Tijek

namjera, Tijek

Zagrijavanje


Nema komentara

Nikad mi nije dobro sjela ideja zagrijavanja na treninzima. Posebno recimo treninzi plivača: Idemo, dečki, zagrijavanje 10 dužina! (10!!??!) I svi kao pingvini za ribom na drugu stranu. Bez pogovora. Bez pobune. Što onda radiš nakon zagrijavanja? (Plutaš po vodi, u mom slučaju.)

Ovako vjerojatno razmišlja svatko tko nije utreniran, bilo da je riječ o sportu ili o pisanju, slikanju, bilo kakvom kreiranju pa i meditaciji. Kada nisi utreniran trčati dugo, prava ti je šteta otrčati kojih 6 minuta bez da se to ´računa´. I još tek onda prionuti na posao – majko moja!

Međutim, upravo je tu razlika amatera i profesionalca. Profesionalac će jedva dočekati zagrijavanje jer zna da je ono nužno ne samo za pravilno razgibavanje svog tijela već i za postizanja budnosti mozga i još važnije postizanje stanja tijeka odnosno flowa.

Kako postići tu dozu entuzijazma za ´bačeno´ vrijeme na zagrijavanje? Pa… treniranjem. Postizanjem bolje i bolje forme. Polaganim prihvaćanjem identiteta osobe koja je vrhunska u tome što radi, osobe koja je profesionalac u svom polju talenata. Smanjivanjem vremena otpora, i na taj način, sve bržim i lakšim stavljanjem u stanje  flowa tj. tijeka.

Na početku će uvijek biti najteže. Sljedeći put već će već kraće vremena trebati. Put nakon toga još kraće. I dok se okreneš, pretvorit ćeš se u jednog pravog kreativnog sportaša koji se na sam znak zviždaljke ili dodir lopte odmah baca u tijek.

Kada pišem, namjera mi je trenirati i trenirati kako bi bila ´aktivirana´ samim zvukom tipkovnice na mom laptopu. Kada vježbam, namjera mi je biti u flowu prvim dodirom prostirke i parketa. Kada meditiram, namjera mi je biti u tijeku čim sjednem u najugodniju uspravnu pozu. Znam da će za to biti potrebno i malo zagrijavanja i ustrajnosti s moje strane. I to mi ne smeta. Ipak mi je namjera velika. 🙂  

Kada bi na ovaj način mogao definirati svoje namjere, kako bi one zvučale?

Do sljedećeg čitanja, slobodno pogledaj i video na ovu temu;

Pretvorba, Tijek

Ples nisu koraci.


2 komentara

´Ne može biti ovako lako! Ne, ne možeš tako lako pisati svaki dan.´ – moj unutarnji Kritičar me je u sekundi paralizirao. Poslušala sam ga – djelomično. Pisala sam, ali nisam objavljivala. I to ne nužno poradi Njega, već zbog poštovanja prema pauzi.

 

Prisjetila sam se na tren da je moja Namjera vrlo jednostavna i bezrazložna: Svakodnevno pisati. O ovome sam ti kratko pisala ovdje. Jučerašnji post, na primjer, nije bio za blog. Tako sam ga osjećala. Otvorio je cijelo poglavlje koje pišem. Post prije njega sam čak i objavila, ali ubrzo skrila – presjekao je puuno malih međukoraka, čak i mog osobnog rasta, da bih mogla glasno stajati iza njega. Budući da nisam htjela od ovog bloga praviti makarenu (ili bilo koji ´ples´ u koracima) davajući 2,3,5,7,10 (…) koraka kako riješiti problem, postići uspjeh, manifestirati nešto i slično, vratila sam se korijenima. Vratila sam se vjerovanju da će štogod se želi ispisati i natipkati doći samo od sebe. Vratila sam se lajtmotivu ovog bloga, a taj je da svatko od nas već ima sve odgovore, svu ljepotu, svu mudrost i smjernice za bivanje – u sebi. Ja ću samo bivati u povjerenju i dočekivati štogod želi nastati kroz mene, a poslije ću odlučiti treba li nešto oživiti u knjizi, na blogu, videu ili kroz radionicu. Do tada se neću opterećivati s tim, samo ću se vratiti svojoj jednostavnoj Namjeri. A u trenucima stresa (misli s kojima nisam usklađenja), često ću se, kroz smijeh, sjetiti sestrine pozadine na mobitelu:

18882147_1759337274082193_3101983636605736352_n

😀 Neću se dakle ´sekirati´ i neću te pokušavati zavoditi vatrometom pametnih i zvučnih riječi, niti očekivati od sebe ni kvalitetu niti kvantitetu. Svoju jednostavnu Namjeru, međutim, malo ću proširiti (to je uvijek dozvoljeno! 🙂 ) : Svakodnevno ću iskreno pisati. Iskren sadržaj k tebi, i iskren sadržaj i odnos same sebe prema meni. I pozvat ću te ovdje da ocijeniš koliko iskrenosti na taj način kruži tvojim životom? Ili da kažem – pleše?  Iskrenost je, po meni, osnova svakog kvalitetnog odnosa, koja proizlazi iz poštovanja. Jučer sam meditirala na sasvim novi način, a taj je da mi polazište prema onome što se u meditaciji odluči pokazati nije Ljubav, već Poštovanje. (Nekima je čak puno razumljiviji pojam poštovanja nego li je to pojam ljubavi.) Iako sama riječ zvuči onako tradicionalno,  viteški, gotovo rustikalno, to dobro staro POŠTOVANJE prema životu pretječe, ma preskače, svaku radi-na-sebi makarenu, svaki plesni korak kojem će te itko pokušati naučiti plesati. Jer:

Ples nisu koraci. -Bety

Sada kada to tako postavim, ova mi metafora itekako ima smisla: Recimo da se u svom životu ´furam´ na  neki freestyle, flow, suvremeni plesu. Ples u kojem su bitne: slobodna kretnja, prirodnost plesnih frazi, autentičnost pokreta, osjećaj dok stvaraš svoje plesne linije u prostoru i osjećaj života u tvojim zamasima, savijanju, stajanju, grču, lakoći i tijeku.  Ne daj, međutim, da te ovo zavara! Godinama sam ja trenirala svakakve osnovne tehnike (uh, bilo je tu učenja koraka i koraka) da bih se uopće osnažila istražiti svoj vlastiti izričaj. I dan danas znam trenirati kako bi moj ples bio vrhunski. Samo što, danas razlikujem ples od koraka. Koraci su rad na sebi. Ples? Ples si ti u svoj svojoj ljepoti, cjelovitosti i raskoši.

 

Ovo nije odmah za zaključiti kako svi trebamo biti plesači suvremenog plesa. Ni slučajno! Ili da trebamo svi trenirati samo jedan žanr. Aaa ne! Pa, koliko li samo ima ljepote u baletnoj tehnici? (Ta te poravna za svaki ples!) Koliko li samo ima ljepote u ´uštogljenom´ valceru? (Taj te nauči disciplini svake linije tijela) Koliko li ima ljepote u vrućoj salsi? (Ta te poveže sa vlastitom seksualnošću) Koliko li ima ljepote u breakdanceu? ( Taj te nauči osloniti se na vlastitu glavu – doslovno 😀 Ma, osloniti se! – Vrtiti se na njoj!) Koliko li ima ljepote u ritmičnom, nasmijanom swingu? (Taj te nauči pozitivi!) Koliko li samo ima ljepote u grupnim plesovima? (Ti te nauče suradnji) A tek ljepote u solo izvedbi? (Ta te nauči povezivanju sa sobom)… Svaka tehnika, svaki način plesa, ljepota za sebe! Pa čak i onaj folklor kroz koji se svi samo drmaju u krugu, a ustvari stoje na mjestu, ima svojih draži! 🙂

U svakom koraku i svakoj tehnici rada na sebi ima ljepote!

 

A bilo koji ples da je u pitanju, svaka dionica će, i to veliki broj puta, zahtijevati kratku pauzu. Baš kao i rad na sebi.

 

Što misliš, zašto stajemo? Zašto ne možemo neprekinuto, odjednom, samo tako, prašiti u istom, zacrtanom smjeru, bez imalo odstupanja?

