ljepota

Pretvorba, Tijek

Ples nisu koraci.


2 komentara

´Ne može biti ovako lako! Ne, ne možeš tako lako pisati svaki dan.´ – moj unutarnji Kritičar me je u sekundi paralizirao. Poslušala sam ga – djelomično. Pisala sam, ali nisam objavljivala. I to ne nužno poradi Njega, već zbog poštovanja prema pauzi.

 

Prisjetila sam se na tren da je moja Namjera vrlo jednostavna i bezrazložna: Svakodnevno pisati. O ovome sam ti kratko pisala ovdje. Jučerašnji post, na primjer, nije bio za blog. Tako sam ga osjećala. Otvorio je cijelo poglavlje koje pišem. Post prije njega sam čak i objavila, ali ubrzo skrila – presjekao je puuno malih međukoraka, čak i mog osobnog rasta, da bih mogla glasno stajati iza njega. Budući da nisam htjela od ovog bloga praviti makarenu (ili bilo koji ´ples´ u koracima) davajući 2,3,5,7,10 (…) koraka kako riješiti problem, postići uspjeh, manifestirati nešto i slično, vratila sam se korijenima. Vratila sam se vjerovanju da će štogod se želi ispisati i natipkati doći samo od sebe. Vratila sam se lajtmotivu ovog bloga, a taj je da svatko od nas već ima sve odgovore, svu ljepotu, svu mudrost i smjernice za bivanje – u sebi. Ja ću samo bivati u povjerenju i dočekivati štogod želi nastati kroz mene, a poslije ću odlučiti treba li nešto oživiti u knjizi, na blogu, videu ili kroz radionicu. Do tada se neću opterećivati s tim, samo ću se vratiti svojoj jednostavnoj Namjeri. A u trenucima stresa (misli s kojima nisam usklađenja), često ću se, kroz smijeh, sjetiti sestrine pozadine na mobitelu:

18882147_1759337274082193_3101983636605736352_n

😀 Neću se dakle ´sekirati´ i neću te pokušavati zavoditi vatrometom pametnih i zvučnih riječi, niti očekivati od sebe ni kvalitetu niti kvantitetu. Svoju jednostavnu Namjeru, međutim, malo ću proširiti (to je uvijek dozvoljeno! 🙂 ) : Svakodnevno ću iskreno pisati. Iskren sadržaj k tebi, i iskren sadržaj i odnos same sebe prema meni. I pozvat ću te ovdje da ocijeniš koliko iskrenosti na taj način kruži tvojim životom? Ili da kažem – pleše?  Iskrenost je, po meni, osnova svakog kvalitetnog odnosa, koja proizlazi iz poštovanja. Jučer sam meditirala na sasvim novi način, a taj je da mi polazište prema onome što se u meditaciji odluči pokazati nije Ljubav, već Poštovanje. (Nekima je čak puno razumljiviji pojam poštovanja nego li je to pojam ljubavi.) Iako sama riječ zvuči onako tradicionalno,  viteški, gotovo rustikalno, to dobro staro POŠTOVANJE prema životu pretječe, ma preskače, svaku radi-na-sebi makarenu, svaki plesni korak kojem će te itko pokušati naučiti plesati. Jer:

Ples nisu koraci. -Bety

Sada kada to tako postavim, ova mi metafora itekako ima smisla: Recimo da se u svom životu ´furam´ na  neki freestyle, flow, suvremeni plesu. Ples u kojem su bitne: slobodna kretnja, prirodnost plesnih frazi, autentičnost pokreta, osjećaj dok stvaraš svoje plesne linije u prostoru i osjećaj života u tvojim zamasima, savijanju, stajanju, grču, lakoći i tijeku.  Ne daj, međutim, da te ovo zavara! Godinama sam ja trenirala svakakve osnovne tehnike (uh, bilo je tu učenja koraka i koraka) da bih se uopće osnažila istražiti svoj vlastiti izričaj. I dan danas znam trenirati kako bi moj ples bio vrhunski. Samo što, danas razlikujem ples od koraka. Koraci su rad na sebi. Ples? Ples si ti u svoj svojoj ljepoti, cjelovitosti i raskoši.

