vjera

namjera

(Zaljubi se u) Ne znam


Nema komentara

Nemam pojma od kuda sve ideje svijeta nađu svoj put u aktualizaciju. Ne znam i ne usudim se pitati. Smatram taj proces čistom magijom i ne želim u nju dirati.

Zamisli da prokužiš cijeli trik mađioničara Joze Boze. Pretvorio bi se u pametnjakovića koji ide okolo i svima objašnjava na koji je to način izvukao zeca iz šešira i kako je prerezao asistenticu na polovice. I upropastio bi svima zabavu, a na sebe stavio jedno tri reda gorkih bora. (Ljudi koji se ne smiju dobiju gorke bore. One ružne.)

Može li život doista biti magičan? Ili su to samo ćorci? Nešto u što nas drugi mađioničari (gurui, life coachevi) pokušavaju uvjeriti? Bilo bi mi teško za povjerovati da je svako moje iskustvo čiste magije, poravnanja i sinkroniciteta samo jako dobro iscenirano. Teško mi je ne osjetiti ogromnu dozu svjetla, magije, povezanosti i tijeka u vlastitom tijelu i nazvati ga lažnim. A opet, teško mi je negirati kako niti jednom ne mogu predvidjeti put protkan intuicijom i čistom vjerom u osjećaj u mojim grudima, iako sam milijun puta samu sebe razuvjeravala s mnogim „Ne znam“.

Zamisli samo da ugledaš simpatičan, veseo štand na kojem se prodaju tajnoviti, zanimljivo zapakirani paketići. Štand te je privukao s druge strane ulice. Neka posebna, poznata, srcu draga energija isijava iz toga štanda. Gledaš tajanstvene artikle. Omot je od nekog čudnog materijala. Miriši na djetinjstvo. I kišu. I duge. Na ceduljici samo piše ´Ne znam´.

„Kakav vam je ovo proizvod?”, možda bi znatiželjno prišla.

„Ne znam”, uslijedio bi odgovor mađioničarski odjevenog trgovca.

„Ima li kakvu svrhu?“, ne bi tako lako odustajala.

„Ne znam”, opet bi čula s druge strane.

„Pa dobro, što mogu očekivati od ovoga?“ , već bi gubila strpljenje.

„Ńe znam”, dočekao bi te spreman, dobronamjeran odgovor.

„Ma kakvo je ovo sranje?”, izgubila bi već živce.

„Ne znam”, istom srdačnošću nastavljao bi se razgovor.

I otišla bi ljutito.

Istu večer, vrtjela bi cijeli dan u glavi. Sjetila bi se tog prodavača i tog „Ne znam“ proizvoda. I sve o čemu bi razmišljali bilo bi: „ Zašto li me, pobogu, silno privlači to Ne znam?“.

„ Ne znam.“, promrmljala bi sama sebi u bradu dok gasiš svjetlo na noćnom ormariću.

Svaki put kada ponudiš sebi Namjeru i kada po njoj postupiš (Usmjera), na pitanje: „Kamo će me ovo odvesti?“, nešto u tebi odgovara: „Ne znam“. Razgovor može ići ovako:

„Zašto osjećam ovakvu volju za započeti nešto novo i, iskreno, svijetu pomalo blesavo?“

„Ne znam.“

„Hoće li mi ponestati ideja za ovakvo što?“

„Ne znam“.

„Kako ću od toga živjeti?“

„Ne znam“…

Istina, zvučao bi kao najlošiji šoping u povijesti trgovine da samo tako, bez grama sumnje, potražiš jedan od ovih „Ne znam“ proizvoda sa šarenog štanda stvorenog niotkud.

Iako, jednom kada slijediš svoje Srce, naći ćeš se u toj Ne znam zemlji. Pa kad si već tu, možeš se u to Ne znam i zaljubiti. Ogromni je dokaz vjere slijediti svoje Srce korak po korak. Ne znajući što te čeka niti 2 koraka unaprijed. Srce nudi sve, ali to na prvu ne izgleda kao sigurnost. Nema jamstva, samo jedno veliko Ne znam. Srce ti ne može reći ništa više od te iskrice koju ti nudi u kratkim trenucima inspiracije. Čeka na tebe da kažeš Da. I kada kažeš to Da, niti onda ne govori više od samo sljedećeg koraka. Ovu iluziju sigurnosti razbit ćeš brzinom svjetlosti, poslušaš li Ga. I tada će komunikacija ići malo drugačije. Dokazi sigurnosti pojavljivat će se neovisno o tvojoj volji, a ovisno o tvojoj vjeri. I bit će uvijek veći, bolji, snažniji nego li si ikada u svom mozgu mogla zamisliti. Kada kreiraš iz srca, nemaš granicu. Kako to?