 

Ono što iz vlastitog iskustva mogu reći je da je u pitanju isti razlog zbog kojeg koristimo pauze između rečenica i riječi dok govorimo. Razlog zbog kojega koristimo zareze i točke dok pišemo ili tipkamo. Tišinu dok pjevamo. Stanke dok plešemo…

 

Da bi sve imalo smisla! 🙂 Da bi sve izraženo, spoznato, utjelovljeno imalo smisla. Kome? Našem prelijepom umu. Prelijepoj duši. Prelijepom duhu. Prelijepom tijelu. Nama kao cjelini. Vezama kao cjelini. Biznisima kao cjelini…. U kratkim se pauzama ´sabiremo´, možemo se i odmoriti, ali i ažurirati cijeli sustav. Vidiš, pauza je vrijeme integracije. Čak i ako je u pitanju depresija ili stanje koje odstupa ud pravocrtnog napretka kojeg smo si mi ucrtali u glavi. Pauza je dio smisla. U pauzi uzimaš dah za početak cijele nove plesne f(r)aze.

Pauze su, baš kao i svi tvoji koraci i sve tvoje kretnje, dio plesa. – Bety

Život postaje puno lakši kada pokažeš poštenje prema svakoj svojoj pauzi. Kad ju počneš veličati kao da je svaki naučeni korak ili osjećaj užitka tijekom plesa. I da – ne učim te ovdje plesu, učim te poštivanju te pauze kako bi i tvoj ples imao smisla!! Napuniš li poštenjem svoju ´pauzu´ i iskrenost može bez problema kružiti životom. Ponajprije iznutra k van, potom u svim smjerovima. 🙂 Kako ću te ovome naučiti? Nikako. Ne mogu. To možeš samo ti. Znam da je to poštovanje već dio tebe. Dio te tvoje zvjezdane, plesne prašine od koje si nastalo/la.

 

A kada smo kod te iskrenosti,  moram ti priznati da su neki plesovi, poput te, sad već prastare makarene, bome, zarazni! Toliko nas zabave da ih uzmemo kao izliku za odgodu potrage vlastitog pokreta. Svejedno, dok ih ne prerastemo, u svakom smislu, samo uživaj u kojem god ritmu trenutno čagaš! I svakako uživaj u pauzama!

 

Tvoja, rasplesana,

Bety ❤

 

Odnosi

Hodaj dalje sa mnom.


Nema komentara

Sjećaš li se one igre kojom smo kao mali upotpunjavali dosadan put iz škole? Sad kad se sjetim, to nije niti bila igra. Nije imala čak ni naziv. To je bilo hodanje. Ustvari, način hodanja. Zig – zag. Moja desna noga ispred tvoje lijeve, pa tvoja lijeva ispred moje desne. Usklađeno. Korak po korak. 🙂  Sjećaš li se?

Kako li smo se samo glasno smijali i uživali dok smo jedno drugom hvatali ritam! U toj bezimenoj igri nije bilo ni ciljeva ni rezultata. Nije bilo pobjednika ni gubitnika. Bili smo samo ti i ja, kretanje u istom pravcu i smijeh. Samo smo hodali jedno kraj drugoga, često puta usklađeni kao jedno. Ti i ja – dva nasmijanca! 🙂 Nasmijani čak i kad bi se igra prekinula i cijeli sustav raspao. Oh, kako li smo se tek onda smijali! Kako li smo se tek tad, od sveg srca, radosno smijali kad bismo se raspali! Istog bismo trenutka dalje, lako, bez ikakvog prenemaganja, pozvali jedno drugo u igru: Hej, sve je ok! Hodaj dalje sa mnom! To je bila prava bit te igre. Hodati skupa, nogu ispred noge, dok si opet ne uhvatimo ritam…

A kako li je prelijepo  hodati s tobom u ritmu! Pogotovo kad krenemo izmišljati novitete, pa smišljamo pravila kojih nema! Hajdemo sad hodati veeeeelikim koracima!! Sad sitno -sitniiiim! Probajmo sad ubrzatiii!! Sad sporo k´o puževi!! (…)

Svaki put bismo se nakon zadavanja pravila – raspali.

I još se više smijali. 🙂

Pogledali se i izustili: Sve je ok. Hodaj dalje sa mnom! Tada bismo samo bili još odlučniji uskladiti se nazad jedno s drugim. Ti i ja. Ja i ti… Kroz običnu, bezimenu igru.

