Odnosi

Odnosi

Hodaj dalje sa mnom.


Nema komentara

Sjećaš li se one igre kojom smo kao mali upotpunjavali dosadan put iz škole? Sad kad se sjetim, to nije niti bila igra. Nije imala čak ni naziv. To je bilo hodanje. Ustvari, način hodanja. Zig – zag. Moja desna noga ispred tvoje lijeve, pa tvoja lijeva ispred moje desne. Usklađeno. Korak po korak. 🙂  Sjećaš li se?

Kako li smo se samo glasno smijali i uživali dok smo jedno drugom hvatali ritam! U toj bezimenoj igri nije bilo ni ciljeva ni rezultata. Nije bilo pobjednika ni gubitnika. Bili smo samo ti i ja, kretanje u istom pravcu i smijeh. Samo smo hodali jedno kraj drugoga, često puta usklađeni kao jedno. Ti i ja – dva nasmijanca! 🙂 Nasmijani čak i kad bi se igra prekinula i cijeli sustav raspao. Oh, kako li smo se tek onda smijali! Kako li smo se tek tad, od sveg srca, radosno smijali kad bismo se raspali! Istog bismo trenutka dalje, lako, bez ikakvog prenemaganja, pozvali jedno drugo u igru: Hej, sve je ok! Hodaj dalje sa mnom! To je bila prava bit te igre. Hodati skupa, nogu ispred noge, dok si opet ne uhvatimo ritam…

A kako li je prelijepo  hodati s tobom u ritmu! Pogotovo kad krenemo izmišljati novitete, pa smišljamo pravila kojih nema! Hajdemo sad hodati veeeeelikim koracima!! Sad sitno -sitniiiim! Probajmo sad ubrzatiii!! Sad sporo k´o puževi!! (…)

Svaki put bismo se nakon zadavanja pravila – raspali.

I još se više smijali. 🙂

Pogledali se i izustili: Sve je ok. Hodaj dalje sa mnom! Tada bismo samo bili još odlučniji uskladiti se nazad jedno s drugim. Ti i ja. Ja i ti… Kroz običnu, bezimenu igru.

Kada smo to zaboravili da nas veže igra? Bezimena igra na koju smo s osmijehom pristali, ma – jedno drugog pozvali! Ispočetka i ispočetka. I zašto smo smijeh zamijenili suzama, kad nas je svaki raskid samo naučio onome što nismo dobro radili i brzinom svjetlosti nas povezao u još prisniju igru? Kad smo bili klinci, bez trunke razmišljanja smo se nazad hvatali primijeniti naučeno! Kako to da danas zaboravljamo da ciljeva i rezultata u hodanju skupa – nema? I kako to da nakon svađe ne slavimo više vrijeme koje smo proveli igrajući se tako slasno? Tako prisno? Tako usklađeno? Kako to da je tako teško doći, pogledati jedno drugog u oči i samo izreći: Sve je ok. Hodaj dalje sa mnom!, znajući da sve što će nam trebati je malo vremena da se uskladimo?

Ma, kad smo bili klinci nismo se ni ljutili kad se više ne bi igrali! Uvijek je nekog bilo, na tom putu kući, za ovu bezimenu igru…. Možda je u tome i stvar. Tu smo, prirodno bezimenu igru, nazvali ´hodanjem´, ´dejtanjem´, ´najboljim prijateljstvom´. Nazvali ´vezom´. I pravilima ugušili svaku čar u njoj…

Možda ne svaku, ali smo utišali onaj prirodni, zaigrani instinkt da nakon svakog pada pogledamo jedno drugog u oči i izustimo:

Hej, sve je ok. Hodaj dalje sa mnom. Igraj se sa mnom! Smij se sa mnom! (…)

Jednostavno je. Sjećaš li se? 🙂

Ipak je sve to samo jedna obična, bezimena igra…

—-

Šit. Mislim da, nakon pisanja ovog posta, imam malo podizanja telefonske slušalice za napraviti. Vlastiti me tekstovi vrlo istančano, domišljato i vješto vode kroz život.  Usput, odnosi su jednostavni. Vrlo jednostavni. Sve već znaš. Odmalena znaš kako sve treba funkcionirati. Uvijek znaš što ti je napraviti.

A do sljedećeg posta, hvala ti od srca na čitanju! ❤ Nadam se da su ti svi odnosi (  obiteljski, prijateljski, poznanički, poslovni…) poput igre.