Iskreno?… Ne znam.

Taj mađioničarski trik nisam još prokljuvila. Znam samo da je milijun puta lakše zaljubiti se u to Ne znam i živjeti u stanju iznenađenja, nego li lupati glavom o zid na pitanja sigurnosti, kontrole i jamstva.

Postoj li jedna stvar koja ti je stalno na pameti? Nešto što ti srce tu i tamo baca kao mig? (Počni ovo, joj baš bi bilo fora da napravim to i to, da se javim toj i toj osobi… A da sada, bez razloga odem u šetnju? Pozovem prijatelje van? Naslikam nešto?). Ako se uhvatiš da je na pitanje: Ma kakve mi vajde od toga? Kome to još treba? Nije li to čista glupost? Kako ću od toga živjeti? Sama sebi odgovoriš s Ne znam – možda je ideja vrjednija aktualizacije nego li si to želiš priznati.

Je li to 100% siguran put u sreću?

Iskreno?

Ne znam.

Ali je***o se zabavljam sljedeći svoje Srce. ❤

Kako je Ne znam ulaz u eter svih mogućnosti, današnji video je skrooooz drugačiji od posta.  🙂 Uživaj u njemu ovdje:

Hvala ti na čitanju! ❤

Pretvorba, Usmjera

Radoholizam


Nema komentara

U posljednjih tjedan dana lajtmotiv mojih meditacija je primjećivanje koliko sam ovisna i to o… radu.

Radu. Akciji. Delanju. Kontroliranju. Kako god hoćete.

Na mom youtube kanalu danas sam uploadala pjesmu Radno vrijeme i dobrano se podsjetila tog ljeta kada je pjesma nastala. Kako u Iloku tada nije bilo (ni naznake) posla odlučila sam proaktivno otići u sezonu. (Motivacija na samom vrhu – ipak idem raditi nešto što ne želim raditi). Našla sam si najboljeg poslodavca i najbolje uvjete rada (bar sam se tako uvjeravala), stavila sve na papir (ovo je bilo prije otplate mog studentskog kredita), zbrojila dva i dva i odlučila – otići. Svaki sam dan, iako mrtva-umorna od posla, dolazila na plažu (tu nije bilo kompromisa). I snimke u ovom videu su upravo s te plaže. Uz količinu posla koju sam radila, pisanje je bilo gotovo nemoguće. Iako sam prošla puno gore poslove kao studentica, nešto u meni je jasno govorilo da odem s ovog posla. Naravno, zanemarila sam sve te unutarnje, ´nerealne´, dječje prohtjeve. Dva i dva su još uvijek četiri, zar ne? Pa… ispostavilo se da i nisu. Na vidjelo je sve jasnije dolazilo mnogo toga što me je mučilo s ovim poslom i nakon 40 dana u sezoni (prava korizma, nema što!) podigla sam sidro, i bez pravog razloga, osim slušanja intuicije, došla doma. Kredit mi je ostao neotplaćen. Tijelo napaćeno. Duh mi, iz nekog razloga, prvi put nije bio slomljen. Kao da sam čekala sama od sebe da počnem govoriti to veliko, famozno: NE.

I tako  sam se vratila doma bez ikakvog plana. Bez ikakve, najsićušnije naznake sljedećeg koraka.

Ono što je tada išlo u moju korist je bila moja preiscrpljenost. Prvih 3 dana sam samo obnavljala organizam. Odmarala se i poprilično spavala. Na tja me je način tijelo fizički spriječilo da u eteru mojih misli kritiziram sebe i svoju ishitrenu, a duboko poravnatu odluku o otkazu. Trećeg dana (post-korizmeni efekt!) dobila sam poziv s ponudom za posao. 15 minuta nakon poziva – bila sam zaposlena. Posao je bio rad s ljudima i to takav da koristim svaki svoj atom bića i mudrosti odgoja usađenih u meni. Svrhovit i poučan. Točno što mi je trebalo.

