U stihovima

U stihovima

Posudba


Nema komentara

Posudila sam rubove rimama.

Dale su mi teške snove.

Ukrala sam margine aromama

Zarobljene u tvoje dlanove

I kore.

Posudila sam tijelo prašumama.

Dale su mi vilenjake i demone.

Ukrala sam dubinu jamama

Zarobljenu u tvoje bore.

I folklore.

Posudila sam srce normama.

Dale su mi beton i balone.

Ukrala sam zakone abecedama

Zarobljene u tvoje elektrone.

I šablone.

Posudila sam misli paradigmama.

Dale su mi besplatne kupone

Za pristup tvojim prstima

Stvorenim da me bodre

I da mi gode.

Posudila sam snagu silama.

Dale su mi rašpe i acetone

Da skidam nokte žilama

Dok grebu prostor za ove strofe.

I snove:

Posudila sam ovom tijelu snove.

Krala sam ih daljinama.

Zarobit ću ih u lampione

I vratit će se divljinama

U sutone.

Posudit ću opet rubove rimama.

Nek´ mi daju teške snove.

Ukrast ću margine aromama

Što vežu moje dlanove

U tvoje.

26/7/2019

Odnosi, U stihovima

Ne reži granu na kojoj sjediš.


6 komentara

Majko Zemljo,

OPROSTI.

Ponestaje nam osnovne kulture

i koje zrno

mudrosti.

Jako rijetko zasukavamo rukave,

Al´zato vješto valjamo zgodne slogane.

Poput ovog.

Šteta što su nam neke grane

pod guzicom već potrgane.
Iako, nisi ti grana!

Ti si cijeli život,

samo si sad

sama,

 

zapostavljana,

zlostavljana,

okaljana.

zaprljana.

 

U smeću svijeta – zatrpana.
I opet nas voliš.

 

 

Ne, ti nisi samo grana,

pokidana,

izglodana.

Ti si cijeli život, cijelo drvo!

 

Majčice Zemljo, oprosti nam prvo

što je od planine ljubavi prema tebi

ostao samo smeća hum.

 

Ponašali se ovako ne bi

Da vlastitu snagu nismo bacili  u vakuum.

 

Gdje nam je um?

Sav taj zdrav razum?

Srce, vjera?

Namjera i djela?

 

Iako vidim sav trud

I ovo je tek postscriptum.

 

Već smo ti grane odrezali,

Majčice oprosti!

Predugo smo se susprezali,

Prkosili tvojoj mudrosti.

Beskonačnoj hrabrosti.

Prirode autonomnosti.

 

Nadam se da imaš još toliko snage.

Zacijeliti sve te rupčage i rane,

Odaslati još jednom bumerange

Cijelosti.

 

Majčice Zemljo,

oprosti na gluposti.

Tupoj besvjesnosti

Lijenoj aktivnosti.

 

 

Znam da ćeš mi oprostiti

Jer tvojoj ljubavi nema kraja,

Obećavam ti stoga da ću te izvući

Iz ovog Pakla do Raja.

 

Majčice Zemljo hvala ti!

Na svemu!

Na zraku, vodi, suncu, nebu

Na svakom ljekovitom melemu.

 

Majčice moja, ove slomljene grane

Služit će kalemljenju.

 

 


P.s. Sretan nam Dan planeta Zemlje!

 

Bety ❤

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pretvorba, U stihovima

Uspavanka


Nema komentara

Probirem misli. Koji mi je vrag?

Jednu po jednu, pa unatrag.

I nije mi proces drag,

Al´ kako mislima izbrisati trag?

 

Probirem emocije, koji mi je k´´´c?

Nije da sam neki mudrac,

Al´ emocija je tek stihotvorac,

A s njom sam sada samo borac.

 

Probirem svoja djela. WTF? Koji mi je?

Glumim kao nekog člana inspekcije,

Ma cijelo ministarstvo perfekcije,

Kao da postoje ´ispravne´ akcije!

 

 

Probirem  ili sabirem?

Probirem ili  odabirem?

Probirem  ili se odupirem?

Sa životom se prepirem…

 

A da sebe podupirem?

Pa bivanjem u srce ponirem?

Ljubavlju razabirem?