Tvoja, zaigrana,

Bety ❤

Odnosi, U stihovima

Sidra


2 komentara

Teško je
onom tko nikada svoje sidro spustio nije
tko je u oceanima utabao avenije,
Samo tako, na riječ, ti vjerovati…
Samo tako, odjednom, mirovati.

Teško je
bježati nevremenu i
ne čut´ dah bure na ramenu
Kad guštaš u gusarenju,
a maštaš o sidrenju.

Teško je to sidro spustiti.
Teško je, al´vrijedi –
Jedno sidro spušteno,
I to dobro smješteno,
Svaku oluju pobijedi.

Teško je, nekom drugom, svoje sidro dići,
I bez da ima kamo stići,
Uživati u krstarenju,
Nasumičnom kormilarenju.

Teško je sidro i dići.
Teško je, al´vrijedi –
Jedno sidro dignuto,
U pravu barku, sigurno,
Svaki strah pobijedi.

Čekaj, čekaj, čekaj:
Kamo ćemo onda s tim sidrima?
Na dno ili na svijeta kraj?

Isplela su se
I sidra
i jedra
i pučine i luke
i morske bolesti
i zemaljske muke…
Isplela i sada samo jače sidre,
Lakše liječe sitne hipohondre,
Mornare koji sada dublje vole
bilo da hode kroz metropole
il´ ih nose teretnjaci i gondole…

Isplela se.
Isplela se, i to vješto.
I nije teško.
NIJE TEŠKO.

Prava sidra su teška.

-20-09-2017-
Bety ❤

Što je pjesnik htio reći? 🙂

Znate ono kad se ljudi ustvari vole, a od muhe prave sidra? E, to. Ljudi, volite se. Sidra se skupa lakše i bacaju u more i podižu iz mora.

 

 

 

Odnosi, U stihovima

Subotnja


Nema komentara

Otvori još jednu bocu:
Bocu čistog oksitocina.
Emocije kad potonu,
Kažu:
Alkohol je medicina.
[Neistina! Neistina!
Prividna je to bistrina.]
Učini te:
Rasplesanijim od balerina
Povučenijim od kapucina
Pohlepnijim od beduina,
Bitnijim od Kronova sina…

Kad te guši jetka bol,
[U zdravlje! Čin- čin!]
Zaboravi na alkohol,
Otvori oksitocin:

Cugni ljubav,
Dodir,
Zagrljaj,
Gledaj ljude ravno u oči.
Smijeh zagovaraj,
Iskreno razgovaraj,
Nekome pomozi,
to ćeš uvijek moći.
Samo se fokusiraj…
Teško je ponekad
emotivno biti gol.
I, otvori jednu bocu,
[Op, čekaj:
Ne treba mi alkohol!]
Otvori još jednu bocu:
Bocu čistog oksitocina,
Jer ovisnosti iscjeljuje
obična LJUDSKA BLIZINA.

-23-09-2017-
Bety ❤ 

Društveno prihvatljive ovisnosti: alkohol, cigarete, mobiteli, igrice… Sve uspješno izbjegavaju bivanje nas samih sa sobom. I s drugim ljudima. Kvalitetno. For real. Oksitocin je hormon ljubavi, privrženosti, ovisnosti, pa umjesto fizičke ovisnosti, možeš odabrati konzumirati ono što je prvobitno stvoreno za zadovoljavanje naših psihofizičkih potreba: ljubav, dodir, zagrljaj, blizinu. Navodno je to prava droga. Kažu stručnjaci. For real.

P.s. I rad na svojim snovima, koliko god uspješan bio, drma bolje od bilo koje žestice! Živili! 

Odnosi, U stihovima

2S


Nema komentara

Pobrkali smo Ljubav sa 2S:
Seksom i
Sentimentalnošću. 

[Ne kompleksom i
Ne univerzalnošću.]

Prvo je očigledno:
U tjelesnosti se gubimo.
I tako nedogledno
Ljubav glumimo.

Drugo je smiješno:
Naučili su nas da je Ljubav
Bol, čemer, tuga,
Nostalgija i plač.
I što više neutješno
Paraš srce kao bezglav,
Bez i zrna zdravog suda
To si veći ´igrač´.
Ustvari: skrivač.
Srca-zavarivač.

Hajde ih nemoj brkati.