 

Ovo nije odmah za zaključiti kako svi trebamo biti plesači suvremenog plesa. Ni slučajno! Ili da trebamo svi trenirati samo jedan žanr. Aaa ne! Pa, koliko li samo ima ljepote u baletnoj tehnici? (Ta te poravna za svaki ples!) Koliko li samo ima ljepote u ´uštogljenom´ valceru? (Taj te nauči disciplini svake linije tijela) Koliko li ima ljepote u vrućoj salsi? (Ta te poveže sa vlastitom seksualnošću) Koliko li ima ljepote u breakdanceu? ( Taj te nauči osloniti se na vlastitu glavu – doslovno 😀 Ma, osloniti se! – Vrtiti se na njoj!) Koliko li ima ljepote u ritmičnom, nasmijanom swingu? (Taj te nauči pozitivi!) Koliko li samo ima ljepote u grupnim plesovima? (Ti te nauče suradnji) A tek ljepote u solo izvedbi? (Ta te nauči povezivanju sa sobom)… Svaka tehnika, svaki način plesa, ljepota za sebe! Pa čak i onaj folklor kroz koji se svi samo drmaju u krugu, a ustvari stoje na mjestu, ima svojih draži! 🙂

U svakom koraku i svakoj tehnici rada na sebi ima ljepote!

 

A bilo koji ples da je u pitanju, svaka dionica će, i to veliki broj puta, zahtijevati kratku pauzu. Baš kao i rad na sebi.

 

Što misliš, zašto stajemo? Zašto ne možemo neprekinuto, odjednom, samo tako, prašiti u istom, zacrtanom smjeru, bez imalo odstupanja?

 

Ono što iz vlastitog iskustva mogu reći je da je u pitanju isti razlog zbog kojeg koristimo pauze između rečenica i riječi dok govorimo. Razlog zbog kojega koristimo zareze i točke dok pišemo ili tipkamo. Tišinu dok pjevamo. Stanke dok plešemo…

 

Da bi sve imalo smisla! 🙂 Da bi sve izraženo, spoznato, utjelovljeno imalo smisla. Kome? Našem prelijepom umu. Prelijepoj duši. Prelijepom duhu. Prelijepom tijelu. Nama kao cjelini. Vezama kao cjelini. Biznisima kao cjelini…. U kratkim se pauzama ´sabiremo´, možemo se i odmoriti, ali i ažurirati cijeli sustav. Vidiš, pauza je vrijeme integracije. Čak i ako je u pitanju depresija ili stanje koje odstupa ud pravocrtnog napretka kojeg smo si mi ucrtali u glavi. Pauza je dio smisla. U pauzi uzimaš dah za početak cijele nove plesne f(r)aze.

Pauze su, baš kao i svi tvoji koraci i sve tvoje kretnje, dio plesa. – Bety

Život postaje puno lakši kada pokažeš poštenje prema svakoj svojoj pauzi. Kad ju počneš veličati kao da je svaki naučeni korak ili osjećaj užitka tijekom plesa. I da – ne učim te ovdje plesu, učim te poštivanju te pauze kako bi i tvoj ples imao smisla!! Napuniš li poštenjem svoju ´pauzu´ i iskrenost može bez problema kružiti životom. Ponajprije iznutra k van, potom u svim smjerovima. 🙂 Kako ću te ovome naučiti? Nikako. Ne mogu. To možeš samo ti. Znam da je to poštovanje već dio tebe. Dio te tvoje zvjezdane, plesne prašine od koje si nastalo/la.

 

A kada smo kod te iskrenosti,  moram ti priznati da su neki plesovi, poput te, sad već prastare makarene, bome, zarazni! Toliko nas zabave da ih uzmemo kao izliku za odgodu potrage vlastitog pokreta. Svejedno, dok ih ne prerastemo, u svakom smislu, samo uživaj u kojem god ritmu trenutno čagaš! I svakako uživaj u pauzama!

 

Tvoja, rasplesana,

Bety ❤

 

Odnosi

Hodaj dalje sa mnom.


Nema komentara

Sjećaš li se one igre kojom smo kao mali upotpunjavali dosadan put iz škole? Sad kad se sjetim, to nije niti bila igra. Nije imala čak ni naziv. To je bilo hodanje. Ustvari, način hodanja. Zig – zag. Moja desna noga ispred tvoje lijeve, pa tvoja lijeva ispred moje desne. Usklađeno. Korak po korak. 🙂  Sjećaš li se?