Kada smo to zaboravili da nas veže igra? Bezimena igra na koju smo s osmijehom pristali, ma – jedno drugog pozvali! Ispočetka i ispočetka. I zašto smo smijeh zamijenili suzama, kad nas je svaki raskid samo naučio onome što nismo dobro radili i brzinom svjetlosti nas povezao u još prisniju igru? Kad smo bili klinci, bez trunke razmišljanja smo se nazad hvatali primijeniti naučeno! Kako to da danas zaboravljamo da ciljeva i rezultata u hodanju skupa – nema? I kako to da nakon svađe ne slavimo više vrijeme koje smo proveli igrajući se tako slasno? Tako prisno? Tako usklađeno? Kako to da je tako teško doći, pogledati jedno drugog u oči i samo izreći: Sve je ok. Hodaj dalje sa mnom!, znajući da sve što će nam trebati je malo vremena da se uskladimo?

Ma, kad smo bili klinci nismo se ni ljutili kad se više ne bi igrali! Uvijek je nekog bilo, na tom putu kući, za ovu bezimenu igru…. Možda je u tome i stvar. Tu smo, prirodno bezimenu igru, nazvali ´hodanjem´, ´dejtanjem´, ´najboljim prijateljstvom´. Nazvali ´vezom´. I pravilima ugušili svaku čar u njoj…

Možda ne svaku, ali smo utišali onaj prirodni, zaigrani instinkt da nakon svakog pada pogledamo jedno drugog u oči i izustimo:

Hej, sve je ok. Hodaj dalje sa mnom. Igraj se sa mnom! Smij se sa mnom! (…)

Jednostavno je. Sjećaš li se? 🙂

Ipak je sve to samo jedna obična, bezimena igra…

—-

Šit. Mislim da, nakon pisanja ovog posta, imam malo podizanja telefonske slušalice za napraviti. Vlastiti me tekstovi vrlo istančano, domišljato i vješto vode kroz život.  Usput, odnosi su jednostavni. Vrlo jednostavni. Sve već znaš. Odmalena znaš kako sve treba funkcionirati. Uvijek znaš što ti je napraviti.

A do sljedećeg posta, hvala ti od srca na čitanju! ❤ Nadam se da su ti svi odnosi (  obiteljski, prijateljski, poznanički, poslovni…) poput igre.

Tvoja, zaigrana,

Bety ❤

Pretvorba, U stihovima

Uspavanka


Nema komentara

Probirem misli. Koji mi je vrag?

Jednu po jednu, pa unatrag.

I nije mi proces drag,

Al´ kako mislima izbrisati trag?

 

Probirem emocije, koji mi je k´´´c?

Nije da sam neki mudrac,

Al´ emocija je tek stihotvorac,

A s njom sam sada samo borac.

 

Probirem svoja djela. WTF? Koji mi je?

Glumim kao nekog člana inspekcije,

Ma cijelo ministarstvo perfekcije,

Kao da postoje ´ispravne´ akcije!

 

 

Probirem  ili sabirem?

Probirem ili  odabirem?

Probirem  ili se odupirem?

Sa životom se prepirem…

 

A da sebe podupirem?

Pa bivanjem u srce ponirem?

Ljubavlju razabirem?

Novi put si utirem?

 

Ne probirem više. Ne, nemam što.

Ego je samo malo zafešt´o,

Mamurlučim sad nizašto,

Kad sve sam ovo izmašt´o.

 

Probudio sam se, sve je ovo san.

S razlogom sam stvoren tjelesan,

Ovisan. Međuovisan,

Savršeno kompleksan.

 

Ne probirem ništa, k vrapcu!

Vidiš? Blaži sam već  i na nepcu…

Poštivat ću tu pupčanu vrpcu

Uživati u života poljupcu.

Pjesmu ste napisali vi. Danas su mi u inbox pristigla tri razgovora, s tri razine kreiranja: Misli, riječi i djela. I svaki je tako prelijepo nadopunio svaki sljedeći razgovor. Hvala vam na toj kokreaciji i inspiraciji. ❤  Da, ponekad je naš rat s egom žešći i teži od bilo koje psovke, a kad se zafrendaš s egom s lakoćom poštivaš svoju zemaljsku pupčanu vrpcu. Razumiješ ju. Voliš ju. Pa dopustiš životu da te grli, ´nuna´ i ljubi kao svoje dijete, koje i jesi. Samo si sada budan i toga svjestan. I baš ti je fora da te netko drži u svom beskrajnom zagrljaju. 🙂 Pusti mislima, riječima i djelima samo da postoje… Nisu li na kraju, ipak, savršena uspavanka? Probudit ćeš se ionako uvijek odmoran…

Tvoja,

Bety ❤

Samoljublje, Tijek

Samoljublje


Nema komentara

Znaš onaj zvuk škripanja noktima po školskoj ploči? (AAAAAAAAA) Vjerujem da tako ova složenica zvuči većini ljudi. Ustvari, bit ću iskrena: Vjerujem da ova složenica tako zvuči – ženama.