Novi put si utirem?

 

Ne probirem više. Ne, nemam što.

Ego je samo malo zafešt´o,

Mamurlučim sad nizašto,

Kad sve sam ovo izmašt´o.

 

Probudio sam se, sve je ovo san.

S razlogom sam stvoren tjelesan,

Ovisan. Međuovisan,

Savršeno kompleksan.

 

Ne probirem ništa, k vrapcu!

Vidiš? Blaži sam već  i na nepcu…

Poštivat ću tu pupčanu vrpcu

Uživati u života poljupcu.

Pjesmu ste napisali vi. Danas su mi u inbox pristigla tri razgovora, s tri razine kreiranja: Misli, riječi i djela. I svaki je tako prelijepo nadopunio svaki sljedeći razgovor. Hvala vam na toj kokreaciji i inspiraciji. ❤  Da, ponekad je naš rat s egom žešći i teži od bilo koje psovke, a kad se zafrendaš s egom s lakoćom poštivaš svoju zemaljsku pupčanu vrpcu. Razumiješ ju. Voliš ju. Pa dopustiš životu da te grli, ´nuna´ i ljubi kao svoje dijete, koje i jesi. Samo si sada budan i toga svjestan. I baš ti je fora da te netko drži u svom beskrajnom zagrljaju. 🙂 Pusti mislima, riječima i djelima samo da postoje… Nisu li na kraju, ipak, savršena uspavanka? Probudit ćeš se ionako uvijek odmoran…

Tvoja,

Bety ❤

Odnosi, U stihovima

Samuraji


2 komentara

Fun fact #1: Izvorne rime ove pjesme su zvučale ovako:

Treba li muško biti tebi nalik?
Izvana gordi Golijat, a u duši David?

Iz nekog svemirskog razloga, Inspiracija me je odvukla u potpuno drugačijem smjeru… Hoće to nekad Inspiracija… Možda ću ovu pjesmu dovršiti inspirirana nečim drugim. Nekim drugim. Tko zna. Do tada… 

22051150_308298453003776_3119188000015587239_o Back to the story:

Imam ogromni blagoslov svjedočiti pravim, istinskim muškarcima u svom životu. Pod ´pravim, istinskim muškarcima´ mislim na muške osobe koji su uspješno napustili dječačku fazu (nezreo um i navike) i koji su povezani sa sobom, sa svojim emocijama u mjeri da vode ovakve razgovore sami sa sobom (ne nužno u rimama😁) i povremeno se osjećaju sigurnima i snažnima to podijeliti s drugima… Ne mogu govoriti za većinu, i znam da je ovo moje uvjerenje, ali svijet je prepun predivnih muškaraca koji to postaju svaki dan. A to postaju jer tako odabiru. Odabiru visoke misli, visoke emocije, visoka djela. Odabiru biti iskreni. Odabiru biti snažni. Odabiru biti nježni. Odabiru biti bolji. Odabiru sebe prozvati za vlastita sranja. Odabiru voljeti sebe. Odabiru voljeti… Svijet je prepun takvih ´odabiru´ muškaraca: onih koji se nisu samo malo isprsili, dok su ustvari ostali dječaci… I svaka žena (ne djevojčica) će znati razliku. [Da, i mi se znamo samo isprsiti…]

Za sve Samuraje u mom životu:
Hvala vam, promijenili ste mi svijet. 


Za sve žene koje ovo čitaju: Postoje! Prizovi ih! Voli se! Voli njih!

Fun fact #2: Samuraji su spremanje čaja smatrali čistom umjetnošću. Samuraji i ja. Moja omiljena meditacija je Čajna meditacija: Razmišljaj kako su ljubav, mir, nada, radost, skladni odnosi, obilje (…) mogući dok ti lagano i svjesno ispijaš svoj čaj…

Tvoja,

Bety ❤

Tijek, U stihovima

Umjesto zaključka


Nema komentara

Ne mogu pisati kako ti želiš.
Vjeruj mi da sam bezbroj puta probala.
Ne mogu se praviti da me veseliš
S tim popisom na koji bih se najradije izbljuvala…
[Vlastite misli bičevala pa izmuljala.]

