatera i profesionalca. Profesionalac će jedva dočekati zagrijavanje jer zna da je ono nužno ne samo za pravilno razgibavanje svog tijela već i za postizanja budnosti mozga i još važnije postizanje stanja tijeka odnosno flowa.

Kako postići tu dozu entuzijazma za ´bačeno´ vrijeme na zagrijavanje? Pa… treniranjem. Postizanjem bolje i bolje forme. Polaganim prihvaćanjem identiteta osobe koja je vrhunska u tome što radi, osobe koja je profesionalac u svom polju talenata. Smanjivanjem vremena otpora, i na taj način, sve bržim i lakšim stavljanjem u stanje  flowa tj. tijeka.

Na početku će uvijek biti najteže. Sljedeći put već će već kraće vremena trebati. Put nakon toga još kraće. I dok se okreneš, pretvorit ćeš se u jednog pravog kreativnog sportaša koji se na sam znak zviždaljke ili dodir lopte odmah baca u tijek.

Kada pišem, namjera mi je trenirati i trenirati kako bi bila ´aktivirana´ samim zvukom tipkovnice na mom laptopu. Kada vježbam, namjera mi je biti u flowu prvim dodirom prostirke i parketa. Kada meditiram, namjera mi je biti u tijeku čim sjednem u najugodniju uspravnu pozu. Znam da će za to biti potrebno i malo zagrijavanja i ustrajnosti s moje strane. I to mi ne smeta. Ipak mi je namjera velika. 🙂  

Kada bi na ovaj način mogao definirati svoje namjere, kako bi one zvučale?

Do sljedećeg čitanja, slobodno pogledaj i video na ovu temu;

Pretvorba, Tijek

Ples nisu koraci.


2 komentara

´Ne može biti ovako lako! Ne, ne možeš tako lako pisati svaki dan.´ – moj unutarnji Kritičar me je u sekundi paralizirao. Poslušala sam ga – djelomično. Pisala sam, ali nisam objavljivala. I to ne nužno poradi Njega, već zbog poštovanja prema pauzi.

 

Prisjetila sam se na tren da je moja Namjera vrlo jednostavna i bezrazložna: Svakodnevno pisati. O ovome sam ti kratko pisala ovdje. Jučerašnji post, na primjer, nije bio za blog. Tako sam ga osjećala. Otvorio je cijelo poglavlje koje pišem. Post prije njega sam čak i objavila, ali ubrzo skrila – presjekao je puuno malih međukoraka, čak i mog osobnog rasta, da bih mogla glasno stajati iza njega. Budući da nisam htjela od ovog bloga praviti makarenu (ili bilo koji ´ples´ u koracima) davajući 2,3,5,7,10 (…) koraka kako riješiti problem, postići uspjeh, manifestirati nešto i slično, vratila sam se korijenima. Vratila sam se vjerovanju da će štogod se želi ispisati i natipkati doći samo od sebe. Vratila sam se lajtmotivu ovog bloga, a taj je da svatko od nas već ima sve odgovore, svu ljepotu, svu mudrost i smjernice za bivanje – u sebi. Ja ću samo bivati u povjerenju i dočekivati štogod želi nastati kroz mene, a poslije ću odlučiti treba li nešto oživiti u knjizi, na blogu, videu ili kroz radionicu. Do tada se neću opterećivati s tim, samo ću se vratiti svojoj jednostavnoj Namjeri. A u trenucima stresa (misli s kojima nisam usklađenja), često ću se, kroz smijeh, sjetiti sestrine pozadine na mobitelu:

18882147_1759337274082193_3101983636605736352_n

😀 Neću se dakle ´sekirati´ i neću te pokušavati zavoditi vatrometom pametnih i zvučnih riječi, niti očekivati od sebe ni kvalitetu niti kvantitetu. Svoju jednostavnu Namjeru, međutim, malo ću proširiti (to je uvijek dozvoljeno! 🙂 ) : Svakodnevno ću iskreno pisati. Iskren sadržaj k tebi, i iskren sadržaj i odnos same sebe prema meni. I pozvat ću te ovdje da ocijeniš koliko iskrenosti na taj način kruži tvojim životom? Ili da kažem – pleše?  Iskrenost je, po meni, osnova svakog kvalitetnog odnosa, koja proizlazi iz poštovanja. Jučer sam meditirala na sasvim novi način, a taj je da mi polazište prema onome što se u meditaciji odluči pokazati nije Ljubav, već Poštovanje. (Nekima je čak puno razumljiviji pojam poštovanja nego li je to pojam ljubavi.) Iako sama riječ zvuči onako tradicionalno,  viteški, gotovo rustikalno, to dobro staro POŠTOVANJE prema životu pretječe, ma preskače, svaku radi-na-sebi makarenu, svaki plesni korak kojem će te itko pokušati naučiti plesati. Jer:

Ples nisu koraci. -Bety

Sada kada to tako postavim, ova mi metafora itekako ima smisla: Recimo da se u svom životu ´furam´ na  neki freestyle, flow, suvremeni plesu. Ples u kojem su bitne: slobodna kretnja, prirodnost plesnih frazi, autentičnost pokreta, osjećaj dok stvaraš svoje plesne linije u prostoru i osjećaj života u tvojim zamasima, savijanju, stajanju, grču, lakoći i tijeku.  Ne daj, međutim, da te ovo zavara! Godinama sam ja trenirala svakakve osnovne tehnike (uh, bilo je tu učenja koraka i koraka) da bih se uopće osnažila istražiti svoj vlastiti izričaj. I dan danas znam trenirati kako bi moj ples bio vrhunski. Samo što, danas razlikujem ples od koraka. Koraci su rad na sebi. Ples? Ples si ti u svoj svojoj ljepoti, cjelovitosti i raskoši.

 

Ovo nije odmah za zaključiti kako svi trebamo biti plesači suvremenog plesa. Ni slučajno! Ili da trebamo svi trenirati samo jedan žanr. Aaa ne! Pa, koliko li samo ima ljepote u baletnoj tehnici? (Ta te poravna za svaki ples!) Koliko li samo ima ljepote u ´uštogljenom´ valceru? (Taj te nauči disciplini svake linije tijela) Koliko li ima ljepote u vrućoj salsi? (Ta te poveže sa vlastitom seksualnošću) Koliko li ima ljepote u breakdanceu? ( Taj te nauči osloniti se na vlastitu glavu – doslovno 😀 Ma, osloniti se! – Vrtiti se na njoj!) Koliko li ima ljepote u ritmičnom, nasmijanom swingu? (Taj te nauči pozitivi!) Koliko li samo ima ljepote u grupnim plesovima? (Ti te nauče suradnji) A tek ljepote u solo izvedbi? (Ta te nauči povezivanju sa sobom)… Svaka tehnika, svaki način plesa, ljepota za sebe! Pa čak i onaj folklor kroz koji se svi samo drmaju u krugu, a ustvari stoje na mjestu, ima svojih draži! 🙂

U svakom koraku i svakoj tehnici rada na sebi ima ljepote!

 

A bilo koji ples da je u pitanju, svaka dionica će, i to veliki broj puta, zahtijevati kratku pauzu. Baš kao i rad na sebi.

 

Što misliš, zašto stajemo? Zašto ne možemo neprekinuto, odjednom, samo tako, prašiti u istom, zacrtanom smjeru, bez imalo odstupanja?

 

Ono što iz vlastitog iskustva mogu reći je da je u pitanju isti razlog zbog kojeg koristimo pauze između rečenica i riječi dok govorimo. Razlog zbog kojega koristimo zareze i točke dok pišemo ili tipkamo. Tišinu dok pjevamo. Stanke dok plešemo…

 

Da bi sve imalo smisla! 🙂 Da bi sve izraženo, spoznato, utjelovljeno imalo smisla. Kome? Našem prelijepom umu. Prelijepoj duši. Prelijepom duhu. Prelijepom tijelu. Nama kao cjelini. Vezama kao cjelini. Biznisima kao cjelini…. U kratkim se pauzama ´sabiremo´, možemo se i odmoriti, ali i ažurirati cijeli sustav. Vidiš, pauza je vrijeme integracije. Čak i ako je u pitanju depresija ili stanje koje odstupa ud pravocrtnog napretka kojeg smo si mi ucrtali u glavi. Pauza je dio smisla. U pauzi uzimaš dah za početak cijele nove plesne f(r)aze.