I to gotovo svim predivnim, nesebičnim, ljubavi prepunim ženama. Hej, ipak se ljubav treba davati i davati na tone i tone, isključivo drugima, i nesebično tražiti ništa zauzvrat, zar ne? I još pri tom biti jako draga i uslužna i  smješkati se kao prava, dobra djevojčica? E pa, ne.

Ženama si je samoljublje teže dozvoliti, jer je vezano na pojmove poput ´sebičnosti´, ´nebrižnosti´, ´kučke´ itd. A to nas žene diiiiiraaaa. U samu srž. (Kratka opaska: Sve ´ženske´ovisnosti proizlaze iz nemogućnosti bivanja s ne davanjem sebe drugima. Sve ´muške´ ovisnosti proizlaze iz nemogućnosti bivanja s ne imanjem svrhe. Svi imamo i žensku i mušku energiju u nama, zato će ovaj post dobro sjesti i ponekom muškarcu.)

´Nemaš ti pojma Bety, prava ljubav je bezuvjetna! – Ovo obično govore žene koje su jadne u vezama, puno propatile u prošlosti ili nemaju (još) ideju svjesne veze u glavi (i Srcu). Te iste prelijepe žene će iz tog mora bezuvjetne ljubavi zahtijevati milijun i jednu glupost od svog partnera, pronalaziti bezbroj stvari koje ne valjaju, biti ljubomorne, probirljive i sl.  O bezuvjetnosti ljubavi govore one koje opravdavaju povrijeđenost, nebalansirani ljubavni život ili brane često puta indoktrinirane misli (pod izvorom indoktrinacije danas ide sve: od religije do zgodnih ljubavnih postova na fejsbuku). Hajdemo malo sjesti s jednom popriličnom revolucionarnom idejom: Ljubav je uvjetovana.

Ponovit ću to:

Ljubav je uvjetovana. – Bety

Samim time što živiš na Planeti Zemlji živiš odnosnu, uvjetovanu ljubav. Prema svemu. Prema obitelji, partneru, religiji, tijelu, zdravlju, novcu…. Odaberi pojam koji god želiš i imat ćeš svoj stav, svoj odnos, svoj uvjet prema tome. Tvoja će ljubav, s obzirom na to, biti izazvana na rast ili spriječena od tijeka. To će naravno ovisi o tebi. A jer ti nitko nije usadio ljepotu samoljublja u kosti, otgrnut ćeš se prirodnom rastu iz ruku i spriječiti joj tijek umnim smicalicama poput bezuvjetnosti (ili samoočuvanja kao drugog ekstrema).

Tvoja ljubav je tvoja ljubav. I, da, postoji nje na hektolitre! Ma kakve hektolitre, u tebi je potencijalni, beskonačni Izvor. Kažem potencijalni jer ne žive svi spojeni na njega. Većina nas tijekom života poprimi uvjerenje da smo ipak samo tamo neka mala čaša. Čak i rado diskutiramo jesmo li napola prazni ili napola puni. A taj prelijepi, beskonačni, tihi Izvor na koji se prirodno možeš spojiti i iz njega neiscrpno davati (zdravi odnosi i zdravi uvjeti), nije gejzir da šiklja na sve u svojoj okolini. Izvor mirno i tiho pruža pročišćenog sebe onima koji se žele na njemu okrijepiti, umiti, i spremiti si vode za poslije. U beskonačnoj količini ako treba, ali nikad uz gubitak ili naknadu za korištenje. Ako ćeš iz sebe crpiti hektolitre, a još si samo kapacitet čaše, nećeš drugog samo ispolijevati mutnom vodom. Isjeć ćeš ga komadićima stakla. Sebe pri tom potpuno razoriti.

Samoljubljem se za početak lijepe čaše, potom pune rezervoari (najprije na pola, pa na puni volumen), a zatim se njime i spaja na beskonačni Izvor.

