Usmjera

Pretvorba, Usmjera

Radoholizam


Nema komentara

U posljednjih tjedan dana lajtmotiv mojih meditacija je primjećivanje koliko sam ovisna i to o… radu.

Radu. Akciji. Delanju. Kontroliranju. Kako god hoćete.

Na mom youtube kanalu danas sam uploadala pjesmu Radno vrijeme i dobrano se podsjetila tog ljeta kada je pjesma nastala. Kako u Iloku tada nije bilo (ni naznake) posla odlučila sam proaktivno otići u sezonu. (Motivacija na samom vrhu – ipak idem raditi nešto što ne želim raditi). Našla sam si najboljeg poslodavca i najbolje uvjete rada (bar sam se tako uvjeravala), stavila sve na papir (ovo je bilo prije otplate mog studentskog kredita), zbrojila dva i dva i odlučila – otići. Svaki sam dan, iako mrtva-umorna od posla, dolazila na plažu (tu nije bilo kompromisa). I snimke u ovom videu su upravo s te plaže. Uz količinu posla koju sam radila, pisanje je bilo gotovo nemoguće. Iako sam prošla puno gore poslove kao studentica, nešto u meni je jasno govorilo da odem s ovog posla. Naravno, zanemarila sam sve te unutarnje, ´nerealne´, dječje prohtjeve. Dva i dva su još uvijek četiri, zar ne? Pa… ispostavilo se da i nisu. Na vidjelo je sve jasnije dolazilo mnogo toga što me je mučilo s ovim poslom i nakon 40 dana u sezoni (prava korizma, nema što!) podigla sam sidro, i bez pravog razloga, osim slušanja intuicije, došla doma. Kredit mi je ostao neotplaćen. Tijelo napaćeno. Duh mi, iz nekog razloga, prvi put nije bio slomljen. Kao da sam čekala sama od sebe da počnem govoriti to veliko, famozno: NE.

I tako  sam se vratila doma bez ikakvog plana. Bez ikakve, najsićušnije naznake sljedećeg koraka.

Ono što je tada išlo u moju korist je bila moja preiscrpljenost. Prvih 3 dana sam samo obnavljala organizam. Odmarala se i poprilično spavala. Na tja me je način tijelo fizički spriječilo da u eteru mojih misli kritiziram sebe i svoju ishitrenu, a duboko poravnatu odluku o otkazu. Trećeg dana (post-korizmeni efekt!) dobila sam poziv s ponudom za posao. 15 minuta nakon poziva – bila sam zaposlena. Posao je bio rad s ljudima i to takav da koristim svaki svoj atom bića i mudrosti odgoja usađenih u meni. Svrhovit i poučan. Točno što mi je trebalo.

Od tada sam mnogim poslovima, ljudima i događajima rekla NE čim bih u utrobi osjetila da nisu poravnati s mojim prioritetima. Skakala sam ne znajući hoće li se padobran otvoriti ili ne i čekala do zadnje sekunde da to saznam.  Zanimljivo, padobran bi se uvijek otvorio. Uvijek me je dočekala druga, bolja ponuda na telefonu. Nažalost, zaboravljamo tu i tamo (i ja prva!), da smo po prirodi sama snaga, i to ne nužno radna, kako kaže pjesma. Duboko vjerujem da postoji svijet u kojem je svatko od nas plaćen za svoju magičnost. Za onu autentičnost koju svatko od nas nosi u srcu. Caka je u tome što nam tu autentičnost neće dati svijet (često će nam ju negirati i pokušavati nas uklopiti u svakakve kalupe), već ćemo svoje autentično mjesto osvojiti tako što ćemo riječima i djelima reći NE ponuđenom kalupu. I onda se stisnuti za onu ručicu padobrana, u čistoj vjeri da nam nešto, netko drži leđa.

Jedno NE upučeno kalupu, vrišti tisuću DA stvarima koje osjećamo da su nam prirodne, logične i autentične.

