život

Iliti priča o auto-refleksiji.

Ovo tipkam kako bih samoj sebi dozvolila, još jednom, po tko zna koji put, biti ok s činjenicom da nisam ni približno, a ne u korak, te famozne, svjetske definicije uspjeha ili neke životno sigurne normale. Ali ni blizu. Ne vidim joj ni siluetu od silne prašine. I opet sam pozvana na to da budem s tim ok.

Jebemti.

Kada je u pitanju moja vrijednost, mnogi bi garantirali da ću do sada biti na ´vrhuncu igre´ (što god to značilo). Izuzetno sam inteligentna, prštim od talenata, vještina i sposobnosti (ovo nije lažni ego, svaki psihloški test, profilacija, pokazuje izuzetnu osobnost, iskustvo ide tomu u prilog), radim na sebi, poznam svoje vrijednosti i vrline, svjesna sam svojih mana i znam da imam što ponuditi ovom svijetu. I visoko sam školovana, ako to danas išta znači. A opet, kao da, citiram: ´stojim na mjestu´.  I sada si svi stavljaju prst na čelo – uključujući i mene ( što je ovdje jedini problem)- kako to da već nije ´uspjela´?

Nedavno sam gledala jednog motivacijskog youtubera koji je izrazito isticao kako ´trebate pratiti one ljude koji daju rezultate´. Priznat ću ti, bocnulo me je ovo malo, ali maknula sam ego postrance, uzela iz videa ono što mi treba i sjela sama sa sobom i razmislila: Koji su to moji rezultati? Odlučila sam napisati popis tih mojih rezultata. Popis rezultata od godine kada sam se maknula sa svih društvenih mreža, ukinula youtube kanal koji mi je tek počeo donositi zaradu i suradnje, popis rezultata od godine u kojoj sam, opet, ostala bez posla, proglasila poraz na mnogim područjima života od poslovnih do ljubavnih, čak i razmišljala o oduzimanju vlastitog života. Shvatila sam da je za tu cijelu godinu, ispod podvučene crte, pisalo samo:

PREŽIVJELA SAM.

Samo to. To je bio moj veliki ´rezultat´. U cijeloj godini dana, moj jedini rezultat je bio to što sam preživjela…

Mogu li se za to potapšati po ramenu? Mogu li si za to čestitati? Može li to biti dovoljno meni? Ne drugima, meni? Ovome te neće baš učiti u školi i ovo će rijetko biti poticano čak i u krugu obitelji. Čestitati si za minimalni, osmotski rezultat? Jesi li ti zdrava?

Evo gdje se svi možemo ubiti u pojam: Zaboravljamo da ne krećemo svi s iste startne pozicije. Konkretno, moja startna pozicija je uključivala pola mog života življenja praktički po šupama. I često je uključivala sam rub siromaštva. Tek sam početkom ove godine ´manifestirala´ (riječ je pod navodnicima je jer je toliko već izlizana, da se naježim kad ju čujem) normalan stan. Trebalo mi je samo mjesec dana da se naviknem da imam toplu vodu u stanu, i da je to normalno. Tijekom te prilagodbe sam si usput, nekoliko puta ispržila ruku jer sam zaboravljala da će, kad otvorim toplu vodu odmah poteći vrela voda. Da vam ne pričam koliko sam plakala kada sam nabavila flat Internet. Od zahvalnosti i od muke istodobno. Prije sam znala ´krasti´ internet od susjeda, kafića, stajati na hladnoći i uploadavati videe po 8 sati… Da ne duljim –  mnoge godine moj je jedini rezultat bio to što sam preživjela. U više toga: preživjela sam loše veze, preživjela sam rub siromaštva, preživjela sam depresije, loše zdravlje, preživjela sam lažna prijateljstva, preživjela sam (kao vjerojatno i ti, divna dušo) mnogo toga. I nisam briljirala. Nisam ni približno briljirala. Još.  I danas me je preplavio taj ´nisam briljirala´ osjećaj.