Pauze su, baš kao i svi tvoji koraci i sve tvoje kretnje, dio plesa. – Bety

Život postaje puno lakši kada pokažeš poštenje prema svakoj svojoj pauzi. Kad ju počneš veličati kao da je svaki naučeni korak ili osjećaj užitka tijekom plesa. I da – ne učim te ovdje plesu, učim te poštivanju te pauze kako bi i tvoj ples imao smisla!! Napuniš li poštenjem svoju ´pauzu´ i iskrenost može bez problema kružiti životom. Ponajprije iznutra k van, potom u svim smjerovima. 🙂 Kako ću te ovome naučiti? Nikako. Ne mogu. To možeš samo ti. Znam da je to poštovanje već dio tebe. Dio te tvoje zvjezdane, plesne prašine od koje si nastalo/la.

 

A kada smo kod te iskrenosti,  moram ti priznati da su neki plesovi, poput te, sad već prastare makarene, bome, zarazni! Toliko nas zabave da ih uzmemo kao izliku za odgodu potrage vlastitog pokreta. Svejedno, dok ih ne prerastemo, u svakom smislu, samo uživaj u kojem god ritmu trenutno čagaš! I svakako uživaj u pauzama!

 

Tvoja, rasplesana,

Bety ❤

 

Tijek

Zrakoplovidba


5 komentara

Savršeno jutro. Zagrljeni jastuk mekan poput sovina paperja na glavi. Jutarnji zvuk ispunjava prostor onom mlinom Prirode koja se budi. ´Bit će ovo izvrstan dan! ´, pomišljam dok podižem roletne kao da slažem puzzle: Hoće li i ovaj djelić otkrivenoga dana odgovarati igri koja je upravo započela? Namotaj po namotaj, zahvaljujem na pruženoj ljepoti.

Nakon zahvaljivanja, valja i ´službeno´ započeti dan. Iako je već započeo. Sam od sebe. Bez mog uplitanja. Valja, dakle, samo zakoračiti u njega. Dati opet značaj akciji. Praviti se da je ono što radim važnije od onog tko sam. Na trenutak samo. To ne škodi, zar ne? Ta smjena obično počinje u trenutku kad mi ruka takne zaslon mobitela…

Prvo učitavanje – neuspješno. Izvan mreže ste. Joj, da, samo da isključim zrakoplovni način i ovisnički dio ponašanja može početi. Čekaj, čekaj… Izvan mreže sam… Veza nije moguća…

Fascinira me kako lako mogu isključiti mobitel sa zrakoplovnog načina, a sebe tim činom uključiti na isti. Pa ne funkcioniramo li i mi kao mobiteli? Evo nas tu, na ovoj Planeti, obavijeni svim tim mrežnim nevidljivim valovima, plivamo u digitalnom toku, dišemo zrak prepun informacija, doslovno, fizički  dijelimo prostor sa samim internetom, živimo unutar polja svog dostupnog znanja, svih informacija, svih mogućnosti… Savršeni smo uređaji za hvatanje signala. I sa savršenim aplikacijama za pretraživanje. Samo smo, eto, na zrakoplovnom modu. Kažu – bolje tako, da ne zračimo.

I nije li ustvari bežični Internet odlična usporedba za… sve? Novca ima koliko je i zraka. Zdravlja ima koliko je i zraka. Kvalitetnih odnosa ima koliko je i zraka… Svega što želimo ima koliko je i zraka… Samo smo mi na zrako-plovnom modu. ´Ne spojeni´. Opet – da slučajno ne zračimo.

A kad bi spustio svoj zrako-plovni mod? Spustio svoj zid, svoj otpor prema životu i samo bio spojen? Znaš li na što bi se spojio? Da, upravo tako – spojio bi se na sve te informacije, svo to znanje, sav potencijal, svu ljepotu. Spojio bi se na eter svih mogućnosti. I ne brini, ne bi eksplodirao od ljubavi i znanja :D. Vidiš, mi smo ljudi, kad si to dozvolimo, i protočni poput mobitela.  Posjeduje li mobitel svo znanje interneta? Ne. On je samo aparat koji može lako, brzo i vješto, njemu pristupiti. Samo pristupiti. Ništa više. ( Ništa više ni ne treba raditi!)

Štogod ti treba sve ti je dostupno. Čak i kad ti je potrebno fizičko punjenje, i tu se živi od ´zraka´ :D.

Kako onda princip koji nam je u metafori jasan i blizak iskoristiti i u životu? Evo nekoliko pitanja da te potaknu u dobrom smjeru:

Što pretražuješ svojim životom?

Koliko si koristan aparat Izvoru?