Kako li smo se samo glasno smijali i uživali dok smo jedno drugom hvatali ritam! U toj bezimenoj igri nije bilo ni ciljeva ni rezultata. Nije bilo pobjednika ni gubitnika. Bili smo samo ti i ja, kretanje u istom pravcu i smijeh. Samo smo hodali jedno kraj drugoga, često puta usklađeni kao jedno. Ti i ja – dva nasmijanca! 🙂 Nasmijani čak i kad bi se igra prekinula i cijeli sustav raspao. Oh, kako li smo se tek onda smijali! Kako li smo se tek tad, od sveg srca, radosno smijali kad bismo se raspali! Istog bismo trenutka dalje, lako, bez ikakvog prenemaganja, pozvali jedno drugo u igru: Hej, sve je ok! Hodaj dalje sa mnom! To je bila prava bit te igre. Hodati skupa, nogu ispred noge, dok si opet ne uhvatimo ritam…

A kako li je prelijepo  hodati s tobom u ritmu! Pogotovo kad krenemo izmišljati novitete, pa smišljamo pravila kojih nema! Hajdemo sad hodati veeeeelikim koracima!! Sad sitno -sitniiiim! Probajmo sad ubrzatiii!! Sad sporo k´o puževi!! (…)

Svaki put bismo se nakon zadavanja pravila – raspali.

I još se više smijali. 🙂

Pogledali se i izustili: Sve je ok. Hodaj dalje sa mnom! Tada bismo samo bili još odlučniji uskladiti se nazad jedno s drugim. Ti i ja. Ja i ti… Kroz običnu, bezimenu igru.

Kada smo to zaboravili da nas veže igra? Bezimena igra na koju smo s osmijehom pristali, ma – jedno drugog pozvali! Ispočetka i ispočetka. I zašto smo smijeh zamijenili suzama, kad nas je svaki raskid samo naučio onome što nismo dobro radili i brzinom svjetlosti nas povezao u još prisniju igru? Kad smo bili klinci, bez trunke razmišljanja smo se nazad hvatali primijeniti naučeno! Kako to da danas zaboravljamo da ciljeva i rezultata u hodanju skupa – nema? I kako to da nakon svađe ne slavimo više vrijeme koje smo proveli igrajući se tako slasno? Tako prisno? Tako usklađeno? Kako to da je tako teško doći, pogledati jedno drugog u oči i samo izreći: Sve je ok. Hodaj dalje sa mnom!, znajući da sve što će nam trebati je malo vremena da se uskladimo?

Ma, kad smo bili klinci nismo se ni ljutili kad se više ne bi igrali! Uvijek je nekog bilo, na tom putu kući, za ovu bezimenu igru…. Možda je u tome i stvar. Tu smo, prirodno bezimenu igru, nazvali ´hodanjem´, ´dejtanjem´, ´najboljim prijateljstvom´. Nazvali ´vezom´. I pravilima ugušili svaku čar u njoj…

Možda ne svaku, ali smo utišali onaj prirodni, zaigrani instinkt da nakon svakog pada pogledamo jedno drugog u oči i izustimo:

Hej, sve je ok. Hodaj dalje sa mnom. Igraj se sa mnom! Smij se sa mnom! (…)

Jednostavno je. Sjećaš li se? 🙂

Ipak je sve to samo jedna obična, bezimena igra…

—-

Šit. Mislim da, nakon pisanja ovog posta, imam malo podizanja telefonske slušalice za napraviti. Vlastiti me tekstovi vrlo istančano, domišljato i vješto vode kroz život.  Usput, odnosi su jednostavni. Vrlo jednostavni. Sve već znaš. Odmalena znaš kako sve treba funkcionirati. Uvijek znaš što ti je napraviti.

A do sljedećeg posta, hvala ti od srca na čitanju! ❤ Nadam se da su ti svi odnosi (  obiteljski, prijateljski, poznanički, poslovni…) poput igre.