I znam, u današnjoj situaciji, ovo je mnogima ekstremni primjer. Dati otkaz bez plana B. Bez lipe ušteđevine. Vjeruj mi, nije bilo lako. Do tog ekstremnog NE ja sam ustvari trenirala. Trenirala sam na puno manjim NE-ovima.

Možeš li ovog trena reći NE nekim svojim ´prijateljima´? Možeš li reći NE online svijetu? Možeš li reći NE ovisnosti o slatkom? Možeš li reći NE toj zabavi na koju ti se baš ne ide? Pozivu svekrve na šalicu svađe? Možeš li reći NE onome što ne želiš slušati, mirisati, dirati, učiti, upijati, raditi i gdje ne želiš bivati? Na puno toga nesvjesno klimamo glavom u znak odobravanja…

Velika, životna NE dolaze iz mjesta snage. A da bi do nje došla potrebno je i malo ´samo´ bivati. Ne se trzavo skrivati iza rada i  pravdati njime svoju vrijednost ili se čak poistovjećivati se s njim.

Uživaj u pjesmi, ja i dalje u meditaciji bivam s tom prošlom Elizabetom koja se samo mora dokazivati kroz red, rad i disciplinu. Koja je kroz rad bila nagrađivana i kojoj je zaposlenost visoko na ljestvici vrijednosti. Onom prošlom Elizabetom koja, tu i tamo, zaboravi da je najveća vrijednost – ona sama.

Usmjera

Privatna zarobljenica


Nema komentara

Sjedim u gradskoj knjižnici i tipkam ti ovaj tekst. Neposredno prije, izlistala sam si sto-pedeset-jednu nepotrebnu obavezu koju hitno, najhitnije trebam bar početi raditi. Gdje je nestala igra? Gdje sam nestala ja? (Ako ste sada počeli pjevuckati Baretovu pjesmu: Gdje je nestao čovjek?, bodovi za vas). Pljusak mini-panike, pa pogled na namjeru (da, nosim ju ispisanu sa sobom) i potpuni preokret u akciji:

Uhvatila sam prvu knjigu do sebe (Halesova Mona Lisa) i žmireći otvorila bilo koju stranicu i, opet žmireći, skliznula prst na frazu po volji. Prst mi se spustio upravo na ovu: privatnom zarobljenicom. (Jupi, još je i u instrumentalu!). U životu sam se milijun puta samo prepustila i vjerovala sljedećem retku, sljedećem skretanju, sljedećoj nasumičnoj odluci, pa sam odlučila od ove fraze natipkati post.

Gdje to sebe držim privatnom zarobljenicom? I nismo li to svi mi? Ne držimo si se samozarobljenima u svojim ograničenjima? U svojim poslovima, vezama? O, ne. Upravo uviđam ironiju u ovome:

Početak je listopada i u meditaciji sam dobila jasan impuls da ´boravim´ i stvaram (video editiram i pišem) u Gradskoj knjižnici. Upravo sam se natjerala doći u knjižnicu. (Ključna riječ: natjerala!) Trenutno je ustvari dosta hladno u dijelu u kojem stvaram i već mi se dulje vrijeme i ide na wc, ali neeee – zarobiš sebe u stolicu na pet kotačića s udobnim naslonom i nazoveš to kreiranjem. Samu sam sebe učinila privatnom zarobljenicom. Privatnom zarobljenicom svojih snova.

Pa nek´ tako bude! S obzirom da sada prvi put poštivam što mi duša već dugo želi, valjda je red da zarobim i ono što mi ne služi: lijenost, otpor i odgađanje.

Nažalost, većini su nam privatne zatvorenice naši snovi i želje. Duboko, duboko, zaključani u nekoj paučinastoj ostavi našeg srca. Nadam se da bar imamo toliko mudrosti (a i muda), osloboditi to iz sebe i darovati svijetu, a zaključati nepotrebne stvari pod ključ (pa čak i pod cijenu strpljenja obavljanja male nužde).

Video na ovu temu pogledaj ovdje:

namjera, Usmjera

Sugar free – dan prvi


Nema komentara

´Skidala´sam se sa rafiniranih šećera nebrojeno puta. Toliko da bih se mogla poistovjetiti ili s ulogom profesionalca o ovoj temi ili s ulogom… pa… ovisnika?