Koja je tvoja tražilica? Omiljena aplikacija, ako hoćeš? 😀 Kako dolaziš do znanja? Kroz igru, meditaciju, disanje, odmor…?

Tko te, što te blokira? Kada? Zašto?

(…)

Nedavno sam primila prelijepi kompliment o sadržaju ovog bloga. Uz naravno, dodan upit: Odkud ti sve to dođe? Uvijek se nasmijem i odgovorim: Iz Izvora. Ovakav biblijski odgovor ponekad zbuni ljude. Istina je da – ne znam. Ne znam kako bih dostojno nazvala, opisala to polje ljepote, ljubavi i mira koje nam je dostupno. Znam se spojiti. To znam. Kojim će sadržajem, kojim znanjem, informacijama to izroditi – ne znam. I ne zanima me. Znam da neću biti na zrako-plovnom modu, dok zrakom kola obilje života. Doslovno svima nama pred nosom. Znam da nisam bitna ja. Hej, ja sam tu samo da primam signal, koristim životu i s vremena na vrijeme, podignem pokoju roletnu i divim se danu.  Znam da nisam to znanje, ali da do njega itekako lako mogu doći. Kao što znam i da ga  ima u  svačijem srcu, duhu i duši. Instinkt, pa čak i onaj za prelistavanjem gore i dolje, je initegriran u tu igru. Znam i da nam je ponekad lakše skroz se isključiti od svega. Da, lako – Prelako!

Pređi prstom gore. Pređi prstom dolje. Malo listaj lijevo, pa malo sada desno. Listaj, listaj, listaj. Blokiraj vijesti od ovoga. Listaj listaj, listaj, listaj… Ovo ne, ovo da…

Istina je da je puno, puno lakše živjeti svrhovito, biti koristan životu, emitirati, zračiti cijelim svojim duhom… I zato se ne boj rasta i promjene! Prirodno je da dozvoljavaš promjenu dok surfaš životom.

Do sljedećeg čitanja, nekoliko predivnih jutara ostavi sebično za sebe, kako bi se cijeli tvoj sustav na miru ažurirao.

Tvoja, zračna

Bety ❤

Samoljublje, Tijek

Samoljublje


Nema komentara

Znaš onaj zvuk škripanja noktima po školskoj ploči? (AAAAAAAAA) Vjerujem da tako ova složenica zvuči većini ljudi. Ustvari, bit ću iskrena: Vjerujem da ova složenica tako zvuči – ženama.

I to gotovo svim predivnim, nesebičnim, ljubavi prepunim ženama. Hej, ipak se ljubav treba davati i davati na tone i tone, isključivo drugima, i nesebično tražiti ništa zauzvrat, zar ne? I još pri tom biti jako draga i uslužna i  smješkati se kao prava, dobra djevojčica? E pa, ne.

Ženama si je samoljublje teže dozvoliti, jer je vezano na pojmove poput ´sebičnosti´, ´nebrižnosti´, ´kučke´ itd. A to nas žene diiiiiraaaa. U samu srž. (Kratka opaska: Sve ´ženske´ovisnosti proizlaze iz nemogućnosti bivanja s ne davanjem sebe drugima. Sve ´muške´ ovisnosti proizlaze iz nemogućnosti bivanja s ne imanjem svrhe. Svi imamo i žensku i mušku energiju u nama, zato će ovaj post dobro sjesti i ponekom muškarcu.)

´Nemaš ti pojma Bety, prava ljubav je bezuvjetna! – Ovo obično govore žene koje su jadne u vezama, puno propatile u prošlosti ili nemaju (još) ideju svjesne veze u glavi (i Srcu). Te iste prelijepe žene će iz tog mora bezuvjetne ljubavi zahtijevati milijun i jednu glupost od svog partnera, pronalaziti bezbroj stvari koje ne valjaju, biti ljubomorne, probirljive i sl.  O bezuvjetnosti ljubavi govore one koje opravdavaju povrijeđenost, nebalansirani ljubavni život ili brane često puta indoktrinirane misli (pod izvorom indoktrinacije danas ide sve: od religije do zgodnih ljubavnih postova na fejsbuku). Hajdemo malo sjesti s jednom popriličnom revolucionarnom idejom: Ljubav je uvjetovana.