Pusti boli da bude bol,
Čemeru da bude čemer,
Pusti tuzi da bude tuga
Nostalgiji- nostalgija…

Pusti plaču da bude plač…

Pusti.
Dopusti.
Pa ih napusti.
I prepusti
Ljubavi da bude Ljubav.

Miriši ju u zraku,
Osjećaj u grudima,
Prepoznavaj u danu,
U ljudima,
U čudima.

Ne nasjedaj na tuđe rime,
Ne zamataj se u te kostime,
Dok se hvališ kako VOLIŠ.

I ne, ne bježi od intime,
Al´ ne brkaj akronime,
Kad si biće koje je Ljubav
Il´ bar tako sloviš.

Nabroji mi, iz milja, što to sve ti voliš?

-22-09-2017-
Bety ❤ 


Odnosni aspekt ljubavi može biti težak. Toliko težak da dok nekog preboljevamo (ili jednostavno u svakodnevnom životu) zaboravimo – voljeti. Ne zaboravi da je Ljubav lagana i da ju je lako živjeti! Nabrajaj što voliš, uzgajaj osjećaj Ljubavi u srcu, vidi Ljubav u svakom drvetu, listu, kamenčiću, osobi… Zaljubi se u radijatore, zakovice, interdentalne četkice… Objekt ljubavi je nebitan… Ljubav je istančan, nepogrešiv osjećaj koji je jasan svakom biću na ovoj planeti. Ne brkaj ju s onim što nije…

Odnosi, U stihovima

Micelarna voda


Nema komentara

Naći ću još načina
Kako skinuti maskaru.
Moje suze ionako su
Tek pjesme u nastanku.

Ti si ih započeo… Sjećaš se?
Obećao si mi u ovom životu srce slomiti.
Ma daj, sve je u redu, ne pravi se…
Obećala sam ti da ću te krhotine zavoljeti.
Ljubavlju ih spojiti.
I šavove obojiti.

´Časna riječ´, rekli smo si.
Znam da iza leđa nisi držao fige.
Dogovor si ispunio, vremenom
I ja ću svoj, sporo mi ide….

Sporo ali sigurno, i ti me tome nećeš naučiti.
Sve što napravim napravit ću unatoč tebi.
Ponekad ću krhotine krhotina mrviti
Ponekad ću štovati svaku lijepu misao upućenu sebi.
Ponekad ću mrziti svaki djelić tebe u sebi i drugima.
Ponekad ću se okružiti ljubavlju i čudima…

Dok ne zavolim svaku svoju misao
Znaj da si kroz mene puno pjesama napisao,
I sada ti na tome mogu reći hvala.
Do tog hvala doći boli poput poroda
Al´ lakše briše maskaru i suze
nego bilo koja micelarna voda.

Naći ću ja još načina
Kako skinuti maskaru.
Moje suze ionako su
Tek pjesme u nastanku.

-12-10-2017-

Za sve muške figure koje su me naučile da je moje prijestolje za rijetke. Hvala vam od srca. Sljepljenog, šarenog, predivnog srca. 

 

Iskreno? Dok sam pisala ovu pjesmu, suočavala sam se s potisnutim ´dady issues-ima´. Koliko god sam prije izbjegavala bivati s tim osjećajima, s tom povrijeđenosti, nisam ih više mogla negirati. Čak i sama ta fraza ´Daddy issues´ zvuči tako da ju želiš izbjegavati i ne lijepiti na sebe. Sad, znate ono kad voda dođe do grla? Moj (ne)odnos s ocem se nije temeljio samo na rastavi roditelja već i na brojnim drugim momentima emotivnih povreda, koji su naravno bile potisnute i ključne za moje daljnje (ne)stvaranje veza – od poslovnih do privatnih. Budući da sam danas netko tko radikalno prihvaća odgovornost za svoj život ( i može iskopati ljepotu u poprilično svemu 🙂 ), nisam dozvolila da svalim sve svoje zezove u vezama i životu na iti jednog od mojih predaka. Tijekom pisanja ove pjesme vodila me misao kako svaki otac na ovom svijetu ima zadatak, i to nimalo lak: Slomiti srce svojoj kćeri. Malo drastično izrečeno, zar ne? Možda… No, sjetila sam se one pametne: ´Svaka majka je dovoljno dobra majka´. Bit će da je onda i svaki otac – dovoljno dobar otac. Tu je da maksimalno služi tvojoj specifičnoj svrsi i tvom rastu. Ponekad na tebi neshvatljiv način. Ipak je i to stvar dogovora, zar ne? 🙂 O radu na emotivnom tijelu (nekom je draža fraza Unutarnje dijete) i voljenju, poštivanju i cijenjenju tih prelijepih rana za sada vam mogu samo tipkati. To je nešto što vjerujem tek kad iskustveno spoznaš (meni je najdraže sjesti u meditaciju) možeš razumjeti i biti duboko zahvalna na njima.
Nadam se da kreiraš i živiš svoje veze iz svoje zrele Snage, ne svoje dječje povrijeđenosti. I da možeš toliko otvoriti srce i doliti sebi ljubavi, i to u neizmjernoj količini,  na svaku postojeću emotivnu ranu. Iscjeljenje tako dolazi brže nego li možeš očekivati.
Uz more (samo)ljubavi,
Čitamo se uskoro,
Bety ❤
Pretvorba