Tvoja, zaigrana,

Bety ❤

Pretvorba, Samoljublje

Tele->Vizija


Nema komentara

Dio sam jednog od onih domaćinstava (koja riječ – domaćinstvo. Više priliči statistici popisa stanovništva, nego li blogu hahaha) koja nemaju TV. Dobro, imamo tu crnu led ploču, ali nije funkcionalna u klasičnom smislu. Tijekom preseljenja ostala je bez ispravne antene (ups), a kako nitko nije niti primijetio da u stanu nema televizije, nismo se baš pretrgli od truda nabavljati novu. Odluka je pala: Niti nećemo. Ne treba nam ni trošak, ni hipnotizirano blejanje u jednom smjeru sobe, a nismo niti veliki ljubitelji reklama. Od njih se uvijek osjećam kao da mi netko programira mozak. Oh, čekaj – to nije usporedba, može i bez Kao.  Od njih osjećam da mi netko programira mozak. A ako si osoba koja  radi na sebi i bavi se svojim životom, znaš i sam/a kako lako primijetiš svaku misao, emociju i akciju koja nije usklađena s tobom, ili ti krade kvalitetno vrijeme, u pikosekundi. Ne jer si čangrizav, već jer ne rezonira s tobom. Enivej. Nazad na priču o toj inerijerski odlično uklopljenoj, potpuno nebitnoj, crnoj, led ploči. Evo zašto ona, u našem domaćinstvu, nema ni moć ni snagu:

Osim što sam odrastala s maminim vodstvom da za svaki (siromašni) problem postoji kreativno (bogato) rješenje (na taj način sam se igrala – inženjerski – stvarajući rješenja), u srednju sam školu, kao i obje moje sestre, išla u drugi grad. Kada smo kod toga, i studirale smo svaka na svom kraju Hrvatske. Dolazak vikendom kući je izrodio jednu zanimljivu tradiciju. Bio je predviđen isključivo za čaj, maminu finu hranu 😀 (ovo kuže svi studenti- domljani! ) i razgovor. I to ne neki nebitni, kratki razgovor. A ne. Maratonski, duboki, pročešljaj-cijeli-tjedan razgovor!  ´Nemoj paliti TV, idemo pričati.´, je bila jedina i dovoljna uputa da bi ova tradicija zaživjela. Duboko vjerujem da je taj obiteljski ritual ono što me u najtežim trenucima usmjerilo kako hendlati svakom situacijom. A to je: Poveži se – ne zatupljuj. Uuu znaš da je bitno kad ide u navodnike!

Poveži se. Ne zatupljuj. – Bety

A kako ćeš naučiti povezivati se s drugim osobama, događajima, rješenjima i sa samim sobom, ako je stalno i uvijek pozadinska buka na repertoaru? Ako stalno blejiš u istu kutiju kao ´tele u šarena vrata´? Kako ćeš praviti viziju svoje budućnosti i crtati si tu ogromnu, sanjarsku misiju, ako ti netko stalno vrti raspadljive slike epileptičnom brzinom ravno u facu? Dok ćeš poslije i sam od sebe zahtijevati da razmišljaš izvan kutije? Zanimljivo mi je kako mi ljudi kada krenemo meditirati obično sklapanje očiju povezujemo sa… ? Snom! Zato mnogi i odustanu i otpišu meditaciju, jer im je prva i logična, naučena reakcija na sklapanje očiju – san. Pa u njeg brzo i utonu. Ukoliko zagospodarimo ovom promjenom navike (sjedneš i ostaneš sjediti), sve postaje još zanimljivije. Odjednom nam jako smetaju i zvukovi. Pa nam smeta to što se čuje promet, što ptice glasno pjevaju, muhe zuje, bebe plaču, netko u drugoj prostoriji hrče i sl. Kao da i hrkanje nije prirodan zvuk? Kao da ni u njemu nema harmonije? Hhh Ima je, ima je, samo nije isjeckana, tajmirana, namontirana, na prvu razumljiva i donekle ugodna uhu. Ili je to samo u odnosu na nešto drugo? Joj, da – u odnosu na one reklame protiv hrkanja!

Ne možeš nikako meditirati? Pa ni nemoj. Pokušaj bolje bar kojih mjesec dana živjeti u ne-buci. Živjeti u prostoru u kojem je tišina. Zvuči jezivo, ha? Zapravo i je. Jezivo je sebe od teleta učiniti dostupnim svojoj viziji. Taj skok Tele-> Vizija je moguć doslovno ne radeći ništa. Ostavljanjem daljinskog na miru. Kad ti kažem : Ostaviti daljinski na miru je danas ekvivalent meditaciji. (Uh i ovo ide u navodnike! 😀 Kad se igraš s nekom temom, samo te napadaju ovi citabilni redci!)

televizija 2

A kad smo kod tih citabilnih redaka, pokušavam se sjetiti od koga mi je ovaj izvrstan citat doletio, ali mi to sada ne uspijeva. (Ukoliko možda znaš, molim te ostavi u komentaru da navedem tu osobu. Brijem da je neki milijunaš u pitanju. Hahaha) Citat ide ovako:

´Televizija nije skupa. Gledanje televizije je skupo.´ – Neki milijunaš.