Od tada sam mnogim poslovima, ljudima i događajima rekla NE čim bih u utrobi osjetila da nisu poravnati s mojim prioritetima. Skakala sam ne znajući hoće li se padobran otvoriti ili ne i čekala do zadnje sekunde da to saznam.  Zanimljivo, padobran bi se uvijek otvorio. Uvijek me je dočekala druga, bolja ponuda na telefonu. Nažalost, zaboravljamo tu i tamo (i ja prva!), da smo po prirodi sama snaga, i to ne nužno radna, kako kaže pjesma. Duboko vjerujem da postoji svijet u kojem je svatko od nas plaćen za svoju magičnost. Za onu autentičnost koju svatko od nas nosi u srcu. Caka je u tome što nam tu autentičnost neće dati svijet (često će nam ju negirati i pokušavati nas uklopiti u svakakve kalupe), već ćemo svoje autentično mjesto osvojiti tako što ćemo riječima i djelima reći NE ponuđenom kalupu. I onda se stisnuti za onu ručicu padobrana, u čistoj vjeri da nam nešto, netko drži leđa.

Jedno NE upučeno kalupu, vrišti tisuću DA stvarima koje osjećamo da su nam prirodne, logične i autentične.

I znam, u današnjoj situaciji, ovo je mnogima ekstremni primjer. Dati otkaz bez plana B. Bez lipe ušteđevine. Vjeruj mi, nije bilo lako. Do tog ekstremnog NE ja sam ustvari trenirala. Trenirala sam na puno manjim NE-ovima.

Možeš li ovog trena reći NE nekim svojim ´prijateljima´? Možeš li reći NE online svijetu? Možeš li reći NE ovisnosti o slatkom? Možeš li reći NE toj zabavi na koju ti se baš ne ide? Pozivu svekrve na šalicu svađe? Možeš li reći NE onome što ne želiš slušati, mirisati, dirati, učiti, upijati, raditi i gdje ne želiš bivati? Na puno toga nesvjesno klimamo glavom u znak odobravanja…

Velika, životna NE dolaze iz mjesta snage. A da bi do nje došla potrebno je i malo ´samo´ bivati. Ne se trzavo skrivati iza rada i  pravdati njime svoju vrijednost ili se čak poistovjećivati se s njim.

Uživaj u pjesmi, ja i dalje u meditaciji bivam s tom prošlom Elizabetom koja se samo mora dokazivati kroz red, rad i disciplinu. Koja je kroz rad bila nagrađivana i kojoj je zaposlenost visoko na ljestvici vrijednosti. Onom prošlom Elizabetom koja, tu i tamo, zaboravi da je najveća vrijednost – ona sama.

Pretvorba

Ljudi smo (ili psi?), dogovorit ćemo se!


1 komentar

Jučer sam napisala vrlo iskren i ranjiv post. Uvijek sam se pitala, kako ljudi imaju snage tako što napraviti. Nakon što sam ga objavila, isključila sam mobitel i dozvolila sebi biti u toj dreniranoj praznini. Jer da, nakon što prođeš kroz more emocija odjednom, osjećat ćeš se kao da te to more izbacilo. Hoće to nekad autorefleksija napraviti. Usput – to je sasvim ok. Prirodno je da nakon dugih preživljavačkih, životnih faza zastaneš i baciš pogled iza ramena – u tom trenu, u trenucima ne-djelovanja, trenucima mirnoće, izvirat će silne emocije za koje prije nisi imao vremena, energije, svjesnosti ili alata za hendlati. I tu će biti svega. Usput, uživala sam u tim svim osjećajima. Uživala sam i u svim osjećajima ispraznosti nakon izbacivanja svega iz mene. Drago mi je da sam to uspjela napraviti na konstruktivan način i ostaviti si podsjetnik za neka buduća vremena. Sad dolazi pravo pitanje: Kako to da sam sjela i umjesto još većeg ubijanja u mozak, natipkala i profiltrirala destruktivno stanje u konstruktivan post? Riječ je o DOGOVORU.