STOP. Korak unazad, molim.

Osim što ne krećemo svi s iste startne pozicije, bome nismo niti svi u istoj utrci. Još jedna stvar koju svi lagano zaboravljamo (čitaj: JA zaboravljam. Sve što pišem, prvo sebi pišem). Npr. Osobno sam minimalist. Dobrim dijelom me je tome naučilo financijsko osvještavanje i stavljanje mnogih stvari u perspektivu, promjena vlastitih navika u svrhu otplate studentskog kredita i jednostavno praktičnost. Moj cilj, moja utrka, nikad neće biti hedonističko, basoslovno bacanje para. Ne vidim smisla zašto običnom čovjeku nije dovoljan topao dom (dom ne kuća), zašto mu trebaju viletine. Totalno sam za sigurnost i komfor, ali hvala Bogu to je i više nego moguće u nekim optimalnim, održivim mjerama življenja. Znam da neću prohtjevno trošiti iznad svojih mogućnosti. Znam da sam toliko društveno osjetljiva i da imam oceane razumijevanja za svaku potlačenu skupinu, pojedinca i Majku Prirodu i da ću svaki višak para lako upogoniti za puno, puno veće dobro. I da, ja želim financijsku slobodu. Također želim usvojiti dijete. Dva djeteta, da budem preciznija. Želim živjeti održivo, u nekoj zadovoljnoj normali. Želim i na kraju svakog dana zaspati zadovoljna osobom u koju sam se razvila. Želim i meditirati svaki dan. Za mnogo mojih uspjeha mi ni ne treba ono što je u tuđoj glavi uspjeh. (Nismo svi u istoj utrci.) Treba mi samo spremnost da živim život autentično i razborito i ponekad, kao sad, pokoja suza da me sjeti koliko sam to napredovala.

Jer da –´ja sam preživjela´ preformuliraj u ´ja sam napredovala´. I to koliko! Koliko li si samo već napredovala! Mnogi nisu ni preživjeli.

Kad sranje lupi fen, sjeti se staviti stvari u perspektivu. – Bety

Da ne bi bilo zabune, ni u mom, a ni u tvom životu, nemoj ovo zamijeniti za IZGOVORE. Još jedan od razloga zašto ne volim motivaciju. Alla ´Tko želi naći će način, tko ne želi naći će izgovor´. Da, da, sve 5. Prekinimo više s tim. Prekinimo s tim nabijanjem krivnje oko ne-rezultata. Ogromna je razlika između procesa i rezultata. Prvo je organično i prirodno, drugo je mehanično i umjetno. Rezultat ionako dođe kao nuspojava zaljubljivanja u proces. Pa evo, ovo sam ja u procesu zaljubljivanja u proces. Znam da ću se nakon nekog vremena opet osvrnuti, pogledati unazad i gledati jednu nevjerojatnu priču. Za sada sam tu gdje sam. Stojim na mjestu, kažu. Ja pak znam da će svaki moj uspjeh biti nastavak procesa kojeg odlučujem poštivati.

Zapamti, nitko ne zna na prvu što si sve prošao u životu. Nitko ne može znati kako si se kad osjećala i koliko je truda išlo samo na to da preživiš. Možda ne živim/ ne živiš Viziju svog života. Još.  Znam da to što sam ´samo´ preživjela (a imala sam i više od 9 života) me je naučilo vrijednostima, integritetu i snazi koju malo tko oko mene ima. Može li mi to biti dovoljno? Može li mi to biti temelj na kojem ću graditi svoj život? Hajdemo samo na tren zastati i cijeniti sve što smo prošli, proživjeli i preživjeli. I jebeno se potapšati po ramenu.

P.s.: Podsjeti me na ovaj post nakon nekog vremena. Unaprijed ti hvala!

Tvoja,

Bety ❤