Hajde sada iskreno odgovori sebi: Kada si zadnji put napravila nešto za sebe? Ne pričam ovdje o lakiranju noktiju ni čaši vina pod krinkom predaha (osim ako ti to eksponencijalno poboljšava život). Kada si zadnji put fokusirano sjela i radila na bitnim stvarima za sebe? Kada si zadnji put učinila nešto od čega ti je srce pjevalo? Kada si zadnji put meditirala? Pisala? Plesala? Pjevala? Kreirala? Osjećala se živom? Brate mili, pošteno se naspavala? Razmisli malo o svom tom vremenu, energiji i ljubavi koje smo sklonije dati drugima nego li ih pokloniti same sebi. A nije li lakše sve baciti drugome u ruke i onda ih još kriviti za našu nesretnost? Nabacaj svu svoju ljubav na sebe, pa vidi koga ćeš kriviti za svoje (ne)uspjehe.

Bitno mi je da iz ovog bloga poneseš sljedeće: Ti odlučuješ što ćeš raditi sa svojom ljubavlju. Savršeno je i da ju istresaš na nekog/nešto tko ju uopće nije tražio, kao što je savršeno i da ju sipaš nazad u sustav. U sebe. Svaki scenarij je savršen, i to znaju oni koji su okupani samoljubljem.

I natipkat ću ti tu riječ još koju put, a na blogu postoji i cijela kategorija postova pod nazivom: Samoljublje. Nek´ti grebe ova balkanska složenica uši. Navikni se! SAMOLJUBLJE. Samoljublje, o ti divna davateljice života, prelijepa, velika kreatorice… Samoljublje je temelj svakog zdravog odnosa. Svakog uvjeta. Kada razmislim, zanimljivo je da je samo samoljublje bezuvjetno! Kada postigneš da bez ikakvog opravdanja, ikakvog davanja razloga zašto, samo sjedneš i radiš na svojim snovima, samo kažeš DA svom Srcu (na koliko god smiješan hint), onako iskreno, bezrazložno… Onda ćeš i sama znati da si na Izvoru. Samoljublje je bezuvjetno. Također bez gubitaka i bez naplate korištenja.

Nabroji si samo jednu stvar koju bi mogla, sebi za ljubav, napraviti u sljedećih pola sata ili tijekom dana. Ma i da se samo nekoliko puta u danu zapitaš: ´A što ja želim raditi? Što ja trebam? Kako ja želim živjeti svoj život?´, ovaj post je ispunio svoju svrhu. Jer sam samoljubno upitala sebe ista pitanja, precrtala sam planirani izlazak i napravila ono što ja želim raditi za sebe. Ne za druge, za sebe. Da, ovaj je post nastao iz čistog samoljublja, bez logičkog razloga i bez trunke sumnje na onaj hint srca koji kaže: Piši.

Do sljedećeg poziva Srca i do sljedećeg čitanja,

Voli se tvoja,

Bety ❤

Tijek, U stihovima

Umjesto zaključka


Nema komentara

Ne mogu pisati kako ti želiš.
Vjeruj mi da sam bezbroj puta probala.
Ne mogu se praviti da me veseliš
S tim popisom na koji bih se najradije izbljuvala…
[Vlastite misli bičevala pa izmuljala.]

Pa i neću, jer nisam krotitelj.
U ruci mi je pero, ne bič.
Budući da si riječi brojitelj,
Ja ću pisati, ti budi gonič.

I bljuvat ću, da, ali u svom stilu.
I ponekad ću naći rupu u tvom zakonu.
Ne brini, zakone neću kršit´ na silu
Al´ djelovat ću u svom kreativnom zaklonu.

Pustit ću da živi to što se u meni mućka…
Ti to ne možeš prebrojati…
A pišem ti ovaj Umjesto zaključka,
Kako bi oba svijeta mogla postojati…

-10-10-2017-

Elizabeta Petersdorfer – Bety

10.10. 2017. Na svjetski dan mentalnog zdravlja, završila sam (konačno) istraživački rad o mentalnom zdravlju mladih (zgodne li podudarnosti). Oni koji me dobro poznaju, znaju da se nikako, ali nikako, ne uklapam u prosjek. Ne kažem ovo onako romantično ili da si pumpam ego. Oni koji me poznaju još bolje, znaju da sam se bome (i previše) trudila uklopiti. Tako je i ovaj rad tražio od mene da budem netko tko nisam (ne netko lošiji, ili bolji, samo netko drugačiji), da pišem na način na koji inače ne pišem… Osim teške teme, teško mi je bilo i izraziti misli na određen način u određenom volumenu, vremenu. Sve je na kraju napisano po špranci. Dobro, sve osim zaključka. Zaključak je jedan ´Umjesto zaključka´. Tako smo se Rad i ja dogovorili. Koegzistiramo u simbiozi. Ja njemu strukturu, točnost i život, on meni slobodu. Slobodu od svih onih pokušaja uklapanja.