U svakom slučaju, danas mi je prvi dan (prvi po sto i prvi put) bez rafiniranih šećera, pa sam iz nekog razloga, odlučila to zabilježiti na blogu. Možda i ova detoksifikacijska glavobolja u međuvremenu, kroz tipkanje, posustane.

Ako je ovaj put ´skidanje´ sa šećera u bilo čemu drugačije od prijašnjih kraćih ili dužih perioda bez rafiniranih šećera, onda je to u ovome:

Prije sam imala ciljeve.

Ciljevi zvuče nešto poput ovih dobro poznatih: Skinuti višak sala. Biti na toj-i-toj kilaži. Utrenirati trbuh… Tako valjda izgleda svačija prva faza – neki, nečiji, ne-vezan-na-istinsku-sebe, popularizirani cilj. Svi kroz to prođemo.

U drugoj fazi su vanjski faktori uvjetovali moje opredjeljenje na cilj. Npr. imala sam drastične i bolne posjete zubaru (u setu od 8 dolazaka) i zaključila da rafinerija jednostavno nije bila toooliko dobra da opravda iti jedan moj posjet zubaru, osim redovnih pregleda.  I to me je držalo podalje od šećera dobre pola godine. Obitelj, prijatelji, okupljanje, šnjof vamo, šnjof tamo, ma moji su zubi super i  – bam! Eto me opet sa slatkim u ustima. Ili npr. kada sam zabrijala da imam neku smrtonosnu bolest. Dobro, ne baš smrtonosnu, više se ni ne sjećam o čemu je bila riječ. Nešto tipa prenapučene gljivice u slini i tijelu (djeco, ponekad nije zdravo čitati  google). Uz svo javno blaćenje rafiniranih šećera, čovjek bi si pomislio: Ovdje leži rješenje svih mojih briga. Zaključak: Skidam se sa šećera. Što je trajalo, opet, kojih  6 mjeseci. Imala sam i kraće pothvate, ali sve u svemu nakupilo se tu staža i iskustva, što u odupiranju, što u pripremanju, što u skrivanju, što u ponosu, što u podbacivanju…

Što me vodi do treće faze, a to je ova do sada još neispitana do kraja faza. Faza kada u meditaciji dobiješ usmjeru da je vrijeme da ovo ode. Da je u potpunosti sigurno da pustiš ono što te otežava, što te do sada kontroliralo i što više nije dio tebe. I dana mi je namjera za cijelo iskustvo (ne cilj, već namjera).

Namjera je kreirati iz dubokog, staloženog, mudrog dijela sebe. Prigrliti ono što me tome približava i odbaciti ono što me u tome ne podupire.[Primijeti da se u namjeri nigdje ne spominje šećer, grami i kilogrami, dijelovi tijela ili povijest bolesti.]

Izgleda je i moja Duša googlala malo o rafiniranim šećerima i ispostavilo se da ne idu baš dobro s unutarnjom staloženosti i mudrosti. Bar ne u mom slučaju.

Budući da mi sutra slijedi zloglasno najteži dan, pratit ću ovo ´putovanje´ prvih nekoliko dana. Tko zna? Možda se i ugodno iznenadim! Ono mukom skupljeno iskustvo ustvari mi nudi puno znanja, praktičnih trikova i podrške, što bi moglo biti odlično. Ruku na srce – tko preživi drugi dan bez šećera, i tu ne posustane, tehnički je gotov sa psihički najtežim dijelom, a to je tjelesna želja za rafiniranim šećerom. Treći dan je, po mom iskustvu, dan navike, ne ´gladi´ (u ovom slučaju dan distrakcije) i značajno je lakši. Nakon trećeg dana osjećaš se kao da nikada u životu nisi jeo rafinirani šećer (što isto ima svojih zamki).

Evo, i glava me je tipkajući prestala boljeti!

Čitamo se sutra!

Tvoja,

Elizabeta