Pa i neću, jer nisam krotitelj.
U ruci mi je pero, ne bič.
Budući da si riječi brojitelj,
Ja ću pisati, ti budi gonič.

I bljuvat ću, da, ali u svom stilu.
I ponekad ću naći rupu u tvom zakonu.
Ne brini, zakone neću kršit´ na silu
Al´ djelovat ću u svom kreativnom zaklonu.

Pustit ću da živi to što se u meni mućka…
Ti to ne možeš prebrojati…
A pišem ti ovaj Umjesto zaključka,
Kako bi oba svijeta mogla postojati…

-10-10-2017-

Elizabeta Petersdorfer – Bety

10.10. 2017. Na svjetski dan mentalnog zdravlja, završila sam (konačno) istraživački rad o mentalnom zdravlju mladih (zgodne li podudarnosti). Oni koji me dobro poznaju, znaju da se nikako, ali nikako, ne uklapam u prosjek. Ne kažem ovo onako romantično ili da si pumpam ego. Oni koji me poznaju još bolje, znaju da sam se bome (i previše) trudila uklopiti. Tako je i ovaj rad tražio od mene da budem netko tko nisam (ne netko lošiji, ili bolji, samo netko drugačiji), da pišem na način na koji inače ne pišem… Osim teške teme, teško mi je bilo i izraziti misli na određen način u određenom volumenu, vremenu. Sve je na kraju napisano po špranci. Dobro, sve osim zaključka. Zaključak je jedan ´Umjesto zaključka´. Tako smo se Rad i ja dogovorili. Koegzistiramo u simbiozi. Ja njemu strukturu, točnost i život, on meni slobodu. Slobodu od svih onih pokušaja uklapanja.

Zašto radimo stvari na teži način kad smo prirodno puno brži i efikasniji radeći sve na način koji je samo nama jedinstven? Koji je već sam po sebi lagan? Ponekad se dogodi da je upravo to ono što je uklopljivo.  Ustvari, to mi je nova normala! Postoji način na koji ja i ti, kao beskonačna, kreativna i bezotporna bića, savršeno lagano manevriramo svakim ljudskim iskustvom koje smo odabrali ili dozvolili. Lagano, bez napora. Na nama jedinstven način, a opet u okviru manira, pravila i zakona ovog prelijepog iskustva zvanog ljudstvo. Lekcija naučena – hvala Radu!

A da prilikom pisanja svog nekog poučnog Rada upoznate ljude koje sam ja upoznala, plakali biste od zahvalnosti!

Do sljedećeg posta, razmisli samo gdje to silno ideš ´glavom kroz zid´? Postoji li ipak neki lakši, tebi prirodniji, glađi, manje stresni način da činiš poptuno istu stvar?  Postupiš li na taj način, rezultate ćeš odmah vidjeti: Razlika u količini utrošene energije i osjećaju na kraju dana je totalni preporod.  Evo ti banalan primjer: Dovest se u formu. (Ako se furaš na to.) Većini je ljudi muka ići u teretanu i ne privlači ih to. Koju bi samo razliku uočili kada bi probali za promjenu raditi ono što vole! Makar to značilo skakati gumi-gumi, probati vrtiti hula hoop, voziti skate, kanuu, itd. A kad sam već na športu, završit ću i ovaj post s malo anti-motivacije:

Podloga za citate fb insta

Poštuj svoju lakoću!

 

Tvoja,

Bety ❤

 

Odnosi, U stihovima

Sidra


2 komentara

Teško je
onom tko nikada svoje sidro spustio nije
tko je u oceanima utabao avenije,
Samo tako, na riječ, ti vjerovati…
Samo tako, odjednom, mirovati.

Teško je
bježati nevremenu i
ne čut´ dah bure na ramenu
Kad guštaš u gusarenju,
a maštaš o sidrenju.

Teško je to sidro spustiti.
Teško je, al´vrijedi –
Jedno sidro spušteno,
I to dobro smješteno,
Svaku oluju pobijedi.

Teško je, nekom drugom, svoje sidro dići,
I bez da ima kamo stići,
Uživati u krstarenju,
Nasumičnom kormilarenju.