Ego, the Igrač


1 komentar

Postoji nešto kreatorsko i u Egu.  (Nije samo da želi preuzeti sve zasluge. 😀 ) I Ego se, vidiš, voli igrati. Baš kao i Kreator. Istina, voli se igrati igara koje možda nisu zabavne (poput slamanja srdaca), igara koje su esktremne (poput samoubilačkih misli nakon slamanja srdaca, financijskih krahova…). Igara kroz koje će te upoznati sa strahom, sramom, krivnjom, ljutnjom, manjkom vrijednosti (uh, Manjak vrijednosti mu je omiljena igra!), prazninom, lažnom puninom (ovisnosti)… Obožava brojalice (u sekundi će ti izbrojati svaki neuspjeh tvog života) i voli se igrati prestrašivanja. Voli se igrati i magičnih trikova, a i skrivača. Trampolina i šaha. Ego je igrač. I to kakav! Ego je totalni player.

I koliko je samo genijalan! Samo će te Ego uvjeriti da je problem to što se Ego igra.

Osim, kada ga pročitaš. A kada ga pročitaš, samo se skloniš mirno po strance i dopustiš mu da se igra. Ah, onaj osjećaj kada znaš da ti se apsolutno ništa neće dogoditi ako se tvoj Ego podivljalo igra na igralištu života. Milina. I još kad znaš da će se podivljalo igrati samo dok se ne izigra, da će ti potom u potpunosti osloboditi igralište za igru…

Kako doći do slobodnog igrališta? Kroz meditaciju. Možda si čula ili imaš svoju definiciju meditacije. Moja je ova:

ego 2

Da, tako je: Zavališ se u stolac, zatvoriš oči, i pustiš Egu da se igra. Isprva će ti biti neugodno, čak i bolno ( ne sjedenje, nadam se, već bivanje sa svim mislima i emocijama koje dođu na igru).  O meditaciji ću ti pisati još u narednim postovima. Nikako ju ne bih opisala kao neko divno, lako iskustvo u kojem sjediš u lotusu i prdiš zvjezdice. Meditacija je iskustveno nešto sasvim drugo (bude tu i zvjezdastih prdaca, ne brini). Ključna riječ je ovdje taj famozni glagol BITI, BIVATI. I to ´samo´ biti, bivati. Najveći trik Ega je rad. Trči za ovim, trči za onim. Radi ovo, radi ono. Nemoj slučajno stati i samo BIVATI. Nemoj se slučajno još uz to i IGRATI! A ne, ne. Nemoj BITI i IGRATI SE! Uh, taj domišljati Ego… Usput, Egu je i rad samo igra. A rado bi te ubio njome. Zna da će te lako zaokupiti radom dok On vodi šou.  S obzirom na to, a da završim post u dobroj noti, nedavno sam napisala nekoliko rima na ovu temu. Nadam se da će ti, kao i svaki tekst na ovom blogu služiti. Rima ide ovako:

radno-vrijeme-ugostiteljskih-objekata01

[Radno vrijeme]

Tko još danas samo biva,
Kad skrivamo se iza Rada?
Na obrambenim zidovima
Rad je najjača balustrada.

Kada bi svi satovi stali,
Vrijeme prestalo biti ´radno´,
Bi li znao samo biti?
Samo bivati?
U trenutku uživati?
Ili bi ti to bilo jadno?
Neuspješno i dosadno?