Zašto radimo stvari na teži način kad smo prirodno puno brži i efikasniji radeći sve na način koji je samo nama jedinstven? Koji je već sam po sebi lagan? Ponekad se dogodi da je upravo to ono što je uklopljivo.  Ustvari, to mi je nova normala! Postoji način na koji ja i ti, kao beskonačna, kreativna i bezotporna bića, savršeno lagano manevriramo svakim ljudskim iskustvom koje smo odabrali ili dozvolili. Lagano, bez napora. Na nama jedinstven način, a opet u okviru manira, pravila i zakona ovog prelijepog iskustva zvanog ljudstvo. Lekcija naučena – hvala Radu!

A da prilikom pisanja svog nekog poučnog Rada upoznate ljude koje sam ja upoznala, plakali biste od zahvalnosti!

Do sljedećeg posta, razmisli samo gdje to silno ideš ´glavom kroz zid´? Postoji li ipak neki lakši, tebi prirodniji, glađi, manje stresni način da činiš poptuno istu stvar?  Postupiš li na taj način, rezultate ćeš odmah vidjeti: Razlika u količini utrošene energije i osjećaju na kraju dana je totalni preporod.  Evo ti banalan primjer: Dovest se u formu. (Ako se furaš na to.) Većini je ljudi muka ići u teretanu i ne privlači ih to. Koju bi samo razliku uočili kada bi probali za promjenu raditi ono što vole! Makar to značilo skakati gumi-gumi, probati vrtiti hula hoop, voziti skate, kanuu, itd. A kad sam već na športu, završit ću i ovaj post s malo anti-motivacije:

Podloga za citate fb insta

Poštuj svoju lakoću!

 

Tvoja,

Bety ❤

 

Tijek

Praznina je prostor.


2 komentara

Ovo nije post o tome je li čaša na pola puna ili na pola prazna. Ovo je post o Kanalu. Nedavno sam ti, u postu Koji si ti K*? pisala o stadijima svjesnosti. Ovaj Kanal-stadij gotovo svi zanemare. Super su zanimljivi i Konzument i Kontrolor, a najzanimljiviji je, i ono u što svi želimo samo uskočiti, i to naravno uz preskakanje ´nižih´ stadija, stadij Kreatora. Ono što će te dovesti najbrže Kreator-stadiju je upravo stadij Kanala. U tebi postoji svemirski, beskonačni potencijal koji samo želi teći kroz tebe. Život želi teći KROZ tebe, bez ikakvog otpora. Svaka osoba ovo može postići na beskonačno i jedan način, što znači uopće nije bitno proizlaze li iz tebe fotografije minijaturnih origamija, uređenje cvjetnih aranžmana, mentoriranje klinaca u svojoj zajednici, pisanje satire, plesanje folklora ili izrađivanje glomaznih skulptura. U tebi leži najveći umjetnik, najveći mirotvorac, najveći nobelovac (…) i samo čeka da ga, malo po malo, u jednostavnim djelima uživanja u protjecanju života kroz tebe (flow, tijek), oslobodiš.

Meni osobno najlakše ovo uspijeva kroz pisanje. Obožavam i plesati, vješta sam s rukama (izrađujem povremeno nakit od dunavske vrbe ili heklane boho torbice, obožavam DIY projekte – upravo me čeka piljenje nogu starog stola i bojanje u novo ´ruho´). Od svega što volim i uživam raditi, najbolje me u tijek (flow) stavlja pisanje. Ne znam jesam li dobra u tome ili ne, znam samo da to nije ni bitno. Znam da to volim raditi. Znam da me to stavlja u odlično raspoloženje. Znam da tu nemam otpora, da tu život može bez ikakvog štucanja proticati kroz mene. Super mi je kada pročitam neki stari tekst ili pjesmu i zadivim samu sebe: ´Wow, tko je to napisao?´ 😀 Toliko me veseli samo proizvoditi nešto, bilo što, u pisanom obliku.