Ponovit ću to:

Ljubav je uvjetovana. – Bety

Samim time što živiš na Planeti Zemlji živiš odnosnu, uvjetovanu ljubav. Prema svemu. Prema obitelji, partneru, religiji, tijelu, zdravlju, novcu…. Odaberi pojam koji god želiš i imat ćeš svoj stav, svoj odnos, svoj uvjet prema tome. Tvoja će ljubav, s obzirom na to, biti izazvana na rast ili spriječena od tijeka. To će naravno ovisi o tebi. A jer ti nitko nije usadio ljepotu samoljublja u kosti, otgrnut ćeš se prirodnom rastu iz ruku i spriječiti joj tijek umnim smicalicama poput bezuvjetnosti (ili samoočuvanja kao drugog ekstrema).

Tvoja ljubav je tvoja ljubav. I, da, postoji nje na hektolitre! Ma kakve hektolitre, u tebi je potencijalni, beskonačni Izvor. Kažem potencijalni jer ne žive svi spojeni na njega. Većina nas tijekom života poprimi uvjerenje da smo ipak samo tamo neka mala čaša. Čak i rado diskutiramo jesmo li napola prazni ili napola puni. A taj prelijepi, beskonačni, tihi Izvor na koji se prirodno možeš spojiti i iz njega neiscrpno davati (zdravi odnosi i zdravi uvjeti), nije gejzir da šiklja na sve u svojoj okolini. Izvor mirno i tiho pruža pročišćenog sebe onima koji se žele na njemu okrijepiti, umiti, i spremiti si vode za poslije. U beskonačnoj količini ako treba, ali nikad uz gubitak ili naknadu za korištenje. Ako ćeš iz sebe crpiti hektolitre, a još si samo kapacitet čaše, nećeš drugog samo ispolijevati mutnom vodom. Isjeć ćeš ga komadićima stakla. Sebe pri tom potpuno razoriti.

Samoljubljem se za početak lijepe čaše, potom pune rezervoari (najprije na pola, pa na puni volumen), a zatim se njime i spaja na beskonačni Izvor.

Hajde sada iskreno odgovori sebi: Kada si zadnji put napravila nešto za sebe? Ne pričam ovdje o lakiranju noktiju ni čaši vina pod krinkom predaha (osim ako ti to eksponencijalno poboljšava život). Kada si zadnji put fokusirano sjela i radila na bitnim stvarima za sebe? Kada si zadnji put učinila nešto od čega ti je srce pjevalo? Kada si zadnji put meditirala? Pisala? Plesala? Pjevala? Kreirala? Osjećala se živom? Brate mili, pošteno se naspavala? Razmisli malo o svom tom vremenu, energiji i ljubavi koje smo sklonije dati drugima nego li ih pokloniti same sebi. A nije li lakše sve baciti drugome u ruke i onda ih još kriviti za našu nesretnost? Nabacaj svu svoju ljubav na sebe, pa vidi koga ćeš kriviti za svoje (ne)uspjehe.

Bitno mi je da iz ovog bloga poneseš sljedeće: Ti odlučuješ što ćeš raditi sa svojom ljubavlju. Savršeno je i da ju istresaš na nekog/nešto tko ju uopće nije tražio, kao što je savršeno i da ju sipaš nazad u sustav. U sebe. Svaki scenarij je savršen, i to znaju oni koji su okupani samoljubljem.

I natipkat ću ti tu riječ još koju put, a na blogu postoji i cijela kategorija postova pod nazivom: Samoljublje. Nek´ti grebe ova balkanska složenica uši. Navikni se! SAMOLJUBLJE. Samoljublje, o ti divna davateljice života, prelijepa, velika kreatorice… Samoljublje je temelj svakog zdravog odnosa. Svakog uvjeta. Kada razmislim, zanimljivo je da je samo samoljublje bezuvjetno! Kada postigneš da bez ikakvog opravdanja, ikakvog davanja razloga zašto, samo sjedneš i radiš na svojim snovima, samo kažeš DA svom Srcu (na koliko god smiješan hint), onako iskreno, bezrazložno… Onda ćeš i sama znati da si na Izvoru. Samoljublje je bezuvjetno. Također bez gubitaka i bez naplate korištenja.

Nabroji si samo jednu stvar koju bi mogla, sebi za ljubav, napraviti u sljedećih pola sata ili tijekom dana. Ma i da se samo nekoliko puta u danu zapitaš: ´A što ja želim raditi? Što ja trebam? Kako ja želim živjeti svoj život?´, ovaj post je ispunio svoju svrhu. Jer sam samoljubno upitala sebe ista pitanja, precrtala sam planirani izlazak i napravila ono što ja želim raditi za sebe. Ne za druge, za sebe. Da, ovaj je post nastao iz čistog samoljublja, bez logičkog razloga i bez trunke sumnje na onaj hint srca koji kaže: Piši.