Jesi li ikada gledala serijal Šaptač pasa sa Cesarom Millanom? Krenut ću od pretpostavke da jesi :D. Fascinira me taj asertivni čovjek u tolikoj mjeri da sam počela ljude gledati poput pasa. Točnije sebe, počela sam sebe gledati kao na nekog malog, gladnog čukicu. 🙂 Što ja, žena- čukica, da ne napišem žena-kuja :D, želim? Ono što je psu hrana, čovjeku je recimo uspjeh, zdravlje, novac, veze… I sad ja, žena-čukica, silno, silno, uzbuđeno, preuzbuđeno (ne asertivno!) želim tu hranu, to nešto, od Gazde. Gazda kaže: Sjedi, pa ćeš dobiti hranu. Malo se primiriš, hrana krene stizati iz Gazdine ruke. Ti opet skočiš i siiiilno uzbuđeno, preuzbuđeno kreneš na tu hranu. Gazda opet, smireno, pun ljubavi kaže: Sjedi, pa ćeš dobiti hranu. Opet se malo primiriš, spustiš to uzbuđenje, Gazda opet velikodušno ide nagraditi te hranom, kad te opet obuzme to siiiilno uzbuđenje, preuzbuđenje. Gazda opet, smireno, kao i svaki put, govori: Sjedi, pa ćeš dobiti hranu. U trenutku prepuštanja, odustajanja od tog silnog uzbuđenja, potpune smirenosti, predaje – Gazda velikodušno stavlja hranu pred njuškicu. Izvoli. Papaj.

Neću ulaziti u to što je to što silno želiš, niti u to kako ne mijenjaš u životu situacije, već ti rasteš do granice kada ti vanjske situacije nisu bitne, potom su ti dana rješenja samo tako. Dotaknit ću se, umjesto ovih premisa, DOGOVORA. I to dogovora ni manje ni više već s Gazdom samim.

Što je tvoje ´sjedi´?

Što trebaš naučiti, napraviti, čemu se trebaš usmjeriti u trenutku kada Gazda kaže: Sjedi? Nabroji si to. Primjerice: Ponekad SJEDI znači meditiraj. Ili piši. Prošeći. Za nekog je to nazovi prijatelja. Oprosti. Snimi. Vjeruj. (…)

Kada ti dođu situacije u životu u kojima se pitaš: A ŠTO SAD DA RADIM?? Eto ti tvojih odgovora. I samo postupi po njima. Dobit ćeš hranu brzinom svjetlosti.

Tako sam se ja, u trenutku prolaženja kroz emocije, zapitala: Što sad da radim? I bum – jer sam si osvijestila dogovor s Gazdom, automatski sam uzela laptop i počela tipkati. Automatski! Dakle, sjela sam. To je sve što sam napravila. Sjela sam. Sjela sam do te mjere da mi nije bilo bitno što će tko reći ni hoće li biti popularan post, ni da li će netko razumjeti i ostale umne kerefeke. Sjela sam i znaš što? Sad mi nagrada, koja god da je – ne treba. Nagrada je to što sam sjela. Ne jela :D.

Eto, tako te život uravnoteži, kroz more ljubavi, discipline i poravnanja. I tako vrlo brzo postaneš jedan smiren, uravnotežen čuko. Ovaj, čovjek! Htjela sam natipkati čovjek! 😀

Koji su tvoji dogovori s Gazdom? Pitaj svoje Srce, zadubi se malo nad tim, potom si ih napiši i istakni. U teškim trenucima preobrazbe, potaknut će te da lakše zakročiš u svoje srce i napraviš akciju u smjeru u kojem to ima smisla. (Opet ja i odgovorno korištenje motivacije!)

A ako zamisliš sve svoje izazove kao treniranje, (treniranje predaje, treniranje vjere, treniranje smirenosti, treniranje kreativnosti, treniranje tvog ´sjedenja´…) stavit ćeš se ustvari u ravnopravan odnos s Gazdom, ne potlačeni. A to ćeš razumjeti tek kad sjedneš…

Tvoja, smirena,

Bety ❤