Teško je sidro i dići.
Teško je, al´vrijedi –
Jedno sidro dignuto,
U pravu barku, sigurno,
Svaki strah pobijedi.

Čekaj, čekaj, čekaj:
Kamo ćemo onda s tim sidrima?
Na dno ili na svijeta kraj?

Isplela su se
I sidra
i jedra
i pučine i luke
i morske bolesti
i zemaljske muke…
Isplela i sada samo jače sidre,
Lakše liječe sitne hipohondre,
Mornare koji sada dublje vole
bilo da hode kroz metropole
il´ ih nose teretnjaci i gondole…

Isplela se.
Isplela se, i to vješto.
I nije teško.
NIJE TEŠKO.

Prava sidra su teška.

-20-09-2017-
Bety ❤

Što je pjesnik htio reći? 🙂

Znate ono kad se ljudi ustvari vole, a od muhe prave sidra? E, to. Ljudi, volite se. Sidra se skupa lakše i bacaju u more i podižu iz mora.

 

 

 

Odnosi, U stihovima

Subotnja


Nema komentara

Otvori još jednu bocu:
Bocu čistog oksitocina.
Emocije kad potonu,
Kažu:
Alkohol je medicina.
[Neistina! Neistina!
Prividna je to bistrina.]
Učini te:
Rasplesanijim od balerina
Povučenijim od kapucina
Pohlepnijim od beduina,
Bitnijim od Kronova sina…

Kad te guši jetka bol,
[U zdravlje! Čin- čin!]
Zaboravi na alkohol,
Otvori oksitocin:

Cugni ljubav,
Dodir,
Zagrljaj,
Gledaj ljude ravno u oči.
Smijeh zagovaraj,
Iskreno razgovaraj,
Nekome pomozi,
to ćeš uvijek moći.
Samo se fokusiraj…
Teško je ponekad
emotivno biti gol.
I, otvori jednu bocu,
[Op, čekaj:
Ne treba mi alkohol!]
Otvori još jednu bocu:
Bocu čistog oksitocina,
Jer ovisnosti iscjeljuje
obična LJUDSKA BLIZINA.

-23-09-2017-
Bety ❤ 

Društveno prihvatljive ovisnosti: alkohol, cigarete, mobiteli, igrice… Sve uspješno izbjegavaju bivanje nas samih sa sobom. I s drugim ljudima. Kvalitetno. For real. Oksitocin je hormon ljubavi, privrženosti, ovisnosti, pa umjesto fizičke ovisnosti, možeš odabrati konzumirati ono što je prvobitno stvoreno za zadovoljavanje naših psihofizičkih potreba: ljubav, dodir, zagrljaj, blizinu. Navodno je to prava droga. Kažu stručnjaci. For real.

P.s. I rad na svojim snovima, koliko god uspješan bio, drma bolje od bilo koje žestice! Živili! 

Odnosi, U stihovima

2S


Nema komentara

Pobrkali smo Ljubav sa 2S:
Seksom i
Sentimentalnošću. 

[Ne kompleksom i
Ne univerzalnošću.]

Prvo je očigledno:
U tjelesnosti se gubimo.
I tako nedogledno
Ljubav glumimo.

Drugo je smiješno:
Naučili su nas da je Ljubav
Bol, čemer, tuga,
Nostalgija i plač.
I što više neutješno
Paraš srce kao bezglav,
Bez i zrna zdravog suda
To si veći ´igrač´.
Ustvari: skrivač.
Srca-zavarivač.

Hajde ih nemoj brkati.

Pusti boli da bude bol,
Čemeru da bude čemer,
Pusti tuzi da bude tuga
Nostalgiji- nostalgija…

Pusti plaču da bude plač…

Pusti.
Dopusti.
Pa ih napusti.
I prepusti
Ljubavi da bude Ljubav.

Miriši ju u zraku,
Osjećaj u grudima,
Prepoznavaj u danu,
U ljudima,
U čudima.

Ne nasjedaj na tuđe rime,
Ne zamataj se u te kostime,
Dok se hvališ kako VOLIŠ.

I ne, ne bježi od intime,
Al´ ne brkaj akronime,
Kad si biće koje je Ljubav
Il´ bar tako sloviš.

Nabroji mi, iz milja, što to sve ti voliš?