Do sljedećeg poziva Srca i do sljedećeg čitanja,

Voli se tvoja,

Bety ❤

Samoljublje, Tijek

NLO – Neobjašnjeno Lako Odustajanje


Nema komentara

Kako sam usklađena sa kreiranjem svakodnevnog sadržaja na ovom blogu (u kojeg sam se, moram priznati, već pomalo zaljubila :D), odlučila sam i danas pisati. Ženska sam od riječi! A kad je ta riječ upućena samoj sebi, onda tek nema zezanja. Međutim… Tekstovi koje sam već imala spremne, teksotovi koje sam napisala nakon meditacija, su mi djelovali nekako preopširno, i izgledali su kao da će na njima biti dosta posla – inspiracija na inspiraciju ponekad znači samo više gramatičkih grešaka! Bacila sam se stoga u potragu nekih starijih ispisanih pjesama i naletila na jednu, nedovršenu. I to savršeno nedovršenu. I gotovo smiješnu – Totalno možeš uočiti gdje je pjesma pukla! A nastala je (ok, skoro nastala) kada sam se zagledala u frajersko-plesni, svijetleći hod prvašice koja je ispred mene išla u školu. Znate one tenisice sa svjetlećim džonovima? Sjećate ih se? Uh! Instantan osmijeh od uha do uha! Kad sam ih kao mala nosila, osjećala sam se i ja kao najveća frajerica na svijetu!

Moram priznati da odugovlačim malo s copypasteanjem te ´puknute´ pjesme, jer i ja povremeno imam onaj hoće-li-ovo-itko-skontati filtar (kao da je to kod pisanja bitno). U međuvremenu sam se  praksom okuražila (naići ćeš na puno razigranije, iskrenije, čak i drskije, postove na ovom blogu) pa bez daljnjeg otezanja, bez potrebe da bude shvaćena i prihvaćena, prosljeđujem ti tu ´puknutu´ pjesmu:

NLO

S osmijehom u sebi mislim

(Gledajući nožne krijesnice):

´Kako samo vanzemaljski

Izgledaju te tenisice!´

I uz dječje divljenje čistim

Misli kao riječi pjesmice:

Zašto sve što izgleda ´svemirski´

Veseli zemaljske pridošlice?

Pa da! Ne pravi li drveće

i kisik iz svjetlosne energije

Procesom fotosinteze?

Pojasnit ću, možda nekom

Jedno s drugim nema veze:

Iz nekog žnj-tog dijela svemira

stiže more svjetlosnih fotona,

a koliko je to ´svemirskija´ fora

Od svijetlećeg školskog džona.

Bez imalo je nemira

Dio vanzemaljskog bespuća,

Dio beskonačnog svemira,

Dospio u naša pluća.

Više smo svemirci

Nego li smo toga svjesni.

Svi smo mi svemirci

Bez svijetlećeg tanjura.

Hahaha! Jesi uhvatio kako su mi se kotačići u mozgu zaustavili? Dap, to je totalni NLO! To je totalno Neobjašnjeno Lako Odustajanje! Jedna blokada i gotov si. Izbačen iz tijeka. Gotovo kao da ti Netko, Nešto ne dozvoljava dalje pisati. (Vanzemaljci napadaju! :D)

Imaš li i ti neko svoje Neobjašnjeno Lako Odustajanje? Ima i u njemu ljepote! Blokade se događaju u raznim situacijama: od razgovora za posao, tijekom prezentacija,  blokada tijekom pisanja, slikanja, sviranja, stvaranja sadržaja… Do onih pobježe-mi-misao scenarija. Neke pravdamo da su od treme, a nekima se samo čudom čudimo. Kao da ti cijelo tijelo odjednom odluči prestati prenositi informacije. Bez očitog razloga. Eto tako.