Zamisli se malo nad ovim. Koliko si samo sati i sati bacio na tuđe misli, slike, vizije, ritmove, izvještaje i sadržaj, umjesto da si za to svo vrijeme kreirao vlastite?

Znaš, dok sam tipkala ovaj post, povremeno bih bacila pogleda na ovu moju crnu led ploču. Stvarno lijepo izgleda dok me gleda ovako crna, ugašena. Odlično ide i uz policu. I kao da odiše nekim mirom. Sviđa mi se. Sviđa mi se čak i prašina na njoj. Najviše mi se sviđa kako se uz nju, kao i uz svaki dio svog prostora, osjećam slobodno. I prelijepo. Da, osjećam se prelijepo. Taj ti je osjećaj dostupan kroz znanje da svu ljepotu svijeta, pa tako i tvoju, samo skriva malo buke… Ako joj to uspije. 😉

O wow, mislim da netko u susjednoj prostoriji hrče! Juhuuu – vrijeme je za meditacjiu! 😀 Do sljedećeg posta, uživaj u miru koji već postoji u svakom djeliću tvog prostora. Svakom djeliću tebe. Bez ili sa televizijom. Znaj da si ti svoj daljinac. Možeš promijeniti svaki dio svog života, ako tako namjeriš.

Tvoja,

Bety ❤

Odnosi, U stihovima

Snaga nasuprot sili


1 komentar
Djevojčice moja,
Planine ćeš micati.
Bivajući svoja –
Ljude doticati.
Kad silina svijeta
Zahtjeva svoj danak,
Univerzalna vinjeta
Protu-sile je izostanak.

 

Manjak te protu-sile
Ne znači gubitak!
Uroni u svoje dubine:
Snaga je tvoj bitak.

Čista snaga
Počiva u tebi.
Djevojčice draga,
Otključaj ju u sebi:

Otključaj tu jasnoću,
Otključaj mudrost.
Otključaj mirnoću,
Otključaj i ludost.

Otključaj sve što svijet te uvjerio
Da trebaš skriti ispod n-tog sloja.
Sve što je skrio
Djevojčice moja,
Je snaga da ljubavlju transformiraš, pokrećeš…

A pomicat ćeš planine. O da, hoćeš!

Samo tvoja ´lopata´ ljutnja, strahovi
nikad nisu bili,
Ni fizički napori
koji će te rado lomiti.

Tvoj je alat tvoja ljepota,
Tvoja ženstvenost, ljubav, živost,
Tvoja uvjerenost da tijekom ovog života
Daješ svoju 100%-tnu raspoloživost

Miru, povezanosti, tijeku, blagosti i snazi,
Kako bi svi planina pomicatelji
bolji i brži bili.

Djevojčice moja, budi vjerna sebi.
I uvijek budi
Snaga nasuprot sili.


-05-11-2017-

 

Bety ❤

Tansformacija, U stihovima

Umjetnica


Nema komentara
Kintsukuroi* –
Tako to rade heroji:
Višak vješto odvoji,
Zlatom krhotinu ovoji,
Prazno platno oboji,
Tijelo od Sebe privoli.

Umjetnicu oslobodi.

-06-12-2017-

Kratko kratak post, i to cijela transformacija u nekoliko redaka.  Jednom kad si svoje rane, traume i ožiljke napunila zlatom , davanje iz prelijepog, tečnog, prirodnog, beskonačnog dijela sebe (Prazno platno oboji) i dopuštanje Tijelu da prolazi proces života (Ti nisi svoje tijelo, nisi u nikakvom procesu) je harmonično, ubrzano i nezamislivo lako.

Svemu tome prethodit će vješto odvajanje: misli, objekata, ljudi, hrane… Što god je višak koji ti pravi buku. Višak od kojeg ne možeš čuti svoje srce.

Svoju umjetnicu, svog umjetnika oslobodi. 

Bety
*Kintsukuroi – ´popraviti zlatom´; umjetnost popravljanja polomljenih zdjela lončarica s tekućim zlatom ili srebrom i razumijevanje da je objekt ljepši jer je bio slomljen.
Pretvorba

O Ljepoto, vrijediš!