-22-09-2017-
Bety ❤ 


Odnosni aspekt ljubavi može biti težak. Toliko težak da dok nekog preboljevamo (ili jednostavno u svakodnevnom životu) zaboravimo – voljeti. Ne zaboravi da je Ljubav lagana i da ju je lako živjeti! Nabrajaj što voliš, uzgajaj osjećaj Ljubavi u srcu, vidi Ljubav u svakom drvetu, listu, kamenčiću, osobi… Zaljubi se u radijatore, zakovice, interdentalne četkice… Objekt ljubavi je nebitan… Ljubav je istančan, nepogrešiv osjećaj koji je jasan svakom biću na ovoj planeti. Ne brkaj ju s onim što nije…

Samoljublje, U stihovima

Snovi u boji


Nema komentara

Veliki ljudi su graditelji:
Naučili su se nad rijekama
isplakanih suza
sagraditi most.

Snova su to prevoditelji,
koji su pred zaprekama
i mnoštvom hereza
imali hrabrost

sanjati.
Na snovima raditi,
dok žive noćne more.

Hoćeš li im se klanjati
Il´ sobom gospodariti
I svojim snovima dati boje?

-26-09-2017-
Bety ❤


Pitaju me danas klinci u razredu:
Što to crtate učiteljice? – Snove… Aha, a što vam je to na pozadini mobitela? – Moji snovi… (I tako jedno vrijeme stižu znatiželjna pitanja u krug ;))

Moji snovi – sanjat ću ih dokle god ne postanu stvarnost. Usklađivat ću se s njima dokle god se ne probudim i shvatim da ih živim. Bojat ću ih svojim bojama makar mi se dlanovi znojili, glas drhtao i na trenutke ne vjerovala samoj sebi da su mogući. Podsjećat ću se da ionako u svemu prvo ide hrabrost, a potom samopouzdanje.

snovi.jpg

Svojim ću snovima dati boje.

Pretvorba, U stihovima

Žir


1 komentar

Ovog trena
Netko, Nešto
Tvoje srce kucati tjera.
Osjetila nisu izoštrena,
Da spoznaju vješto
Prirodu tog vaučera.

I dok ti Netko
Neprimjetno,
Zrakom puni i prazni pluća,
Disao ti,
duboko il´ plitko,
zbrinuta je tvoja ljudska kuća:
Ovog trena Netko tvoje trepavice i nokte raste…
Bez tvog upita,
Bez ičijeg uplita,
Od fetusa čovjek/ žena naraste…
I kao što od žira uvijek nastane isključivo hrast,
U tebi je oduvijek zapisano što ćeš biti:
Po Viziji svi smo uvijek, nepogrješivo, cjeloviti.

Eh, kad bi taj zapis lako mogao iščitati,
Gotovo uputstvo u rukama imati,
Od početka, odmah znati
Smisao, viziju i strast…
Samo diši:
Udah
Izdah.
Onaj Netko neće tajnu
tako lako izdat.
Iako, dokle god ti pluća imaju zraka,
rastu nokti, raste dlaka,
srce kuca, eto tako, samo od sebe,
vodit će te, najkraćim putem, do TEBE.

Možda sada ne znaš koja je tvoja vizija,
[Hej, zar je hrast znao sve što zna
dok je bio žir?]
Ti nisi greška i nisi diverzija
Kad i samim disanjem
kroz tebe teče svemir…

Viziju bi vidio
Kad bi na tren skinuo
Nepotreban vizir.

-30-09-2017-

Bety ❤

Nadam se da ima još snažnih ljudi koji su voljni skinuti svoje vizire, obrambene zidove i ostale štitnike i sjesti u meditaciju (ili hodati kroz dan) s dubokim pitanjima: Koja je moja najviša vizija za ovaj život? Kako mogu služiti? Koju akciju mogu poduzeti da downloadam još jedan djelić svoje Vizije? Što trebam biti da se s njom poravnam? Koji je sljedeći logičan korak? … Samo pitati, odgovori će ionako sami od sebe doći… Nadam se da nas ima i strpljivih. Strpljivih bar poput Prirode. Ona nikad ne žuri, a uvijek i svugdje na vrijeme stiže.