Ovo nije post o tome je li čaša na pola puna ili na pola prazna. Ovo je post o Kanalu. Nedavno sam ti, u postu Koji si ti K*? pisala o stadijima svjesnosti. Ovaj Kanal-stadij gotovo svi zanemare. Super su zanimljivi i Konzument i Kontrolor, a najzanimljiviji je, i ono u što svi želimo samo uskočiti, i to naravno uz preskakanje ´nižih´ stadija, stadij Kreatora. Ono što će te dovesti najbrže Kreator-stadiju je upravo stadij Kanala. U tebi postoji svemirski, beskonačni potencijal koji samo želi teći kroz tebe. Život želi teći KROZ tebe, bez ikakvog otpora. Svaka osoba ovo može postići na beskonačno i jedan način, što znači uopće nije bitno proizlaze li iz tebe fotografije minijaturnih origamija, uređenje cvjetnih aranžmana, mentoriranje klinaca u svojoj zajednici, pisanje satire, plesanje folklora ili izrađivanje glomaznih skulptura. U tebi leži najveći umjetnik, najveći mirotvorac, najveći nobelovac (…) i samo čeka da ga, malo po malo, u jednostavnim djelima uživanja u protjecanju života kroz tebe (flow, tijek), oslobodiš.
Meni osobno najlakše ovo uspijeva kroz pisanje. Obožavam i plesati, vješta sam s rukama (izrađujem povremeno nakit od dunavske vrbe ili heklane boho torbice, obožavam DIY projekte – upravo me čeka piljenje nogu starog stola i bojanje u novo ´ruho´). Od svega što volim i uživam raditi, najbolje me u tijek (flow) stavlja pisanje. Ne znam jesam li dobra u tome ili ne, znam samo da to nije ni bitno. Znam da to volim raditi. Znam da me to stavlja u odlično raspoloženje. Znam da tu nemam otpora, da tu život može bez ikakvog štucanja proticati kroz mene. Super mi je kada pročitam neki stari tekst ili pjesmu i zadivim samu sebe: ´Wow, tko je to napisao?´ 😀 Toliko me veseli samo proizvoditi nešto, bilo što, u pisanom obliku.
Kako već dulje vrijeme surađujem sa Životom kroz način Namjere, izrekla sam ogromnu Namjeru kojom bih podržala svoj kreativni proces pisanja. Ta je da svaki dan imam Namjeru sjesti i pisati. Pisati o bilo čemu, ne bitno objavljujem li to na blogu ili ne. Pisati pjesme, kratke dosjetke, viceve, spoken word poeziju, postove… bilo što. Namjera mi je biti prisutna i slušati taj potencijal koji samo želi teći kroz mene.
Danas sam tako, osvjestivši si Namjeru, otvorila laptop. Sjedim ja tako prisutna, voljna, raspoložna i u očekivanju prvih misli od kojih ću krenuti pisati post (baš sam se na blogu naumila stvarati) – i nemoj ovo opet zamijeniti s motivacijom. Kada je osoba spojena na Izvor, preskače instantno svaki višak nepotrebne motivacije. Motivacija je na kraju krajeva nužna samo ako nešto ne želiš, ne znaš i ne voliš raditi… Ghm, gdje sam stala… sjedim ja tako poravnata, uzbuđena, spremna, prsti u niskom startu na tipkovnici, sad će, sad će, samo što nije! Evo ga, osjetim.. Još malo… Kad ono…. Niti jedna misao u glavi. Ništa. Samostanska tišina. Kao da me lupila neka meditacija usred same Namjere. Meditacija, super, odlično, samooo… Ne dolazi ništa ´pametno´ o čem bi pisala. Ništa. Grobna tišina. Mislim da sam čula i pokojeg cvrčka.
I tako jedno vrijeme sjedimo ja i taj cvrčak :). Već sam mu počela i zavidjeti. On bar cvrči, a ja? Sjedim nepomično u nekom kreativno-nekreativnom polu-prostoru. Nit naprijed nit nazad. I nemam pojma o čemu bih pisala.
Zatvaraj laptop. Nema smisla. Kad neće – neće. (Taj među prostor, kad ti je nov osjećaj može biti skroz strahovit iz čistog razloga jer je nov.) Čemu se mučiti? Čemu mučiti i cvrčke? Radije ću onda, s tim cvrčcima, otići piliti one noge stola za dnevni boravak. Start – isključi računalo – u redu. Tri klika i laptop spava.
Ali ne spava cvrčak.
Odlažem laptop u futrolu i razmišljam: ´Zašto bih išla piliti stolu noge? Nisam li već prije osjetila ovu prazninu? Čekaj, čekaj… O da, jesam. To je onaj osjećaj praznine tik pred ono najbolje što će doći. To je onaj dobro poznati, stari osjećaj praznine koja od mene traži da ju napunim VJEROVANJEM U PROCES. To je onaj međuprostor u kojem ti odlučuješ vjeruješ li tome da ipak nešto kroz tebe želi živjeti, i da je sve što ti trebaš raditi samo skloniti se sama sebi s puta. Ništa drugo. A kako se sama sebi skloniti s puta? Pa sjedni i piši! 🙂 I bivaj u tom međuprostoru. Sa cvrčkom. Bivaj u toj nepoznatoj praznini. Jer i praznina je samo prostor koji čeka da ga ispuniš.´
´Praznina je prostor koji čeka da ga ispuniš´ – ajme, to zvuči je´´no! Pali laptop! Odmah! Idem tipkati. 😀
Evo koja je poanta ovog posta: Ako si samo dozvoliš biti Kanal i poštivaš proces života, daješ i daješ svoje plodove, ne brojiš, ne staješ, svjesno odlučiš biti Kanal Života, vrlo uskoro ćeš se naći, sve češće i češće u tom prostoru praznine koju tako prelijepo i potiho nastani Kreator. I pokoji cvrčak za početak 😀 Daj svom Kreatoru malo mjesta. Kroz vjeru u prostor nepoznatoga. Vjeruj da je u tebi nepresušan izvor riječi, tema, ideja, koncepata, rješenja, dosjetki, savjeta i sveeega onoga što će ti se tek otkriti kroz tvoje bivanje Kanalom.
Ne zaboravi da je tvoja čaša uvijek puna (iako varljivo može izgledati prazno) i bome se uvijek može prelijevati! I to stalno! Baci se u taj tijek i dozvoli Životu da teče kroz tebe, dozvoli sebi da tečeš! A ako pri tom, treba – poslušaj i pokojeg cvrčka. I on će ti samo glasno pjevati o tom praznom prostoru, koji samo čeka da ga ispuniš…
Tvoj cvrčak,
Bety ❤
Sviđa ti se?
Sviđa mi se Učitavanje...