Isključi i drugi faktor:
Da ne trebaš novac,
Što bi sam po sebi BIO?
Motivator? Čudotvorac?
´Samo´ majka, ´samo´ otac?
Što bi bio? Ne: što bi radio…
Što bi bio, da ne misliš
kako bi od toga zaradio?

Oprosti, ali…
Ne vrijediš onoliko koliko radiš:
Ti si neprocjenjiv.
A neprocjenjiv si jer bivaš.
Bez svojih zidova svatko je ranjiv,
A još su tu i tvoji snovi.
Tu su da bi ih snivao…
Pitam se, pitam:
bi li im bio bliže
kad bi osam sati na dan
´samo´ bivao?

-25-09-2017-

Ima li u tvom danu vremena za malo BIVANJA? Za malo meditacije? Za malo baysittinga svog Ega? 🙂 Malo prave igre? Kada sam si postavila ova pitanja, shvatila sam da su danas popularno promoviranih 15 minuta meditacije dnevno premalo. Odnedavno meditiram dva sata na dan. Nekad sam se divila ljudima koji 2h/dan posvete sebi, sada sam to ja. 2h/dan meditacije znači da prvo dopustim egu da se igra, a već nakon pola sata on slabi i potom mi prepušta Igralište. Svaki post na ovom blogu je nastao nakon dulje meditacije i Igre :D.

Piši mi koja su tvoja iskustva s meditacijom i dozvoljavaš li sebi samo bivati? Dozvoljavaš li i svom Egu da se igra? Veselim se komentarima!

Tvoja, zaigrana,

Bety ❤

 

Odnosi

Dobar tek!


Nema komentara
Nauči otići od stola
kad se ljubav ne poslužuje.Točnije: 
Oduči se od ostajanja za stolom,
na kojem ljubavi nema ni za predjelo…
Dok te mrve ljubavi manjom od mrva prave- shvatit ćeš da mrviš sama sebe. Iako ponekad misliš kako je korica kruha bolja od praznog tanjura, uskoro ćeš saznati kako je bolje živjeti od samog zraka nego li mrviti sebe u nečiji neprobavljivi ostatak.
S mrvama ćeš na kraju ionako biti pometena sa stola. Istog onog stola koji će nakon tebe mokrom krpom dvaput biti obrisan i bez treptaja pokriven dezenom plastičnih suncokreta. Kao da mrva nije niti bilo. A kako je u smeću?


Nema ljubavi.
Nema teka.
A nema ni zraka.
Kao jedna mrva drugoj: Vjeruj mi, bolje je živjeti i od zraka nego mrviti sebe u nečiji neprobavljivi ostatak.Kao jedna mrva drugoj: Jer si bila nečiji ostatak, znam i da ćeš svoj stol prepuniti ljubavlju i pripremiti i više nego dovoljno sljedova, priloga i osvježenja… I čini to. Svoj stol rasprostri sa punim guštom! Nauči se, međutim, ne pozivati, iznova i iznova, onog koji kuša dvije žlice, sliježe ramenima u znak ravnodušnosti i kritikom crta po tvom dezenu onih plastičnih, prebrisanih suncokreta.

Kao jedna pregostoljubiva domaćica drugoj: Vjeruj mi, i tada će sve posluženo završiti u smeću…


A tamo nema ljubavi.
Nema teka.
Nema ni zraka.
Nauči se bolje nešto drugo!Nauči se skupa kuhati! Skupa stol ljubavi pripremiti. Nauči se skupa prste polizati, skupa zagorene tave grecati, skupa u obroku uživati a ponekad i skupa se praviti da je jelo finije nego li doista je! Nauči se zajedno nazdravljati, zajedno se smijati…

A ostatke? Nauči se ostatke spremiti, pa ih sutra podgrijati.  

Tako da ima ljubavi.
I ima teka.
I tako da ima i zraka za slobodno disati. 
A kako ćeš to naučiti? Tako što ćeš odabrati. Tako što ćeš pozvati. Nauči se pozvati! Ne sebe za tuđi stol za kojim nema mjesta, i ne drugog za svoj stol ako mu se već ne jede. Nauči se pozvati sebi su-šefa! Su- gosta! Su-ljubav!

suncokreti.jpg

Dobar ti tek! 


(Nadam se da ovaj post čita više su-šefova nego li pregostoljubivih domaćica ili bačenih mrva…)
Tvoja,
Bety