Odlučila sam napisati ti riječ dvije i o ovome samo da te sjetim kako je i to dio stvaranja. Blokada je isto dio stvaranja. Samo ima drugačiji smisao. Više je poput zareza u rečenici. Ništa više. Ne cijela rečenica. Ne sve one prelijepe riječi i tečne metafore. Zarez. Obični zarez. I to zarez koji ti može dati bolju izražajnost, smislenost i intonaciju u rečenicama stvaranja. Zarez koji može i umetnuti cijelu novu rečenicu. Takav zarez. Zarez sa zadatkom. 😉 Na prvu to ne bi nikad rekao, ali i blokada je tu je da te preusmjeri u nešto moćnije. Ne odupiri se ni odustajanju. Ni blokadama. Samo udahni duboko onaj komad svemira koji tako lako dospije u tvoja pluća. Diši. ( A i svijetli ako možeš! 😀 ) I blokade imaju smisla. Proći će prije nego li kažeš NLO.

Tvoja, vanzemaljska

Bety ❤

Tijek, U stihovima

Umjesto zaključka


Nema komentara

Ne mogu pisati kako ti želiš.
Vjeruj mi da sam bezbroj puta probala.
Ne mogu se praviti da me veseliš
S tim popisom na koji bih se najradije izbljuvala…
[Vlastite misli bičevala pa izmuljala.]

Pa i neću, jer nisam krotitelj.
U ruci mi je pero, ne bič.
Budući da si riječi brojitelj,
Ja ću pisati, ti budi gonič.

I bljuvat ću, da, ali u svom stilu.
I ponekad ću naći rupu u tvom zakonu.
Ne brini, zakone neću kršit´ na silu
Al´ djelovat ću u svom kreativnom zaklonu.

Pustit ću da živi to što se u meni mućka…
Ti to ne možeš prebrojati…
A pišem ti ovaj Umjesto zaključka,
Kako bi oba svijeta mogla postojati…

-10-10-2017-

Elizabeta Petersdorfer – Bety

10.10. 2017. Na svjetski dan mentalnog zdravlja, završila sam (konačno) istraživački rad o mentalnom zdravlju mladih (zgodne li podudarnosti). Oni koji me dobro poznaju, znaju da se nikako, ali nikako, ne uklapam u prosjek. Ne kažem ovo onako romantično ili da si pumpam ego. Oni koji me poznaju još bolje, znaju da sam se bome (i previše) trudila uklopiti. Tako je i ovaj rad tražio od mene da budem netko tko nisam (ne netko lošiji, ili bolji, samo netko drugačiji), da pišem na način na koji inače ne pišem… Osim teške teme, teško mi je bilo i izraziti misli na određen način u određenom volumenu, vremenu. Sve je na kraju napisano po špranci. Dobro, sve osim zaključka. Zaključak je jedan ´Umjesto zaključka´. Tako smo se Rad i ja dogovorili. Koegzistiramo u simbiozi. Ja njemu strukturu, točnost i život, on meni slobodu. Slobodu od svih onih pokušaja uklapanja.

Zašto radimo stvari na teži način kad smo prirodno puno brži i efikasniji radeći sve na način koji je samo nama jedinstven? Koji je već sam po sebi lagan? Ponekad se dogodi da je upravo to ono što je uklopljivo.  Ustvari, to mi je nova normala! Postoji način na koji ja i ti, kao beskonačna, kreativna i bezotporna bića, savršeno lagano manevriramo svakim ljudskim iskustvom koje smo odabrali ili dozvolili. Lagano, bez napora. Na nama jedinstven način, a opet u okviru manira, pravila i zakona ovog prelijepog iskustva zvanog ljudstvo. Lekcija naučena – hvala Radu!

A da prilikom pisanja svog nekog poučnog Rada upoznate ljude koje sam ja upoznala, plakali biste od zahvalnosti!

Do sljedećeg posta, razmisli samo gdje to silno ideš ´glavom kroz zid´? Postoji li ipak neki lakši, tebi prirodniji, glađi, manje stresni način da činiš poptuno istu stvar?  Postupiš li na taj način, rezultate ćeš odmah vidjeti: Razlika u količini utrošene energije i osjećaju na kraju dana je totalni preporod.  Evo ti banalan primjer: Dovest se u formu. (Ako se furaš na to.) Većini je ljudi muka ići u teretanu i ne privlači ih to. Koju bi samo razliku uočili kada bi probali za promjenu raditi ono što vole! Makar to značilo skakati gumi-gumi, probati vrtiti hula hoop, voziti skate, kanuu, itd. A kad sam već na športu, završit ću i ovaj post s malo anti-motivacije:

Podloga za citate fb insta

Poštuj svoju lakoću!

 

Tvoja,

Bety ❤