Kako već dulje vrijeme surađujem sa Životom kroz način Namjere, izrekla sam ogromnu Namjeru kojom bih podržala svoj kreativni proces pisanja. Ta je da svaki dan imam Namjeru sjesti i pisati. Pisati o bilo čemu, ne bitno objavljujem li to na blogu ili ne. Pisati pjesme, kratke dosjetke, viceve, spoken word poeziju, postove… bilo što. Namjera mi je biti prisutna i slušati taj potencijal koji samo želi teći kroz mene.

Danas sam tako, osvjestivši si Namjeru, otvorila laptop. Sjedim ja tako prisutna, voljna, raspoložna i u očekivanju prvih misli od kojih ću krenuti pisati post (baš sam se na blogu naumila stvarati) – i nemoj ovo opet zamijeniti s motivacijom. Kada je osoba spojena na Izvor, preskače instantno svaki višak nepotrebne motivacije. Motivacija je na kraju krajeva nužna samo ako nešto ne želiš, ne znaš i ne voliš raditi… Ghm, gdje sam stala… sjedim ja tako poravnata, uzbuđena, spremna, prsti u niskom startu na tipkovnici, sad će, sad će, samo što nije! Evo ga, osjetim.. Još malo… Kad ono…. Niti jedna misao u glavi. Ništa. Samostanska tišina. Kao da me lupila neka meditacija usred same Namjere. Meditacija, super, odlično, samooo… Ne dolazi ništa ´pametno´ o čem bi pisala. Ništa. Grobna tišina. Mislim da sam čula i pokojeg cvrčka.

I tako jedno vrijeme sjedimo ja i taj cvrčak :). Već sam mu počela i zavidjeti. On bar cvrči, a ja? Sjedim nepomično u nekom kreativno-nekreativnom polu-prostoru. Nit naprijed nit nazad. I nemam pojma o čemu bih pisala.

Zatvaraj laptop. Nema smisla. Kad neće – neće. (Taj među prostor, kad ti je nov osjećaj može biti skroz strahovit iz čistog razloga jer je nov.) Čemu se mučiti? Čemu mučiti i cvrčke? Radije ću onda, s tim cvrčcima, otići piliti one noge stola za dnevni boravak. Start – isključi računalo – u redu. Tri klika i laptop spava.

Ali ne spava cvrčak.

Odlažem laptop u futrolu i razmišljam: ´Zašto bih išla piliti stolu noge? Nisam li već prije osjetila ovu prazninu? Čekaj, čekaj… O da, jesam. To je onaj osjećaj praznine tik pred ono najbolje što će doći. To je onaj dobro poznati, stari osjećaj praznine koja od mene traži da ju napunim VJEROVANJEM U PROCES. To je onaj međuprostor u kojem ti odlučuješ vjeruješ li tome da ipak nešto kroz tebe želi živjeti, i da je sve što ti trebaš raditi samo skloniti se sama sebi s puta. Ništa drugo. A kako se sama sebi skloniti s puta? Pa sjedni i piši! 🙂 I bivaj u tom međuprostoru. Sa cvrčkom. Bivaj u toj nepoznatoj praznini. Jer i praznina je samo prostor koji čeka da ga ispuniš.´

´Praznina je prostor koji čeka da ga ispuniš´ – ajme, to zvuči je´´no! Pali laptop! Odmah! Idem tipkati. 😀

Evo koja je poanta ovog posta: Ako si samo dozvoliš biti Kanal i poštivaš proces života, daješ i daješ svoje plodove, ne brojiš, ne staješ, svjesno odlučiš biti Kanal Života, vrlo uskoro ćeš se naći, sve češće i češće u tom prostoru praznine koju tako prelijepo i potiho nastani Kreator. I pokoji cvrčak za početak 😀 Daj svom Kreatoru malo mjesta. Kroz vjeru u prostor nepoznatoga. Vjeruj da je u tebi nepresušan izvor riječi, tema, ideja, koncepata, rješenja, dosjetki, savjeta i sveeega onoga što će ti se tek otkriti kroz tvoje bivanje Kanalom.

Ne zaboravi da je tvoja čaša uvijek puna (iako varljivo može izgledati prazno) i bome se uvijek može prelijevati! I to stalno! Baci se u taj tijek i dozvoli Životu da teče kroz tebe, dozvoli sebi da tečeš! A ako pri tom, treba  – poslušaj i pokojeg cvrčka. I on će ti samo glasno pjevati o tom praznom prostoru, koji samo čeka da ga ispuniš…

Tvoj cvrčak,

Bety ❤