2 komentara

Jesmo gotove? Je li splasnio sav hype oko Nove? Čin-čin i sve to? Možemo li sad na prave teme? Teme poput najdubljeg uvjerenja koje stoji između trenutne Tebe i najbolje verzije Tebe? Uvjerenja zbog kojeg svake godine i doneseš milijun i jednu novogodišnju odluku na koju već sredinom siječnja baciš potpuni ignor? Uvjerenje koje je poharalo ljudski rod, a nama, prelijepim ženama, paraliziralo i marginaliziralo skoro svu Snagu? Uvjerenje koje toliko vežemo s vlastitom ljepotom, sa svim odnosima, s novčanom situacijom, s (ne)uspjehom, sa svakim područjem života koje nije kako bismo željele da je?

To duboko, duboko, poput-Marijanske-brazde-duboko, uvjerenje zvuči: NISAM VRIJEDNA. Duboko u sebi, svaka od nas vuče to neko ´ne vrijedim´ sranje. Vokalizirat ću ovdje njih nekoliko, kako bi ih osvijestila prilikom čitanja (većini su potrebne godine i godine rada na sebi da samo i dođu do ovog skrivenog blaga…). Varijante tog uvjerenja zvuče ovako: Nisam vrijedna veze i ljubavi o kojoj sanjam. Nisam vrijedna boljeg posla, lakšeg života. Nisam vrijedna fantastičnih prijateljstava. Nisam vrijedna ozdravljenja. Nisam vrijedna idealnog zdravlja i tijela. Nisam vrijedna intimnosti, romantike.  Nisam vrijedna radosti, sreće. Nisam vrijedna obilja i punine života…

Kako znam da svaka od nas ima neko od ovih ´nisam vrijedna´ uvjerenja? Ako ne živiš to što duboko u sebi želiš – jedini je razlog jer duboko u sebi imaš uvjerenje kako toga nisi vrijedna. Jer da istinski znaš kako si nečeg vrijedna dogodilo bi se nešto od navedenog:

a) trenutna situacija te ne bi dirala 2 grama

b) svjedočila bi čudima

c) iz dana u dan bi postajala spremnija za ostvarenje bilo koje želje Srca

e) već bi živjela to što trenutno samo silno želiš

f) (za svaki slučaj navodim i pod f) jer u spektru svih mogućnosti abeceda ima beskonačno slova ;), ove su samo neke od mogućnosti koje mi sada, nakon meditacije, padaju iz uma u piksele )

vrijediš 4.jpg

Kako još znam da imaš uvjerenje kako nečeg nisi vrijedna? Jer donosiš odluke. Odlukama se ´zaslužuju´stvari. Zar nije tako?

Ako dovoljno izubijam tijelo u teretani – zaslužit ću manje celulita. Ako se dovoljno emotivno izžigosam, ako se dovoljno izobličim u neku tuđu varijantu mene (mi žene imamo supermoć izobličavanja u tuđe slike i potrebe), ako napravim milijun i jedan kompromis – zaslužit ću ljubav. Jednom. Jednoga dana. Ako odem na dovoljan broj seminara, pročitam bezbroj beznačajnih knjiga – zaslužit ću raditi ono što volim. Ako se dovoljno trudim, šutim, pognem glavu i radim – zaslužit ću bolji posao. Ako se dovoljno pretrgnem od posla i stresa – zaslužit ću malo više novca…

Evo gdje svi tripamo: Ogromna je razlika između onoga što ´zaslužujemo´ i onoga što nam je dano na dar. 

Npr. Obitelj ne zaslužujemo. Ona  nam je dana na dar. (Uuuuu! Nek´ se u ovom malo mariniraš!) Odnosi se ne zaslužuju, oni su nam dani na dar. Tijelo nisi zaslužila, dano ti je na dar. Svi resursi koje trenutno koristiš, a možda ih nisi ni svjesna (talenti, vještine, odnosi, vrijeme, novac, predmeti, prostor…) dani su ti na dar.

vrijediš 2

Čekaj, čekaj! Želiš reći da vrijedim i ove minuse na računu? Kredite do grla? Da vrijedim ove propale veze? Zlostavljanje? Da vrijedim ovo nezdravo tijelo? I da mi je to kao neki DAR?? – NE i DA. Ne – jer ti želim reći da vrijediš puno, puno više. Samo se ne mogu svađati s tvojim, mojim ili bilo čijim uvjerenjima. Na kraju krajeva, uvjerenja, svjesna ili nesvjesna, su gora od nas žena u svađi – ona su, ustvari, u pravu. 🙂 (Ok, ok, dok ih malo ne izmeditiramo, pa shvatimo da nitko od nas, nikad nije u pravu, ali to je cijeli  novi post…) A -DA- jer, ako ti tako odlučiš, sve može čudnovato postati darom. Ne zaboravi da dio života dopuštamo, a dio kreiramo.

Tvoje uvjerenje o tvojoj vrijednosti je točno onoliko kakav život vodiš. Bilo čemu što silno želiš, a još uvijek ne svjedočiš, prethodi uvjerenje da nisi vrijedna toga. Teška pilula za progutati, zar ne? (p.s. na toj kutijici pilula piše: Antiego tranformacijske kapsule, obložene ljubavlju). Da si u znanju* (ne samo u uvjerenju) koliko vrijediš, otišla bi s tog lošeg posla, prekinula bi tu vezu koja te ne promiče, mahnula bi pa-pa 98% ljudi iz svog života, prigrlila bi nova iskustva, rekla DA novim pozivima, prijateljima, suradnjama, slušala Srce kad ti šapne sljedeći korak. I korak nakon njega…

Kad smo kod toga, Srce mi šapće da ti ovdje moram natipkati da jesi vrijedna! Draga moja, neopisivo si vrijedna! Beskonačno si vrijedna ljubavi, poštovanja, iskrenih prijateljstava.  Po prirodi si vrijedna zdravlja, obilja. Vrijedna si financijske slobode, zdravih navika, epskih iskustava! Vrijedna si harmoničnog života i tijela. Vrijedna si osmijeha i radosti. Vrijedna si znanja. Mira. Ljepote. Vrijedna si ljepote! Slogan ovog bloga je ´Nisi lijepa koliko misliš. Ljepša si.´ E pa, ni ne vrijediš koliko misliš. Vrjednija si. Neprocjenjivo vrjednija.

A pravo je čudo (promjena u percepciji) gledati na stvari s kojima se ne slažemo da trebaju postojati u našem životu kao na nešto što nam je darovano. (Tko bi rekao da će se ovo ipak pretočiti u prigodan novogodišnji post o darovima. 😀 ) Što ćeš napraviti od svih svojih darovanih ljepota, ostaje da vidimo u svim godinama koje slijede, ne samo ovoj…

Osim ove promjene u percepciji,  evo ti i klasični, napredni, transformacijski alat:

U životu ´zaslužujemo´ vrlo malo stvari. Većina toga nam je dana na dar. Dar koji ´zaslužujemo´ BIVANJEM. Hoćeš više vrjednijih darova? Sjedi u meditaciju i samo bivaj. Bivaj sa svime gdje svjedočiš da toga nisi vrijedna. Samo bivaj s tim ´manjkom´, s tom ne-vrijednošću. Usran osjećaj, zar ne? Nemoj mu ništa raditi. Ne bježi od osjećanja manje vrijednosti. Nikakve psihovježbe, afirmacijske, vizualizacijske, energetske, NLP piruete tu ne vrti. Samo BUDI s tim osjećajem manje vrijednosti. Budi. Diši. Neće te ugristi. Samo je prvih 30-ak sec neugodno…  Kao kad ugrize komarac… Promatraj potom što se događa. 🙂

 

 

Tako se, draga moja, oslobađa i događa vlastita vrijednost. A tako se događa i Ljepota. ❤ U bivanju. U dozvoljavanju i voljenju i svoje ne-vrijednosti.

Vrijednost se, vidiš, baš kao i Ljepota, ne zaslužuje. Vrijednost ti je darovana. Obje su ti darovane. Spoji se na njih bivanjem. Usput, ovo će ti ´samo´ bivanje smanjiti masu truda oko bilo koje novogodišnje odluke.

Nema na čemu,

Tvoja,

Bety ❤

 

*Uvjerenje prelazi u znanje kroz filtar iskustva. Uz malo vjere i hrabrosti. (Vjera u svoju vrijednost+hrabrost za djelovanje usklađeno sa svojom vrijednošću=iskustvo čuda)